Nasljedovanje Isusa

Nasljedovanje Isusa

XXIII. nedjelja kroz godinu C

Lk 14,25-33

Nasljedovati Isusa Krista nije dužnost samo nekih u Crkvi, svećenika i časnih sestara, nego slobodno prihvaćena obveza svih kršćana. Biti kršćanin pogotovo nije nikakav privilegij ni u Crkvi ni u društvu kako se to razumijeva od Konstantinova edikta do danas. Nije to ni prigodničarsko, slavljeničko oduševljenje koje prestaje čim se završi obred. Nasljedovanje Isusa Krista ne pretpostavlja nikakav unaprijed zajamčeni uspjeh, nikakvo bogatstvo, poziciju, ugled, ništa od onoga kako se u životu “prirodno” događa i očekuje. Štoviše, nasljedovanje Isusa je put koji, prema današnjem odlomku iz Lukina evanđelja, uključuje nekoliko momenata: mržnju prema najbližima, osobni križ, razboritost u izgradnji identiteta i u odnosu prema neprijateljima. Iako nepredvidiv i neizvjestan, put kršćanskog nasljedovanja nije bez pameti, nikakvo nerazborito srljanje kroz gustiš problema i odnosa. Biti kršćanin nije samo afektivna odluka usplamtjela srca, niti duhovno pribježište ustrašenih ni utočište bolesnih i razočaranih. Kršćanin je, da prereknemo Isusov zahtjev, čovjek koji razumno, srcem i voljom – dakle, s punom sviješću, s ljubavlju i hrabro – kreće na put za svojim Učiteljem i Spasiteljem.

Osobna vjera

Najčešća tema Novoga zavjeta, prije svega evanđelja je nasljedovanje Isusa iz Nazareta. O tome kako biti Isusov učenik, govori i današnji odlomak Lukina evanđelja i to na posebno zahtjevan način. Isus – piše Luka – okreće se mnoštvu koje je grnulo za njim i postavlja uvjete svoga nasljedovanja. Okretanjem i govorom u jednini: dođe li tko meni… Isus najprije kaže da ga se ne može slijediti u mnoštvu. Ne može se kršćanin pokrivati kolektivnom vjerom, kolektivnim nasljedovanjem. Ne može se skrivati ni u kakvoj skupini.

Zatim govori da između Isusa i njegova učenika ne može stajati nitko, ni najbliže osobe: otac i majka, brat i sestra, žena i djeca. Ni vlastiti život ne može biti vredniji od nasljedovanja. Isus radikalizira nasljedovanje: njegov učenik mora “mrziti” svoje najbliže i svoj život. Put vjere je pojedinačan i osoban, do mjere samoće i razlaza i sa svojim najbližima. Iako se vjera prima u obitelji i crkvenoj (i narodnoj) zajednici, iako je ona dio tradicije, nema u nasljedovanju nesvjesnog i slijepog ponavljanja onoga što primamo od svojih. Nikomu i ničemu, ni nacionalnom ni religijskom kolektivom, ni najbližima ne može se podrediti osobno nasljedovanje. Slijediti Isusa iz Nazareta nije u konačnici nacionalna ni obiteljska vjera nego slobodan i samostalan put čovjeka pojedinca. Postati zreo kršćanin ne može se bez vlastite odluke i vlastitoga napora.

Mržnja prema bližnjima

Vjera jest dar Boga i ljudi, povjereni talent, ali i beskompromisno zalaganje da se živi na Isusov način koji uključuje “mržnju” prema najbližima. “Mekim” dušama ovaj Isusov govor djeluje pretvrd pa i oprečan njegovom zahtjevu da se ljubi sve ljude. Zato su i prevoditelje originalnu riječi “mrzi” prevodili s “više voli”. Mnogim pobožnima je ovaj govor nespojiv s kolektivnom slikom o blagom i krotkom Isusu koji sve podnosi, nikome se ne suprotstavlja i svakoga sluša.

