Kršćaninov identitet – hoditi iza

Kršćaninov identitet – hoditi iza

XII. nedjelja kroz godinu – C

Lk 9,18-24

Događa se da  s nekim živimo dugo a da ga ipak ne upoznamo. Iznenadi nas, i to ne tek površno, nego tako nas uzdrma da se sami izgubimo. Pitamo se pa što mu bi. Čini nam se da nije imao dostatno razloga da se tako promijeni. Čovjek, svaki čovjek, barem je ponekad nepredvidiv u postupcima, i ne samo onaj bližnji s kojim živimo, nego i mi sami sebi. Čovjek je neizmjerno carstvo svojih mogućnosti, od toga da se može izopačiti u đavolsku zloću do iskazivanja takve dobrote koja nadilazi sva normalna i poznata očekivanja, kada u dobru nadilazi i samoga sebe. Riječ je dakle o identitetu ili ako hoćemo o karakteru koji naravno nije jednom završena mramorna statua, nego životni proces stjecanja ljudskosti, stjecanja slobode i samosvojne osobnosti. Nije prilika niti smo u mogućnosti obrazlagati sve važne oznake karaktera. I nezgodno je to činiti. Ni u ovo naše vrijeme nije to lagano, jer se može skrenuti u psihologiziranja i duhovne psihoterapije. Naše vrijeme i ne podnosi zaustavljanja nad sobom, a pogotovo ne dopuštamo da to itko drugi čini nad nama. A čini se da je upravo urgentna potreba sastati se sa sobom, a kao vjernici, barem u nekim razdobljima života, makar za malo vremena “sa svojim Bogom hoditi”, preispitati svoj ljudski karakter i vjernički identitet.

O identitetu je riječ i u današnjem odlomku iz Lukina evanđelja – o Isusovom identitetu. Za razliku od karaktera kojega čovjek većinom sam određuje, za identitet nismo odgovorni samo mi. I kada ne bismo htjeli, kada se možda čak pokušavamo izmaći svakoj ili završenoj identifikaciji, drugi nam ljudi pripisuju naše osobine, drugi nas ljudi opisuju, svrstavaju tko smo i kakvi smo. Drugi nam – ponavljam, i kad mi to nećemo – kažu koji je naš identitet. Identitet je velikim dijelom društveni konstrukt. I nije to uopće nevažno. Presudno je za čovjek kao društveno biće znati što drugi ljudi misle i govore o njemu. Presudno je ne u smislu da se čovjek slijepo ponaša prema očekivanjima drugih, nego upravo da – poznavajući mišljenje drugih, uzimajući u obzir njihova stajališta – samoga sebe identificira prema ljudskosti i moralnosti, prema zahtjevima Božje riječi i Isusova evanđelja. Ako to ne čini, čovjek će ostati igračka drugih, u strahu što će drugi kazati, u stalnom nastojanju da zadovolji “sliku” (identitet) koju su drugi o njemu napravili.

Čitamo i slušamo u današnjem odlomku kako Isus postavlja pitanje svoga identiteta. Postavlja ga, a komu bi drugom, svojim učenicima, svojim najbližima. Jer, rekli smo, može se živjeti s nekim, a ne poznavati ga. I Isus najprije pita što drugi ljudi kažu o njemu. A ljudi, oni koji nisu prijatelji, ali su dobrohotni i otvoreni za Isusa, govore da je Ivan Krstitelj, Ilija, u svakom slučaju jedan od velikih proroka. Ovdje učenici ne iznose – možda da ne povrijede Isusa, a čitamo to u evanđelju – i mnoga negativna mišljenja o Isusu, sve dotle da je opsjednut i da je sredstvo đavolskoga poglavice. Uostalom, ta negativna mišljenja sadržana su donekle u identifikaciji Isusa kao velikog proroka.

Bitno je znati što misle ljudi, ali je još važnije znati što misle učenici, oni najbliži. Isus ih i pita. I Petar prvi govori da je on Krist, Pomazanik Božji. Time bi se, tako često i mislimo, trebao završiti krug u našoj vjeri s obzirom na Isusov identitet. I nama je kao Petru, prvaku apostola, temelju Crkve, često to dovoljno. I nije malo, nikako nije malo reći: Isus je Krist, Mesija, Božji Pomazanik i Spasitelj. No, stvar se time ne završava. Još nije kraj s identitetom. Znamo, naime, kako mi sebe same predstavljamo. Kažemo to smo ili takvi smo i gotovo je priča. Isus, međutim, nastavlja razgovor o svom identitetu. U prijetećoj formi govori učenicima da o tome ne govori, da ne govore da je on Krist, Božji Pomazanik. Čega se to i koga Isus boji? I to on – Krist, Božji Mesija? Nadaje li se odgovor u nastavku Isusova govora?

