Molitva je Očenaš

Molitva je Očenaš

XVII. nedjelja kroz godinu – C

Lk 11,1-13

Puno je patnje među nama, svakovrsne patnje. Puno je patnje i za koju nismo krivi. Nepravdi koje nam nanose drugi. Mnogo je bolesti i nevolja koje kao da se odjednom sruče i hoće poništiti nas ili ljude oko nas. U takvim situacijama često mnogi ne znaju ni kamo udaraju ni što da rade. U takvim situacijama nerijetko se čine i još veće nepravde i patnje. Mnogi patnici, osobito žene patnice, u svojim bezizlaznim situacijama, kad osjećaju i Božju šutnju, znaju grozničavo pitati kako još moliti. Jer molitva Gospodaru života nije samo ublažavajuće pokrivalo naše muke. Njome često ništa ne završava, nego tek nešto istinsko započinje. Ona je snaga kojom svoju patnju nosimo i stvaralački preoblikujemo u dobrotu i solidarnost prema drugima, još većim patnicima od nas. Molitvom pronalazimo smisao i svojih patnji i postajemo bolji ljudi. Ona je uvijek novi početak.

U današnjem evanđelju nailazimo na situaciju u kojoj jedan Isusov učenik, nakon što je gledao Isusa kako moli, traži od njega da i njega i njegove drugove nauči moliti. Isusovi učenici sigurno nisu bili ljudi bez molitve. Pa i s Isusom su obavljali sve propisane, liturgijske molitve, išli u sinagoge, svetkovali svetkovine u Hramu. Oni su vjerojatno vidjeli kako dugo i na javnim mjestima mole mnogi, naročito farizeji. I Isus im je na to skretao pozornost. No, osobito ih je potaknula molitvena praksa Ivanovih učenika. Vjerojatno je Ivan svoje učenike naučio neke posebne, pokorničke molitve, koje su Isusovim učenicima djelovale neusporedivo bolje od njihovih. A Isus, sav je različit od suvremenih molitvenenih stručnjaka, a opet tako jednostavan. Različit jer će ga proglasiti bezbožnikom. Zaista, nigdje u evanđeljima ne stoji kako je skupljao ljude na kolektivne molitvene seanse. Istodobno, Isus je, nema nikakve dvojbe, tražio od svojih učenika molitvu i pojedinačnu i zajedničku – u njegovo ime.

Biva više nego interesantno kako to da Isusovi učenici navodno nisu znali moliti. Kako se, naime, dogodilo da Isus svoje učenike nije naučio “najposebniju” i “najbolju” molitvu. Više je nego zanimljivo da i mi, današnji Isusovi učenici, često raspravljamo ne samo gdje je najbolje moliti, u kojem mjestu, svetištu, kojem svecu, nego i koje molitve treba uvijek imati pri ruci. Koliko se energije samo troši oko toga treba li kazati ovo ili ono, koji molitveni stav zauzeti i kada. Zavirimo li malo po crkvama i našim crkvenim zajednicama, uočit ćemo posvuda molitvene policajce. Naravno, nije riječ o tome da se u molitvi možemo i trebamo ponašati kako hoćemo, a pogotovo ne da se uopće ne treba moliti, nego da malo provjerimo svoju molitvenu iskrenost, svoju molitvenu izvanjskost, svoja mjerkanja koliko smo “više” vjernici jer eto više molimo i znamo posebne molitve koje drugi ne znaju. U Crkvi često vlada molitvena moć bez molitve. Iza te moći često se skrivaju teške nepravde…

Vratimo se Isusov pouci. Isus se – čitamo – ne oglušuje na učenikovo traženje. Poučava svoje učenike jednostavnoj a tako sadržajnoj molitvi – Očenašu – molitvi Gospodnjoj kako smo je kasnije s pravom preimenovali. Lukina verzija Očenaša nešto je kraća od Matejeve, ali je sadržajno identična. Molitva Očenaša ima svoja dva dijela. U prvom se Boga zaziva i naziva Ocem. I jer molitvu trebaju učenici moliti zajedno, nije riječ o privatnom Bogu, nego o Abba, tati, ocu svih ljudi o kojem Isus i u današnjem evanđelju govori da je milosrdan, darežljiv, koji uslišava molitvu svoje djece, osobito neumornu molitvu, te neće čovjeku dati nešto što je protiv čovjeka. Bog kojega Isus objavljuje je Bog svih ljudi. I ne deklarativno, nego više nego što i zamisliti možemo, više nego što i moliti možemo.

