Puno križeva a jedan kralj

KRIST KRALJ

XXXIV. nedjelja kroz godinu C

Lk 23,35-43

Krist Kralj! Kako to zvuči? Gordo? Zaostalo? Promašeno? U svakom slučaju ako i shvatljivo, onda paradoksalno, slično u mnogo čemu samoj vjeri. Jer u svijetu, toliko je malo kraljeva i kraljica, a ako ih ima, njihovo je značenje simboličko, relikt su tradicije. A s Isusom, još paradoksalnije, jer on je kralj na križu? Dȁ, ponekad netko za sebe ili netko nekome za “razmetljivo” ili “majestetično” držanje ili da mu se dodvori kaže da je kralj/kraljica, car. A to s Isusom, kao i neka druga tituliranja, nema baš nikakve veze.

Svetkovinom Krista Kralja završavamo liturgijsku godinu. Ona je kruna puta koji počinje došašćem. Svetkovina je to novijeg datuma. Ustanovljena je početkom prošloga stoljeća (Pio XI, 1925.), nakon I. svjetskoga rata, nakon velike klaonice čovječanstva, kada su padala carstva i kraljevstva, i vjernici pozivani da si posvijeste značenje zemaljskih vladara i Krista, drukčijeg od svih. No, nitko, pa ni kršćani i nijedna kršćanska crkva nisu lišeni rizičnoga vezanja za svjetovne tvorevine, bile one kraljevine, “demokratske” države, stranke ili političke ideologije. Iznimno je umijeće i stvar razborite vjere biti u svijetu, biti angažirano unutar društvenoga poretka, a ponašati se kraljevski, onako kako je to Isus činio. Nije dakle rješenje bijeg iz svijeta niti radikalna revolucija, ni prezriva kritika svih ljudskih institucija, a nipošto podržavanje postojećega stanja, pogotovo ne teokratska vladavina (spoj trona i oltara), nego postojano zalaganje za preobrazbu odnosa – djelovanje poput soli, kvasca i svjetla, kako Isus traži od svojih učenika – svaki puta kada naše institucije i strukture – političke, religijske, kulturne, obrazovne … – nisu u službi čovjeka, nego čovjeka orobljuju i ponižavaju.

Kralj Božjeg kraljevstva

Imenovanje Isusa kraljem ima svoje utemeljenje u evanđelju, u Isusovom životu. Nasuprot ljudskim društvenim tvorevinama u kojima ljudi jedni druge iskorištavaju ili mrze, preziru, tjeraju u ropstvo, Isus naviješta i uspostavlja Božje kraljevstvo. To kraljevstvo nije nikakva teritorijalna ni vojna ni birokratska kategorija. Riječ je o radikalno novim odnosima među ljudima. Isus nije svjetovni kralj, nije vojskovođa, nije tehnokrat. On je očitovanje milosrdnoga Boga čiji je najveći zahtjev da među ljudima zavlada ljubav, i to čak i prema neprijateljima. Najveća novost Božjeg kraljevanja koju je tražio Isusu od svojih učenika jest da se obrate od onog prirodno ljudskog ponašanja: da od bližnjega (od čovjeka) čine dalekoga i neprijatelja. Isus naviješta  i ostvaruje krajnju novost, paradoksalnu radosnu vijest: od grešnika, tuđinca i neprijatelja činiti bližnjega i brata.

U svojoj osobi Isus ostvaruje tu novu Božju vladavinu. Poruka o Božjem kraljevstvu,  svjedoče njegovi evanđelisti, postao je on sam. Poruka i osoba su se poistovjetile. To se, međutim, nikako nije svidjelo čuvarima znanja i zakona, vjere i vlasti, poglavarima i uglednicima u njegovu narodu. Od odbacivanja poruke prešli su na odbacivanje osobe. Budući da ga nisu mogli ušutkati niti ukloniti, nisu imali takve ovlasti, smislili su opaki plan – kako to izopačeni “religiozni stručnjaci” čine kroz svu povijest. Njegovu poruku o Božjem kraljevstvu iz prostora vjere lukavo su premjestili na svjetovno, političko područje. Optužili su ga – kako to nepogrešivo čine svi “ugroženi” za svoju stolicu – da dijeli i buni narod, da se proglašava kraljem i time čini najveći “zločin” – protivi se jedinom vladaru, rimskome caru. Religiozne optužbe da krši Toru i bogohuli, obukli su u najgoru optužbu da uzurpira vlast. Zato mu Pilat i prišiva na križ ploču s njegovom krivnjom, razlogom zašto je raspet: Isus Nazarećanin kralj židovski (Iesus Nazarenus Rex Iudaeorum – INRI). Židovski prvaci traže da se stavi da je Isus tako kazao, a ne da oni njega takvim smatraju, dakle da je samoproglašeni kralj Židova. Pilat ne popravlja učinjeno.

