Ljudi jednoga jezika

Ljudi jednoga jezika

DUHOVI

Iv 20,19-23

Pedeset dana nakon Uskrsa, kršćani slave svetkovinu Duhova. Pedesetnica je svetkovina koju je židovski narod izvorno slavio u ljeto, kao svetkovinu žetve. A onda, s vremenom, preoblikovali su je u slavlje pedesetog dana nakon svetkovine Pashe, Izlaska, kao svetkovinu-spomendan na primanje Božjeg Zakona na Sinaju, primanje Deset zapovijedi. U kasnijim vremenima, pod utjecajem proroka, posebno Izaije, Jeremije i Ezekijela, svetkovina će označavati “novi savez” Boga i njegova naroda, savez čiji se zakon i zapovijedi upisuju ne više na kamene ploče nego u ljudske glave i srca koje će Božji Duh razmekšati, odkameniti a mrtve/usahle kosti će isti Duh oživjeti i učiniti da hode Božjim putom.

Kršćani, nasljedovatelji Isusa iz Nazareta, Židova, koji ga prepoznaju i ispovijedaju kao Božjeg Mesiju i Spasitelja, Učitelja i Gospodina, nastavljaju na biblijsku vjeru, na židovsku vjeru. Božji Duh koji silazi na Isusove učenike, jest Očev i Isusov Duh. Isus obećava svoga Duha Branitelja i šalje ga na svoje učenike. Obećava onoga koji će učenike uputiti u sve što je Isus govorio i činio. On će, imamo to iskustvo, biti prisutan u odlučnim životnim situacijama, jer sve bitne životne odluke (izbor zvanja, izbor bračnog druga, moralne dileme…), sve teške probleme i patnje, ako ih dosljedno i strpljivo podnosimo i u njima donosimo odluke, nisu plod samo našeg izračuna, nisu rezultat našeg računajućeg uma, nisu u konačnici nikada dokraja samo naše odluke, nego su uvijek odluke u kojima jedan dio ostaje nepristupačan našem proračunu. Netko s nama odlučuje. Netko božanski. Sve bitne odluke za dobro, odluke su vjere, povjerenja i nadahnuća: Netko /Božji Duh/ nama tako blizak i intiman “upućuje” nas u istinu, brani nas i od tuđeg i našega zla ili nas stvaralački tješi u patnjama. Iako nam djeluje da smo krajnje sami, Netko tako prisutan s nama još odlučuje i naš rizik postaje realno smislen više od najopipljivije zbilje. Taj Božji Duh nas vraća Isusovom životu, njegovim riječima i praksi da u njima pronađemo siguran oslonaca i jasan životni putokaz.

Drukčije je pak sa zlom i grijehom. Odluke za zlo, naši grijesi, dio su naše redovito brze i samostalne odluke, bez obzira koliko se “izvlačili” na nesamostalnost ili zavođenja sa strane, čak i na ono perfidno izvlačenje kako smo zavedeni od samoga đavla. U odlukama za zlo nema toliko dileme kao za dobro, nema toliko ni samoće, ili slikovito kazano nema unutarnjega nemira traženja, nema nespavanja i razmišljanja. Odluka za zlo i grijeh se nameće sama od sebe. Kod nje je kao sve jasno i tako se predstavlja kao da tom odlukom mi potvrđujemo svoj identitet. I najgore je što se tako pojednostavljeno, gotovo normalno, predstavlja kao odluka za “dobro”. Tek kasnije, ako i tada, uviđamo konkretni grijeh. No, rijetko se to doista uviđa. Ako bi se to stvarno uvidjelo, značilo bi to da se obraćamo. Nesposobnost za uviđanje krivnje i grijeha čini od nas zatvorene ljude koji dijele svoje zajednice i unose nered i podjele. Odluka za zlo, i kada djeluje da nije samo naša odluka, uvijek je samostalnija u smislu svojeglavosti od odluke za dobro. Odluka za zlo nema sumnju, ona i Boga i Božji Duh zlorabi za sebe.

******

No, vratimo se današnjem evanđelju. U kratkom odlomku iz Ivanova evanđelja, govori se kako su se učenici, onoga prvoga dana, misli se uskrsnoga dana, u strahu od Židova, zatvorili. Baš u takvoj situaciji kada je sve zatvoreno, Isus dolazi svojim učenicima i u njihov strah i nemir donosi svoj mir. On ih svojim mirom osnažuje. Zatvorenim pojedincima, zatvorenoj zajednici Isus dariva svoj mir. U bilo kakvoj nevolji i tjeskobi, prvo što Bog po Isusu dariva čovjeku jest mir. To je mir konkretnoga Isusa Krista (Isus pokazuje svoje rane), Isusa raspetoga, ne samo Krista proslavljenoga nego i onoga zemaljskoga, koji je hodio od Galileje do jeruzalemske Golgote. A  onda to znači da Isusov mir nije mir groba i lažne šutnje, prisilni mir kojega uspostavljaju moćnici i zli ljudi svijeta, niti intimistički mir samozadovoljstva u odnosu s privatnim Bogom, nego je to nenasilni mir povezanosti s Bogom ali i mir s drugima i za druge, aktivni mir angažiranih riječi i pokreta, mir praktične istine i pravde, djelotvorna milosrđa, pomaganja i solidarnosti s obespravljenim ljudima.

