Sveti Lovro

Sveti Lovro

KRŠĆANIN – SLUŽITELJ

2 Kor 9,6-10; Ps 112; Iv 12,24-26

Propovijed na euharistiji godišnjega skupa Drijenčana koji su ostali i koji su iselili ili su na privremenom radu izvan svoga majevičkog zavičaja /10. VIII. 2013./

Uvod. Skupili smo se večeras sa svih strana u svoj majevički zavičaj. Još veći broj nije došao. Neki su možda odustali od dolaženja, a neki nisu iz raznih razloga mogli doći a rado bi večeras bili ovdje. Dok večeras budemo molili za svoje potrebe, za svoje bližnje, uključimo i sve odsutne u naše sjećanje i naše molitve Bogu. Uključimo i sve naše znane i neznane pokojne, roditelje, braću, sestre, prijatelje, dobročinitelje.

Nismo, vjerujem, tek usput, tek iz folklora i običaja došli na misu. Ovdje smo jer potvrđujemo da svako naše zajedništvo ima svoj temelj u zajedništvu s Bogom. Iz tog zajedništva, iz tog odnosa dolazi nam snaga i nadahnuće za život. Zato se večeras saberimo pred Bogom, osobno, i kao mala crkvena zajednica, i na blagdan sv. Lovre, đakona i mučenika. Molimo Boga da gdje god bili, budemo na Lovrin način svjedoci Isusa Krista. Pokajmo se za svoje grijehe!

Propovijed. Danas se spominjemo sveca i mučenika, đakona Lovre, jednoga od najvećih svjedoka Isusa Krista u prvim stoljećima kršćanstva. Njemu su posvećene ne samo mnoge crkve, kapelice, ulice i radionice, nego morski zaljevi, planine, trgovi, gradovi i biskupije (Rim, Požega, Šibenik); roditelji i danas daju ime Lovro svojoj djeci. Svetoga Lovru štuju i pravoslavni, anglikanci i protestanti.

Iz malo podataka iz njegova života saznajemo da je Lovru u Rim, iz ondašnje Španjolske, kao vjerna i odana kršćanina, doveo učitelj Siksto koji je postao papa Siksto II. U razmaku od četiri dana oba su njih ubijena (Siksto, 7.8., Lovro, 10.8.) u Rimu 258. za vrijeme rimskoga cara Valerijana.

Lovro je obavljao službu glavnoga đakona (među sedam rimskih đakona) i to kao blagajnik, upravitelj novca i blaga rimske kršćanske zajednice, čuvar i svetoga grala, kaleža, iz kojeg je, prema predaji, Isus pio vino na Posljednjoj večeri. (Uspio je, predaja kaže, prije pretrage od strane rimske vlasti kalež potajno poslati u Valenciju.) Znajući da će Lovro nastradati, odlazeći na stratište, papa Siksto je savjetovao svome đakonu da sve blago podijeli siromasima. I ovaj je to učinio. Careve sluge i prefekt naredili da Lovro dođe na sud i da donese blago. Na sudištu su ga upitali gdje je blago. A Lovro je sa sobom poveo siromašne i pokazujući na njih, kazao: Evo blaga naše crkvene zajednice, evo blaga Crkve. I pohlepni carevi namjesnici i sluge nisu imali što uzeti ni čime se obogatiti.

Zato su gnjevni Lovru dali izbičevati, a zatim odveli na mučilo, na roštilj da ga živa ispeku. I pripovijeda se da je Lovro, iako u teškim mukama, imao toliko prisebnosti i smisla za šalu da je kazao da ga trebaju okrenuti na drugu stranu kako bi se ravnomjerno ispekao. Lovro je stoga zaštitnik ne samo mesara, kuhara nego i komičara.

