Petar i Pavao

Vjernici i apostoli sa slabostima

PETAR I PAVAO

Uvijek kad se nađemo na slavljima apostola i svetaca, jedinstvena je prilika – u njima kao uzorima – preispitati našu vjeru pred Božjim licem u našem vlastitm vremenu i okolnostima. I ovi trenuci su da se od sporednoga vratimo bitnom, vrijeme da se misli na Boga. U našem vremenu se i nama, svakom osobno, postavlja pitanje kako nasljedovati Isusa Krista na apostolski način, jer u konačnici i ispovijedamo: Vjerujem u apostolsku Crkvu.

Slavljenje ove svetkovine starije je od Božića, jer su Petar i Pavao bili mučenici. Oni su dva različita čovjeka, po podrijetlu, po naobrazbi. Dva Isusova apostola, prvi i posljednji među pozvanima, među poslanima. Jedan se susreo i živio sa zemaljskim Isusom, drugi je susreo uskrslog Krista. Jedan ribar, drugi farizejski učitelj i rabin. Imaju istoga učitelja, slično su nastradali, živjeli u nenaklonjenim okolnostima. Jedan se stalno kolebao ali i vjerovao, uvijek se vraćao raskajan, a drugi se od progonitelja kršćana obratio i bio vjeran ali je, i kako sam svjedoči, imao “trn” u svome tijelu koji ga je stalno sputavao u nasljedovanju Isusa.

ŠIMUN-PETAR – je zajedno sa svojim bratom Andrijom podrijetlom iz Betsaide, ribarskog mjesta uz Genezaretsko jezero. Čovjek jednostavan, neiskvaren, ponekad “prijek” i plah, pošten,  vjernik sa slabostima. Ribar koji je odmah pošao za Isusom, prvi na listi Isusovih učenika, apostol apostolâ. Svom se osobom stavio kao prvi uz Isusa i Isus ga kao takvoga izbrao i prihvatio. Čini se da nije bio posebno obrazovan, ali je bio glavni organizator, predstavnik i vođa učenika i Isusove učeničke zajednice. Prvi je Isusa nazvao Mesijom, Kristom. Plamtio je žarom, istodobno odlučan i nježan.

Prvi u ispovijedanju vjere u Isus. Petar (STIJENA) je, kako slušamo, prvi se dao nadahnuti da prepozna Isusa, ali ga onda povukao na stranu da mu kaže da se njemu ne smije dogoditi da bude raspet. Petar očekuje trijumf, zemaljske pobjede, jer, mislio je, nije moguće da će Isusa, Božjeg Pomazanika, Krista, starješine, poglavari i vođe naroda raspeti. Isus mu govori da nije dobro razumio njegov identitet, čak mu kaže da je s tim mislima sotona i da ide za njim, da nasljeduje Isusa a ne da se stavlja ispred njega.

Petar je uvijek među trojicom učenika u najvažnijim Isusovim događajima. I zaspao je s drugima u Isusovom sudbonosnom času. A onda kad se u najdramatičnijim događajima svatko “osamostaljuje”, biva prisiljen ići svojim putem i osobno se postaviti prema Isusu. Slijedi Petrovo zatajivanje. Petar se, naime, uvijek junačio da će uvijek biti uz Isusa. I u onoj zgodi kada mu Isus govori kako se sotona sprema da ih prorešeta kao pšenicu, Petar veli da će s njime kamo god treba (Lukino evanđelje) i u tamnicu i u smrt. Isus mu veli da pijetao neće treći put zapjevati a on će ga zatajiti. I zatajivanje i Isusova i svoga identiteta događa pred sluškinjom. Petar je tada gorko zaplakao.

Od tada Petar biva skromniji, a odlučniji. Od tada do kraja života nije se više uspoređivao s Isusom. Od tada mu snaga nije dolazila od njegove jačine nego iz nasljedovanja Isusa. To pokazuje i ona pouskrsno ispitivanje: Šimune Ivanov, voliš li mi više nego ovi. Jer Petar je uvijek smatrao da najviše vjeruje, da najviše ljubi, da sve zna… Ostao je zastiđen ali i ohrabren. Nije više išao oponašati Isusa, nego ga nasljedovati. Nije išao ispred ni pored, nego iza Gospodina. Poslušao je napokon onaj prvi poziv: Pođi za mnom – Slijedi me!

Petar je i prvi od učenika, u uskrsnoj vjeri, u jeruzalemskoj zajednici. Krsti poganina Kornelija. Još jedan događaj može nam oslikati kako je Petar postao velik. U Samariji Petar i Ivan imaju muku sa Simonom Magom, imaju muku sa “simonijom”, trgovanjem sa svetim stvarima, korištenjem sakralne moći unutar kršćanske zajednice. Imaju muku s trgovanjem crkvenim službama. Petar snažno ustaje protiv toga i zagovara obraćenje i samoga Simona, jer se ne može ni prodavati ni kupovati svetinja; dar Božji ne može se kupiti novcem, ni svete službe. To je najteža izopačenost u vjeri.

