Život iz Očeva zagrljaja

SPOMEN SVIH POKOJNIH /DUŠNI DAN/

Job 19, 1.23-27; Rim 5,5-11; Iv 6,37-40

Ušli smo u mjesec studeni. Njegovoga prvog dana slavimo sve svete, sve dobre Božje ljude, znane i neznane, nekršćane i kršćane koji su poznavajući ili ne poznavajući Isusa slijedili put njegovih blaženstava. Drugoga dana, na Dušni dan, spominjemo se pokojnih, izražavamo poštovanje i zahvalnost svojim pokojnima, ali i svim umrlima, nastradalima, nestalima… I onih koji se nitko spomenuti nema.

Današnja misna čitanja mogla bi se svesti pod zajednički nazivnik: vjera u život, vjera u susret s Bogom s onu stranu ovoga života.

Izbavitelj moj živi

U prvom čitanju starozavjetni se pobožnik Job ne miri s prijateljima i vlastitom ženom koji mu govore da patnju i nesreću koju je doživio jest sam skrivio. Njemu su toliko dodijale te njihove riječi da im kaže: “Tȁ dokle ćete mučiti dušu moju, dokle ćete me riječima satirati. Već deseti put pogrdiste mene, i stid vas nije što me zlostavljate.” Job – svevremeni lik ljudske patnje – govori, ipak, u vjeri da sve dolazi od Boga, Bog mu je sve odnio, čak i nadu; otklonio od njega i prijatelje i znance. Štoviše, Job jadikuje da su ga i vlastita žena i djeca prezreli (“Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe.”) Nije rijetkost da se o pravednika ogrješuju i njegovi najbliži. Iskustvo pogažene ljudskosti i ponižena dostojanstva kao da se uvećava.

I unatoč tome svemu, Jobova je vjera nepokolebljiva. On ne može spojiti sebe, svoj život, Boga, i misao da će toliki grešnik da ga s pravom Bog kažnjava, i da će vječno nestati, da je rođen za propast. On traži da se svjedočanstvo njegove vjere zapiše željeznim dlijetom i olovom, dakle neprolaznim riječima. A one glase: “Ja znadem dobro, Izbavitelj moj živi… iz svoje ću pùti tad vidjeti Boga … za njim srce moje čezne.”

Jobova vjera dakle ne dopušta da se za patnju, nevolju i muku uvijek osuđuje čovjek, nego to ostavlja Božjoj otajstvenoj promisli. Istodobno ispovijeda neustrašivu vjeru u Boga izbavitelja, Boga kojega će gledati kad završi ovozemaljski put. I čak mu biva već na ovoj zemlji vraćeno dostojanstvo, a njegovi prijatelji pokuđeni.

U drugom čitanju Pavao se obraća Rimljanima, rimskim kršćanima, sa sigurnošću Isusove otkupiteljske smrti za sve ljude, i to ljude grešnike. To je nada koja ne razočarava. Pavao svjedoči da život kršćaninov koji se oblikuje prema Isusovom životu ne može propasti, da nas Isusova smrt miri s Bogom o kojemu redovito mislimo da nam želi loše, da je protivnik čovjeka, da ga je teško udobrovoljiti i najdosljednijim izvršavanjem njegovih propisa, i da će nas u konačnici upropastiti. To nema veze s Bogom kojega je naviještao i očitovao Isus iz Nazareta. Slijediti Isusa znači imati nadu da ćemo biti u Božjoj blizini i nakon ovoga života. A u ovome, uza svu grešnost, slabost i krhkost hoditi naprijed u dobru uz sigurnu Božju pratnju koja se ni očima drugih ljudi ni nama samima ne pojavljuje kao opipljiva sigurnost.

Nije život pokraj groba

U trećem čitanju, u odlomku Ivanova evanđelja, govori se o Isusovom obećanju svojim učenicima da nitko tko vjeruje u njega, a vjerovati ne znači samo riječima pristajati uz Isusa, neće propasti nego će uskrsnuti u posljednji dan. Nitko neće biti izgubljen.