Kada slušamo o svecima, koji su nam uzori i zagovornici, kao da i ne htijući gubimo sabranost. Osobito o svecima iz nekih davnih vremena kao što je slučaj sa sv. Lovrom. Pamtimo možda sitnice, a zaboravimo smisao, temeljnu poruku njihova života. Teško nam je aktualizirati njihovu životno svjedočanstvo u svoje vrijeme i naše okolnosti. Možda će mnogi od nas kazati, ma pusti sada svece, to su neki čudaci koji su živjeli u posve drugim vremenima i s nama nemaju neke veze. Vremena su se promijenila. No, nije baš tako. Valjalo bi ponajprije krenuti od činjenice da smo mi redovito mali, prosječni vjernici, često i licemjerni u vjeri. Potrebno je posvijestiti da naša vjera počiva upravo na rijeci nebrojenih svjedoka, počevši od Isusovih učenika, apostola, preko mučenika, preko sv. Lovre, pa preko naših predšasnika, naših roditelja i uzornih vjernika u našim župnim zajednicama. Možda i ne mislimo da je uopće nešto posebno važno biti kršćanin danas. Možda je naše kršćanstvo samo kao zaodijevanje malo svečanijeg odijela, nedjeljno skupljanje u crkvi i pred crkvom, dakle, kao neka navika, ili neki izvanjski ukras na život koji nema toliko veze s vjerom, ili ima samo u vremenima bolesti, patnje, stradanja i smrti. Možda stojimo u svome kršćanstvu neodgovorno, neodgovorno za temeljnu poruku koja je krenula iz Galileje od Gospodina Isusa, preko njegovih svjedoka, preko Lovre i mnogih drugih do nas danas.

Možemo li, dakle, imalo zamisliti tu dugu rijeku svjedoka koja je krenula iz Galileje, od Gospodina Isusa, od učeničke zajednice okupljene oko Isusa i kako je Isusova poruka stigla do nas ovdje, na Majevicu, u Drijenču, širom svijeta. Koji je to glas, koja je to poruka, što je njezina bit? I što bi to nama danas bilo važno da i mi prenesemo našim mladima iz života Isuovih svjedoka, iz svjedočanstva sv. Lovre?

Iako naše vrijeme možda ne zahtijeva mučeništvo kakvom je bio podvrgnut đakon Lovro i drugi mučenici do naših dana, jer smatramo da živimo u vremenu slobode izražavanja vjere, i danas smo pozvani na ostvarenje svoje ljudskosti i svoje vjere, svoga kršćanstva. I to naše ostvarenje kršćanstva u našem vremenu i prostoru, u našim odnosima, nije oslobođeno ni patnje ni napora, ni zalaganja pa ni smrti. Mučenici, kršćanski svjedoci, su nam uzori u životu. Naravno, mi ne možemo sagledati sve što sačinjava kršćanski život, i svi živimo svoje pojedinačne, ali pokušajmo barem – baš na primjeru Lovrina života i svetopisamskih čitanja koje smo čuli na njegov blagdan – razmisliti o sebi, o nama samima, o našem osobnom i zajedničkom svjedočenju vjere.

1. Kršćanin je služitelj

Lovro je bio đakon. To je grčka riječ koja znači služitelj. Lovro je služio Bogu služeći zajedničkom dobru. Jedna od najvažniji sastavnica kršćanstva (uz propovijedanje, svetkovanje i stvaranje zajedništva) jest služenje, služenje drugima. Služenje prožima sav kršćaninov život. U evanđeljima čitamo da Isus stalno govori da nije došao da bude služen nego da služi i dadne svoj život za prijatelje, za mnoge, za sve. I kada razmislimo o svome životu, ako smo iskreni samima sebi, onda ćemo doista vidjeti da se smisao života skriva u služenju drugima. Mogli bismo kazati da bi drugo ime za kršćanina moglo biti služitelj, đakon. Nažalost, tokom života na to najčešće zaboravio. Počinjemo se od malena ponašati kao mali carevi i bogovi koji zahtijevaju da ih svi služe, da svi oko nas igraju. I drugi nas tome navikavaju. Postajemo oni koji zahtijevaju da svi drugi imaju straha pred nama i da nam u tom strahu iskazuju poštovanje i služenje.