Izrugani i prezreni kralj

A ništa Isus nije imao od svjetovnoga vladara, ni zemlje, ni dvora, ni vojske, ni dvorske posluge, ni kraljevskih insignija, ni birača ni naroda, nijedne institucije koja bi stala iza njega, a povrh svega nikakve ambicije, ni one skrivene, ili “poslanja” da vlada. I nikakvih pretenzija da zauzme ičije vladarsko mjesto.

Ovaj odlomak s kraja Lukina evanđelja baš govori o tome kakav je Isus kralj. Upravo takav da mu ni po čemu ne može stajati kraljevska titula. Raspet je nedužan, izrugan i prezren. No, ako je Bog svemoguć, kako u tom krajnjem poniženju prepoznati vrhunac Božje objave? I još kazati za Isusa da je kralj? I komu?

Prezasićeni svakovrsnim patnjama, što vlastitim što tuđim, svakodnevno bombardirani bezbrojnim vijestima o ljudskim nevoljama i tragedijama, u tom mnoštvu negativnoga, možda oslijepimo i oglušimo na patnje nedužnih, na “kraljevske” nepravde. Nismo li postali previše hladni ili selektivno suosjećajni? Nije li i značenje Kristova križa izblijedjelo pred našim ljudskim patnjama ili smo ga snizili u običnost davnih događaja? Ovaj “kralj”, Isus Krist, je nemoćan, a mi igramo na moć, na vlast nad drugima. Čak i njega i njegov križ koristimo da pokažemo vlast nad drugima.

Isus je, piše Luka, ponižen, trostruko. Najprije mu se podruguju glavari s narodom. I njihova se poruga tiče njegova temeljnoga poslanja, spasenja: druge je spasio, a sebe ne može. A gradio se Božjim pomazanikom, Mesijom, Kristom, a ništa božansko ne čini.

Uzimamo li ovu činjenicu ruganja ozbiljno? Možda zaključujemo, hajde to su tamo neki glavari, ali naši nisu takvi. Ni naš narod. Bože sačuvaj! Mi to nikad svome Isusu ne bismo napravili. Jer naši glavari i naš narod i mi s njima ispovijedamo Isusa kao Mesiju, Spasitelja, Krista, i mnogo više – Sina Božjeg. Mi ga “nikada” nismo napustili. Pa ni naši vojnici, oni se ne bi kao oni rimski – kao druga skupina izrugivača – iživljavali  nad njim i nudili mu ocat umjesto vode.

Dȁ, ni naši glavari, ni naš narod, ni naši vojnici, ni mi s njima, nikada … Ali, u stvarnosti, u praksi? Koliko je uistinu naš Isus raspeti kralj, kralj ljubavi i nedužnosti, a koliko su to naše skučene predodžbe i slike o njemu. Nismo li ga ipak učinili slugom naših zemaljskih projekata kraljevanja, nismo li ga našim križevima izložili porugama svaki put kada bezosjećajni mimoilazimo patnju naših bližnjih, kada okrećemo glavu i primirujemo savjest na nepravde i nedužna stradanja ljudi oko nas? I tuđinaca, i onih “nenaših”? Kako bi doista Isus prošao pored takvih ljudi? Nismo li od Kralja učinili zadnju porugu?

