Uzor kršćanskog zajedništva
II. uskrsna nedjelja
Dj 2,42-47
Današnje čitanje iz Djela apostolskih opisuje prvu kršćansku zajednicu – uzor i model svim kasnijim kršćanskim crkvama, redovničkim, župskim i svim drugim zajednicama. Za nju se kaže da njezini članovi žive u zajedništvu, da su braća (i sestre), da su postojani u nauku kojeg su primili od apostola, da se sastaju na lomljenje kruha (euharistiju) i molitvu, te da sva svoja dobra međusobno dijele.
Uočljivo je iz navedenoga da kršćanstvo nije vjera u kojoj bi se pojedinac uklanjao od ljudi, činio samostalne pobožne podvige da se “sjedini” s Bogom ili samotnički samousavršavao bez braće i sestara, nego vjera koja se događa u ljudskom zajedništvu. Prvi kršćani su se sabirali, skupljali (ekklesia – sabor, skupština, crkva) na nekom mjestu u ime Isusa Krista. Na tom zajedništvu (koinonia) spominjali su se svoga učitelja i Gospodina prema svjedočenju apostola, sjećali bi se Božjih milosnih djela kroz povijest i u Isusu Mesiji, naviještali bi (čitali i slušali) Božju riječ. Zatim bi lomili kruh, slavili bi spomen-gozbu (euharistiju) kao posadašnjenje Isusova života, njegove posljednje večere, muke, smrti i uskrsnuća.
Kršćanstvo je vjera spominjanja, sjećanja na temeljne događaje vezane za Isusa Krista. O Bogu se govori, Boga se slavi samo u Isusu Kristu i po Isusu Kristu. Kršćanstvo nije skup ideja i propisa, ne iscrpljuje se u spekulativnom, kozmološkom ili meditativno-kontemplativnom doumljivanju niti u obrednoj praksi. Naravno, kršćanstvo ne isključuje razum i mišljenje, nisu mu strani ljudi duha i mišljenja, kršćani s njima ulaze u razgovor; kršćanstvo nije bez “svete knjige”, ali svoj zadnji razlog, zadnji smisao nalazi u osobi Isusa iz Nazareta, u njegovom zemaljskom putu kojeg je Bog potvrdio novim uskrslim životom. Kršćani vjeruje osobi, nasljeduju povijesnu osobu – Isusa Krista.
I još je nešto neporecivo važno za kršćane. Kršćanstvo jest slavljenička vjera okupljene zajednice u Isusovo ime, dakle zajednica koja se formira kroz obredno slavlje. No, ni tu nije sve. Djela apostolska izvještavaju da su prvi kršćani imali sve zajedničko, prodavali bi svoja imanja, dijelili svoje bogatstvo s onima koji su bili u potrebi. Socijalna dimenzija vjere mjerilo je vjerodostojnosti zajednice koja se obredno spominje svoga Gospodina. Teologija – mišljenje i govor o Bogu, liturgija – zajednička molitva i slavljenje Boga, ovjerovljuju se u praksi (teologija i doksologija potvrđuju se u teopragmatici). Ne može se ostati vjernik samo na riječima i na lijepim slavljima. Uostalom, Isus, koga su kršćani pozvani nasljedovati, protivi se licemjerju – neslaganju riječi (obreda) i djela (prakse).
Kroz čitavu povijest jedan od glavnih kriterija vjerodostojnosti kršćana jest dakle njihova osjetljivost za društvenu pravdu i solidarnost s potrebitima. Čak i socijalisti i komunisti nisu skrivali, ako ne svoje podrijetlo i nadahnuće a onda svoju sličnost s prvom kršćanskom zajednicom upravo u ideji zajedništva (komune), dijeljenja zajedničkoga dobra i ostvarenja socijalne pravde. Unatoč svođenju Neba na zemlju, raja na ovostranu izgradnju besklasnoga društva, unatoč nastojanju da se stvori jednakopravnost među ljudima bez Boga, unatoč svim devijacijama, nasiljima i pustošima koja je iza sebe ostavila komunistička ideologija i njezini režimi, ideja solidarnosti i socijalne pravde pogađa samu srž kršćanstva.
Kršćani bez socijalne osjetljivosti, Crkva bez osjetljivosti za siromašne, Crkva samo kao svjetovna moć u društvu, a to je paralelna grešna povijest Crkve, jedno je od najtežih izopačenja evanđelja i izvornog kršćanstva. Jasno, kršćanska vjera nije svediva na etiku, ni na socijalni angažman. Crkva nije socijalna institucija. Zato se u Djelima apostolskim govori o zajedničkoj molitvi u Hramu i po kućama, jer posljednji kriterij kršćaninove vjere i djelovanja nalazi se u Bogu, u Isusu Kristu. Kršćanin je čovjek socijalno angažiran za pravdu, za potrebite i siromašne, ali iz vjere u Boga, iz svoga nasljedovanja Isusa iz Nazareta, a ne iz nekih, pa i najboljih svjetovnih ideologija humanitarizma, komunitarizma i solidarizma.