Strahom a ne slobodnim služenjem najčešće su označeni naši odnosi, robovanjem a ne poštivanjem i ljubavlju. Patrijarhalno-piramidalno (hijerarhijsko) uređenje naših odnosa i zajednica govori kako kao normalno prihvaćamo da svi služe višima od sebe. A Isus radikalno obrće te navike i postavke. On kao najviši, služi. U obiteljima, u prijateljskim odnosima, u Crkvi, u javnim poslovima, od škola, šaltera, do firmi, u crkvenim i državnim službama, svi očekuju da se služi višima, a ne da se služi onima komu su poslani, malenima. Zar naši odnosi, također, nisu najčešće briga da ne bismo slučajno za druge učinili nešto više. Kršćanstvo je vjera pretjecanja u služenju, u činjenju dobra drugima. A u nas ljudi je osnovni cilj izbjeći služenje a nametnuti posluh i robovanje, izračunati sve da što manje služimo, da sačuvamo život. Isus, valja ponavljati, obrće te odnose. Čak zahtijeva od svojih učenika da život trebaju podijeliti, darovati, kako i danas kaže u evanđelju, da treba izgubiti život u darivanju.

Izdržati služenje bez gorčine, bez traženja uzvrata, bez galame, nije lagano. Zato nije lagano biti služitelj, kršćanin, iako se posvuda čuje hvalisanje kako smo vjernici, služitelji. Ako smo nekada i služili, učinili dobro drugome, onda to želimo da se razglasi, da se podigne na velika zvona. Nema sumnje, nije jednostavno služiti. Mnogi se od nas umore u služenju jer su drugi doista bezosjećajni, jer služitelje smatraju naivnima, bedastima, jer vladanje i gospodarenje nad drugima (moću, novce, ucjenom) smatra se “uzvišenim” i (snalažljivim) čovještvom. Uostalom, naši odnosi pokazuju da mi jedni od drugih ne želimo slobodne ljude nego robove, poslušne vojnike koje premještamo po hiru, udvorice i strašljivce. Hoćemo čovjeka orobiti do njegove intime, učiniti ga ovisnima o sebi. A čovjek, svaki čovjek ima svoje dostojanstvo od Boga i pred Bogom. Nitko ne želi biti rob. Isus hoće služitelje a ne robove.

Sveti Lovro nije bio rob ni svojih strasti za imanjem, ni rob volje za moću, nije štitio nikakvu svoju poziciju, jer služenje je temeljno poslanje, najvažniji životni autoritet koji mu nitko ne može oduzeti. Lovro nije robovao ideologiji (novcu, naciji, stranci i politici), nego je služio Gospodinu Isusu u svojoj kršćanskoj zajednici. Zato je i lagano podnio sav gubitak, podnio mučeništvo.

2. Služenje pred Božjim pogledom

Važna i nezaobilazna oznaka kršćanina kao služitelja jest služiteljev osobni odnos s Bogom. Služenje se događa u bogobojaznosti, kako i govori današnji Psalam na blagdan sv. Lovre. Blago čovjeku koji se boji Gospodina, koji slijedi njegove naredbe, koji svoje poslove obavlja pravedno. Iz odnosa prema Bogu, prema Isusu Kristu svaki naš posao, i naše služenje zadobiva svoj smisao. U služenju nema straha. Služenje je vođeno pravednošću. Lovro nema straha pred rimskom vlašću. On služi Bogu i zajednici, njega ne plaši zemaljska vlast i moć da bi promijenio svoje ponašanje ili da bi Boga i Krista učinio slugama svoje moći, svoje volje, svoje pozicije i vlasti, kako nerijetko izopačeni vlastodršci kroz čitavu povijest čine.