Zatim u molitvi Isus kaže da je Božje, Očevo ime sveto. Pred svetim Imenom čovjek stoji u stavu skromnosti i poniznosti. On se poput Mojsija izuva, lišava svoje taštine i preuzetnosti i ne može se tim imenom služiti samovoljno. Njegov jezik biva suzdržan, nezajažljivo srce primireno, bijes stišan. Naučili smo da se Božje ime zloupotrebljava psovkom. I kao da tu prestaje svaka manipulacija svetim. No, nesveto se ponašamo ako Božje ime prešućujemo, ili ako ga izgovaramo isprazno, ako ga koristimo u svoje uske i sebične ciljeve. Takve je zloupotrebe prepuna ljudska povijest. I danas mnogi s Božjim imenom na usnama, zapravo s ograničenom pameću, suženom slikom Boga na svoju umišljenu pravovjernost i u odsutnosti moralno-evanđeoskoga kompasa bešćutno nanose nepravde oko sebe. S Božjim imenom po oltarima ili na molitvenim skupovima prave magije, prijete ili čuvaju svoju vlast. Zastrašujuće je kako misle da je Bog na njihovoj strani. I teško se tu što može učiniti. Jedna od najtežih stvari u vjeri je prepoznati kada se Božje ime unizuje, baca u močvaru ljudske gluposti i nasilja. U zloporabi Božjega/Kristova imena kao da se oslikava sva Isusova muka s farizejima, saducejima i pismoznancima, povrh svega ona Isusova nedostižna i neshvatljiva molitva Ocu s križa za svoje protivnike i ubojice, jer – molio je Isus – “ne znaju što rade”. A sve su radili samouvjereno i s Božjim imenom na usnama!

U prvom djelu Očenaša, nakon himničkih/pohvalnih zaziva, a prije molitve za kruh svagdašnji, molitva se usmjeruje za uspostavljanje Božjega, Očeva kraljevstva na zemlji, za uspostavu novih ljudskih odnosa među ljudima, onako kako je to Isus činio. Božje kraljevstvo temeljna je Isusova poruka. Svi njegovi govori, usporedbe, silna/čudesna djela imali su za cilj da odnose prema svemu stvorenom: sebi, ljudima i svijetu gradimo iz perspektive Božjega odnosa prema svemu stvorenju.

U drugom dijelu Gospodnje molitve Isusov učenik moli za konkretno održanje na životu, za kruh, za materijalno i to bez nagomilavanja nego za kruh svagdašnji. Ne moli se za “životno osiguranje”, nego za vedrinu svakoga dana.

Moli se potom za ono najteže, za otpuštanje grijeha. Kod Isusa je sve konkretno, i grijeh je konkretan, te i opraštanje ne može ostati na načelnoj razini. Čovjek čini konkretni, stvarni grijeh i zlo, i moli da mu Bog oprosti jer on oprašta konkretne grijehe svojim dužnicima. To je gotovo jedini uvjet koji Isus postavlja svojim učenicima: Bog će nam oprostiti naše grijehe, ako smo mi oprostili drugima.

I na koncu Gospodnje molitve, moli se da nas Bog ne uvede u napast. Ne govori se o ljudima, o zlim silama ili đavlu koji uvode u napast, nego o Bogu koji uvodi u napast. Jer Bog je apsolutnu gospodar čovjekova života. Čovjek naravno to gospodstvo izručuje drugima. Zato Isusov učenik moli da nas Bog sačuva svih kušnji i napasti, zlih ideologija i izopačenih ljudi pred kojima smo slabi, nemoćni; svih napasti i zavodljivosti u koje gotovo nepogrešivo upadamo često i znajući, često i u zabludama koje nam se čine kao izrazi najveće vjere. Ako je već riječ o molitvi, onda nema toga područja u kojem bi netko drugi imao konačnu vlast nad čovjekom osim Boga. I u zlu i grijehu, u napsti i kušnji.

