Uznesenje Marijino – Velika Gospa

Slijede tri propovijedi na svetkovin Marijina uznesenja: I. Marija – novi savez Boga s ljudima (uočnica – Breške 2013), II. Marija – uzor vjernikova života (Velika Gospa – Tolisa 2009) i III. Marija – putokaz nade i utjehe svome prognanom narodu. Žena budućnosti (Velika Gospa – Sokoline 2011)

I.

Marija: novi savez Boga s ljudima

1 Ljet 15,3-4.15-16; 16,1-2; 1 Kor 15,54-57; Lk 11,27-28

Uočnica Velike Gospe – Breške 2013.

Uvod. Onoliko koliko znamo iz tradicija, i pokojeg dokumenta, i solanjanski/tuzlanski su katolici u starijim vremenima rado išli u Olovo, najstarije marijansko svetište na Balkanu, poznato po pokorničkom ozračju, zavjetima, ozdravljenjima… A u tuzlanskom i majevičkom kraju skupljali su se oko Gospe Gradovrške (Radosne Gospe), sve do Velikoga/Bečkoga rata, krajem 17. stoljeća, kada su – što ubijani, što protjerani, što izbjegli – pred turskom osvetom na sjever, doživjeli svaku vrstu pustošenja. Veliki dio je otišao za Bač i sa sobom ponio sliku. Onaj mali ostatak što je ostao, posebno iz starih župa Gradovrha i Dragunje, kako znamo, skupljao se za Gospojinu u maloj kućici/crkvici u Lipnici. Kad su nastala mirnija vremena Lipnička kapelanija premješta se u prvoj polovici 19. stoljeća u Breške (1839) i od tada tuzlanski katolici dolaze na Veliku Gospojinu u Breške. Breške postaju molitveno središte tuzlanski katolika za Gospin zagovor.

Ovo kratko povijesno prisjećanje svjedoči kako su tuzlanski franjevci i katolici žilavo vezani za svoj zavičaj i priljubljeni uz Isusovu Majku Mariju. Nju su štovali i štuju, u njoj nalaze putokaz svojoj nadi u teškim vremenima, utjehu i radost u svojim životima. I večeras smo se skupili na ovo povijesno mjesto, na uočnicu Velike Gospe da se zajedno molimo Bogu. Ne treba ništa posebno činiti, nego dopustimo da nas zahvati ona milost koja je obuhvatila Mariju. I nama Bog govori preko svojih nevidljivih glasnika, i nama večeras upućuje svoju riječ. Saberimo se, Bog nas želi pohoditi onakve kakvi jesmo. Ne pravdajmo se, ne izmičimo se. Ugostimo ga u tišini i sabranosti, u molitvi i pjesmi.

Propovijed. Svaka naša svetkovina, pa tako i svetkovna Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, u Božju blizinu, proslava je Boga, ali i potvrda čovjekova dostojanstva. Na poseban način svetkovina Velike Gospe potvrda je uzvišenosti čovjeka. Kršćani vjeruju da je Mariju, Majku Kristovu, Bog uzeo k sebi, da je ona i tijelom i dušom “uznesena”, “uzeta” u prostor najsvetije Božje nazočnosti. Bog osobu – nazaretsku ženu Mariju – koju je izabrao, osobu koja se odazvala Božjem izabranju, ne propušta ništavilu, nego je uvodi u blaženstvo svoje blizine. Kršćani vjeruju da je Marija slika svakom vjerniku, uzor vjernika, ali i slika Kristove zajednice Crkve, kako na ovoj zemlji tako i u budućnosti. Vjerujemo dakle da ćemo se svatko osobno i svi zajedno, kao jedna Božja obitelj, na kraju vremena naći u onom što nazivamo blaženo gledanje licem u lice, da ćemo stati pred milosno Lice kojega čitava života tražimo.

Središnje pitanje za čovjeka na zemlji, središnje pitanje vjernika je odnos prema Bogu i odnos s Bogom. U našem putujućem, prolaznom životu, tražimo gdje Boga susresti. Čak i kada to ne kažemo, mogli bismo, ne vršeći nikakvo duhovno nasilje, kazati da je čovjekovo življenje na zemlji trajna težnja za puninom života, za srećom, za onim što Isus i evanđelje stalno govore: za vječnim životom. Naravno, svjesni smo da je ovdje na zemlji sve dvoznačno, krhko, lomljivo, grešno i radosno istodobno, u svakom pogledu nepotpuno, da čak nekim ljudima život nikada ne donosi nimalo onoga što su očekivali, da im ni život ni drugi ljudi ne vraćaju onoliko koliko su oni njima dali, naprotiv, život im prolazi ne samo u velikoj potrazi za makar malo više radosti, nego se čitava života teško muče i zlopate. Neki posustaju a neki nastoje da u patnjama i nevoljama života sačuvaju postojanost i karakter.

Nema sumnje, čovjek na zemlji iskušava takve nevolje koje ga guraju u beznađe i očaj, u uzaludnost svega. Zato nije čudno da neki odustanu od vjere i puta u vjeri, ili da im vjera postaje navika, tradicija i folklor, jer kao da je nekamo iščezao Bog u kojega se vjerovalo (osobito Bog djetinjstva i adolescencije!), kao da s vjerom čovjek ne može ništa započeti, jer vjera ne donosi baš neki uspjeh, možda još više patnje… Život i njegove okolnosti, bolesti, nerazumijevanja, bešćutnost čak i onih najbližih, pa zatim nemanje, nepravde i ratovi, mnogo toga utječe na čovjeka da od svoga života učini rutinu, stvar navike, da se živi ali uvijek s nekim očekivanjem kako se još nije zapravo ni počelo živjeti, nego će se to učiniti malo kasnije. I priznajmo si iskreno, najveća većina nas samo smo obični, mali, prosječni ljudi, malaksali i polovični kršćani.

Možda ima “velikih” kršćana na riječima, u nastojanju, kao velikih u gradnji kuća, u nekom uspjehu, recimo u nadmetanju s drugima, u uzurpaciji i kupovanju moći i pozicija, u tzv. svjetovnom snalaženju kako se obogatiti, kako se predstaviti na vani kao uspješni. No, kada ostanemo sami ili kada se naš život bliži kraju, možda i ne htijući, u nas se uvlači sumnja jesmo li ispravno radili to što smo radili. U nas se uvlači šutljiva gorčina. Ma većina čak i nemamo vremena da stanemo, da se sastanemo sa sobom. Zato su upravo važna naša nedjeljna okupljanja na svetu misu, naša okupljanja na svetkovine da sagledamo svoju vjeru i naš odnos s Bogom. Jer to je jedno drugo vrijeme, vrijeme koje se ne može računati, koje se ne računa kao gubitak vremena, osim ako nismo svoju dušu izručili posve materijalnom namicanju dobara i praznom trošenju vremena. To je sveto vrijeme, jednostavno kazano vrijeme za Boga, za sebe, za bližnje.

Ako smo kazali da ono što slavimo na Veliku Gospu jest potvrda ljudskoga dostojanstva, zar nam se ne postavlja pitanje, pa po čemu. Šta nam je to Gospa ostavila i po čemu je velika? I šta nam je to Isus ostavio? Ništa nam nije ostavio u baštinu, niti je osnovao grad, niti izgradio kakav most, nije osvojio nijedan teritorij koji bi ostavio u nasljedstvo svojima. On čak nije ostavio ni knjigu o sebi. Drugi su pisali o njemu. Od Marije imamo još manje. Ostala je predaja, i tek pokoja njezina riječ. Od Isusa su nam ostali njegov život i riječi i nebrojena rijeka svjedoka, njegova zajednica, Crkva, na čijem čelu, među apostolima, stoji i njegova Majka Marija.