Mi se ljudi, nažalost, najčešće tako ponašamo da jedini pravi strah, onaj od Boga izopačujemo u strah od ljudi, od zemaljskih moćnika. Mi ne znamo služiti. Ili smo goropadni, jogunasti vlastodršci prema nižima od sebe ili smo udvorice, ljigavci i robovi moćnima. Da sada dođu moćniji od nas, što bismo činili. Pogledajmo svoje ponašanje pred poglavarima. Neki bježe, ne smiju se ni susresti. Oni samo mogu tako iz prikrajka, po tračerskim kružocima reći što misle. A većina se lažno umiljava, udvara, klima glavom i potvrđuje, nastoji udvaranjem i neistinom kupiti ili zadržati neku poziciju, steći sebičnu korist. I poglavari su redovito slijepi. Najčešće nemaju uvida u stvarno stanje jer se informiraju samo od onih koji im laskaju, od lažnih proroka koji im se dive podržavaju njihovu oholost, uljuljavaju ih u njihovu prolaznu moć i uspjeh.

Zato Sveto pismo govori da je u služenju važna pravednost. Pravednost znači da nismo pristrani u služenju, da svoje poslove obavljamo ne zato da nas drugi vide, nego da to činimo pod jedinim i najvažnijim pogledom, Božjim pogledom. Zato psalmist i kaže da je srce dobroga čovjeka stalno, postojano, on se ne nervira, ne gubi živce, jer je služitelju uzdanje, oslonac u Bogu. On ne mijenja svoje gospodare. [A koliko je nas promijenilo svoje gospodare, koliko je nas zanijekalo same sebe, i svoju savjest i izopačilo se.] Istinski služitelj, jer je oslonjen na Boga, ne straši se što drugi ne vide kako je on dobar, pametan, milosrdan. On nije onaj koji prigovara zašto drugi ne služe, ne rade, ne darivaju kao on, ne snizuje se u konkurencije i takmičenja s ljudima, nego je zaokupljen jedinom brigom što nije još veći služitelj poput Isusa. Njegova kritika se ne bazira na poslušnosti zemaljskim uredbama i vlastima nego najprije koliko je vjeran Bogu i njegovim naredbama.

Kršćanin kao služitelj se ne straši ako služenjem gubi moć među ljudima, ako mu se umanjuje vlast ili autoritet. On ima – treba to stalno ponavljati – jedini strah, strahopoštovanje pred Bogom i pazi da nepravedno ne bi oštetio ljude, Božje siromahe, Božje potrebnike, da ne poleti za moćnima, da ne izgubi svoj obraz i dušu, pljačkajući druge, nanoseći nepravdu drugima, zahtijevajući od drugih da služe njemu ili  nekim svjetovnim ciljevima.

3. Služenje bez očekivanja uzvrata i radosno

Daljnja oznaka služenja jest služenje drugima poradi Boga i Isusa Krista ali onima koji nam ne mogu uzvratiti. To je vrhunac služenja – služenje bez očekivanja uzvrata, služenje bez pohvale i nagrada. To je služenje najteže. To je služenje lišeno borbe za zasluge kojim obiluju naši odnosi. Jer koliko se samo vremena rječkamo pa i svađamo po obiteljima, po zajednicama, u narodu, u državi tko je zaslužan za ovo tko za ono, tko je komu više dao, tko uopće nije, tko se borio, tko je pobjegao, tko se lažno predstavlja kao dobročinitelj, tko je koga spasio…

Psalam govori da dobroga čovjeka označava da on rasipno dijeli, daje sirotinji. Daje onima koji mu, dakle, ne mogu uzvratiti. Lovro daje sirotinji. Oni ne mogu uzvratiti. A Pavao u Drugoj poslanici kršćanima u Korintu, bogatoj zajednici, koja pomaže siromašnim kršćanima u Jeruzalemu govori kako ne treba biti uzak, škrt i stegnut pri davanju, kako ne treba sijati u oskudnosti, jer tko škrtari, neće imati blagoslova, neće žeti u obilju. Služenje je obilno darivanje i ne samo svoga materijalnoga imanja, nego sebe cijeloga sebe, svih svojih umnih i tjelesnih snaga. Služenje onima koji ne mogu uzvratiti oslanja se i na onaj Isusov zahtjev iz evanđelja da nam ne zna ljevica što čini desnica, da sami gotovo zaboravimo što smo dobra činili. Baš je to nezgodno ali veličanstveno!

