Gospodin pun ljubavi i vjernosti
SVETO TROJSTVO
Izl 34,4b-6.8-9; 2 Kor 13,11-13; Iv 3,16-18
U pozadini svih naših nastojanja, naših dobrota i nevaljalosti, na koncu svih doumljivanja i napora stižemo do tajne postojanja. Sustiže nas ono staro i uvijek novo pitanje: Zašto smo na svijetu? Rođeni smo u tajni, umiremo u njoj. Tu tajnu nekada nastojimo razotkriti, imenovati je. Kažemo da je to tajna samoga Boga koji je opet viši i drukčiji od svih naših zamišljaja o tajni.
A o Bogu mislimo i govorimo uvijek s nekim iskustvom. I šutimo o njemu, i šutimo s njim ali uvijek s nekim osobnim predodžbama i slikama o njemu. Netko mu niječe postojanje ali također iz iskustva, vlastitoga ili iskustva drugih ljudi. U svakom slučaju Bog je uvijek prije nas. Zatičemo ga ili nas on sustiže u pitanjima i odgovorima drugih. Bog je neodvojiv od tajne svemira, tajne sveopćeg postojanja, zagonetnog pitanja o razlogu nas samih.
Tajna kršćanskoga Trojstva nije zato da provjeravamo jedni drugima pravovjerje, da preispitujemo hoće li netko koga smo pribrojili sumnjivcima ili slabim vjernicima znati obrazložiti dogmu o Presvetom Trojstvu. Nije ta tajna ni za to da podignemo bedeme prema židovima, muslimanima ili nekim drugim vjernicima i ljudima koji ne vjeruju u svetu Trojicu kao mi. Ako ova uzvišena istina ostaje samo verbalno brbljanje bez posljedica za konkretni život, ona nije ništa drugo nego ohola konstrukcija, “dogmatski malj” kojim druge trebamo odagnati od sebe, štoviše dijabolična rabota kojom ljudima zaprječujemo pristup dobrom i milosrdnom Bogu svih ljudi.
U konačnici tajna Boga, tajna Trojstva, tajna je konkretnog ljudskoga postojanja i života na zemlji, iskustvo bogate različitosti Božje objave ljudima. Bog se – vjeruju kršćani – u punini objavljuje u Isusu iz Nazareta. Isus Krist je ključ razumijevanja Boga. U Isusu prepoznajemo da se Bog objavljuje kao milosrdni Otac, kao Mesija u ljudskom tijelu, kao Duh životvorac i pratitelj, kao sveprisutna nevidljiva ali snažna Božja prisutnost. Pavao Apostol je sažeo tu istinu u pozdravu zajednici u Korintu a što naša liturgija preuzima na početku euharistije kao pozdrav i navještaj zašto se kršćani skupljaju zajedno: Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama! I kršćanski znak križa najkraći je sažetak vjere u Trojstvo. On ne proizlazi iz spekulacija, nego iz iskustva, ponajprije životnoga iskustva učenika s Isusom, napose u smrti i uskrsnuću.
U tom svjetlu valja čitati i današnja biblijska čitanja. Mojsije ispovijeda svoje iskustvo Boga na brdu Sinaju. Ono postaje baština izabranoga naroda ali i čovječanstva. U konačnici Mojsijev je Bog Isusov Bog. Riječ je o Bogu Gospodinu, koji je – unatoč tolikim ljudskim zastranjenjima u izmicanju od Boga, unatoč i strašnom grijehu podizanju idola, zlatnoga teleta – uvijek milosrdan, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću. Ne možemo ne primijetiti da su, nasuprot Mojsijevu iskustvu, prevladavajuće ljudske predodžbe o Bogu posve drukčije, čak suprotne. Bog je većini ljudi suparnik, neprijatelj ili netko i nešto beznačajno. Mnogim vjernicima Bog je nemilosrdan, srdit, nezainteresiran za čovjeka i svijet, ne onaj koji ljubi nego zahtijeva žrtve i nije vjeran nego mrzovoljan i hirovito promjenjiv. Bog je ne samo za ateiste nego i za mnoge vjernike nevidljivi moćnik kojega treba kupovati i ucjenjivati, ili kojega jednostavno valja taktički mimoilaziti pa i ignorirati.
Kratki odlomak iz Ivanova evanđelja do vrhunca pojačava tajnu objave Boga ali i tajnu postojanja. U noćnom razgovoru s Nikodemom, piše Ivan, Isus govori svom sugovorniku da Bog iz ljubavi prema svijetu šalje svoga Sina, postaje čovjekom, i da se u toj vjeri ne propada nego nalazi smisao života, smisao postojanja, život vječni, kako to biblijski pisci naglašavaju. Ivan je izričit da Sin nije došao osuditi svijet, čemu smo tako skloni misliti i govoriti u našim sukobljenim stranama – Crkva-svijet, u našim porivima da ovladamo drugima i osiguramo moć. No, Božja moć i vladanje drugoga je karaktera, i njegovo “osuđivanje” nije ljudska osuda.
Spoznavanje Boga, spoznavanje tajne triju osoba u jednom Bogu nije puko ponavljanje ostarjelih predodžbi, nego ponovno stupanje u savez s Bogom kako je to Mojsije učinio za sebe i za svoj narod, u novi savez ljubavi i vjernosti kako nam se predočuje i nudi u Isusu Kristu. Izići i starih slika konkurencije s Bogom u novi odnos ljubavi i vjernosti, početak je ne samo oslobađajuće spoznaje, nego i novoga uređenja života na nikada dosegnutoj ljubavi. Međutim, nama ljudima je uvijek malo svega, pa nam je uvijek malo i spoznaje i ljubavi. A bilo bi dobro otpočeti s onim što već jesmo, što smo primili, jer je to dostatno da se uputimo prema smislu postojanja, prema odgovoru za kojim čezne naša duša. Bog je već tu, pokazao se. U Isus Kristu povrh svega. On je već u mome životu prisutan kao milosrdni Otac, kao Učitelj i Prijatelj, kao Duh novog početka (Životvorac) i ondje gdje sve umire, kao Tješitelj.
Bog je na početku kao i na izmaku svih naših domišljanja, on je Gospodin koji ljubi i ostaje vjeran. Uz nas je kao prisutnost Duha, i kada tajna našega postojanja udara u zid nejasnoća i kada naša pitanja bivaju raspeta na križ osude, samoće i patnje. Put do njega je put ljubavi kojim je u Isusu iz Nazareta stigao našim očevima sve do nas danas. Valja nam poput Mojsija zapodjenuti novi zagovor, novi savez s njim, ili poput Nikodema iznova započeti “tajni” razgovor s Isusom.
Fra Ivan Šarčević