Sam s Isusom usred ljudi
II. korizmena nedjelja
Mt 17,1-9
Nekoliko je važnih gora u Isusovom životu. Na početku njegova djelovanja govori se o visokoj gori đavolske kušnje, zatim slijedi Gora blaženstava, pa Gora preobraženja o kojoj smo čuli u današnjem evanđelju. Zatim slijedi Maslinska gora i na koncu Golgota (Kalvarija) na kojoj Isus biva raspet.
Treća Isusova gora je dakle Gora preobraženja (Tabor). Prema Matejevu evanđelju ona slijedi nakon Isusova razgovora s učenicima o svom identitetu u okolici Cezareje Filipove. Sjećamo se da Isus postavlja učenicima pitanje što ljudi i što sami učenici misle tko je on. Ljudi govore da je Isus jedan od velikih proroka, a učenik Petar, nadahnut od Boga, govori da je Isus Mesija, Sin Boga živoga. No, premda je Petar jasno izrazio Isusov identitet, nije mogao prihvatiti da odbacivanje, patnja i smrt na križu bitno spadaju na Isusa Krista. On smatra da to Bog neće dopustiti i odvraća Isusa da ne prihvati osudu starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca. Ne prihvaća da smrt na križu pripada Mesiji. Za te riječi i za taj stav Isus Petra oštro ukorava. Čak ga naziva “sotonom”, jer se protivi Bogu i izaziva sablazan. Sudbinu patnje i gubitak života Isus nagovještava i svojim učenicima i nasljedovateljima, kao i proslavu kod Boga u drugom životu.
Očito je dakle da se u izvještaju o preobraženju nastavlja govor o Isusovu identitetu. Naime, šest dana nakon Cezareje Filipove, Isus uzima svoje glavne svjedoke, trojicu svojih učenika, Petra, Jakova i Ivana, i vodi ih na goru gdje se pred njima preobražava. Evanđelist Matej piše da su se u Isusovu društvu našli Mojsije i Ilija, dva najvažnija lika i uzora vjere. Mojsije je osloboditelj naroda iz egipatskoga ropstva, on je od plemena formirao narod u punom smislu riječi. Njemu se u gorućem grmu objavio Bog otaca – Jahve, onaj koji je aktivno prisutan uz narod koji je potlačen. Mojsije je gledao Boga licem u lice, od njega dobio vječni Zakon, Deset zapovijedi.
Ilija je najveći prorok i revnitelj za čistoću vjere u Boga. Njega je Bog strpljivo vodio i objavljivao mu se u teškim nevoljama i progonstvima. Bio je uz njega kada su na njega ustali i kraljica i kralj, svećenici, kada se morao skrivati i bježati od svojih sunarodnjaka, kada je više puta zaželio i da umre. Bog ga je izvukao iz njegova pribježišta, iz pećine gdje se skrivao i objavio mu se u laganom lahoru i pozvao da neumorno nastavi proročko djelovanje.
Mojsije i Ilija nisu samo potvrda Isusa i njegova poslanja. Baš kada Petar u predivnom doživljaju svjetla govori Isusu da napravi tri jednake sjenice za veliku trojicu, oblak – znak Božje prisutnosti – nadvija se na prisutne, i iz oblaka dopire glas s neba, stiže objava tko je u konačnici Isus u usporedbi s Mojsijem i Ilijom: Isus je Sin Božji, Ljubljeni, Izabrani. Njega treba slušati. Isus je više od Mojsija i Ilije, od Zakona i Proroka. On je potpuna Božja objava i Božje tjelesno/ljudsko očitovanje ljudima. Matej piše zajednici judeokršana, židova koji su slijedili Isusa ali su ga vjerojatno smatrali jednakim Mojsiju i Iliji. Isus je, međutim, netko mnogo veći. On ne dokida ni Mojsija ni Iliju, ni Zakon ni Proroke, on ih ispunja i nadvisuje.
I u našem svakodnevlju, u obiteljima, u zajednicama i institucijama, manjim ili većim, možemo se voditi zakonom ili proroštvom, propisom ili slobodom, možemo razumijevati svoje uloge i poslanja na Mojsijev ili Ilijin način. Evanđelje je jasno. Za kršćanina nijedan propis i nijedna sloboda ne mogu biti viši od nasljedovanja, slušanja Isusa – Mesije. Kršćanin ne niječe zapovijedi, kršćanin je otvoren za slobodnu proročku riječ, ali posljednji kriterij njegova djelovanja jest Isus Krist i to raspeti. Kršćanin, poput trojice učenika na Gori preobraženja, na koncu uviđa da ostaje Isus sam, da ostaje samo s Isusom i da samo njega treba slijediti.
U našem svijetu i životu u kojem se događaju izokrenute i izopačene preobrazbe, u kojem se dobri ljudi redovito kvare, u kojem se ljudi poput Kafkinog Samse bude kao kukci i žohari, u kojem se sami ili nas naši najbliži, vlast i institucije, u kojem nas grešne i zle strukture pretvaraju u neljude ili tjeraju u izolacije i geta, valja konkretno poslušati Isusa i započeti obratnu preobrazbu, od zlih postajati dobri ljudi.
U našem svijetu i životu u kojem se često zakopamo u sitničave propise bez milosrđa, u kojem se po svaku cijenu želi zadržati postojeće stanje koje ubija novost života, u našem svijetu i životu u kojem se nameću takva proroštva koja se pretvaraju u revolucije i ubijaju svojom istinom, Isusovo preobraženje govori o strpljivom i dugom djelovanju u kojem se “staro” ne čuva slijepo niti se nepažljivo i bezočno ruši nego se stvaralački preobražava.
U našem svijetu i životu u kojem se vjera želi zatvoriti (utaboriti) u oaze duhovne sreće, u kojem se želi pobjeći od ljudi i problema, u kojem nas kao i Isusove učenike zahvaća strah od promjene, poruka s gore preobraženja svjedoči o nužnosti napuštanja duhovne udobnosti i traži silazak u svakodnevnicu, među ljude, obične i grešne – jedine Božje ljude.
Preobrazba je naličje obraćenju, zahvat Božje milosti koji nikada tako ne mijenja čovjeka da se on ne bi prepoznao. Preobrazba je osnovna poruka i Isusova i našeg uskrsnuća. Uskrsno tijelo je novo tijelo ali se osoba prepoznaje. Preobrazba je dakle načelo kršćaninova djelovanja. Ni konformizam ni oportunizam starom, ni revolucija i rušenje zbog novog, nego izgradnja novoga na postojećem, kao osloboditeljski diskontinuitet kontinuiteta, kao životna budućnost u živoj tradiciji, kao novi život na starim temeljima, kao milost koja oplemenjuje našu narav, kao punina otkupljene ljudskosti.
Uočljivo je da je gora preobraženja prolazna gora. Kršćani ne mogu graditi sjenice niti se dulje zadržavati na Taboru u svjetlu božanskoga obasjanja. Taborovanje je nadahnuće kojim se valja uputiti prema maslinskoj i kalvarijskoj gori. Tabor je predokus Božje potvrde u uskrsnuću. Do tada, potrebno je od staroga čovjeka učiniti novoga, obratiti se, preobraziti se nasljedovanjem, slušanjem Isusa, Mesije, Sina Božjega ljubljenoga. Valja prijeći svoje gore, od gore kušnje do svoje golgote, usred ljudi, usred Mojsija i Ilije, zakona i proroka, propisa i slobode.
Fra Ivan Šarčević