Ako smo kazali da je temeljno čovjekovo pitanje odnos s Bogom, ili kako ispuniti svoj život, kako ga ostvariti da bude primjeren Božjem naumu, onda si s pravom možemo postaviti pitanje gdje susresti Boga, danas, baš danas, u naše vrijeme. Bezbroj je, treba to stalno ponavljati, i u naše vrijeme ljudskih traženja, i onih koji nikada neće kazati, tražim Boga, ali sigurno traži sreću, radost, puninu života. Bog i ljudska traženja se nekako približuju. Usuđujemo se kazati sva ta naša često i tragalačka lutanja, pa i grijeh, zablude, svakovrsni provodi i skretanja s puta, naše šutnje i osame, sve su to potrage za radošću, veseljem, za puninom života. Sve to u svom krajnjem odredištu počiva na osnovnom traženju, na traženju Boga. I trebalo bi odmah otkloniti iskrivljenu, pogrešnu sliku kako često mislimo i vjerujemo da je Bog protivnik ljudskoga veselja, zemaljskih radosti, ljudskih traženja sreće. Ne, Bog upravo želi da ljudi traže svoju sreću i da mu nijedno ljudsko dobro nastojanje nije strano. I Bog nije, kako se često misli i vjeruje, samo u pojedinim svetim mjestima, crkvenim prostorima, samo u svetim vremenima. Mnogi samo tako misle pa se satraše obilazeći svetišta, oltare, kipove, satraše se “bježeći” od kuće i od svojih, tražeći Boga kao da on nije ondje gdje čovjek već jest. Neki ga i nađu. Neki misle da ga nađu, a on uvijek ostaje ipak nedohvatljiv, istodobno tako bliz, tako očit, a opet tako svoj pa i dalek.

Nije nimalo neispravno, čak je nužno, postaviti pitanje: gdje se danas Boga susreće? Točno je, možemo ga susresti svugdje gdje se skupimo u njegovo ime, gdje smo njegovom imenu sagradili crkvu, kapelicu. To je “redovno” susretanje. O tome govori i prvo čitanje. Čuli smo kako je David napravio šator, jer su bili nomadi, putujući narod, u kojega je unio sveti kovčeg, kovčeg saveza između Boga i ljudi. I znamo u kovčegu su bile ploče Božjih uputa, zapovijedi, Deset zapovijedi. Sve vjere, sve religije imaju svoje svete prostore, svoje svete građevine, predmete, svoja sveta vremena.

No, zašto se čita ovo čitanje večeras uoči svetkovine Velike Gospe? Zato jer kršćani vjeruju da je Marija postala kovčeg novoga saveza, da je ona postala sveto mjesto u kojem se susreću Bog i čovjek, da je utjelovljenjem Isusa Krista, čovjek postao najveća Božja objava, jedinstveno tjelesno očitovanje Boga na zemlji. I kad danas postavljamo pitanje gdje Boga susresti, onda je to poslije Isusa Krista, poslije rođenja od Marije, posve jasno – u čovjeku, počev od onoga najbližega, onoga svakodnevnoga, onoga s kojim dijelim vrijeme i prostor.

A ne čini li se da je u svakom vremenu upravo najteže susresti Boga u čovjeku, tom svakodnevnom, običnom, svom čovjeku i bližnjem. Lakše je biti nasamo u molitvi, lakše u crkvi tražiti Boga, gledati ga u svetim prilikama kruha i vina. Lakše je Boga zamišljati na nebesima, u dalekim prostranstvima, nekada u prirodi, u čudesnom ljudskom mozgu. Ali u čovjeku – što s čovjekom? I ako bismo krenuli od najosnovnijega, valjalo bi se upitati: a tko je taj čovjek, konkretni čovjek koji sa mnom živi? Jesam li ga i kada zadnji put doista upitao kako je? Jesam li u onom svome najbližem, na njegovom licu, prepoznao makar trag onoga koga je Marija rodila, Isusa Krista. I tko su nama zapravo ljudi? Jesu li oni Božji kovčeg, novi savez s Bogom, jesu li Božji šator, Božji hram, Božje prebivalište na zemlji. Jer znamo dobro, da ondje gdje nema ljudi, nestaje i Božjih kuća.

Svetkovina Marijina uznesenja, je svetkovina čovjekova dostojanstva. Marija pokazuje da svaki kršćanin, svaki vjernik, svaki čovjek, svako rođenje čovjeka i novi čovjek na zemlji je novi Božji savez s ljudima. To svjedoči da se na nov način trebamo upitati o čovjeku danas, o konkretnom čovjeku, o Bogu koji obitava u ljudskom tijelu. I možemo li izdržati to pitanje. Kako stvari stoje, čini se da ćemo sa svima lakše nego s čovjekom, najbližim čovjekom. I zacijelo, pogotovo u našoj zemlji, a li ne samo u našoj, sve ono što današnja svetkovina želi kazati, što želi uopće poručiti kršćanska vjera, dovedeno je radikalno u pitanje. Štoviše, nije uopće u pitanju, jer je postalo obično da se ruši ljudsko dostojanstvo, da se mirno prihvatilo ubijanje čovjeka, dakle ubijanje i samoga Boga u čovjeku. Ljudi su postali sredstva koja ako nam smetaju “bacamo” na groblja, protjerujemo, pljačkamo, orobljujemo. Ljudi su nam sredstva do naših ugoda i moći. Pa pogledajmo kako je uspostavljena ova država i sve vlasti: tako što se ljudima oduzelo pravo, pravo na slobodu, pravo na imanje, pravo na slobodno kretanje, ako i ima kakvo pravo ne smije se ni vidjeti ni čuti, nego mora biti marginliziran, ušutkan, ne smije se za njega ni znati, mora ostati neprepoznat. Poslije oduzimanja prava, čovjeku, konkretnom čovjeku niječu se njegove sposobnosti, niječe se njegov rad. Nemoguće je zanijekati i poništiti čovjeka, a vjerovati u Boga. To nije Isusov Bog kojega je objavio. To je bešćutni bog sile i arogancije, to je bog ideologije, previše ljudski bog.

Možemo se truditi, naprezati, obilaziti svetišta i prošteništa, možemo nagomilati postova i molitava, Bog će nam uvijek izmicati ako ga ne susretnemo u najbližima, u ženi, mužu, ocu, djeci, ukućanima, u susjedima. Zato nam se i događa takva bezosjećajnost, bešćutnost da možemo moliti Boga, slaviti misu, a da smo izgubili osjećaj za bližnje. Nećemo pogriješiti ako kažemo da danas vlada religiozna okorjelost, ili kako Sveto pismo veli, ljudi su postali tvrde šije i neobrezana srca. Mogli bismo kazati da danas vlada ne samo neinformiranost, nego nezanimanje (nezainteresiranost) za drugoga i neizmjerna duhovna uskoća, duhovna i vjernička ograničenost. Živimo u vremenu duhovne prikraćenosti u kojima su suženi horizonti, vrijeme duhovne praznine koju se nastoji popuniti svakovrsnim sadržajima, osim čovjekom, osim ljubavlju i zauzetošću za konkretna čovjeka, bližnjega. Popunit ćemo možda svoju ljudsku prazninu uzivšenim moralnim pa i evanđeoskim načelima, ali ih nikada nećemo konkretizirati, primjeniti na čovjeka do nas, bližnjega za koga su ta načela jedino i smislena da se ostvare.

Ništa nećemo pogriješiti ako kažemo da se sebičnost ustoličila od obitelji do velikih institucija, pa i crkvenih i narodnih. Ne mislim da je sve crno, ali je vrijeme da si pogledamo u oči. Koliko je doista nas ljudi koji koriste druge za svoju ugodu. Bližnji su tu samo meni na korist. Štoviše, kako uopće živjeti u svijetu koji je postao hladan, u kojem se izgubio osjećaj za grijeh kao teška povreda Boga i bližnjega. Pa pogledajte od obitelji do poglavara. Nitko nikada ne griješi, nitko se ne kaje, nitko se ne preispituje niti popravlja. Živi se u laži neljudskosti i nevjere, a sve pod maskom čovještva i pravovjerja.

Dokle ćemo lagati sebi samima? Dokle ćemo njegovati pobožnost odozgor, oholo farizejsko ponašanje? Marija za sebe kaže da je neznatna službenica, a u nas je licemjerje prevladalo u našim odnosima i sa samim Bogom. Marija se odazvala Božjem glasu, ali nije postala pokorna ropkinja, nego služiteljica triput svetom Bogu. Bog Mariju nije sveo na ulogu, na funkciju, na bespogovornu klimoglavku kako je nekada predstavljamo po crkvama i time zadržavamo izopačene i grešne strukture izrabljivanja. Bog ništa nije činio bez njezina pristanka. Nije ona, kako se nekim pobožnim dušama može činiti, “velika” samo time što je slijepo poslušala Božji glas. Ne, nego kako Isus veli u evanđelju, jer se odazvala – svjesno i slobodno – da sasluša Božji glas i da čuva i izvrši njegovu riječ. Bog želi slobodne ljude, a mi poslušnike i robove. I kada ih učinimo poslušnicima i robovima, opet nismo ni zadovoljni ni sretni, nego idemo dalje, želimo proširiti svoje carstvo potčinjenih. Tako se umnožava naša pojedinačna i kolektivna nesreća. Nikako da prepoznamo da i Bog postaje prisutan samo u slobodnim odnosima, u ljubavi i poštivanju.

