U molitvi se moli

U molitvi se moli

XXX. nedjelja kroz godinu C

Sir 35,12-14.16-18; Lk 18,9-14

I ove nedjelje, prvo i treće čitanje, na kojima se želimo zaustaviti govore o molitvi, odnosno o vjeri koja čovjeka čini poniznim i odvažnim, a njegovu molitvu skromnom. [Ovim se nipošto ne želi umanjiti značenje odlomka iz Pavlova pisma prijatelju i učeniku Timoteju u kojem, pred konac svoga života, ispovijeda ostavljenost od drugih ali i postojano svjedočenje za Krista.] Prvo čitanje iz mudrosne knjige starozavjetnoga vjernika Siraha započinje tvrdnjom da Bog ne gleda poput nas ljudi, na vanjštinu, na “lijepo lice”, nego je njegov pogled usmjeren prema cjelini čovjeka. Sirah piše da Bog nije pristran na štetu siromaha i da bezuvjetno sluša molitvu potlačenog. Neizravno upućuje kritiku ljudskim mjerilima i prosudbama, našoj pristranosti u kojoj smo neosjećajni za vanjski neugledne i stvarno potrebite. Sav ovaj mali odlomak odiše sigurnošću vjerničkog stava da Bog ne ostavlja siromaha, potlačenog, udovice, ojađenog. Čitanje završava govorom o ustrajnoj molitvi poniznoga čovjeka koji se ne smiruje dok njegova molitva ne “prodre kroz oblake”, do Boga, sve dok Bog ne presudi pravedno i ne uspostavi pravdu među ljudima.

Poniznost iz vjere

Sirah a i Isus u odlomku Lukina evanđelja naglašavaju poniznu molitvu, ponizna molitelja. Priznat ćemo, međutim, da je teško biti ponizni molitelj, premda ničim toliko nisu pune naše propovijeda i ničega toliko nije prepuna naša duhovnost kao govorom i praksom najčešće namještene poniznosti. Nikada – točno – dovoljno poniznosti. Ali nikada nam dovoljno budnosti da se najzavodljivija iskušenja skrivaju upravo u onome što smatramo poniznošću. Nigdje više oholosti, zavisti pa i podlosti kao u iskrivljenoj poniznosti. I ničim se oholi ljudi svih boja, od bezočnih poglavara, duhovnih vođa do kukavičkih šutljivaca i pobožnih podložnika ne služe i ni na što se više ne pozivaju u prosuđivanju sebe i drugih kao na poniznost, odnosno na oholost drugih. Zar i samoga Isusu njegovi tobože “ponizni” protivnici nisu optuživali za nedostatak poniznosti i za prekomjernu oholost? Isusovu su “oholost” čak proglasili bogohuljenjem što je, u konačnici, bio farizejski doprinos njegovom smaknuću.

No zar se slično ne događa i danas. I mi, ljudima koji su moralno bolji od nas, koji više znaju i umiju od nas, koji su u poslu stručniji od nas, koji u pitanje stavljaju našu neljudskost, naše sužene horizonte, kad im to ne možemo priznati, izmišljamo najkukavičniju osudu. Kažemo za njih: nisu dovoljno ponizni, oholi si, ne vide nikoga osim sebe. Pa ako se osjetimo od njih ugroženima, a imamo imalo vlasti, takve ćemo (i kaznama i nasilno) tjerati u pokornost, sve pod maskom da ih odučimo od oholosti, jer je to – tako smo pakosno uvjereni – bolje i za njih i za zajednicu, blje za sve. Koliko je strašnih nepravdi i zapriječena rasta u slobodi učinjeno djeci i mladima od strane roditelja ili odgojitelja, koliko od duhom prikraćenih poglavara, vladara i grešnih struktura prema slobodi, kreativnosti i dostojanstvu drugih ljudi, a sve pod neljudskom maskom odvikavanja “neposlušnih” od oholosti. Mnogi se od nas brinemo za duše drugih, za njihov ljudski i duhovni put i to sve pod idejom da, eto, oni kojim slučajem ne bi postali preuzetni; ubrizgavamo im otrov lažne poniznosti, zaostale infantilnosti i lažne duhovnosti koja nema ništa sa zrelom vjerom, s odlučnošću skromna vjernika i ustrajnošću ponizna molitelja Bogu za pravdu na zemlji, kako to mudri Sirah piše.