Petar umire u Rimu kao Isusov mučenik. Predaja kaže da je naopako raspet na križ, jer se stidio sebe da je slab vjernik. Nije htio da bude raspet kao njegov Učitelj i Gospodin. Nije mogao biti isti Isus, mogao ga je samo nasljedovati.

SAVAO-PAVAO dolazi iz trgovačkoga grada Tarza u Maloj Aziji. Iako je imao zanat šatordžije, bio je vrlo obrazovan čovjek. Rekli bismo da ga resilo ono što bi svaki čovjek Europe trebao posjedovati: grčko mišljenje i svijest čovjeka pojedinca, rimsku organiziranost i poštivane zakona, a od židovstva slobodu i ljubav, žar i revnost za tradiciju i vjeru otaca, i konačno od vjere u Isusa Krista univerzalnost Božje poruke spasenja, slobodu od svake navezanosti i solidarnost s nemoćnima.

Iskustvo da je ljubljen, iako je činio zlo, da je spašen od grijeha, da su mu grijesi oprošteni, slično kao i kod Petra (unatoč zatajivanju), temelj je Pavlove osobnosti. Zahvalnost za Božju milost, vraćala mu je povjerenje u sebe sama, tako da je slab i grešan čovjek zadobio neizmjernu snagu, hrabrost najvećega kršćanskoga svjedoka.

Pavao je posljednji od apostola, nedonošče. Njegov, preokret, obraćenje nastaje na putu za Damask gdje je trebao proganjati kršćane, židovsku sektu. Unosio je strah i trepet kršćanskim zajednicama. Njegovo je obraćenje jedinstveno u povijesti. Najvažnije u tom obraćenju: nije zamrzio one s kojima je bio prije, s kojima se družio; istim žarom kojim je proganjao kršćane, sada je – bez nasilja – naviještao Isusa Krista, Spasitelja svih ljudi. Osnivao je zajednice, pomagao im i  materijalno, radio svojim rukama i propovijedao. Skupljao ljude, imao nove apostole i žene oko sebe. Skupljao posebno milostinju za jeruzalemsku crkvu, zajednicu u glavnom gradu, za one koji su bili slabi i proganjani.

Žestoko se protivio podjelama u zajednici.  Poznata su njegova oštra sukobljavanja na dvije razine: podjelu na bogate i siromašni te podjelu koja je uzrokovana ljudskim taštinama: tko je čiji učenik, koji su najvažniji učitelji, jer su jedni govorili da su Apolonovi, jedni Kefini (Petrovi), drugi pak da su njegovi – Pavlovi, jedni opet da su Kristovi kao da je Krist razdijeljen. Sam Pavao je dakle bio proglašavan djeliteljem zajednice, ali je ostao uporan da sve treba činiti u ime Isusa Krista.

Pavao je iznimno važan i za pitanje razumijevanja slobode od zakona, od one agresivne ograničenosti, od juridičkog mešetarenja oko toga tko je vjernik i tko to može biti. Usprotivio se Kefi/Petru u lice i njegovome licemjerju. Apsolutna vjera u zahvalnost za Božju milost koja ga je oslobodila njega samoga, i učinila apostolom pogana (usprotivio se tako snažno ako je netko morao postati prvo židov da bi bio kršćanin), ljubiteljem ljudi, čovjekom svoga naroda, čovjekom koji nije imao straha susretati različite ljude, koji je doživljavao i neuspjehe, ali ga oni nisu pokolebali.

On je “izvukao” kršćanstvo iz židovstva, skinuo mu nacionalne okove. Ne negirajući svoj narod i njegovu odgovornost za svijet, Isusovu poruku Božjega kraljevstva učinio univerzalnom za sve ljude. I on je svoj život završio kao Isusov mučenik, u Rimu, kod Tri fontane, danas Crkva sv. Pavla izvan zidina.

Pred nama su dva moćna kršćanska uzora kako nasljedovati Gospodina Isusa – apostoli Petar i Pavao. I mi smo pozvani živjeti iz ZAHVALNOSTI, a ne iz povreda i starih zlopamćenja, ne iz umišljaja kako smo dosegli istinu i postali najvjerniji vjernici. I pred nama je pitanje koje je to naše zadnje uporište. Obojica Isusovih učenika koje danas spominjemo i častimo doživjeli su veličini Isusove ljubavi. Isus Krist je njihovo bogatstvo, i to su bogatstvo svjedočili bez računice. Nisu se uzmicali, nisu pazili kad je zgodno a kad nezgodno vrijeme da budu njegovi autentični svjedoci i da dokraja založe svoje živote.

Fra Ivan Šarčević