Mi se prema ljudima ponašamo tako da ih svodimo na funkciju, na ulogu. Pa ako po našem mišljenju nisu više korisni, ako ne ispunjavaju očekivanu ulogu, mi ih škartiramo, mi ih odalečujemo na margine. Sve zajednice od obiteljske do društvene “funkcioniraju”, kako i sam riječ kaže, na funkcijama i ulogama. Ima li, međutim, koga da kaže da mu nije stalo do naših uloga, nego do nas samih. Bog čini drukčije. Bog nas ne svodi na funkciju. To pokazuje u Mariji, pokazuje u darovanoj milosti svakome od nas. Svi pravi odnosi, od prijateljskih do bračnih, ne temelje se na funkciji i ulozi. Ljudi se uzimaju, žene i udaju, ne zbog funkcija i uloga, novca i vlasti, nego iz ljubavi, iz čiste radosti postojanja. Takve Isus želi odnose i među svojim učenicima. Tek poslije se dijele službe.

Upravo smo to izgubili, taj način gledanja i ophođena s ljudima. Izgubili smo temeljni podatak vjere: da nam je sve milosno, darovano od Boga, i da nijedan čovjek nije sredstvo nego sam sebi svrha. Marija nije sredstvo, ona je osoba saveza, Božji partner. A mi smo tako postali bešćutni, nemilosrdni, sebični istjerivači svojih tobože pravdi i pravičnosti, a u pozadini je gola volja za dominacijom, za moću nad drugima, za upravljanje drugima kao svojim “stvarima”. Nas zanima koliko je drugi poslušan prema nama, koliko ima novca, je li moćan, hoće li glasati za mene? Tako se to radi u politici, u svemu što je svjetovno, zato smo mi slabi vjernici, zato i jurimo za svojim srećama i za nekim našim bogom a ne prepoznajemo onoga Boga koji je tu do nas, u našim najbližima.

Tako se to radi u obitelji. Pogledajmo: stariji su postali nekorisni, možda još koriste ako imaju penziju; jer tko su oni – naša velika smetnja. A više djece, tko će s njima, više odgovornosti; s djecom nemamo vremena za sebe. Ne, uopće nije jednostavno, odgajati djecu, zato Isus kaže nije blažen onaj tko je nekoga samo rodio (blažene utroba i prsi), nego tko čuva i izvršuje Božju riječ. Marija nije blažena zato što je rodila i to samo jedno dijete (a toliko je majki s mnogo djece!), nego što je čula, slušala i izvršavala Božju riječ pa onda rodila. Ili ako bismo još išli korak dalje: polazeći od naših obitelji, od naših zajednica, ako nam netko smeta, onda ga nastojimo svim silama staviti u stranu, na pr. svekrvu, nevjestu, ili nekoga tko se ne slaže s našim mišljenjem, tko nam ne odobrava sve što mi radimo, koji se usprotivio našoj tiraniji i samovolji. Kako smo samo bešćutni. Čovjeku koji se s nama ne slaže, javno se uništava njegovo dostojanstvo, izmišljaju negativnosti, marginalizira ga se u beznačajnost. I onda ćemo takvi doći u crkvu, slaviti misu, stati pred Boga; i Boga ćemo “upregnuti” u svoje planove, i dalje ćemo juriti svoje odbjeglo srce, štoviše to srce usaliti u najgoru vrstu zablude, u to da nas u tome podržava sam Bog.

Ili ako bismo krenuli još malo dalje. Kako je s našim susjedima, komšijama. Pa koliko nas to ima da sa svojim susjedima živimo u slozi i poštivanju. Zar nas nema toliko koji na vani glumimo uljudnost, izgovaramo predivne riječi, a one su u biti lažni pozdravi ili hvale, iznutra smo nabrekli od otrova, crveni od zloće i mržnje poput zmaja pod Marijinim nogama, iznutra smo opijeni zavišću, ljubomorom, osvetama pa i mržnjom. Koliko smo se zapetljali u svađe i sitničarenja oko imovine i međa i s najbližima, dotle da sikćemo od jala na sve strane svijeta tako da nam ni Bog ne može pomoći.

Nije li tako i s onima koji drukčije vjeruju, pogotovo našim odnosom s muslimanima, pravoslavnima, ateistima... I odmah ćemo, do koje smo mjere zatrovani, ispričavati se kako oni nas ne vole, kako oni nas mrze. I u tome se otišli jako daleko. Točno je, pa problem i jest što je mržnja postala nešto normalno, gotovo kao zrak koji udišemo. Ali je li to vjernički, je li to po evanđelju? Tko će u ovoj zemlji, u našem susjedstvu, u našoj obitelji, u našoj župi i Crkvi, tko će u našem narodu otpočeti govoriti da se to ne slaže s vjerom, s Isusovim evanđeljem, uopće s ljudskošću. Bog traži novi savez s čovjekom, ali taj savez opet čini Marija, žena, i Isus, čovjek iz čuvanja i izvršavanja Božje riječi. Tko će to u naše vrijeme učiniti? Hoće li se netko pojaviti vjernički u našim zajednicama da prekine mržnju? Kako smo posumnjali u snagu dobra. Više vjerujemo u ohole bogataše, u lopovluke, u namještaljke kao da je Bog igračka, lutak i ludak kojeg ćemo zavarati. Posumnjali smo u ono što Marija govori u svome himnu da Bog neće ostaviti svoje siromahe, da neće ostaviti svoje službenice i službenike, i da će s trona srušiti sve oholice i uznosite.

Potreban nam je novi savez s Bogom, savez dostojanstvena slobodna i samostalna čovjeka s Bogom. Marija nije nikakva pognuta žena, nego ona koja posve jasno ulazi u savez sa svojim Stvoriteljem i onda upućuje na svoga sina, na Isusa. I nama danas govori da ga slušamo. Ona nas neće moći izagovarati kod Boga, ako ne poslušamo tu njezin riječ, ako ne krenemo putem ozbiljnoga nasljedovanja Isusa Krista.

Potreban nam je danas posve novi savez s Bogom. Bog se i nama danas nudi, govori nam po Mariji, govori nam po evanđelju, po drugim ljudima, a na poseban način po Isusu Kristu. Taj novi stari savez je u novoj, autentičnoj vjeri, u tome da je Boga milosrdan i dobar i želi da izgradimo nove susrete, nove odnose s ljudima. To je najteže, jer neki su odnosi možda pukli i ne našom krivnjom, nemojmo ih produbljivati u mržnji i zlu. Postanimo kovčeg savez, šator Božji, hram Božji na zemlji. Ponesimo u susret drugim ljudima Onoga u koga smo povjerovali, koga nasljedujemo. Nije uopće  isključeno da će ljudi i tada od nas otići, jer ljudi smo takvi koji kad god se treba strpljivo i dokraja susresti s Bogom, mi bježimo. Zato bježe ljudi od stvarnih vjernika jer se trebaju susresti s Bogom. Štoviše, znaju i progoniti vjernike. Pa to se dogodilo s Isusom. No, to je jedino vrijedno ljudskoga napora, susresti Boga u drugom čovjeku.

Bog se i nama danas svakom pojedinačno približava, na razne načine. Prepoznajmo njegov glas. Odvažimo se za život, i u neznatnosti. To često djeluje kao gubitak života. No, tako ćemo ostaviti radost svojim bližnjima. Naravno, nećemo biti lišeni patnji, nevolja, dvosjeklih mačeva boli (poput Marije), i od bližnjih i od daljnjih. Vrijedi ponovno s Bogom sklopiti savez, to znači dopusti da nas obuhvati njegov zahtjev za novi ljudstvom, novim pouzdanjem u njega.

________________________________________________________________________

II.

Marija – uzor vjernikova života

VELIKA GOSPA

Tolisa 2009.

Uvod. Srdačno vas pozdravljam dragi vjernici na ovom za Bosnu i Hercegovinu, za franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu, za Crkvu, za ovaj dio bosanske Posavine, jedno od važnih i najsvetijih mjesta, mjesta susreta Boga i ljudi, ali i kulturnom smislu, oko toliške crkve Marijina Uznesenja.

