Što učinih tebi? – Odgovori meni
VELIKI PETAK
Ozbiljnost Velikoga petka, posebno njegovi obred, čini od nas skromne ljude i traži da se smirimo pred tajnom smrti Isusa Pravednika. Zastajemo kako pred tajnom ljudske zloće, tako još više pred tajnom Božje ljubavi i praštanja koje se očituju u Isusu Kristu. Isus je, ponavljamo to, nevin stradao. I čudit ćemo se kako je bilo moguće da tako završi. I to od svojih, od svojih sunarodnjaka, pripadnika iste vjere i tradicije. Zar su ljudi tako okrutni?
Isus je osuđen od velikih svećenika, a i onih malih, od pismoznanaca i zakonoznanaca, od pobožnih (farizeja), od revolucionara (zelota) i slobodnjaka. I narod se preokrenuo, više je slušao izopačene vođe, nego Isusa. A i Isusovi učenici. Razbježali su se, jedan ga prokazao, drugi zatajio. Možda je poneki bio uz Isusa ali neuvjerljivo i iz prikrajka. Ostala je pokoja žena s njegovom majkom, ali žene nisu imale nikakvu vlast ni moć. Bilo je zasigurno ljudi, kasnije se otkriva (i Josip iz Arimateje i Nikodem), koji nisu pristajali da se zlo postupa prema Pravedniku. Bilo je sigurno i među utjecajnim onih koji se nisu slagali kako se postupa s Isusom, kao ni sam Pilat, ali kad ljudsko zlo pokrene lavinu krivih optužbi i osuda, zlo se teško prekida. Završava u žrtvi nevina čovjeka.
U razgovoru s poglavarima, moćnicima i njihovim slugama, Isus ne šuti. Njegove bi se riječi mogle svesti na ono što je rekao velikom svećeniku Ani te njegovom sluzi koji ga je udario. Naime, Isus moćnom svećeniku od kojega započinje presuda na upit o njegovim učenicima i o tome što naučava, odgovara da se nije služio nikakvim skrivenim ni zakulisnim riječima niti zaplotnjačkim djelima: “Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio.” Sve je u Isusovu procesu pervertirano. Sve je namješteno. Optužen je za opasnoga čovjeka, za onoga koji čini zlo, dijeli narod, za tobožnje tajno djelovanje, za vrbovanje sljedbenika, stvaranje organizacije protiv poglavara i uglednika, za krivo naučavanje, za bogohuljenje. Kada je od velikog svećenika, kada je s najvišega mjesta bačen “prvi kamen”, kamenje krivih optužbi više nije imao tko zaustaviti, ni Pilat, ni narod, ni Isusovi učenici. Lažna optužba izgovorena s najvišega mjesta ne može se povući niti popraviti. Dok se živi, ona uzrokuje nove optužbe i laži.
A kako postupaju ljudi oko velikoga svećenika, vidljivo je iz postupka njegova odanog sluge. Vjerojatno da se pokaže poslušnim, da nastavi svoje udvaranje, sluga velikog svećenika još se više osmjeljuju od svoga nadređenog. Na Isusove riječi, sav “zabrinut” za autoritet svoga gospodara, on “pljusnu Isusa govoreći: ‘Tako li odgovaraš velikom svećeniku?'” A u Isusovim riječima ponovo se sabire bit njegova djelovanja: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?” Sluga kao i njegov poglavar, ne razmišljaju niti djeluju u kategorija krivog i pravog, istinitog i lažnog. Oni se uopće ne žele mučiti oko ikakvih činjenica, argumenta i dokazivanja. Oni nisu, kao svaka totalitarna i zla vlast, nikome dužni objašnjavati svoje razloge i postupke. Oni ne odgovaraju nikome, ni Bogu, oni su tu da sačuvaju autoritet i vlast koju prema njihovom razumijevaju ugrožava svatko tko im nije slijepo poslušan.
Na gornje Isusove riječi nadovezuju se i drugi razgovori, i onaj s Pilatom o Isusu kralju i njegovu kraljevstvu, o nesporazumima i nerazumijevanju, o onoj đavolskoj smicalici židovskih svećenika i utjecajnih ljudi da strašljivoga Pilata uvjere da se kod Isusa ne radi tek o krivnji na religioznoj razini, na razini Hrama i vjere u Boga, nego je to daleko opasnija stvar za narod, politiku, cara i državu. U konačnici svećenicima i religijskim poglavarima i nije stalo do vjere, nego do moći u narodu. Zato Pilat daje razapeti Isusa, i stavlja mu napisanu krivnju na križ: Isus Nazarećanin, kralj židovski.
U drugom dijelu obreda na Veliki petak, unutar Klanjanja Isusovu križu, pjevaju se tzv. prijekori s ponavljanjem strofe: Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe? Odgovori meni. U ovoj biblijski utemeljenoj strofi koja ukazuje na povijest Boga s ljudima odražavaju se i gornje Isusove riječi, Isusovo pitanje a što sam to doista učinio tajno i krivo, koje zlo, da me osuđuješ, udaraš i razapinješ. U ovim pjevanim prijekorima povezuju se dvije pashe, dva izlaska, Božja spasenjska djela u danima oslobođenja iz egipatskoga ropstva s Isusovim patnjama na petak njegove muke, te utvrđuje zastrašujuća gluhoća, sljepoća i bezosjećajnost naroda, ali i svakoga vjernika.
Potresno je slušati ove riječi. Iznimno je ljudski i vjernički biti solidaran u patnji drugoga, posebno nedužnoga. Potrebno je, međutim, ove riječi – Što učinih tebi? Odgovori meni – prenijeti iz obreda u stvarni život. Nije dovoljno s distance se zgražati nad ljudskom zloćom koja se sručila na Isusa, nego se vratiti u vlastiti život i sagledati vlastite riječi i postupke. Jer, nema sumnje, naši su životi, naravno ovisno od društvenoga ugleda i pozicije koju imamo, prepuni lakših i težih osuda, prvog ili drugog kamenja, svećeničkog ili sluganskoga osuđivanja i udaranja pravednika. Možemo li se sjetiti – a morali bismo – da su i pred nama stajali i stoje neki nedužni ljudi a mi ih osuđujemo, i riječima i djelima, i šutnjom i propustom. Oni su nas govorom ili ponašanjem pitali ili pitaju nas: što sam ti, doista, učinio, odgovori, dokaži! A mi ostajemo hladni i gluhi, zatvoreni i nijemi.
Isusova otkupiteljska muka i smrt, njegova nedužnost poziva nas na nasljedovanje, ali tako da se ne zavaravamo kako se pred nedužnom mukom netko obraća. Mnogi misle da samim nosanjem križa ljudi postaju vjernici. Isusova nedužna smrt slabo je koga obratila. Nije obratila ni velike svećenike Anu i Kajfu, ni Pilata, ni pismoznance, ni pobožne farizeje, ni revolucionare, ni slobodnjake. Juda se ubio, Petru i ostalim učenicima trebat će još mnogo da povjeruju, trebat će radikalni Božji zahvat: Božje uskrsnuće Raspetoga. Do uskrsnuća valja ne prečuti pitanje koje nam upućuju i Bog i ljudi: Što učinih tebi? i odgovoriti na njega.
Fra Ivan Šarčević