Nakon što drugi put pozdravlja svoje učenike pozdravom mira, Isus učenicima prenosi drugu svoju poruku. Zatvorenim učenicima i zatvorenoj zajednici upućuje riječi poslanja. Jer je Bog Otac mjera našega ljudskoga djelovanja, Isus, jer je poslan od Oca, izvršenje istog poslanja zahtijeva od svojih učenika. Isusovi učenici ne mogu ostati u skrovištu, sklonjeni od svijeta. Moraju izaći iz svojih zaklona, zatvora i zatvorenosti. Moraju ponoviti Isusov put u svome vremenu i na svoj način, usred ljudi, usred svoga društva. Moraju u svom svijetu, sve do nošenja svoga križa, naviještati i životom svjedočiti Isusovo i evanđelje.

A onda – piše Evanđelist Ivan – Isus, nakon što je dvaput izgovorio riječi mira i poslanja dahne u svoje učenike i kaže im: “Primite Duha Svetoga!” I nastavlja da je sastavni dio mira i poslanja, na poseban način djelovanja po Duhu Svetom – otpuštanje/opraštanje grijeha.

Zapetljavamo se često u razumijevanje Duha Svetoga. A on je Božji, Očev i Isusov Duh opraštanja grijeha, Duh smilovanja i milosrđa, Duh nove nade, Duh novog Božjeg početka i saveza s nama ljudima, Duh novih odnosa među ljudima na osnovi otpuštanja dugova.

Opraštanje grijeha je nužno jer su najčešće naše odluke odluke za zlo, pa i onda kada se one maskiraju u dobro. Najveća, pak, odluka za dobro je opraštanje grijeha, jer je i Božja milost i milosrđe osnova odnosa s čovjekom. Nije ovo pesimističko nego realno gledanje na nas ljude. Zato će se rađanje novoga čovjeka po Duhu, stvaranje novih odnosa i novoga svijeta, događati opraštanjem grijeha.

Opraštanje grijeha nije pridržano samo svećenicima, nego je Božji dar svim ljudima. Ako se ne opraštaju grijesi, čovjek ostaje zatvoren u svome nemiru, ne ostvaruje svoje osnovno poslanje na zemlji, izopačuje se i griješi protiv Svetoga Duha, protiv Boga. Opraštanje grijeha nije nimalo lagano. Ali u njemu se ostvaruje punina ljudskosti koju Isus traži od svojih učenika. U protivnom, čovjek ostaje u svom zatvoru, izoliran od ljudi, sunovraćuje se u svoju ranjivost ili grešnost, uvijek u strahu i prepadnut, uvijek u mračnoj obrani svoga ega. Opraštanje grijeha čini čovjeka slobodnim, oslobođenim straha. On se ničim ne naoružava. On ima samo opraštajuću ljubav. Onu ljubav koja je jača od svih grijeha i od svakoga zla.

Ako čovjek ne oprašta grijehe – a nimalo to nije lagano – ostaje prikovana pogleda ako ne na sebe onda na zlo i grešnost drugoga. Zalijepljen za grijeh i mrak bližnjega, on bližnjemu oduzima mogućnost novoga početka, novoga saveza s Bogom. Drugoga stalno pravi dužnikom i ne dopušta mu da se iznova osovi i krene na novi put. Opraštanje grijeha, povezano s Isusovim darom Duha Svetoga, naglašava kako Bog na ovoj zemlji ne čini ljude mirnima i skladnima međusobno bez njih samih.

Ako se gornje ima u vidu, onda i značenje plamenih jezika, govor i razumijevanje tuđih jezika, o čemu Luka piše u Djelima apostolskim, ne odnosi se na puku lingvističku moć kojom bi netko govorio mnoštvo stranih jezika, nego na prekid babilonske zbrke,  odustajanje od nerazumijevanja iz neotpuštanja krivnje i grijeha, a uspostavljanje svjetske zajednice ljudi koji opraštaju grijehe jedni drugima i stvaraju nove odnose među ljudima – stvaraju Božje kraljevstvo. Tako svetkovina Duhova govori o novoj dimenziji ljudskoga zajedništva, svih ljudi i naroda. Ono se događa u Isusovom Duhu jednim duhovnim jezikom – jezikom opraštanja grijeha.

Fra Ivan Šarčević