Skupili smo se, dohodočastili, svatko sa svojim nakanama, netko za zavjetima, netko umoran i razočaran, netko s nabreklim srcem od čežnje, od iščekivanja boljega, netko nagrižena zdravlja, netko slomljena srca, netko s brigom, netko s veseljem i radostan. Svatko je došao noseći sebe i svoju dušu, svoj život i povijest. Ove godine nekih nema koji su bili lani, koji su prije dolazili Velikoj Gospi u Tolisu. Molimo za njih, molimo za sve naše, za bližnje i daljnje, za one s kojima smo dobro i za one s kojima nismo dobro, s kojima su polomljeni odnosi.

Predivno je vidjeti koliko nas je. Ali neka nas ne zanese naša brojnost. Bog pohađa i svakoga pojedinačno. Bog se primiče svakome posebno. I onome što se skrio negdje u kutu, koji možda i ne voli ove skupove, koji je stigao iz običaja, iz navike. Bog želi pohoditi svakoga od nas, i onoga koji se želi skriti od ljudi, koji ne voli obrede, kojima su dodijali pobožni govori i liturgijska brbljanja. Bog stiže i onome koji ne zna što će sa sobom.

Zato se na početku svete mise vratimo svome izvoru, spustimo se do dna vrela onamo u najintimnije prostore naše duše. Dopustimo da Bog prođe kroz našu sredinu. Udomimo ga danas u nutrinama svoje duše. Ugostimo ga. Možda već odavno želi s nama porazgovarati, možda nam želi nešto reći, a mi smo zauzeti s mnogo drugih stvari, nemamo vremena ili ne znamo slušati. On je sa svakim od nas ponaosob. Umirimo se. Bog nas pohađa u tišini nas samih, popravlja naše staze k njemu i braći ljudima. Hoće nam nešto kazati u ovom prostoru gdje se sunce dodiruje ravnicu, gdje Nebo pohađa čovjeka. Otvorimo se za Božji pohod.

Propovijed.

MARIJA: Kako biti velik?

Danas slavimo Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo. Slavimo Veliku Gospu. Ne slavimo Mariju kao božanstvo, nego kao Božju veličinu i milosrđe u njezinom životu, slavimo Boga u životu jedne obične a opet iznimne žene. Slavimo onu tajnu ljudskoga postojanja da život ima smisla samo ako nadrastamo sebe, ako s Bogom činimo uvijek ono više nego što se od nas traži. Došli smo ovdje da potvrdimo ono što jako dobro znamo, što u bitnome prenosimo s generacije na generaciju, kako odgajamo svoje mlađe, da je u životu smisleno biti velik na Marijin način, da je u životu doista teško biti na taj način velik.

No nismo li se i odvojili od svoga puta. Imamo li vremena zastati sa sobom. Što smo učinili zadnju godinu. Možemo li se preispitati o svome životu zadnjih dvadeset godina. Ove se godine, naime, navršava 20-ta godišnjica pada berlinskoga zida, pada komunizma, ulaska kako kažemo u demokratske promjene, ulaska u slobodu, na put ljudskoga dostojanstva i slobodu vjere. Kako smo to prošli? Jesmo li postali bolji ljudi? Jesmo li postali veliki na Marijin način, ili hinimo veličinu pravovjerja? Kao da se danas i ne usuđujemo postaviti takva pitanja i svatko onaj tko ih postavlja izložen je opasnost da navuče otrov prezira na sebe. Može li nam razmišljanje o Mariji, Velikoj Gospi pomoći u našem životu?

Pobožnost B D Mariji sastavni je dio naše vjere, naše zajedničke, kolektivne vjere osobito u teškim ratnim ili stradalničkim vremenima. Sjećamo se koliko smo krunica molili u prošlom ratu, koliko smo se utjecali Marijinom zagovoru. I dok marijanska pobožnost na zajedničkoj razini može mijenjati intenzitet, pobožnost na individualnoj, osobnoj razini ne mijenja se lako; jer i kada se dosegne relativni mir u državi, društvu i svijetu, i kada nismo zahvaćeni stradanjem i ratom, svatko od nas i dalje pojedinačno postavlja pitanja smisla svoga postojanja, pitanja kao što su: Što učiniti od svoga života? Kako provesti život?, ili: Tko sam? Što značim drugima?, Tko su meni drugi s kojima živim?

Svatko je od nas pritisnut rizikom, kušnjom vlastitoga promašaja, vlastitoga ništavila, neljudskosti; pogođen vlastitim zlo ili zlom drugih; fizičkom, tjelesnom ili duhovnom patnjom. Upravo zato, vjerujem, došli smo ovdje da se utječemo zagovoru BD Marije; njoj se zavjetujemo, njoj zahvaljujemo za isprošeno. Dohodočastili smo da ispunimo zavjet, da obiđemo njezin oltar, dotaknemo sliku ili kip. Ona je sastavni dio naše pobožnosti i vjere.

Marija majka naše duhovne biografije

Mariju razumijevamo i vjerujemo ne samo kao Isusovu majku nego i vlastitu, našu majku. A majka je dio, nezaobilazna osoba naše obitelji. Bez majke nas ne bi bilo, ne bi bilo svijeta. Ona je roditeljica života, ognjište, središte i stjecište obiteljskih odnosa.

Majka je zagovornik, zagovornica svakoga tko je u nevolji. Majke su redovito svjesno pristrane, ali bez sebičnosti, bez računa i računice za sebe. Majke bezuvjetno vole. Tako nam barem iskrsava slika majke, odnosno tako zamišljamo dobru majku. Majke su osobito brižne i osjetljive, blage i nježne za nevolju. Nigdje se i nitko tako ne angažira kao majka u bolesti, patnjama, nevoljama svoje djece.

Majke su, iako krhke, najčešće najčvršće i najstamenije osobe naših obitelji, uporišta obiteljskoga zajedništva, sklad naših odnosa, mir naših nemira. One su stražari naših međusobnih razgovora, ponašanja jednih prema drugima. One budno bdiju nad putovima svoga muža i djece. Odvažnost žene i majke često nadilazi mušku fizičku snagu; vjera žena i majki zaustavlja i svladava i najmoćnija oružja.

Sve što vežemo uz naše majke to još više pripisujemo B D Mariji. Njoj pridajemo najljepše pridjeve. Ona je majka milosti i milosrđa, ona je utjeha žalosnih, radost i snaga posustalih. Majka koja je milostiva i bezuvjetno milosrdna za sve što je za sve što je krhko, razlomljeno, grešno, povrijeđeno. Marija, majka, na usnama je mnogih nas u mnogim situacijama života: u porođajnim bolovima, na smrtnome času, u neizvjesnostima i dilemama. Zazivamo je pred važne odluke i nepredvidive događaje, pred početak novog životnog puta, pred odluku za brak, pred školske ili druge životne ispite.

Marija, majka, je sastavni i neizbrisivi dio naše biografije, našeg vjerničkog, duhovnog identiteta. Bez Marije bili bismo lišeni nježnoga i lijepoga dijela svoje vjere, bili bismo okrnjeni za sigurnost nade u dobar ishod našega života i rada. Ona je u našem životu uzdanje u vrijednost skrovita, strpljiva, samozatajna života; ona nam je uzor u stvaralačkom podnošenju nepravdi i zla. Marija se duboko urezala u memoriju našega vjerničkoga identiteta.

Marija – neponižena nego žena vjerničke pobune

No, ne smijemo, braćo i sestre, ne primijetiti da mnogim našim bližnjima, osobito muškima, ali i „naprednim“ ženama, kao i mnogim nekršćanima djeluje da marijanske pobožnosti, marijanskoga kulta u nas katolika, Hrvata pogotovo, ima previše. Te Gospa ova, te Gospa ona: međugorska, fatimska, kondžilska, stupska, sistrička, Gospa od brze pomoći… Marijino svetište ovdje, Marijino svetište ondje. Ni sami ponekada ne znamo kako s tim svime izići na kraj.

I kao što sve ljudsko može biti dvoznačno, isto tako mogu i svete, duhovne stvari pretvoriti se u svoju suprotnost i tako lagano, i to vrlo opasno a da to i ne primijetimo. Zar ne djeluje mnogim ljudima, a i nekima od nas, da u naličju našega marijanskoga kulta djeluje kao da je pobožnost Mariji sredstvo za ponižavanje čovjeka, da se zadrži ropski, sluganski mentalitet? Zar se i s oltara i po obiteljima, ne samo djevojkama i ženama, nego i drugima ne govori da se bude kao Marija – a što često znači: povuci se, skloni se, poklopi se, podnosi, trpi, pati!? Zar ne samo mnogim muškima nego uopće govor o Mariji kao Božjoj službenici ne znači biti sluškinja svima i svakome, podčinjavanje vlastite osobnosti, podjarmljivanje i vlastite pameti svakom nasilništvu, glupom autoritetu, obiteljskom, crkvenom ili javnom?