Ovim se, naravno, ne smiju umanjiti niti pobožnošću i obredom imunizirati tolike patnje, socijalne nejednakosti koje rađaju bezbrojnim nasiljima u našem svijetu. Upravo suprotno. Iz vjere u Boga, iz nasljedovanja Isusa Krista, kršćanin se ne može oglušiti ili zatvoriti oči pred nevoljama oko sebe. Ne može stajati miran u svojoj sebičnosti niti pred sebičnim djelima tolikih moćnika ovoga svijeta koji osvajaju područja drugih, koji ruše i pale, koji kradu i nagomilavaju bogatstvo, grade sebi hacijende i vile, a sve na račun zajedničkoga dobra i na prikraćivanju ili otimanju pravedne plaće tolikih obespravljenih i osiromašenih. To je do neba vapijući grijeh, grijeh koji se, nažalost, uvukao u naše strukture kao negrijeh, kao “normalno” stanje, a što je krajnje suprotno Isusu Kristu.
U nebo vapijuće, najteže licemjerje je socijalna neosjetljivost vjernika, pogotovo svećenika i religijskih poglavara koji iz svoje osigurane udobnosti često uopćeno galame na “pokvareni” svijet, nikoga stvarno ne prozivajući niti mijenjajući vlastiti život. Kolika je hipokrizija i bešćutnost ako pored velebnih vjerskih (i političkih) građevina ljudi prose ili razočarani odlaze od “svetih” kuća jer im se nitko ne javlja na župsko/samostansko zvono ili bivaju otpraćeni lažnim obećanjima, krivim utjehama kako samo trebaju moliti i vjerovati u Boga.
Ponovimo, kršćanstvo nije svedivo na socijalu, na humanitarizam, na karitas. Crkva ne može zamijeniti političke i druge socijalne institucije. Kršćani nisu kršćani bez vedrine, zajedničkih veselja, igre, obreda i gozbi. Isus je odgovorio Judi i sličnima koji su dvolično mrmljali što hoda po gozbama – koji su prigovarali zbog tobožnje rastrošnosti i prolijevanja dragocjenih miomirisa, jer da je trebalo s time pomoći siromašne – da će siromaha biti uvijek na svijetu, ali i da se neće spasiti oni koji samo govore/mole: Gospodine, Gospodine…, koji ne ispuštaju Božje ime iz usta i mirno prolaze pored obespravljenih. Kršćanstvo i kršćani neće ukloniti svu bijedu svijeta, ali ih zacijelo neće spasiti njihova neosjetljivost poput bešćutnosti svećenika i levita u Isusovoj pripovijesti o milosrdnom Samarijancu; neće ih spasiti, kako Matej piše na kraju svoga evanđelja, zatvorene oči (Kad te to vidjesmo?) prema unesrećenima, ili prema Jakovljevoj poslanici, vjera bez djela.
Siromaštvo po sebi nije vrlina, ali za razliku od bogatstva nosi veću lakoću nasljedovanja. I siromašni ljudi mogu biti neljudi, vrlo sebični i zavidni, zatvoreni za vjeru i Isusov poziv na nasljedovanje. I siromašni su pozvani kao i bogati nasljedovati Isusa, dijeliti svoja dobra s još potrebitijima od sebe. Svima je, dakle, i bogatima i siromašnima, prva kršćanska zajednica uzor i ideal. I biskupima i svećenicima i vjernicima.
Sebično skupljanje bogatstva, jedna je od najvećih prepreka za ljudskost i vjeru, naravno, ne onu verbalnu, jer mnogi bogataši su “moćni” na riječima vjere. Slijepo bogaćenje onesposobljuje čovjeka za ljubav prema bližnjima, i tu je najveća nesreća. Srebroljublje je iskušenje kojem ne odolijevaju ni najjači. Uz slavohleplje, pohlepa za novcem jedno je od najvećih kušnji i za duhovne osobe, od biskupa do svećenika. Naravno, nijedan grijeh ne ide sam. Ljudske slabosti i grešnosti, i one na području spolnosti o kojima tako rado, a neki svećenici najviše ili jedino “blebetaju”, od muškoložnosti do raznovrsnih perverzija, često su dio “tajne zastranjenja”, ali ako su povezani sa srebroljubljem, slavohlepljem, voljom za vladanjem, izrode se u najgore nepravde, laži i nanose teške pa i nepopravljive nepravde.
Ljudi – a prema evanđeljima i Isus – lakše opraštaju slabosti nego bezobzirnu sebičnost, srebroljublje i slavohleplje, nezainteresiranost za druge, bezočnost sličnu bogatašu koji ne zamjećuje Lazara ni pokraj svoga stola, gramzljivost sličnu pohlepi onoga “samotnog” čovjeka koji je htio “upokojiti svoju dušu” proširivanjem “žitnica” ne misleći ni na Boga ni na bližnje. Nažalost, u našem svijetu, u našim današnjim društvima grijesi krađe zajedničkoga dobra i siromaškoga kruha kao da i ne postoje, prekrivaju se i zamagljuju molitvama i obredima, uzvišenim licemjernim riječima ljubavi prema svome narodu, Crkvi i Bogu.
Poslušajmo iznova riječi današnjega čitanja: Prvi kršćani su bili postojani u apostolskom nauku, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama; svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko.
Fra Ivan Šarčević
Propovijed na današnje evanđelje (Iv 20,19-31): Isusov mir i Tomina vjera, vidi: https://svetiantosarajevo.com/?p=1208