Često, dakle, nigdje manje poniznosti kao u ljudi koji na njoj toliko inzistiraju, nigdje više glumljene nevinosti i taštog kompromiserstva kao u zvanjima gdje je oholost navodno “zabranjena”, dakle u duhovnim zvanjima i među vjernicima. Poniznost nije cilj vjere, nije cilj duhovnosti. Jest ondje gdje je sebično samousavršavanje glavni projekt života, gdje je okretanje oko sebe cilj svih molitava i nastojanja. Napraviti od sebe ponizna čovjeka, skriva kušnju oholosti kao svi ljudski, na sebe usredotočeni, projekti. Poniznost za vjernika nije svrha nego ozračje, habitus, stanje života. Ponizan nije onaj koji se povlači, izmiče, bježi od mišljenja i govorenja što misli. Uostalom, bogobojazni Sirah ne postavlja poniznost za cilj čovjekove molitve i djelovanja nego pravdu, Božju pravdu, onu koja je svjesno pristrana za siromašne, potlačene, nepravedno zakinute, ojađene. Ta poniznost nije ljigavo prigibanje glave pred bezočnicima ovoga svijeta, nego odlučna molitva pravednom Bogu i ustrajno zauzimanje kroz oblake i tamu nepravdi za ljude oko sebe iz perspektive njihova dostojanstva pred Bogom.

Kvasac molitvenog licemjerja

I odlomak iz Lukina evanđelja govori o molitvi, o najintimnijem odnosu s Bogom. U Isusovoj usporedbi o dvojici molitelja u hramu, farizeju – koji se “raskoračio” naprijed i bahato izgovara svoju molitvu, i carinika – koji se skrušio negdje u prikrajku, uočljivo je da i ta najprivatnija i najskrovitija čovjekova zbilja može biti izopačena ohološću, nadmenošću nad bližnjima ili opravdana pred Božjim licem uslijed ponizne i skrušene vjere.

Oholost, farizej je tome slika ugnijezdila se ondje gdje na nju uopće ne računamo: u molitvu, jer naša je uobičajena misao o čovjeku koji moli da je on istodobno i ponizan.

Čini se, ipak, da je ovdje riječ o nečemu drugom i još važnijem i dubljem od farizejeve vanjštine i njegove oholosti prema drugima. Isus ne apostrofira samo vanjski izričaj, dakle riječi molitve pobožnog farizeja. Netko će možda pomisliti – jer se to i uvriježilo u kršćanskoj duhovnosti – da Isus kritizira farizejevu izvanjsku religioznost. Netko će opet zaključiti da zbog oholosti molitelja nije uopće potrebna religiozna praksa, nego samo unutarnji stav, stav srca. Odatle će mnogi kazati da i ne treba sad tu nešto moliti, postiti, ili ići u crkvu i aktivno se uključivati u zajednicu vjernika. Neki će se, da ne bi bili farizeji (kao oni, kako kažu, koji “ližu” oltare!), na misama i molitvenim sastancima zavlačiti po zakucima crkava, bježati od oltara i prvih mjesta samo da ostanu tobože ponizni i drukčiji od oholih vjernika.

Isus usporedbom o oholom farizeju i poniznom cariniku, ne traži od svojih učenika da zaključe kako ne treba javno izražavati svoju vjeru, kako ne treba postiti i moliti, kako ne treba davati milodare, kako se ne treba uključiti u crkvenu zajednicu i biti njezin aktivni član. Isus nema nakanu kazati da se svi koji dođu na misu trebaju povući negdje otraga, kao “ponizni carinik”, nagurati se ispod kora, skrivati iza stupova ili kod ulaznih vrata tako da ih (možda kao u prijašnjem sistemu) “netko” ne bih vidio u crkvi. Isus, dakle, ne priča ovu prispodobu da bi njome presudio kako ne treba moliti, niti gdje i kako treba stajati u Božjem hramu, niti – recimo – kako se u nas često takmiče “pobožne duše” kada treba sjediti, kada ustati, ili, recimo, hoće li se pričest primiti na “prljavu” ruku s mogućnošću da se Presveto “ukrade” i zloupotrijebi ili na naš “čisti” jezik koji je ne samo pod nadzorom kontrolora “vanjske vjere” nego jer jezikom izražavamo veću pobožnost.

Isus ima drugu namjeru. Hoće nam kazati: U molitvi nije presudna količina izvanjskih djela, ni pozicija u svetom prostoru, ni pozicija tijela. Nije to prvo. Isus govori o nečemu mnogo važnijem. On usporedbu priča – jasno izvještava Luka Evanđelist – “onima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu”. A tko smo mi među tima, komu Isus danas upućuje ovu usporedbu?

U svakom slučaju, Isusu je bitan čovjekov stav pred Bogom iz čega proizlazi i odnos prema ljudima. On inzistira na odnosu s Bogom, na vjeri u njezinom autentičnom izrazu iz čega proizlaze vanjska djela pobožnosti.