Ne umanjujući oštrinu Isusovih riječi, “mržnja” ovdje ne znači hotimično nepodnošenje drugih. Isus, jasno, nije mrzitelj ljudi. Naprotiv, on ljubi ljude. Nitko kao on. Naravno, ove riječi isključuju nepotizam, pristranost prema svojoj rodbini, kojoj smo većinom skloni i koja je kroz povijest posijala nebrojeno zla a i danas stvara velike probleme, sije nepravde i podjele, kako u društvenom životu tako i u Crkvi i crkvenim zajednicama. Mržnja ne znači ni bijeg od bližnjih, ni apriorno rušenje svih obiteljskih veza tako da se živi svojeglavo. Isus ne traži nikakvu sebičnu samoživost po kojoj bi se svi trebali brinuti o meni a ja ni o komu. Riječ je o tome da onaj koji nasljeduje Isusa bude spreman na radikalno odvajanje i od onih za koje je vezan krvnim i najbližim vezama, na radikalno odvajanje zbog Isusa i njegova evanđelja a ne zbog sebe i svojih prohtjeva. Zato Isusov govor o mržnji nije samo retorička figura da se izazove, isprovocira ili pridobije slušatelje, nego stvarni i neodgodivi zahtjev za nasljedovanjem.

Cijena učeništva nije dakle spremnost da se mrzi nego da se bude prezren i omražen. Kao da Isus unaprijed priprema svoga učenika da se ne začudi i ne obeshrabri ako mu se dogodi – a dogoditi se po Isusovu primjeru mora – da ga svi, i oni od kojih najmanje očekuje, njegovi najbliži, zbog evanđelja ne razumiju, da ga zaniječu, prezru i ostave, pa mu Isus kaže da predvidi tu tešku i bolnu situaciju, da bude spreman odvojiti se od svih i ne slijediti nikoga osim svoga Gospodina. I doista imamo iskustva koliko nas naši bliski odnosi, obiteljski i prijateljski, često uvjetuju, koliko su teške i mučne emocionalne ucjene majke, oca, brata, sestre, muža, žene, djece, prijatelja, da možda čitav život ostanemo polovični ljudi i kršćani, nikada zreli i samostalni. Koliko je samo sljepila i pristranosti u našim odnosima. Njih napustiti, prekinuti, osloboditi ih se, znak je ljudske i kršćanske zrelosti.

Osobni križ

Na govor o mržnji, o odvajanju od svojih, Isus odmah nadovezuje zahtjev o nošenju vlastitoga križa i hoda za njim. Od svoga učenika Isus neodgodivo traži da ne nosi njegov, Isusov križ, niti križ drugih ljudi, nego osobni križ. To bi značilo također da Isusov učenik ne tovari svoj križ drugima, da nije teret bližnjima. Isus zatim ne kaže: traži svoj križ, nego nosi svoj križ! Učenik sam sebi ne teše i ne navaljuje križ, kako nerijetko znamo činiti: opteretiti se svim i svačim pod izlikom križa. Križ je – upravo po Isusovu primjeru – ono što svakako dolazi i bez osobnoga htijenja, bez traženja patnje i muke.

Isus nije tražio križ. Križ nije bio smisao nego posljedica njegova života. Križ je posljedica njegove ljubavi, njegova istinoljubiva govora i milosrdne prakse. U nas se događa obratno: naši križevi najčešći nisu logični epilog ljubavi nego naše sebičnosti. Naši križevi su često i glupi i besmisleni jer najčešće nisu stvarni križevi, jer se s vlastitim križem ne slijedi Isusa nego neko svoje mišljenje, neka zemaljska ideologija zavisti i prkosa, koristoljublja i vladanja. Isus kaže da nije dovoljno nositi križ, nego sa svojim križem ići za njim.