No, nije, međutim, Marija ni pobožnost prema njoj, tek puko sredstvo niti izlika moćnima da se bezdušno održavaju na vlasti. Ako nam se Marija nudi kao PONIZNA žena, to ne znači da je dopušteno ponižavati niti biti ponižen. Poniznost ne znači ponižavanje.

U svome himnu – svečanoj pjesmi zahvalnosti Bogu – u svome himnu Veliča duša moja Gospodina Marija doduše govori o svojoj neznatnosti, ali samo pred Bogom. U tom himnu Marija iskazuje svoje divljenje, zahvalnu radost Bogu, ali i svoju vjerničku pobunu jer je Bog ustao protiv silnika, umišljenih moćnika, bogatih iskorištavača siromašnih i malih ljudi, protiv svake vrste ljudske napuhanosti i nepravedna gospodarenja drugima.

Ta pobuna nema ništa s pobunom mržnjom i oružjem. Njezina snaga nije u sili nego u vjeri da Bog ne napušta nepravedno ugrožene, siromašne i prikraćene. To je ona snaga žene koja zna što je dobro a što zlo. To je vjera u dobro, koje činjeno uz Božju pomoć, milost i pouzdanje, poništava zlo ili ga apsorbira dobrotom, pozitivnošću. Marija i njezin Veliča – pohvala je snazi vjere neznatnih i malenih, ali dostojanstvenih i stamenih vjernika.

U našu se memoriju najdublje usjekla slika ili Marijin kip koji prikazuju lijepu i dostojanstvenu ženu, ogrnutu plavim plaštem, pod nogama joj mjesec (tamnost) i zmija koju Biblija uzima kao sliku za zlo. Tu nam je Marija uzorom. Ne kao žena koja se stalno povlači, koja dopušta da se ponižava, nego bez sile, preokreće povijest od malih zajednica obiteljskih do većih, do preobrazbe svijeta. Marija i pripada onim velikim ženama Svetoga pisma, objave i povijesti čovječanstva koja čini revoluciju ali ne na zlo nego na dobro. Ona je žena preobrazbe. Ona ne pripada onim ženama koje smućuju i unose razdore među muža i djecu, među svoju djecu, koja kao ona na početku Pisma koja podmeće jednoga sina svome slijepome mužu da ga prevari za nasljedstvo; ona nije opčinjena materijalnim, ona nije ni kao ona koja zanesena svojom zavišću i ljubomorom, svojom ljepotom koju je pretvorila u oružje, pa ucjenjuje svoga muža, ona nije dakle Herodijada koja nemilosrdno i bez skrupula uvjetuje muža da odrubi glavu najvećem proroku i pravedniku rođenom od žene. Ona nije ona žena čiji muževi imaju utjecaj izvan obitelji ali kada dođu kući, ako hoće malo ljubavi, moraju biti papučari i pokoriti se ženi.

Govori se pa i s pravom da iza velikih ljudi stoje velike žene. Naravno, to vrijedi obostrano, ali sigurno preobrazbu naše agresivne, muške kulture, naše civilizacije oružja, mržnje i nasilja mogu učiniti žene, stamene žene koje će posve jasno stati zlu na glavu, koje se neće ustrašiti “zmajevima” koji su crveni i opijeni moću i vlašću. Zar to ne govore mnoge žene i majke Srebrenice, Vukovara, Prijedora, Posavine, osobito one koje se nisu dopustile manipulirati muškom politikom cinizma i jeftinoga medijskoga pokazivanja. Marija zato nije ponižena nego dostojanstvena žena, žena vjerničke pobune bez sile i oružja, mržnje i osvete. Ona mijenja ljudsku povijest.

Marija djevica – žena čistoće i gledanja Boga

Druga stvar koja se prigovara nama kršćanima, osobito katolicima a dolazi iz marijanske pobožnosti, marijanskoga kulta jest naglašavanje Marije kao djevice. Inače, govor o čistoći mnogima i unutar Katoličke crkve djeluje staromodno, kao govor iz srednjega vijeka, zaostali relikt nekog prošloga vremena iako bi svatko htio da mu je djevojka ili prijatelj čisti, prvi u njihovom životu. Svi bismo sve probali, a htjeli bismo istodobno svi biti nevini i sveti. U svakom slučaju čistoća, i tjelesna i duhovna, uvijek će biti na cijeni. I kada ne bismo u svojoj vjeri i civilizaciji imali uzora čistoće, morali bismo ih „izmisliti“. Bez čistoće, bez tog ideala, već bismo potonuli u banalnost i opterećenost naših odnosa.

Naše je stvarno stanje, međutim drukčije: Tko to još drži do čistoće, osobito u vremenu, u civilizaciji kada nas bombardira ljepota ženskoga tijela stalno i posvuda. U kulturi u kojoj se tijelo, osobito žensko, istodobno profanizira i istodobno tabuizira, kada dakle tijelo postaje samo sredstvo kroz pornoindustriju, bioinžinjering, ili, kada postaje nepristupačna i za mnoge nedostižna „stvar“, kada nam izgleda da je sve stvar osvajanja i kada istodobno se razvijaju strahovi pred tijelom a i raznovrsna neprirodna ponašanja pa i perverzije, zar govor o Mariji djevici i o čistoći ne djeluje izvan vremena?

Ponajprije, čistoća – razumljena biblijski – ne označava kako to Isus stalno govori samo tjelesnu čistoću, ni onu obrednu ni seksualnu. Nije riječ ni samo o vanjskoj čistoći, ta susreli smo bezbroj predivnih muškaraca i žena, prelijepe vanjštine, ali smo osjetili njihov unutarnji zadah mraka, nesreće i mržnje, takvu duhovnu prazninu, ili srce koje bukti zavišću, neslobodom, egoizmom.

Isus u blaženstvima govori kako su blaženi oni koji su čista srca jer će Boga gledati. Čistoća se odnosi na srce, na cjelinu ljudske osobe; na tijelo i na duh, dušu; na čovjekov voljni, afektivni razumski dio. Čovjek je sav čist ili je razlomljena osoba. Čistoća nije sterilnost duha, nego nepodijeljena ljubav prema Bogu i ljudima. Čistoća je integralna krepost unutarnjega stajanja pred Bogom. I samo je odatle razumljivo zašto nije dopušteno ići u odnose prije braka, jer tjelesna ljubav nije sva ljubav, iako je najmaterijalnija, najopipljivija, iako njezini tragovi ostaju za sva vremena. Voli se uvijek cjelinom bića i čistoća upravo označava cjelinu. Zato Isus i povezuje čistoću srca s gledanjem Boga. Stajanje pred Bogom, oči zagledane u Božju dobrotu i milosrđe čini od nas ljude koji njeguju čist i blag pogled, pogled bez požude i posjedovanja, pogled koji nije zatrovan zavišću, ljubomorom. Čist je onaj koji živi u Božjoj nazočnosti. Upravo iz Božje nazočnosti i ljudi i stvari dobivaju svoje pravo mjesto. Ljubav nije umanjena nego uvećana. Marija je djevica – čista u cjelini svoga bića jer se dopustila Božjem pohodu, njegovoj nazočnosti u cjelini svoga bića. Čistoća integralna čovjeka jest ljubav bez pretvaranja i himbe, jest ljubav prema Bogu koji ne umanjuje naše zemaljske ljubavi nego ih još više usavršuje i čini osloboditeljskima. Pjesnik bi kazao da bez „Bijela ruha treba biti djeca“ (Ujević). Bjelina i čistoća naših srca i duša označava onu djetinju, ne djetinjastu, pouzdanost u Boga na koju Isus poziva kada kaže da budemo kao djeca. Čistoća nije vezana za naše snage, naša odreknuća ili čišćenja, nego na oslanjanje na Boga. Kad je Bog naš glavni životni sugovornik, sve naše čistoće poprimaju svoj pravi smisao. U tome nam je Marija uzorom.