Naravno, ovdje je tek ukratko dotaknuta Gospodnja molitva. Ona je mnogo bogatija od ovih riječi. Ona je sažetak Isusova evanđelja i naše vjere. U njoj je sadržan odnos prema Bogu, sadržana je gotovo sva Isusova poruka o Bogu, ljudima, sebi i svijetu. Prebogata je ova molitva i s pravom u misi za uvod u Gospodnju molitvu od davnina svećenik govori da se tek „usuđujemo“ izgovoriti je. Nažalost, prepuno nas je koji ne samo izgovaramo mnoge molitve, svakakve molitve, nego se usuđujemo izgovarati i ovu molitvu tako mehanički da nam često gubi značenje. Za Franju Asiškog piše da često nije mogao molitvu Očenaša izmoliti do kraja – zbog strahopoštovanja i njezine zahtjevnosti.

Dok mnogi od nas danas ne znaju moliti, dok mnogi pitaju osobito svećenike i duhovne ljude kako i što moliti, dok se mnogi i po crkvama takmiče da se njihov molitveni glas najviše čuje, dok je nekima najvažnije da za vrijeme ove molitve prave izvanjski teatar, dok drugi u svojoj nadmenosti šute, ne mogu izgovoriti nijednu molitvu niti moliti s drugima, jer ih molitva navodno ponižava u njihovom “ponosu”, valja se uvijek iznova vraćati Isusovoj pouci o molitvi. Molitva Očenaš je zajednička molitva Isusovih učenika – tako vjernički jednostavna, tako konkretno jasna u svojim hvalama i prošnjama. Ta molitva nas mijenja. Uvodi iskrenost u naš život, i onaj skriveni od javnosti, i onaj koji skrivamo od samih sebe, kada se pred sobom uzveličavamo ili ponižavamo, jer najgore zloće i opakosti, najnečasnije poniznosti u vjeri i najopakiji stavovi prema drugima najprije se događaju upravo u molitvi: u lažnom stajanju pred svetim Bogom. [Sjetimo Isusova govora o molitvama farizeja i carinika u Hramu.]

Molitva Očenaša je tako konkretna, tako stvarna, tako praktično zahtjevna. Njome ne letimo po nebesima, ona nas ne baca u trans, niti nam zamagljuje pogled, niti začiplje uši, nego nas veže za svakodnevnicu i za konkretne ljude. Ne dopušta nam bijeg, nikakav “sveti” izlazak iz života. Ona je najpraktičnija molitva, najuzvišenija mistika svakodnevnice, najdosljednija mistika ljudske egzistencije.

Molitva Očenaša nam ne otklanja naše muke i patnje. Ona nije lijek pukog zaborava i jeftine utjehe. Ona nas pokreće na akciju, čini nas pozitivno nemirnima. Osnažuje da se iznova odvažno nosimo sa svojom patnjom, da poštujemo Boga, Oca svih ljudi, da njegovo ime ne izgovaramo isprazno, da stvaramo bolje odnose među ljudima, da se dalje ustrajno i postojano brinemo/radimo za kruh svoj i svojih bližnji, da u patnji i nevolji ne upadamo u neopraštanje, u bešćutnost kao i da ne upadnemo u napast lijenosti i mrtvila kao i da nas Bog sačuva od napasti i dadne budne snage da se klonemo grešnih postupaka prema drugima.

Dakle, kad god ne znamo što moliti, sjetimo se Isusa i njegovih riječi. I usudimo se, sa svom poniznošću, izreći molitvu Očenaša. Ali i kad god mislimo da znamo moliti, za sve nas koji smo od molitve napravili posao, unosan posao, gotovo pretvorili svakodnevni život u oholo molitveno brbljanje i molitvenu moć nad drugima, usporedimo svoje molitve i sav svoj život s Očenašom, tom jednostavnom Gospodinovom molitvom koja mijenja i nas i svijet. I budimo uvijek iznova ustrajni tražitelji onoga što ova molitva sadrži.

Fra Ivan Šarčević