Puno križeva a jedan kralj

Luka, kao i drugi evanđelisti, izvještava da su na Golgoti s Isusom bila raspeta još dva čovjeka, i to dva razbojnika. Za (rimsku) vlast nema razlika među križevima. No, svaki od raspetih sa svoga križa drukčije se odnosi prema sebi, svome životu i suraspetima. Svaki se drukčije odnosi i prema “kralju”, prema Isusu. Ima dakle više križeva, i na Golgoti. Nisu svi križevi isti. Ima i razbojničkih. S onoga jednog upućena je treća, ista poruka kao i ona glavara, naroda i vojnika. Taj razbojnik pogrđuje Isusa i očekuje od njega čudo. On se ne susreće sa sobom i svojom krivnjom. Njemu je Isus samo ono što je o njemu čuo od drugih, od glavara, naroda i vojnika – čudotvorac, onaj koji se osvećuje svojim “neprijateljima” (farizejima, svećenicima, pismoznancima, poglavarima), koji hoće vlast i dokazuje svoju moć.

Ipak, onaj drugi razbojnik, u tradiciji nazvan Dizma, prekorava svoga sudruga, vraća ga na istinu njihova zločina, na njihovo kršenje pravde i poziva ga da se pred Bogom sabere i uvidi tko su stvarno oni a tko Isus. I prije nego zamoli Isusa za smilovanje, on izražava ono najvažnije u ljudskim relacijama: priznaje svoju grešnost i izražava sućut prema nedužnom Isusu. Dok se njegov sudrug u graničnoj situaciji, u situaciji pred smrt, ne susreće sa sobom, dok ga Isus zanima samo kao mogući čudotvorac, ovaj drugi ne zaboravlja na najveće čudo, čudo priznanja vlastite grešnosti i suosjećanje s nedužnim, čudo prepoznavanja dobrote u nepravedno Raspetom.

Isus, u boli, kako izvještava Luka, ostaje miran. Ništa ne dokazuje svojim izrugivačima i “vjernicima čudesa”. I ne osuđuje ih, jer dok god žive imaju šansu. I u najtežim situacijama Isus naviješta Boga novoga početka. Poručuje da nema toga grijeha, nema te tmine i mraka zla iz kojeg nema izlaza. Ali to se čini u radikalno osobnom činu vjere. Isus ništa ne pojašnjava, on nikoga ne moli da se pokaje i u njemu prepozna začetnika jedne druge, Božje vladavine/kraljevstva među ljudima. Priznaje iskrenost, suosjećanje raskajanog razbojnika i obećaje mu kraljevstvo, raj, Božju blizinu.

Tri su, dakle, bila križa na Golgoti. Po svijetu ih je bezbroj (od ukrasnih do vladarskih, od onih samozatajnih do onih prkosno nacionalističkih). I tu, posvuda, su oko nas. Ima raspetih ljudi i križeva koji se maskiraju Isusom a ništa nemaju s Isusovim križem, jer se rugaju patnji drugih, jer su bešćutni za pravdu nedužnih. Uostalom, ne čini svaka patnja ljude boljima, niti je u svakom križu spasenje, naprotiv.

Ima dakako i onih raspetih na svoj križ koji se susreću sa sobom, kaju i suosjećaju s nevino stradalima, koji se još ovdje na zemlji nadaju uskrsnuću boljih odnosa.

Ima na Golgoti i Isusov križ, nepravedno mučilište na kojem se “pokazuje” Bog nade u krajnjoj nemoći. Skriven svakoj zemaljskoj sili. Šutnjom progovara da je on Bog koji ne spašava onako kako redovito očekujemo mi, glavari, narod, vojnici, neraskajani razbojnici. Kako očekuje Pilat, koji samo obavlja svoju dužnost.

Bog svoju moć pokazuje u paradoksu ljubavi, u mirnoći i ponudi slobode da ga se izruga ili prepozna u nevinosti drugoga, da se drugoga spasi i po cijenu vlastite smrti. Čudan neki kralj. Posve čudan. Druge je spasio, a sebe ne spašava. Čudan neki Bog da se objavljuje u odsutnosti i u najgoroj vrsti poruge, u onoj poniženja nasmrt. U onoj poruzi u kojoj je “car gol”, i samo ga doista “djeca” prepoznaju.

Fra Ivan Šarčević