Kamo i s kime putujemo?
III. uskrsna nedjelja
Lk 24,13-15
Čitanje iz Lukina evanđelja o dvojici učenika na putu iz Jeruzalema u Emaus – od Isusova križa i groba natrag u svoje selo odakle su se vjerojatno nekada zaputili za Isusom – sjajna je pripovjedačka cjelina i vjerojatno jedan od najboljih literarnih sažetaka o tome kako izgleda put vjere mnogih kršćana. I uvijek se ovaj odlomak može slušati. Uvijek nam se – baš kakav je i sam život i pitanje vjere u njemu – otkrivaju neka nova značenja.
Put vjere (a i nevjere) polazi od slomljenih nada i razočaranja. Dvojica Isusovih učenika (jedan od njih vjerojatno poznat Lukinoj zajednici, zvao se Kleofa) nakon drame Isusova razapinjanja, nakon groba, nakon šabata (subote), te nakon zbunjivanja koje su unijele žene da Isusova tijela u grobu nema, da su im Božji glasnici (anđeli) rekli da je živ, dakle u nekim poslijepodnevnim satima prvoga dana u tjednu (naša nedjelja), dvojica učenika, potišteni i shrvani, napuštaju Jeruzalem. Vraćaju se natrag. Putem, kako prijatelji i čine, skršena duha pretresaju događaje i izmjenjuju svoja razočaranja.
U iskustvu gubitka, poraza i slomljenih očekivanja nalazi se početak ali i kraj vjere mnogih ljudi. I danas. I danas mnogi ljudi odustaju od puta vjere, ostaju prikovani na križ ili podno križa, u boli i patnji, vraćaju se uobičajenom svakodnevlju. Poslije križa i groba za njih nema ništa. Zaključuju: Bog nije odgovorio kako su vjerovali, valja nastaviti bez ikakvih očekivanja; nepravda i zlo imaju zadnju riječ, loši ljudi vladaju svijetom; ovaj život završava smrću, bol i patnja i kada su činjeni u ljubavi nemaju smisla. Nije li to “tipična” kriza vjere.
No, kriza vjere nimalo nije tipična kriza. Nikada je nije lagano izdržati i svatko je osobno nosi. Ona je gotovo nepodnošljiva, jer zahvaća totalitet života i njegova smisla. Druge krize su lakše. Kriza vjere ne razbija tek jednu iluziju, ne uzrokuje neko površno razočaranje. Ona potresa cjelinom naše egzistencije. Kriza vjere – pitanje je koliko smo je i doživjeli. Neki jesu. Ne prizivamo je, ali ne možemo ne kazati da mi svoje krize vjere često olako i brzo rješavamo. Nađemo za vjeru nadomjestke, utopimo se u poluodgovore ili surogat odgovore, možda povećamo molitve, pokoru, ili upadnemo u dogmatizme ili magije. Jer kriza vjere teško je izdržati i strpljivo s Bogom hoditi. Jer uvijek je neka vjera prisutna. Pa i dva učenika nisu posve izgubili vjeru. Vidi se kasnije iz razgovora da su oni priznavali Isusa prorokom, jakim na riječi i na djelu. Dakle nisu njihovo znanje i vjera u Isusa posve srušeni. Ali dalje od “križa” i “groba” nisu mogli.
Vjera je put, suzdržanost od uvjerenja da se već stiglo na cilj. Ona se ne temelji na osiguranim postavkama koje smo postigli našim zaključcima i onda se zatvorili. Ispod vjere, i praktične vjere mnogih vjernika, stoji teška sumnja i nepovjerenje, puno strahova i gotovo ledene nepristupačnosti. To je često vjera utvrđena dvorca kojega nitko ne posjećuje, predivna oaza obrednih praksi ili skroviti duhovni zaljev ali sumorna i snuždena pojedinca. Vjera za privatnu upotrebu, koja je možda čak namješteno egzaltirana, ali koja nema istinskog oduševljenja niti stvarno mijenja svijeta.
