Samarijanac i još dobar

Samarijanac i još dobar

XV. nedjelja kroz godinu – C

Lk 10,25-37

Vrlo nam je poznat ovaj odlomak Lukina evanđelja, prispodoba o milosrdnom Samarijancu. Pripada najvažnijim Isusovim riječima i jedan od najčešćih na koje se pozivamo. Luka pripovijeda kako se jednom zgodom, dok je Isus naučavao, između Isusovih sugovornika izdvojio jedan pismoznanac – i onako kako to cinični mudraci i intelektualci čine – iako je znao odgovor, postavlja Isusu pitanje o tome što treba činiti da se spasi, da baštini život vječni. Isus, jer je stvar bitna, prihvaća njegovo iskušavanje, ali mu, kako on to i čini u sličnim situacijama, “odgovara” protupitanjem. Pita ga o onome najbitnijem u Zakonu, o najvažnijem u vjeri, jer po tome će se spasiti, zadobiti vječni život. Ovaj ispravno odgovara da je to potpuna ljubav prema Bogu, ljubav čitavim bićem, te ljubav prema bližnjemu onako kao što se ljubi sebe sama.

I kad bi se pomislilo da bi rasprava trebala biti okončana, upravo nastaje problem. Pismoznanac, kako stoji u evanđelju, da bi se „opravdao“, pita Isusa: „A tko je moj bližnji?“ Zacijelo tu i nastaje sva muka i ljubavi i vjere. Tko je, uistinu, moj bližnji? Koga se to treba ljubiti? Ljudima, kršćanima svih vremena, to je možda i najteže pitanje. Jer, zar ne izgleda da je nekako uvijek lakše ljubiti Boga nego bližnjega. Lako je ljubiti Boga, kako kaže Ivan u svojoj poslanici, Boga kojeg se ne vidi, nego bližnjega koga se gleda. No tko je, doista, moj bližnji kojemu trebam iskazati ljubav: jesu li to samo oni iz moje obitelji, prijatelji, iz moga razreda, moga sela i naroda?

I onda Isus priča jednu od svojih najljepših, najrječitijih i najzahtjevnijih usporedbi, usporedbu o milosrdnom Samarijancu. Poznata nam je, ali je svaka kršćanska generacija, svaki kršćanin treba uvijek iznova čitati iz svoga vremena i makar uvijek iznova potvrđivali njezino nadvremensko značenje.

I tako, priča Isus, silazio neki čovjek putem iz Jeruzalema u Jerihon. Razbojnici ga presreli, pretukli, orobili, i onako izranjena, ostavili polumrtva. I onda, nastavlja Isus, posve svjesno, a posve skandalozno, onuda, pored unesrećenika, prolazi najprije svećenik pa levit, službenici Božji. I kaže da prolaze slučajno, slučajno – nisu u žurbi, nisu za poslom, ne idu ni u hram na službu Božju, nego baš slučajno prolaze. I zaobilaze stradalnika. Nitko drugi ne zaobilazi nevoljnika nego upravo oni koji propovijedaju ljubav, nerazdvojivost zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Kako je Isus, kako je evanđelje tako skandalozno istinito i oslobađajuće pa da govori o zaobilaženju nikoga drugoga nego baš onih koji bi po svojoj službi i služenju najprije trebali pomoći? Kako je Isus zahtijevan najprije prema svojima, prema svećenicima i službenicima Božjim, duhovnicima i profesionalnim vjernicima? Svi drugi, svi vladari i poglavari, sve politike i institucije uvijek uljepšavaju i brane svoje. Isus je, međutim, posve istinoljubiv. Nesretnika zaobilaze svećenik i levit.

A onda, dalje priča Isus, nailazi nitko drugi nego Samarijanac, onaj tko je za Židove gori neprijatelj i od pogana, i od nevjernika, i od okupatora Rimljana. On je krivotvoritelj židovske vjere i prema starim izvještajima ova su se dva naroda mrzila gotovo neizlječivom, patološkom mržnjom. I Isus govori kako upravo najveći neprijatelj Židova, Samarijanac, pokazuje veliku ljubav za stradalnika. Stara se o njemu i više nego što bi zapravo trebalo.

I što nam ostaje na kraju? Mnogi će tumači i propovjednici današnjega evanđelja uteći u raznovrsna i sjajna izlaganja, mnogi će pronalaziti uvijek nova i nova značenja. Jedni će pričati o sveopćem indiferentizmu suvremenih ljudi za ljude u nevolji, jedni će pričati opet o Bogu i Božjoj velikoj, neizmjernoj ljubavi prema patnicama. U konačnici jedno je sigurno i to se ne može ni slučajno zaobići: Isus zahtijeva da se otkrije dobrota u neprijateljima, u konkretnim neprijateljima oko nas. Jer doista, ima takvih propovjednika i tumača Pisma koji neće ni spomenuti da je onaj koji je pomogao bio “neprijatelj” te da se od njega ne može očekivati ništa dobro. Ima, dakle, propovjednika koji će Isusovu riječ ili prikovati za uski krug svojih bližnjih, samo za one koji i nama čine dobro, ili će propovijedati o ljubavi prema dalekom i dobrom Bogu ili solidarnosti s ljudima koji su daleko od nas, po nekim crnim i siromašnim kontinentima.

Isus je izričit. Ljubav prema bližnjemu nalazi se u onome od koga se ne nadamo. Nisu, kako kaže, Ivan Zlatousti, svećenik i levit pomogli nesretniku, nisu to učinili Židovi, nego Samarijanac. Koliko ima propovjednika evanđelja koji sužavaju, zaobilaze ili razvodnjavaju svojim “sjajnim”, “nebeskim” riječima jednostavnu Isusovu riječ? Koliko ih ne dopušta da se ovo evanđelje odnosi upravo na one koje mrzimo, tu blizu nas, u našem susjedstvu, u našem gradu, u našoj zemlji?

Na koncu, Isus – taj nedostižni majstor dijaloga u vjeri, taj “polemičar” u istini i ljubavi – svome pitaocu izokreće njegovo pitanje. Ne pita ga što sada kaže tko mu je bližnji, kako je on Isusu na početku postavio pitanje, već ga pita: Tko je od ovih koji su naišli bio bližnji onom stradalniku, čovjeku u nevolji? Hoće kazati da nije ni Samarijanac pomogao čovjeku zato što je baš Samarijanac, nego zato što je dobar. Dobar je svatko onaj tko iskaže milosrđe svakom konkretnom čovjeku u nevolji. On je bližnji. Ne slučajno, ne spontano, nego svjesno i slobodno! Isus pitanje: Tko je moj bližnji? preokreće u životno pitanje: Komu sam bližnji?

Fra Ivan Šarčević