Marija – uzor vjere a ne božica ni zamjena za Isusa

Ne možemo mimoići ni prigovore da je marijanske pobožnosti u našoj vjerničkoj praksi previše. I nije to prigovor samo muškaraca, “naprednih” žena, feministkinja i emancipiranih ateista. Zar ne djeluje često da je mnogima, osobito ženama, Marija na prvom mjestu kao da je ona božica, ili uz svetu Trojicu usporedno božanstvo. I često izgleda tako. Često izgleda da i Mariji upućujemo mnoštvo svojih molitava, od krunica do raznoraznih zaziva i pjesama. Zar nam ne izgleda kao i u obiteljima, da nam se lakše obratiti majci da nas ona zagovara kod oca, jer se s ocem ne možemo sastati oči u oči, ili da nas ona miri s bratom ili sestrom jer nam je između se prekinuta komunikacija. Marija je ta koja će umilostiviti strogoga i srdita Boga. Zar nam ne izgleda da ponekada “kamarimo” sličice i kipiće, molitve bezbrojnim svecima, kao da će nam to sve samo po sebi skratiti put do spasenja i sreće? Zar stalno ne biramo lakše a ne bitno u našoj vjeri?

Marija ne može zamijeniti Boga. Marija ne može zamijeniti Isusa, nikada, jer i iz njezina života vidimo, osobito u Kani Galilejskoj, da nas upućuje da činimo ne što ona čini, nego da činimo sve što Isus kaže, i ona ga u konačnici slijedi čitava života.

Nije dakle pobožnost B D Mariji isprika da izmaknemo radikalnosti, zahtjevnosti nasljedovanja njezina sina; i ne može nas mnoštvo krunica, mnoštvo hodočašća u marijanska svetišta koja su često samo duhovni turizam, ne mogu nas dakle te pobožne vježbe tek olako lišiti odgovornosti ispunjavanja Isusova evanđelja, odgovornosti za svakodnevni život, rad, odgovornost i ljubav prema bližnjima.

Uvriježilo se i u ovo naše vrijeme da množimo svoje molitve, svoje izvanjske ceremonije i čine. Uvriježilo se i u naše vrijeme u Katoličkoj crkvi da se množe sveci, osobito da se uvećava marijanska pobožnost. Ne mogu nas, međutim, sveci, ni Marija kao prva među njima, zamijeniti u našoj vjeri, u našem životu, našem odnosu prema Bogu i bližnjima. Misli se naime i danas da što je više svetaca, to je taj narod bolji i svetiji. Svetost nije prelazna, iako je sigurno da bez njih nema vjerničkoga naroda. Proizvodnja svetaca ne čini, međutim, nas samo po sebi boljima, nego nam se pruža prilika da mi u njihovim životima vidimo mogućnost ostvarenja i našega života. Zato su sveci, zato je Marija ne samo naš zagovornik, nego uzor u vjeri. Marija kao uzor, to je nezaobilazni i glavni dio naše marijanske pobožnosti. Zato nam valja pogledati gdje to ona nam može biti uzorom i danas a ne da se tek slijepo prikapčamo na nekoga tko će za nas uraditi sve.

Marija – neznatna službenica

Kao i svi sveci, a Marija na osobit način, smatra sebe neznatnom, skromnom, malenom ženom. Zar u kulturi individualizma gdje smo svi osjetljivi na veličinu, gdje smo svi veliki, i svi više držimo do sebe nego što vrijedimo, ona ne svjedoči Boga koji vidi neznatne. Bog u Mariji pokazuje da vidi malo mjesto kao ljubljeno mjesto (Betlehem, Nazaret), da vidi one koji nisu moćni ni jaki, nego ponizni ali dostojanstveni i u svome siromaštvu ili nemoći. Bog u Mariji pokazuje da sa svakim ima svoj plan i da nitko nije izuzet iz njegove ljubavi i brige. Istodobno Marija je službenica – ona služi Bogu, njemu se jedinome klanja. To ne znači da manje voli ljude, jer Bog u kojega vjeruje tek tada osnažuje ljubav prema ljudima.

Marija – žena pouzdanja i sigurnoga hoda u budućnost

Marijin veličanstveni DA u naviještanju, kada se predaje Božjem obećanju da će sve biti dobro, ne znači lišavanje slobode i razuma, nego projektiranje života uz Božju pomoć, uz njegovu sigurnu pratnju. Zar za nas današnje koji živimo bez prave odluke života, ili čije su odluke tek nesigurna i kratkoročna odlučivanja do novih promjena, zar naše odluke s bezbroj uvjeta ne bivaju uzdrmani pred Marijinom odlukom. Zar u našim mnogim nesigurnostima kada smo izgubili unutarnji oslonac vjere Marijin DA ne izgleda kao nešto veličanstveno. Zar u našim kuknjavama pred svaki teži zadatak Marijin Neka mi bude ne izgleda kao nedostižna riječ i pristanak neizvjesnosti budućnosti. Valjalo bi nam učiniti taj korak, prelomiti preko usta molitvu Bogu da ćemo ići njegovim putom, bez straha. Bog u kojega Marija vjeruje jest Bog providnosti, Bog budućnosti, Bog koji ispunja ne naše želje nego svoja obećanja, Bog koji će nas usrećiti ako mu kažemo DA. Zar se danas također ne ispunja Izaijino proroštvo: Ako se na me ne oslonite, nećete se održati (7,9), a zar se Marija nije oslonila na Boga i rekla da vjeruje njegovu vodstvu i da nema te poteškoće koja se ne može svladati.

Marija – žena koja ima vremena i radosna je u susretu

Marija nam može biti uzorom i u našem međusobnom susretanju. Čuli smo danas u evanđelju kako Marija na tri mjeseca odlazi svojoj rođakinji Elizabeti da joj pomogne u trudnoći. Tri mjeseca! To danas djeluje previše. Možemo li pohoditi drugoga, pokloniti bližnjemu makar nešto vremena i naših snaga. Ta zgoda govori i ako se ljudi susreću. Elizabeti se utroba trese, trese se od radosti čitava nutrina ovih žena. A kakvi su naši susreti? Zar nije istina da i bježimo od ljudi, da nas neki i ne vole vidjeti, da se sklanjamo od razgovora? Koliko samo na ovome trebao raditi da iz svoje sredine izbacimo namještene susrete, da iz nutrine izbacimo zavisti, mržnje, himbe, glume, da se počnemo iskreno susretati. Koliko nas treba samo prijeći gore svojih sebičnosti i posesivnosti, koliko nas treba prijeći ograde i međe naših prekinutih komunikacija, entitetske i druge granice, prepreke svojih gorčina i povrijeđenosti i koliko nam samo treba radosti da se susrećemo iskreno i vedro.

Marija – odgojiteljica u mudrosti, dobi i milosti

Marija je odgajala Isusa ne tako jednostavno. U Pismu čitamo kako se Isus izgubio, kako je bio i grub majci kad ga je tražila, ali i da je ona naučila da ga odgaja ne za sebe nego za više, za njegovo poslanje. Znala se odvojiti od svoje posjedničke ljubavi. Odgajala je s Josipom Isusa u mudrosti (škola i učenje iz iskustva; škola i manualni rad), u dobi jer je poštivala njegov rast – svako doba nosi sa sobom poslove i zadatke koji se mogu raditi i iznad svega u milosti – u povezanosti s Ocem. Pitanje zvanja je vrlo važno, ono nosi sreću ljudskom životu ako se obavlja s temeljim odazivom Bogu, ako se u svome zvanju postaje čovjekom i nastoji biti što savjesniji u preuzetom poslu. Nužnost slanja u sjemenište, ali ne kao socijalne institucije za nezbrinute, nego kao mjesto rasta u vjeri, kao potreba za ljudima koji će i u naše vrijeme svjedočiti o milosrdnom Bogu bolje budućnosti.

Marija – žena i majka dostojanstva i boli – Marija-Gospa

Marija je u konačnici majka boli, žalosti. Ona pokazuje da su suze dostojne čovjeka, da je patnja kriterij ljudskosti. Njezine su suze nad patnjom nedužnih, ali ona nije majka lažnih suza, histeričnoga plača. Ona je žena i majka hrabrosti jer prati svoga sina u vrevi nasilja, onda kada su muški, „hrabri“ Isusovi učenici utekli, razbježali se u svojim strahovima. Ona je uvijek tu da pripomogne. Ona se ne straši. Ona je ona druga strana povijesti koja ne ostavlja svoje bližnje i prijatelje u nevolji same. Ona je spremna sav život darovati za poslanje svoga Sina, za druge, za ostvarenje Božjega kraljevstva dobrote, za ostvarenje nove zajednice učenika, Crkve. Ona je dostojanstvena žena, ona je i u boli stamena i snažna, ona je Gospa, Gospođa, Madonna i kada plače, i kad je njezino čelo izborano. Ona je ona koja okuplja raspršene i strašljive učenike u zajednicu Isusovih nasljedovatelja.