Ako bismo živjeli iz sigurnosti ove vjere, onda bismo mnogo radosnije živjeli na ovoj zemlji. Ako bismo živjeli iz uskrsne perspektive, ne bi bilo među nama toliko muke, nevolje, strahova, nervoze, lukavstva, ljubomore, smicalica, konkurencije i takmičenja. Ako bismo živjeli s pouzdanjem da nijedan naš čin, nijedno naše dobro djelo, nije izgubljeno, premda nije možda viđeno, mi bismo bili blaženiji, sretniji ljudi.

Započinjemo mjesec studeni, mjesec kada se na poseban način spominjemo i svojih pokojnih. Odlazimo na groblja da potvrdimo da su naši pokojni dio našega životnoga puta. Rijetko smo kada tako odmjereni u svojim pokretima kao u izražavanju pijeteta u ophođenju s pokojnima. Nismo ni od velikih riječi. Najviše smo za šutnju i tihu molitvu.

Sve su smrti i odsutnosti naših pokojnih propovijedi za nas, za nas žive. Nama trebaju mrtvi. Nije vjernički da ih sebično iskorištavamo, da ih zlorabimo za pokvarene politike, kako sredstvo produžetka mržnje među nama ljudima. Valjalo bi mnogo više u zahvalnosti se spominjati pokojnih, u oproštenju pod okriljem Božjega milosrđe za eventualne “nesređene” račune njihove i naše s njima, i povrh svega nastaviti dobro koje su oni započeli.

U kršćanstvu, u vjeri u Isusa Krista, od nas se traži da se ne zadržavamo na grobovima, da život ne prikivamo uza smrt, nego da smjelo krenemo u darivanju drugima u svakodnevici. Vjerujemo da bi nam i naši pokojni kazali da ih previše ne oplakujemo, nego da s još većom snagom nastavimo činiti dobro.

U evanđelju stoji da je Isus jednom pozivao ljude da idu za njim. Jedan se ustezao da mora pokopati mrtvoga. Onda mu je Isus kazao: Ostavi neka mrtvi pokapaju mrtve! Oštra riječ. Ona smjera da se odlijepimo od gubitka, da se izvučemo iz prostora očaja i smrtne tame, da ne pristajemo na ponude mnogovrsnih trgovaca i plašitelja smrtnim strahom koji unose depresiju i prazninu.

Kad je Isus pokopan, onda su njegovi učenici i žene dolazile na grob. A na grobu su dobili jasnu poruku: “Ne tražite živoga među mrtvima.” Idite u Galileju, idite u Jeruzalem, idite u svoje svakodnevlje i svjedočite ne poruku smrti nego poruku života.

“Sestrica” smrt

Vjera nam kaže da se molimo za druge, ali da ne pomišljamo kako mi njihove duše “izvlačimo” iz čistilišta ili spašavamo pokojne, nego da u vjeri ostavimo Bogu konačni sud te da sa sigurnošću, nepokolebljivo, živimo plemenit životi ovdje na zemlji. Kod Isusova i našega Oca ima mnogo stanova i Bog ne želi da itko bude izgubljen. Smrt, bolest, nevolja, gubici, nisu posljednja riječ, nego dio života. Zato valja širiti život, radovati se životu. Nerijetko život i najviše bukti u nevoljama i nemoći. A smrt nije ništavilo. Smrt se je druga riječ za najuzvišeniji trenutak postojanja, za onaj iznenađujući susret s dobrim Bogom licem u lice. Franjo Asiški joj je čak tepao – sestrica smrt, ne da bi se tek izvanjski razlikovao od onih namrgođenih propovjednika koji ljude plaše smrću i paklom, koji već na zemlji žele uspostaviti tamu nespasenja. Nazivao ju je sestricom, ne jer je bio neodgovorni romantičar, zavodljivac ljudi i krivotvoritelj ljudske patnje, zamagljivač teških ljudskih pitanja, šetač po oblacima neobvezatnosti, nego jer je već unaprijed gledao svoj ulazak u Očevu kuću kao ono nježno privijanje u zagrljaj Oca koji je izišao pred njega i čekao ga raširenih ruku da zagrli svoje dijete, svoga “maloga brata”, svoga “beskorisnoga slugu”. Zbog nade i vjere u taj zagrljaj, Franjo nikada nije bio “smrtno” ozbiljan, nego je radosno ljubio ljude i sva Božja stvorenja. Širio puninu života.

Fra Ivan Šarčević