Vrata, pastiri i ovce
IV. uskrsna nedjelja
Iv 10,1-10
U nedjelji smo Dobroga pastira koja se od pape Pavla VI. slavi i kao nedjelja molitve za duhovna zvanja. Odlomak Ivanova evanđelja nastavak je Isusove rasprave sa sunarodnjacima koji mu nisu vjerovali da je poslan od Boga, koji su nijekali njegovo mesijanstvo. Kao i drugdje u Isusovim susretima uz protivnike uvijek ga prate i učenici. Isus se obraća i jednima i drugima da im kaže tko je on. Tako i ovom prispodobom o ovcama, vratima i pastiru sve je usredotočeno na njega. A glavna slika koju Isus, prema ovom ulomku Ivanova evanđelja, primjenjuje na sebe jest da je on vrata ovčinjaka. Kroz njega prolaze i ovce i pastiri.
Većini današnjih ljudi nepoznate su pastirske slike koje Isus koristi. Štoviše, za razliku od njegova vremena i biblijske povijesti, u mnogim suvremenicima ove slike s ovcama i pastirima izazivaju osjećaj zaostalosti i ponižavanja. Odviknuti od prirode i životinjskoga svijeta, zagušeni građevinama i virtualnom zbiljom, današnji ljudi teško otkrivaju značenja jednog prošlog vremena, pa im i ova slika Isusa kao vrata ovčinjaka pada na zaglušene uši i zaslijepljene oči.
Ipak, ako nam je i teško shvatiti sebe kao ovcu ili pastira, a svoju obitelj, veću ili manju zajednicu gdje živimo ili radimo, svoju Crkvu, narod, ovo društvo i ovaj svijet kao ovčinjak, slika vrata je nadvremenska. Sve ljudske građevine, materijalne i duhovne, sadrže neka vrata, uvijek imaju neki ulaz i izlaz. Isus poručuje svojim sunarodnjacima, učenicima i protivnicima da je on vrata. Kroz njega i ovce i pastiri ulaze u zajednicu i izlaze u svijet. On je razdjelnica svega, on je ulaz i izlaz.
Razumljiv je odatle i Isusov govor o pastirima koji ne ulaze na vrata, koji vode obitelj, zajednicu, firmu, Crkvu, stranku, narod, ne po Isusu, nego preskaču ogradu kao kradljivci i razbojnici, koji u ovčinjak, u zajednicu ulaze ne putem Isusova evanđelja nego političkim, ekonomskim, jednom riječju sebičnim prečacem i formiraju “ovčinjak” bez vrata, kao utvrdu ili prostor gdje nemilosrdnu teroriziraju i “strižu” ovce. Njih Isus označava teškim riječima: lopovi i razbojnici kojima je jedino stalo da ukradu, zakolju i pobiju.
Isus je i na drugim mjestima uvijek oštar prema vođama naroda, prema lažnim i licemjernim pastirima. Ovdje treba primijetiti kako Isus o ovcama koje prolaze kroz njega (kroz vrata) ne govori u kategorijama neizmjernoga broja. Na drugom mjestu će kazati kako su njegove ovce, njegovi učenici i učenice, malo stado. Slično je i s pastirima. Isus ne govori o silnom mnoštvu dobrih pastira niti da bi svi trebali postati pastiri. Njemu je nakana – tako prenosi Ivan Evanđelist – da svojoj zajednici, bratstvu i sestrinstvu koje se skuplja u njegovo ime, jasno dadne do znanja tko je kriterij i pastirima i ovcama, tko je “referentna osoba”, glavna osoba po kojoj se mjere svi odnosi. A to je on.
Znamo i svakodnevno iskušavamo konflikte i svađe jer se za kriterij ne postavlja Isus Krist nego neka naša ljudska mjerila, ambicije i pohlepe, naši ljudski propisi, jer za “vrata”, dakle, na Isusovo mjesto, postavljamo ljude (idole), institucije, nacionalizam, stranačku politiku, neka svjetovna mjerila. Oznake dobroga pastira su da taj pastir ulazi na Vrata, kroz Isusa i po Isusu, da se brine za ovce, da ih poznaje, da ih zove po imenu, da s njima dijeli njihovu brigu, da ide ispred ovaca, a ne da slijedi ovce (“glas naroda”, po onoj “tako narod hoće”) niti da se posve miješa među njih i postaje jedan od njih, da umjesto pastira postane “ovca” iznajmljujući svoju pastirsku službu svjetovnim vođama (političarima, generalima, estradnim zvijezdama, tajkunima…).
I ovce, koliko god bila otežavajuća ova slika za nas suvremenike, ne mogu biti bez vida, sluha i pameti kada su u pitanju njihovi pastiri (vođe). Rijetko se, međutim, događa da se ovce razlikuju od pastira, da tobože pastiri budu dobri a ovce loše ili obratno (“elita gora od rulje”). Isus se ovom usporedbom obraća i jednima i drugima, i pastirima i ovcama, premda su im odgovornosti različite. Iz ove Isusovoj usporedbi proizlaze i neke oznake “dobrih ovaca”. One znaju razlikovati glas istinskog, dobrog pastira od glasa pljačkaša i orobljivača. Ovce znaju na koji je način tko stigao u njihov ovčinjak, u njihovu zajednicu, kroz vrata, po Isusu Kristu ili se (preko noći) ušuljao lopovskim i razbojničkim uskakanjem. Ovce znaju razlikovati glasove i pozive, prepoznati tko ih uistinu zove po imenu, a tko priziva samo njihove strahove i pohlepu, mržnju i ugroženost samo da ih iskoristi. Razlikuju koji ih glas zove na život u izobilju, a tko ih lažnim obećanjima i iluzijama, uz uvjet da se samo njih slijepo slijedi, odvodi u duhovnu i materijalnu pustinju. U Svetom pismo čitamo da Bog poziva ne samo pastire nego i narod (korporativna osobnost) na odgovornost za izbor svojih pastira. Ovce su odgovorne komu će se odazvati (“glasati”), tko je lažni a tko dobri pastir, tko se obukao u “svetu odjeću” (habit) pastira, a iznutra je “vuk grabežljivac”.
I pastirima i ovcama, svim Isusovim učenicima od biskupa i svećenika do obespravljenih i ušutkanih u ovčinjaku, obitelji, društvu i Crkvi, Isus Krist se nudi kao vrata u puninu života. On je ulazak i izlazak, nadvremenska, uska i osobna, ali uvijek otvorena Vrata.
Fra Ivan Šarčević