Marija – uzor vjere

Marija je uzor vjere, a ne božica ni zamjena za Isusa, jer stalno ukazuje na Isusa i traži da slušamo njegovu riječ i da nasljedujemo njegov put. Zato je ona majka milosti i utjehe, majka zagovornica i žena ljepote i hrabrosti, žena koja preobražava svijet, nova Eva, nova zora čovječanstva i svjetionik za preobrazbu svijeta i osnaženje, obraćenje naše vjere.

__________________________________________________________________________

III.

Marija – putokaz nade i utjehe svome prognanom narodu

Žena budućnosti

VELIKA GOSPA – Sokoline 2011.

Bh-pjesnik Anđelko Vuletić, uživljujući se u Isusovu posljednju gozbu s učenicima, navodi mnoga ljudska loša ponašanja. Tako čak i kod prijatelja na mjestu gdje im je trebalo biti srce šuštali su zlatnici, i mač, dakle izdaja, novac i nasilje. I zaključuje svoju pjesmu “Tajna večera”: tako mali ljudi a tako veliki jadnici. Zar nam se nekada ne čini kako bismo i mi mogli ne samo za druge nego i za sebe kazati tako mali ljudi a tako veliki jadnici? Zar nam se ne čini toliko puta kako se zlo množi samo od sebe, a da se za dobro treba truditi? Zar se nismo pomirili s time da se u našem životu ništa posebno ne može promijeniti, da je ljudska zloća posljednji odgovor povijesti, da su naši strahovi i tjeskobe, naše nevolje zadnje što imamo? Zar se ne sjećamo da smo ipak mislili da rat neće takav biti, zar nismo mislili da će kad rat stane biti sve drugačije? Zar se ipak nismo nadali da će popustiti ljudska zloća i da ćemo se vratiti?

Nismo ni slutili da će posljedice rata biti tako teške? Da na Sokolinama neće biti nikoga. Nismo mogli ni slutiti da su ljudi toliko iskvareni i da će gospodari povijesti postati loši ljudi? Zar smo mislili da će sve ovo opustjeti i da će ljudska mržnja, zaplašivanje i strah imati zadnju riječ? Doista, tako mali ljudi a tako veliki jadnici. Zar nam ne izgleda da je naša budućnost zatvorena našim uhodanim mišljenjem, našim starim navikama. Budućnost razumijevamo samo kao budućnost koja nije u našim rukama, budućnost koju će nama dati neki drugi, oni “gore”, budućnost za koju će se dogovoriti neki drugi u naše ime. Nužni su ljudski dogovori, ali gdje smo mi tu? Jesmo li mi ljudi bez vlastite glave, bez osobne slobode, savjesti i odgovornosti? I ako smo vjernici, možemo li uopće postaviti pitanje gdje je Bog u svemu tome? Možemo li uopće postaviti pitanje gdje je Isus Krist u kojega vjerujemo? Ili što to u današnje vrijeme znači biti kršćaninom? Je li to čovjek koji svoj život i budućnost gradi bez Boga? Je li kršćanin čovjek koji Boga koristi samo kao ukras, kao folklornu priredbu?

Ne čini li se da bismo trebali početi iznova, početi iznova svoje odnose prema sebi, prema ljudima, prema Bogu, prema svome kraju. Ponajprije iznova s Bogom.

Danas slavimo Veliku Gospu. U našoj svijesti riječ Velika Gospa proizvodi poznatu sliku kako Marija biva nošena u nebo, kroz oblake. A onda se – kako nas Novi zavjet – Lukino evanđelje izvještava susrećemo s gotovo sasvim običnom ženom. Na Veliku Gospu ne čitamo nikakav izvještaj o Marijinom krunjenju nego o jednom tako ljudskom posjetu, o jednom takom ljudskom susretu dviju žena. Jesmo li spremni zastati malo nad pročitanim? Možemo li iz saslušanoga uzeti makar nešto za naš život da i mi na Marijin i Elizabetin način postanemo bolji ljudi i vjernici, a da ne ostanemo mali ljudi a veliki jadnici. One su bile mali, obični ljudi a veliki karakteri, iznad svega uzori vjere.

Ono što se kao prvo uviđa jest da se ove dvije žene susreću u radosti. Marija čak na tri mjeseca odlazi svojoj rođakinji. Ona prelazi svoj prag, odlazi u gorje, biva na pomoći starijoj od sebe i to toliko vremena (tri mjeseca) koje je nama današnjima nezamislivo jer mi jedva nalazimo vremena i za sebe, nikako da stignemo da se malo sastanemo sa sobom a kamoli s drugima i Bogom.

Taj je susret tako radostan da se Elizabetina utroba trese, da joj dijete igra od radosti. A susreti su naši često nevoljki. U ovoj zemlji još se okreću glave jedni od drugih, još ljude peče savjest i bježe pred pogledom, a u ovoj zemlji i u ovom kraju ima onih koji su u svome bezobrazluku i zloći toliko ogrezli da smatraju kako treba sve podijeliti i ne susretati se, kako se treba razgraničiti za vječnost.

Elizabeta Mariji zatim govori da je blažena među ženama. Jer je povjerovala u Boga. Ona se osjeća nedostojnom Marijina posjeta, jer ova nosi dijete koje će biti posebna Božja objava. Elizabeta Mariju svrstava u red velikih žena koje su se pokazale snažnije i od muškaraca. Iznad svega Elizabeta hvali Mariju što je povjerovala da će se ispuniti što joj je rečeno od Boga.

Kako je teško povjerovati da će se ispuniti ne ljudski nego Božji plan. Kako je i nama danas gotovo nemoguće povjerovati da će se ispuniti Božje obećanje a ne ljudski naumi. Još gore, u vjeri smo počesto očajnici, tobože govorimo da vjerujemo u Boga, a više vjerujemo u moć ljudskoga zla. Štoviše, ne samo da vjerujemo u Boga bez Boga, nego kao da želimo živjeti bez ljudi. Zato smo s jedne strane licemjerni i malovjerni u svojoj vjeri, a s druge strane zatvoreni u samoljublje i fanatizam. Razdvojili smo sebe i od Boga i od ljudi, razdvojili smo čovjeka i Boga.

Nije li dakle danas vrijeme da počnemo doista misliti na Boga. U tome nam Marija daje jedinstven primjer žene vjere, žene nade i žene ljubavi. Što Marija čini nakon što joj je Elizabeta izrazila pohvalu za vjeru u Božje obećanje?

Marija izgovara svoj himan Veliča duša moja, ona izgovara svoju pohvalnu pjesmu Bogu. To je pjesma, to je molitva koju često čujemo ili pjevamo po našim crkvama, ali kao da njezin sadržaj prečujemo, kao da od čestoga slušanja naše uši djeluju kao napunjene voskom. A što Marija kaže?

Da, ona najprije daje hvalu Bogu. Nije to ona naša uobičajena fraza kada kažemo Hvala Bogu, fraza koju čujemo posvuda ali iza koje ne stoji stvarna zahvalnosti niti stvarna vjera. Zašto, zato što mi to činimo iz običaja, ili da se pokažemo pred drugima, a Marija to čini ponizno, skromno, iz iskustva da je Bog doista pogledao na neznatnost svoje službenice. Ovdje se otkriva jedna neporeciva istina vjere, a koju smo zaboravili. Tako često, ako ne mislimo, ipak smatramo i tako živimo kao da je i sam Bog s moćnima, bogatima, oholima. Marija svjedoči ono što čitavo Pismo, ono što Isus čitavim svojim životom govori, da Bog nije tako ni slijep ni gluh za nevolje malenih, potlačenih, siromašnih. Prva dakle oznaka Marijine veličine, prva oznaka čovjeka vjernika jest vjera da Bog nije zaboravio nevolje svoga naroda, da Bog nikada, baš nikada ne zaboravlja malene i neznatne; Bog ne zaboravlja siromašna i pusta mjesta ovoga svijeta. Pa mi smo se i danas za to skupili. U tome se otkriva drama svijeta. Mi bismo možda očekivali da Bog izričitije stane na stranu malenih i dobrih. Čini nam se da je Bog uvijek na strani bahatih i zlih. Ne, Bog je na strani slabih, ali strpljivo čeka jer je njegova riječ zadnja. Marija u svome pohvalnom himnu svjedoči da Bog kad-tad skida s prijestolja i tronova uznosite i ohole, da osiromašuje bogate. Da je Bog uvijek s onima koji prema njemu gaje strahopoštovanje, a mi redovito vjerujemo onima koji utjeruju strah, koji ubijaju Boga u ljudima, koji vjeruju u boga kojem smetaju ljudi. Marija svjedoči da Bog obrće vrednote koje su nasilni ljudi postavili.