Najprije je Isus pitao učenike što ljudi kažu tko je on. Zatim je pitao svoje učenike da se oni izjasne. Naposljetku, na trećem stupnju, onom najvažnijem, Isus nastavlja govoriti, tumačiti učenicima sebe sama. Za identitet je važno što drugi kažu, važno je, neizmjerno važno, što kažu prijatelji, najbliži, ali najvažnije je izreći sebe. Isus nije zanijekao ono što su drugi govorili, niti ono što je Petar u ime učenika ispovjedio o njemu. No, Isus govori i sam o sebi. Govori da je Sin Čovječji. I onda, što samo na prvu djeluje razumljivo, u svoj identitet uključuje patnju, odbacivanje i osudu od strane starješina naroda, glavara svećeničkih i pismoznanaca. Isusovu identitetu bitno pripada odbacivanje od strane poglavara i intelektualaca njegova naroda i njegove religiozne zajednice. Njegovu identitetu pripadaju križ i uskrsnuće. Isus ovim upotpunjuje izvanjsku identifikaciju, kako onu od strane drugih koji Isusa smatraju prorokom, tako njegovih učenika koji vjeruju da je Isus Krist, Pomazanik Božji. Isus nije tek prorok, nije tek Krist, nego Prorok patnik i Krist križa i uskrsnuća. Kao da Isus unaprijed poziva svoje učenike da se ne zaustave samo na proroštvu, jer proroka ima puno, niti čak na i najbožanskijem Isusovom imenu da je Krist, nego da se upuste u najvažniji dio njegova identiteta – odbacivanje, osudu i patnju.

I na koncu sve se vraća na pitanje identiteta Isusovih učenika. Sve je i usmjereno prema učenicima Još od početka ovoga evanđeoskoga odlomka, od prekidanja molitve. Identitet Isusova učenika jest nasljedovanje Isusa. To nasljedovanje podrazumijeva odricanje od sebe, ostavljanje staroga identiteta, uvažavanje ali i ostavljanje onoga što drugi kažu o meni, uvažavanje ali ostavljanje i onoga što moji najbliži (osobito u pohvalama i divljenju!) kažu o meni, uvažavanje ali i ostavljanje, odricanje samoga sebe – a to je najteže.

Sastavni dio kršćaninova identiteta, ono po čemu je kršćanin Kristov učenik, Isus označava uzimanjem svoga križa i hodom iza Isusa. Ne nosi se Isusov križ, pa ni tuđi, nego vlastiti. I ne nosi se taj križ samo u posebnim prilikama i vremenima, nego – Isus je izričit – danomice. Ovo “danomice” tako je zahtjevno, jer rado bismo pobjegli od svakodnevnoga križa, tako bismo rado umakli bližnjima i teretima svakodnevlja. Nasljedovanje Isusa – bit kršćanstva – događa se u normalnim, redovitim danima, od jutra do noći.

Isus ne govori ni o traženju križa, jer križ svakoga od nas je već tu. On je tu i bez naše volje. Potrebno ga je prihvatiti. Patnju je potrebno prihvatiti kakva god bila i onda je kreativno prerađivati, uklanjati, oslobađati se patnje za radostan život. Patnja se ne nosi pasivno, ona mora ući u širu cjelinu životnoga smisla. Isus govori da je riječ o spašavanju života, zapravo, o gubljenju života poradi Isusa. Sve patnje, nastale iz bolesti, gubitaka ili kao nepravde nanesene od strane drugih, ne samo da se lakše pod/nose, nego se umanjuju ili uklanjaju ako se sve čini u perspektivi nasljedovanja Isusa – poradi Isusa. Nije to ono licemjerno svođenje naših umišljenih patnji i poslova, pogotovo naše svojeglave volje i bešćutnosti prema drugima pod uzdah “poradi Isusa”. Nije to ni ono depresivno mirenje sa zlom, grijesima ni skrivanje nevolja pod jeftinu parolu “poradi Krista”.

Identitet kršćanina je proces koji traje čitav život, otvorena zbilja koja se oblikuje nasljedovanjem Isusa Krista, identitet za koji se svakodnevno – danomice – odlučuje kroz prihvaćanje i stvaralačku preobrazbu vlastitoga križa, i uvijek s perspektivom da nasljedovanje Isusa ima svoj zadnji horizont u uskrsnuću. Do tada, potrebno je mirno i odlučno, nepokolebljivo i solidarno hoditi iza svoga Gospodina.

Fra Ivan Šarčević