Pokaži nam put – Pokaži nam Oca
V. uskrsna nedjelja A
Iv 14,1-12
Nema čovjeka koji ne bi neku dragu i za njega uzornu osobu želio uvijek “imati” kraj sebe, štoviše kojoj bi se s povjerenjem utekao u svim težim pitanjima i situacijama. Današnji odlomak Ivanova evanđelja vraća nas u dvoranu posljednje večere, na oproštajnu gozbu Isusa i njegovih učenika. Isus govori o svome odlasku i rastanku od njih a učenici su uznemireni pa i tjeskobni s njegova odlaska. On ih sokoli da vjeruju u Boga i u njega. On odlazi k Ocu, u Očev dom gdje ima “mnogo stanova” i za učenike. Svi će se jednom opet naći zajedno. Učenici trebaju slijediti samo put koji već znaju, koji je Isus s njima prešao. Trebaju ga nasljedovati.
A onda nastupaju dva Isusova učenika, Toma i Filip. Oni nisu tek onako postavili pitanje. Oni u ime svih učenika, i nas današnjih kršćana postavljaju Isusu važna pitanja. Toma, taj iskreni pitalac, priznaje da ne zna kamo Isus ide i da zajedno sa svojim prijateljima ne poznaje put. Isus mu posve jasno kaže da treba prihvatiti doslovno značenje riječi: Ja sam put, istina i život, te da se značenje Isusove osobe nalazi u odnosu s Bogom Ocem. Isus i Otac su jedno. Upoznavanje Boga događa se upoznavanjem i nasljedovanjem Isusa. U Isusu se Bog očitovao.
Zatim nastupa Filip, imenom Grk, i postavlja gotovo isto pitanje. Traži od Isusa da njemu i njegovim prijateljima pokaže Oca. Zar se u Filipovom pitanju ne sabiru neizmjerna ljudska traženja, i ona iz razonode i ona do oboljenja, mnogovrsna traženja od pamtivijeka do danas, kako ona misaona propitivanja, tako i silni patnički vapaji da već jednom ugledamo Boga? Isus svome Filipu, a i nama – s čuđenjem, jer je toliko vremena već s njime – sličnim riječima kao i Tomi, ipak krajnje jednostavno odgovara: Filipe, tko je vidio mene, vidio je Oca.
Tako se Isusove oproštajne riječi svojim učenicima fokusiraju na oslobađanje učenika od straha i tjeskobe, od nemira. Sigurnost vjere da ljudski život nije prikovan samo za zemaljske brige, sigurnost Božjega doma i stanova, čini ljude radosnima i solidarnima. Štoviše, otklanja im suvišne grozničave brige za materijalno, za svjetovni ugled i značenja. Iz perspektive obećana Očeva doma, drugačije gradimo i uređujemo i naše zemaljske domove i staništa, crkve i zavičaje. Tada i ovaj svijet, ova zemlja postaju nastanjiviji dom ljubljene Očeve djece. Tada ne dolazi do nasilja i osvajanja, krađa i osiromašivanja drugih teritorija i međa. U konačnici, poznata nam je svevremena mudrost da s ovoga svijeta ništa nećemo ponijeti. Ta vječna istina ne znači međutim prepuštanje lijenosti, nego upravo obrnuto, angažirana ljubav da naša zemaljska boravišta postanu što gostoprimljivija i toplija za beskućnike i svakovrsno isključene: osamljene, ljude bez zajednice, bez stvarnog ili duhovnog zavičaja. Zato Isus na koncu evanđelja govori učenicima da se konačno upuste u nasljedovanje njega, da ga ne odvajaju od ovoga svijeta tako što će ga “pozlatiti” i uzvisiti iznad ljudi, Očeve djece. Učenici će činiti dobra djela i veća od Isusa, ali ne da pokažu svoju čudesnu moć, bilo kakvo oholo veličanje sebe, nego upravo da nastave njegovo poslanje koje je Isus započeo među ljudima, na ovoj zemlji, u konkretnom društvu.
Još bi se jednom valjalo vratiti na Filipovo pitanje Isusu. Dok Tomu (i nas “tomiste” svih vremena) zanima što je s onu stranu smrti i kamo to Isus odlazi, Filipa (i nas “filipiste” svih vremena) uznemirava čežnja da vidi Božje lice, da osobno susretne Boga. Mnogi kršćani, uopće ljudi, poput Filipa, dolaze svećenicima, duhovnim ljudima, šamanima i čarobnjacima gotovo s istim traženjem: Pokaži mi Boga. I pri tome neki čine neprimjerene stvari, ponekad i unesrećuju i razboljuju do religiozne patologije mnoge iskrene tražitelje, jer nisu čuli, jer nisu povjerovali u Isusov odgovor Filipu: Isus Krist je potpuna objava Boga Oca.
Treba, naravno, mnogo razumijevanja i poštivanja ljudi koji to ne mogu prihvatiti i povjerovati. Pa i sam Isusov učenik Filip, i ne samo on, nije u to tako brzo i lagano povjerovao iako je s Isusom proveo vremena i vremena. Kod mnogih ljudi nije uvijek posrijedi samo intelektualno nepoštenje, ograničenost uma, neki ateistički zlobni hir, glupost ili sporost srca, iako je to često na djelu, nego i posljedica odgoja, kulture, kao i, nikako na zadnjem mjestu, nevjerodostojnosti, ona grozničava “svjetovna” uznemirenosti nas kršćana za svoje zemaljske “domove”, dakle nevjere samih Isusovih učenika. Jer ne mogu ljudi povjerovati da su Isus Krist i Bog jedno, da se konačna objava Boga događa u Isusu iz Nazareta, ako kršćani svojim životom slijede nekoga drugoga a ne Isusa i njegovo evanđelje. Naravno, u konačnici nikada ne možemo odgonetnuti svu veličanstvenost i tajnu Božje i ljudske slobode, i one slobode koja niječe Boga ili koja ustima tobože sve vjeruje, ali djelom ne priznaje da je Isus put, istina i život.
Trebamo li mi današnji kršćani biti toliko uznemireni ako poznajemo put i cilj svoga zemaljskoga hoda, ako smo već povjerovali u Boga Oca pokazana u Isusu Kristu? U svakom slučaju pridružimo se Isusovim učenicima Tomi i Filipu i postavimo i mi svome Učitelju i Gospodinu svoja temeljna pitanja.
Fra Ivan Šarčević