Prisjetimo se za kratko što kažu evanđelja o farizejima. Oni su sebe smatrali “odijeljenima” i “čistima”, “svetima” i “pravednijima” od ostalih vjernika. I ne samo od javnih grešnika i carinika, ne samo od običnoga naroda, nego i od saduceja, svećenika i levita. Bolji od svih. Oni su doista težili da iz dosljednog obdržavanja Tore organiziraju čitav svoj život, do u sitnice. Ali u tome se ne iscrpljuje Isusova kritika toga ponašanja ni farizejski sukob s Isusom. Ono u čemu Isus prekorava farizeje ne leži u religioznoj praksi. Bez djela, bez djela pobožnosti, vjera ostaje mrtva, nedjelotvorna. Pa i sam je Isus praktično obdržavao Toru, molio, išao u sinagogu i Hram, poštivao otačku predaju. U ovoj prispodobi naglasak nije dakle na tome da bi Isus zanijekao farizejev dolazak u hram na molitvu, niti brojna pobožna djela koja je taj farizej vršio, vršio i više od onoga što mu je bilo propisano.

U pitanju je – i to je poražavajuća negacija vjere – farizejeva neupitna samouvjerenost pred samim Bogom. Iz ohola stava pred Bogom proizlazi njegova krivovjerna sigurnost i njegovo odmjeravanje s bližnjim, dakle, osuda carinika kao grešnika, u konačnici osuda kao “nevjernika”. Ponavljamo da izrijekom Evanđelist Luka navodi da Isus pripovijeda ovu usporedbu “onima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu”. U pitanju je, dakle, fundamentalna vjernička opcija. Farizej je pravednik, on nije grešnik ne samo pred ljudima nego ni pred licem savršenog/milosrdnog Boga. On čak zauzima Božje mjesto u prosudbi bližnjega.

Farizejski kvasac odnosno nauk stvarao je nepodnošljivu licemjernu religioznu atmosferu – kako čitamo u evanđeljima.  Licemjerje prevladava i u današnjoj Crkvi i u vjerničkim zajednicama. Isus i ovom usporedbom i cijelim svojim djelovanjem razobličuje i od tog kvasca želi sačuvati svoje učenike. Upravo iz zadnjeg uporišta vjere, iz umišljenosti pred samim Bogom, elita, pojedinci ili skupine pobožnih i danas stvara atmosferu nadmetanja u pobožnim praksama (molitvama, hodočašćima…), atmosferu ritualnih sitničarenja (“cijeđenje komarca”), zajedljivosti, podjela i duhovnog strančarenja. Treba ponoviti: ne iz izvanjske religijske prakse, niti samo iz odnosa prema ljudima, nego iz najosobnijeg odnosa sa svetim Bogom, izvire najteža oholost – molitveno-duhovna oholost. Iz nje onda proizlazi nagomilavanje pobožnih praksi, kao i ona zastrašujuća strast religiozne kontrole, sumnjičenja, umišljaja o vlastitom čistunstvu te odjeljivanje drugih kao nepoželjnih. Iz samoopravdavajućeg odnosa pred Bogom proistječu difamacije i podvale, stupice i krive optužbe, hvatanje u riječi. Odatle i ona podvala da Isus dijeli narod, a ustvari licemjeri su dijelili ljude na pravedne i nepravedne, na vjernike i nevjernike.

* * * *

Da zaključimo: U molitvi nije presudna količina izvanjskih djela, ni pozicija u svetom prostoru, ni pozicija tijela. Nije to prvo. Isus govori o nečemu mnogo važnijem: o onom prvom i posljednjem stavu, stavu pred živim Bogom. Ponizni carinik nije pohvaljen zato što ništa nije činio, ni molio, ni postio, nego što se smatrao grešnikom. Smatrati se grešnikom ne čini se prvotno pred drugim ljudima, nego pred Bogom. Carinik stoji pred Bogom “praznih ruku”, u svijesti da može biti bolji nego što jest, da je pred dobrim Bogom sva njegova dobrota neznatna, da se – i kada najbolje čini – ne može pouzdati u sebe, ne može se sam opravdati. U molitvi nema samoopravdavanja i samohvale. U molitvi vjernik moli Bogu a ne pravi se “bogom”. Moli da bude bolji, a ne da pogledom na druge opravda svoju grešnost. Ne hvali se sa svojih djela, nego zahvaljuje Bogu da ga Bog ne ostavlja i u njegovom grijehu.

Isus je težak za nasljedovanje, jer obrće našu ljestvicu kriterija vjere i molitve. On dokida sve naše ljestvice veličina.

Fra Ivan Šarčević