Razboritost u nasljedovanju

U metafori proračuna pri gradnji kule Isus upozorava svoga učenika da treba djelovati razumno i razborito. Kao što u materijalnoj gradnji nekog objekta čovjek treba proračunati svoje financijske mogućnosti, tako i u nasljedovanju Isusa čovjek treba razborito promisliti svoje ljudske kapacitete, svoje umne, duhovne i voljne sposobnosti i moći. Zar se mnogi od nas često ne oduševljavamo Isusom, ali u biti ga odmah napuštamo i ne slijedimo ga. Koliko je samo mlakosti i umora u našem kršćanstvu nakon početne gorljivosti. Prepuno je samo paradnih i svetkovinskih kršćana, onih koji su zapaljivi samo na duhovnim seansama. Njima vjera nije život.

Ako kulu promatramo kao vlastiti kršćanski identitet, zar ne uviđamo toliko razlomljenih i prosječnih, polovični i izopačenih kršćana, kako među mlađima tako i među starijima. Čini se među starijima još više. Dok smo bili mlađi, još smo nastojali raditi na svojoj kuli, na svom identitetu, na nasljedovanju Isusa Krista, ali smo se precijenili, oholo “zapasali” velike “poslove”. Tašta duhovna ambicija progutala je sve naše granice i ograničenja. Izgubili smo i razboritost i snagu. Nije rijetkost da se dogodi nešto strašno: naime, kako se približavamo starosti i smrti, naša se ogromna kršćanska građevina onako nedovršena još više urušava u našim moralnim izdajama i beščašću, u frustracijama i zatvorenostima za druge. Kao da sve odumire osim onoga najlošijega u nama. Isus je jasan: gradnja vlastitoga učeničkog identiteta započinje s razboritošću, sa stalnom mišlju o konačnom dovršetku, o tome hoćemo li do kraja biti postojani, ostati vjerni svome Učitelju. Bez njega ne možemo izgrađivati sebe, inače ćemo kroz život biti mlakonje ili lakrdijaši, a na koncu života ostati strašilo ili predmet ljudskog izrugivanja.

Računati na neprijatelje

U nasljedovanju Isus postavlja učeniku i jedan zahtjev koji nije jednostavan za razumjeti. Isus naime u slici kralja i ratnoga boja, svome učeniku posvješćuje da računa na protivnike i neprijatelje, na zlo i zle ljude oko sebe. Kaže mu da svoje snage odmjeri s neprijateljevim snagama. Ako želi postići svoj cilj, Isusov učenik razborito računa na protivne snage. Štoviše, spreman je na kompromis ali kojemu nije cilj prljavi dobitak nego mir. Takav mir koji ima svoje uvjete, ali koji omogućuje da Isusov učenik nastavlja nasljedovanje. Događa se naime da neki ljudi, bez razbora, glupo, prebrzo ili s površnim idealizmom nasrću na protivnike i bivaju prije vremena “uništeni”. Njima je cilj da uđu u martirologij, da postanu mučenici, a ne da budu Isusovi učenici i prošire Božju vladavinu. Naša je povijest prepuna zarana slomljenih idealizama, prepuna grobova ljudi koji su uletjeli u smrt.

Isus – bez obzira što nije mogao izbjeći osudu i smrt od strane svojih protivnika i neprijatelja – posve je razborito išao na križ. Ni prerano ni kasno. Njegovo suprotstavljanje protivnicima i neprijateljima nije imalo trenutni uspjeh ali je odredilo budućnost milijunima ljudi. Zato Isus – u slici rata između dvaju kraljeva – traži od svojih učenika da razborito odmjere svoje snage i snage svojih protivnika. Premda je križ neminovna posljedica nasljedovanja, krajnje je važno da on bude nošen svjesno i slobodno, odgovorno i s ljubavlju.

Današnje evanđelje završava Isusovim riječima da tko želi biti njegov učenik nužno mora odreći se svega što posjeduje: i najbližih odnosa i novca, i kula i kuća, i vlasti i vojske, i dominacije i sile. Jedino uporište, jedino imanje, jedini posjed je slobodni i razboriti, ustrajni i predani hod za Isusom.

Fra Ivan Šarčević