Dva učenika su tužna, snuždena. Putuju, ne zatvaraju se. Budućnost je otvorena iako je kane zatvoriti na mjestu polaska. Ipak, oni su gostoljubivi. Prihvaćaju stranca. Uočljivo je da nijedan od njih krizu ne nosi sam, dijele je međusobno, ali su se izgleda zajednički srušili u razočaranje. Stranac koji im se primiče, Isus kojega ne prepoznaju, kao da je onaj glas koji prati svako naše razočaranje, i pojedinačno i zajedničko. Jer, doista, u svakoj našoj krizi, skoro nevidljivo i neprepoznatljivo, postoji neki izlaz. Kriza je uvijek i kairos, otkupiteljska prilika, jedinstvena šansa. Što je neko razočaranje veće, u njemu je položena nevidljivija ali jača klica novoga života. Nažalost, slično Isusovu prigovoru učenicima da su “bezumni” – isključili su um, razmišljanje, te da su “spora srca” – postali su nepovjerljivi i hladni, i nas naša razočaranje i krize odgone od mišljenja i povjerenja u širu smislenost naših gubitaka, boli, patnja i poraza. I mi u krizama gubimo glavu (um), zavlačimo se u oprez i nepovjerenje.
Za krize u životu, konkretno, za krize na putu vjere, potrebno je ostati priseban i razuman, razmišljati, potrebno je sačuvati temeljno povjerenje, posebno otvorenost srca za govor “stranca”, povjerenje da i najgori neuspjeh i poraz imaju svoj smisao. Zato se i nama u našim krizama kao ključ za njihovo razumijevanje – Isus to čini snuždenim ali gostoljubivim učenicima – nudi Pismo, Božja riječ. Nama se nudi Isusovo evanđelje, Isusov život, patnja, smrt i uskrsnuće.
Da nije dovoljno samo Pismo (kršćanstvo je više od riječi, i onih najprimjerenijih), da nije dovoljno samo da nam “gori srce” od predivnih pobožnih riječi, put vjere – i dalje na predlošku puta vjera učenika za Emaus – ima moment zajedničke gozbe, blagovanja, lomljenja kruha, kazali bismo danas, euharistije. Pri lomljenju kruha koje uključuje blagoslov Boga i dijeljenje hrane života, učenici tek prepoznaju Isusa.
Iznova prijeđemo s učenicima njihov put: Krize vjere, a njih nije malo ni na našem životnom putu, i ona najteža kriza radikalnoga beznađa i razočaranja, nosi se zajednički, najprije s prijateljem (i s prijateljima) a ne u samoći; zatim se ta kriza zajednički preispituje kroz Božju riječ (Pismo/Evanđelje) uz otvorenost i onim tumačenjima i razlozima koja naše mišljenje zaključke dovode u pitanje; a onda se dolazi u zajednicu koja se okuplja u Isusove ime i polaže na Isusov stol, glavnom gostu/domaćinu, dakle dijeli s euharistijskim Isusom. Vjera i u svojim najtežim momentima prepoznaje Isusa u njegovoj riječi i u njegovom predanju koje se ponazočuje u lomljenju i dijeljenju kruha.
Ali ni tu nije sve. Mnogi od nas ostaju u Emausu. Ostaju pri zanosnoj memoriji, pri obrednom spomenu na Isusov nekadašnji pohod, dakle na predivnim riječima, Pismu i pri memerijal-obredu, euharistiji. Isus se, piše Luka, nije zadržao u Emausu s učenicima. “Nestao” je pred očima zadivljenih učenika. I ne izgleda da je umakao samo “u visine”, s desne Ocu, nego među ljude. Učenici su se vratili na mjesto svoga razočaranja, vratili su se onamo odakle su otišli, gdje su prekinuli svoj put i svoje poslanje. I svjedočili susret sa živim Gospodinom. Nisu se zatvorili u emausku (crkvenu) prostoriju.
Zaključimo: Put vjere je često put krajnje krize, ali i prijateljske otvorenosti za zajednički susret s Isusom koga još nismo dobro upoznali/susreli, kroz Pismo i euharistiju; put je to koji nas vraća na mjesto polomljenih nada i razočaranja. Jer ondje, s križem i grobom, događa se uskrs, preobraćeni početak, novo poslanje. A kamo, kako i s kime mi putujemo?
Fra Ivan Šarčević