Punina služenja/darivanja jest i u tome da je služenje/darivanje radosno. Pavao piše kršćanima u Korintu da srcem daruju, ne računicom. I nikako sa žalošću i na silu. Susrećemo ljude koji dobro rade, služe, darivaju druge ali su uvijek nešto namrgođeni, natmureni, zlovoljni. Na mnogim pozicijama ljudi obavljaju svoje dužnosti i poslove kao da je sav teret svijeta pa na njihova leđa. Doista, kao da većina nas djeluje sa žalošću, radi s tugom, na silu. Mnogi se odlučuju za neko zvanje, a onda im odjednom ono postane nesnošljivo, odurno, kao da ih je netko na to zvanje prisilio. Pa susreli smo bezbroj mrzovoljnih ljudi koji bez oduševljenja i radosti obavljaju poslove i službe koje su sami izabrali. Sve bi drugo radili samo ne ono za što su se sami odlučili. Ima ljudi koji se bore za pojedina mjesta, pojedinu službu, a kad je “osvoje”, ona ih ne ispunja, nezadovoljni su, mračni i neoslobođeni, oni ne služe, nego žele ljenčariti ili vladati. To nezadovoljstvo proistječe iz razloga što nisu sposobni za tu službu ili što se stalno sebično ustežu da se posve založe, da služe puninom svoga bića, da ne očekuju da drugi za njih sve rade.

Pogledajmo koliko u obiteljima, manjim i većim zajednicama, institucijama, ima radosnih služitelja i darivatelja. Ima onih koji se smatraju nesebičnima, prikazuju se kao dobri kršćani, a u stvarnosti su to samo na riječima. Nikada nisu nešto izuzetno drugima pomogli. Koliko je ljudi vedrih na svome radnom mjestu, mjestu služenja; koliko je onih po šalterima koji su se obavezali služiti drugima, a oni se deru na male ljude, jedva čekaju da im prođe radno vrijeme, da svoj posao što površnije i minimalnije urade; koliko je po bolnicama nesusretljivih ljudi, posvuda, ili kako nas to dočekuju svećenici u župnim uredima, na samostanskim vratima… Ima i onih koji namjeste umilna lica, a u stvarnosti su sebičnjaci koji jedva čekaju da se otarase drugoga i izbjegnu i saslušati potrebe drugih. Jasno, ima i onih koji se lažno pretvaraju i traže da im drugi uvijek služe. Malo je stvarnih služitelja. Služitelj je razborit i pravedan, razotkriva one koji smatraju da im svi i u svako vrijeme trebaju služiti jer su oni – tako misle o sebi – samom pojavom veličine kojima se treba klanjati i činiti usluge.

Koliko je onih koji svojoj djeci teškom mukom daruju ne u izobilju nego ono što im je potrebno; štoviše uskraćuju ono nužno i stvaraju gorčinu da djeca ne vole ništa pitati, ili djecu (i ukućane) čine kradljivcima. Koliko ima po našim kućama i zajednicama ljudi koji potkradaju sami sebe, zajedničko dobro. Ima i onih koji darovima kupuju i ucjenjuju i djecu i druge. Koliko je onih koji upravljaju ne svojim nego zajedničkim novcem ali ga daju kao da daju svoju vlastitu zadnju zalihu, pa još to čine nasilu. Kršćanin služitelj je radostan čovjek koji slično sv. Lovri koji u smrti stvara humor, relativizira svoje služenje i darivanje, jer mu je stalno na pameti Isusova: Ma ništa posebno nisam učinio što nisam bio dužan učiniti, sluga sam beskorisni!

* * * * * * *

Na blagdan sv. Lovre pozvani smo na novi iskorak, doista novi iskorak. Nama su potrebni, krajnje potrebni novi, autentični odnosi jedni prema drugima. Ti se novi odnosi mogu dogoditi u služenju. Drugo ime za kršćanina je služitelj. Kršćanin služi drugima poradi Krista. Čini to ponajviše onima koji mu ne mogu uzvratiti. Čini to radosna srca, bez žalosti i prisile.

Fra Ivan Šarčević