Odakle Marija govori da Bog gladne napunja dobrima a bogate otpušta prazne? Pa zar se nismo toliko puta uvjerili da smo iznova stekli a nismo imali ničega. Zar mnogi od vas ne žive bogatije nego prije, a napustili su svoj kraj s vrećicama i uputili se u neizvjesnost. Da, priznat ćemo to, ali ćemo kazati kako je to nemoguće izvesti opet i ovdje na Sokolinama, u kotorvaroškoj kotlini. Kao da se vjera ostvaruje samo ondje gdje su stvoreni svi uvjeti i kao da se vjernikom postaje bez ikakvih protivština i nevolja. To je Marijina pohvala Boga i proklamacija pravde, Božje pravednosti, ako se vjernički živi i ondje gdje nama uvjeta.

Bog je, kaže Marija, obećao ocima našim da će biti uz njih i bio je. Zašto sumnjamo da će biti uz nas. Marija je žena vjere jer je prihvatila bez straha i bojazni rizik života. No Marija je i žena nade, ufanja kako bismo rekli starim jezikom. Marija nije samo slatka majka, nego hrabra žena koja proročki naviješta Božju pravdu: naviješta padanje svih tronova, a mi pomislimo kako su neke stvari vječne. Ona nije samo ona žena koja se pokorava i čija je vjera zaustavlja na kućnom pragu ili na pragu crkve. To je vjera koja ima društveno-politički utjecaj. To je ta nada iz opasnoga a spasonosnog sjećanja na prošlost, na prošle teške dane; to je vjera koja je ozbiljna i nikada ne kaže da je sada najgore, nego iz svjedočanstva teške prošlosti ali i Božje pratnje govori kako je ta memorija smislena, kako se pretvara u nadu bolje budućnosti. To je ona budućnost koja nije prepuštena samovolji ljudi, samovolji jadnika koji su uništavali i ljude i imanja i koji su mislili da će tako samovoljno upravljati budućnošću i svojom i drugih. Bog to ne dopušta. Marija je tome svjedok. Budućnost s Bogom je ona koja ima hrabrosti i srca da s Bogom gradi novi svijet. Tu nema straha od budućnosti, nema straha od nemanja, nema straha od strpljiva i mukotrpna rada. Tom djelovanju je Božje dobro cilj od kojega se ne odustaje.

Marija je žena nade koja svojim himnom kaže da je Bog blagoslov za zlostavljane, za sve podčinjene, za sve one koji su umorni, ožalošćeni, ali ne kao lažna utjeha nego kao promjena života, za sve one koji i dalje nemaju krova nad glavom, koji su gladni, gladni kruha i pravde.

Kako nam je danas potrebno ljudi prave nade. Te nade nema ni kod vjernika ni kod nevjernika, ni u politici ni u Crkvi. Nada je život iz budućnosti. Neki će se na ovo narugati i prezreti ovaj govor. A ta nada iz budućnosti slična je čovjeku koji ide u rat i čitavo vrijeme živi da za to da ponovno se vrati, da vidi svoju obitelj, ženu i djecu. Nada iz budućnosti je ona nada kojom roditelji odgajaju djecu iz perspektive da će ih jednoga dana vidjeti kao zrele i odgovorne ljude. Nada iz budućnosti znači u konačnici da ćemo jednoga dana stati pred Božje lice. A to je tako zaboravljeno. Zli ljudi koji su poharali ovu zemlju misle da su uništili nebo, da su uništili vječnost, da su srušili samoga Boga kao pravedna suca. Oni su unijeli u ovaj svijet najveći otrov, jer su uništavanjem ovozemaljskoga mislili da će uništiti i zagrobnost. Prevarili su se, jer je Bog tako stvorio svijet da je život jači od njihovih slih nakana i postupaka.

Uništene nade označavaju ljude koji divljaju u svojoj povijesti, koji se gube, koji prave lažne kompromise, koji se prigibaju u strahu. Ovom zemljom ovladali su ljudi i kroz rat i danas kojima je bilo najvažnije ubiti nadu i zavesti strah od budućnosti; oni su učinili sve da i pod najgorom vjerom, navodnom svetinjom, učine ljude suvišnima u vlastitoj zemlji i vlastitom zavičaju. Oni su mislili zaustaviti život na mjestu. U konačnici ovom zemljom žele da vladaju ljudi koji su ubili Boga i namjesto njega postavili idola, moloha koji ubija i zastrašuje ljude.

Marija je međutim sigurna da povijest nije u rukama zlih ljudi koliko god se zla prosulo. Marija vjeruje da je Bog svakoga čovjeka ipak označio dobrotom i da ga čeka da se obrati. Marija je poput Isusovih učenika, poput onih koji su se ovdje vratili, živjela iz nade da će se ostvariti Božje kraljevstvo i to je određivalo njihov život a ne samo teška prošlost. Život iz novoga središta.

Ne znam koliko ćete se složiti sa mnom. Sigurno neće oni koji su zatvorena srca i koji su samodovoljni sebi i koji misle da stvari ovakve kakve jesu trebaju i ostati. Bit će ignorirane i od onih cinika koji propovijedaju nihilizam, jer misle ako se ne može vratiti onako kako je bilo prije, sve je besmisleno. Neki bi možda nekim osvetama i junačenjima promijenili povijest. Ne, povijest se mijenja iz dobrote, iz mukotrpna i strpljiva rada, inače ćemo opet stvarati stanje nepravde.

Čini se da je došlo vrijeme da počnemo ispočetka, vrijeme je za Boga, vrijeme je da svoju budućnost gradimo s Bogom. Vrijeme je da iziđemo iz svojih kolebljivosti i plašljivosti, ali i da se ostavimo oholosti stvarne ili one pritajene, da se ostavimo svake osvete, nego da s pouzdanjem u Boga krenemo u novi početak. To je evanđeoski put. Naučili smo naime ili da budemo tvrdoglavo hrabri i ponosni, pa onda gubimo i kruh i slobodu, imetak a možda i život. Naučili su mnogi da povijaju glavu, predaju se strahu i samo izvanjski glume srčanost, ali su oni izgubili sami sebe, strah ih je pojeo, izručili su se drugima, tako da im život ne vrijedi ništa.

Povijest je pokazala da su mijenjani zemljopisni i demografske slike, ali povijest pokazuje da nijedno zlo ne traje zauvijek te da od snage pojedinca i njegove vjere, njegove nade u Boga, stvara se život. Ako pri tome bude više ljudi, onda je to crkva, onda je to zajednica Kristovih neustrašivih vjernika.

Ako nam je teško priznati da ne možemo biti vjernici, ako nam je teško priznati da nismo ljudi nade, pokušajmo barem poput Marije biti ljudi ljubavi, susretljivosti, pokušajmo svoje vrijeme darovati drugima, pokušajmo prelaziti gore svoje sebičnosti i doći u svoj kraj, pomoći onima koji su ostali. Pokušajmo ne biti mali ljudi i veliki jadnici, nego neznatni službenici i službenice koji vjeruju u Božju snagu. Bog vodi ovu povijest koliko god nama se činilo da je ona samo zlo i klaonica ljudskih života. Marija je velika jer je bila žena vjere u Boga koji ne napušta pravedne. Vjera i nada žive iz budućnosti. Susret s Bogom licem u lice, ono što slavimo ovom svetkovinom, susret je s Bogom naše vjere, nade i ljubavi, to je susret s našom budućnošću. Valja pokušati živjeti iz budućnosti jer vjera, nada i ljubav nisu oslonjene samo na prošlost nego žive od budućnosti. To znači ne činiti nešto za to što se nešto dogodilo, jer je bio rat, jer se ljudi mrze, nego zato što će se nešto dobro dogoditi, da nešto iz našeg budućeg prostora određuje naš sadašnji život. Marija nije živjela radi sebe, nije ni ovaj himan pohvale Bogu izrekla sebi samoj nego Elizabeti i nama svima. Ona s Elizabetom naviješta novo vrijeme usred našeg vremena, i poziva nas da iziđemo iz svoga jada i da ne budemo veliki jadnici nego neznatni službenici Božji za novo vrijeme, za nove odnose u našem novom starom zavičaju.

Fra Ivan Šarčević