Sarajevo-OLOVO-TUZLA-DUBRAVE-Sarajevo

Sarajevo-Olovo-Tuzla-Dubrave

U subotu, 9. studenoga, dio nas studenta i mladih koji se okupljamo na misu u crkvi Sv. Ante i na tribine utorkom krenuli smo na jednodnevnu ekskurziju. Dočekali su nas topli svrci pite i slatkoga – svježi iz pekare. Ispratili su na fra Perica i fra Bariša. Kroz grad je sve do Stupa vozač Marko Trogrlić zaustavljao bus da bi “pokupio” još pospane studente. No, dobroga raspoloženja nije nedostajalo.

Fra Ivan nam je putom objašnjavao lokalitete, i njihovu povijest: Bosna (od Visokog do vranduka, vrata Bosne), Vrhbosna, Rajlovac, Čemerno – mjesto Andrićevih predaka, Srednje. Zatim Nišićku ravan i putove preko planine Zvijezde kuda su (a i danas neki) Varešani i Sutješčani pješke hodočastili Gospi u Olovo. Tu su i Bakići s ostacima srednjovjekovne crkve Sv. Roka do koje bi iz Olova nekada hodočastili vjernici. Tu je i pećina Bijambare, bez čovječje ribice, ali vrijedna za pogledati. Spomenuta je čevljanska korida, kao i vlak kojim bi do Ivančeva stizao fra Lujo Zloušić pa bi onda pješke do olovske Gospe.

Prvo stajanje bilo je u Olovu. Spustili smo se stepenicama do lijepe olovske crkve (arh. Karl Paržik), pokraj “crnoga kamena”. Ondje nas je dočekao čuvar svetišta fra Ilija Božić. U crkvi nam je ispripovjedio o povijesti ovog najstarijeg marijanskoga svetišta na Balkanu, o njegovu značenju, o stradanjima za vrijeme Velikoga, Bečkoga rata, o značenju grada Olova kroz povijest, o fra  Matiji Divkoviću, rodom iz nedalekih Jelašaka, a ukopanom u olovsku crkvu, o fra Filipu Lastriću, prvom našem historiografu, o slici Gospe olovske i njezinu putovanju u Ilok, o kraljici Katarini, o današnjim okupljanjima vjernika, o Šohajevim vitrajima i postajama Puta križa.

Iz Olova su i važne bosanske trgovačke obitelji, među njima i ona Brnjakovića koji su otkupili Isusovu Maslinsku goru u Jeruzalemu kojom i danas upravljaju franjevci. Fra Ilija je pričao o staroj Bosni, o pobožnom svijetu, o nekim drugim vremenima, jer u Olovu danas ima tek šačica katolika, o ljudima koji i danas sami, s obitelji ili skupno dolaze i mole se u tišini olovskoga svetišta.

U kući smo se utoplili čajem i kavom. Bilo je rano jutro i magla se tek podizala iznad grada.

Krenuli smo preko prijevoja Karaule, pa kroz Kladnj, Stupare, kroz Đurđevik i Živinice, Ljubače, Mornačane i Husino (Husinska buna Keroševića) i stigli smo u tuzlanski samostan i crkvu Sv. Petra i Pavla (arh. Zlatko Ugljen). Tuzla (tursko ime za Soli) nekada je imao dva samostana. Ondje su nas radosno dočekali gvardijan fra Mario Divković i fra Franjo Ninić. Fra Ivica Tomas i fra Martin Antunović bili su i toga dana u školi. Fra Jozo, senior, kasnije nam se pridružio. Fra Franjo je predvodio misu u bijeloj Ugljenovoj crkvi, zanimljive Jordanove oltarne slike i postajama puta križa. U samostanu je i galerija Kristiana Krekovića, samostan je ne samo vjersko nego i kulturno središte. Fra Franjo nam je propovijedao o značenju Lateranske bazilike i značenju svake crkve gdje se skupljamo i molimo u Isusovo ime.

Nakon ručka zajednički smo pošli do Trga slobode i staroga crkvišta, usred grada, gdje nam je gvardijan fra Mario govorio o planovima daljnje gradnje kulturnoga centra. Fratri su naime uslijed slijegana tla napustili to mejsto.

Onda je uslijedila  šetnja do Kapije i kroz središte grada, sve do Panonike.

Oko 14 sati krenuli smo na put za Dubrave kraj Brčkog. Prošli smo Srebrenik, Špionicu, Hrgove i otišli najprije na Zidine, lokalitet u Gornjoj Skakavi, u šumi. Ondje su ljetos – pojašnjavao nam je gvardijan fra Marko Antić – iskopani ostaci gotičke crkve (duge 22 metra, XIV. st.), koja je nadograđivana na romaničku. Onako, u šumi, samo s oskudnom memorijom i predajom da je to mjesto sveto i da su tu nastradali neki fratri, svijet je, na jednom stećku palio svijeće. Nedavno se prišlo arheološkim iskopavanjima i pokazali su se mnogi tragovi, od nakita do grobova/stećaka koji traže ne samo dublje proučavanje, nego i preispitivanje našega zatvorenoga ili osiromašena identiteta, da parafraziramo prof. Jozića. Gradnju ove crkve prijašnjih pokoljenja treba usporediti s našim današnjima gradnjama i crkvama, a računamo se “naprednima”. Vjerojatno je do crkve u blizini bio i franjevački samostan. O samostanu u Gornjoj Skakavi imaju pisana svjedočanstva. Valja nastaviti istraživanja.

Poslije Zidina uputili smo se u samostan Dubrave. Sve je to u distriktu Brčko. Samostan se nalazi tik do ratne linije, na rubu srpskoga, miloševićevskog koridora Banja Luka-Beograd, koji par stotina metara do “Arizone”. U novoj crkvi (arh. Ivan Štraus), jer je staru u ratu do temelja srušila vojska RS, prof. Jozić nam je govorio o religiji i umjetnosti, o religioznom i umjetničkom doživljaju. Religija ne može ostati samo na riječima, nego je sačinjava i miris, i vid, i opip, pokreti, gledanje i slušanje. Poslije smo krenuli razgledati dubravsku galeriju (arh. Ivan Prtenjak) umjetničkih djela najvažnijih umjetnika BiH i Hrvatske, koju je cijeloga života skupljao fra Stjepan Pavić. Impresivna kolekcija.

Budući da je dan bio iznimno sunčan, nevjerojatan za studeni mjesec, naše druženje smo nastavilo vani, uz gril koji je pripremio vikar fra Ivo Bošnjak sa svojim prijateljima. Noć je već pala. Valjalo je natrag.

Opušteni i bogati dojmovima, zagledani u prirodnu ljepotu svoje zemlje, rastuženi pred zagonetkom njezine skrivene, najčešće izbrisane, zanijekane ali i zaboravljene prošlosti, vratili smo se u svoj grad, studentski i stvarni grad, Sarajevo. Zahvalni smo ljudima koji su nas velikodušno dočekali. Želimo im da i dalje svjedoče dobrotu među svojim, od velikih politika i centara zaboravljenim narodom, da franjevački i estetski kvalitetno svjedoče smisao ljudskoga postojanja u poštivanju i darivanju, i na rubovima ljudskoga interesa.

I.