Hijerarhija Isusovih učenika

Hijerarhija Isusovih učenika

XXV. nedjelja kroz godinu

Am 8,4-7; 1 Tim 2,1-8; Lk 16,1-13

Prošle nedjelje smo razmišljali i slavili neizmjerno Božje milosrđe. Današnja nas biblijska čitanja pozivaju da iznova ispitamo neke svoj odnose: prema siromašnima, prema vlastima (hijerarhiji) i prema bogatstvu – a sve u svjetlu temeljnog odnosa, odnosa prema Bogu: Bogu koji je pravedan (Amos), Bogu koji je iznad svake zemaljske vlasti i s kojim nas veže jedini istinski posrednik, čovjek – Krist Isus (Pavao u pismu Timoteju) te prema Bogu kojemu kao končanom gospodaru ljudskoga života jedinom treba vjerno služiti (odlomak Lukina evanđelja).

Pravedni Bog

Ubrojen među “male” proroke (zbog kratkoće spisa), svojom porukom prorok Amos spada u najoštrije biblijske kritičare idolopoklonstva, korupcije, nepoštenja i religioznoga licemjerja vladajućih u Izraelu. Amos je živio u 8. st. prije Krista. Potjecao je iz Tekoe, mjesta dvadesetak kilometara udaljena od Jeruzalema, dakle, iz južnoga kraljevstva (Juda). Nije pripadao nekom višem sloju, niti je – kako za sebe kaže – “bio prorok ni proročki sin”, nego “uzgajivač divljih smokava i pastir”, kad ga je Bog pozvao da napusti svoj posao, zavičaj i zemlju, i uputi se u sjeverno kraljevstvo, u Izreal. To je vrijeme vladanja kralja Uzije i Jeroboama II. (787-747). U Izraelu je Amos, čitamo u njegovoj knjizi, upućivao univerzalni poziv na pravdu i mir svim narodima, a Izraelce – posebno bogate i vladajuće – opominjao je da ih čeka propast i kazna ako se ne obrate Bogu, ako ne ostave put socijalne nepravde, izrabljivanje siromašnih i potrebitih, kao i da se ostave religiozne prijetvornosti.

Beskompromisni Amos – slušamo u današnjem čitanju – raskrinkava socijalni kriminal onih koji čekaju da prođe subota, dan Gospodnji, da bi mogli varati u svojim poslovima, bogatiti se na nevolji siromaha, da potrebita mogu kupiti za obične sandale da im bude rob i najamnik. Prorok prokazuje izopačenu praksu iskorištavanja siromaha koja se pokriva obdržavanjem liturgijskih propisa. Od Ilije preko Amosa i drugih proroka do onoga najvećega – onoga koji je više od proroka – do Isusa iz Nazareta, Bog poziva sve ljude, pogotovo moćne da se ostave zle prakse i patvorena bogoštovlja.

Amos – “nosač tereta” – kako njegovo ime doslovno znači, nosač tereta nepravde koja se tovari malenima, zamjerit će se i glavnom službeniku hrama, svećeniku Amasji koji je u starom izraelskom svetištu Betelu dopustio štovanje poganskih bogova. Amasja je, kako to redovito i biva, ne uvažavajući stvarno značenje prorokovih riječi, teško ocrnio i krivo optužio Amosa kod kralja Jeroboama. Amosove riječi vjere izopačio je u “političku urotu” protiv kralja. Svećenik Amasja je poručio kralju da ono što Amos govori više se ne može i ne smije trpjeti, da “zemlja ne može više podnijeti njegovih [Amosovih] riječi”. I od Amosa je tražio da više ne unosi nemir, da napusti zemlju, da se vrati u svoj zavičaj, da u Betelu više ne prorokuje, jer “ovo je – bio je gorljiv svećenik Amasja – kraljevsko svetište, kraljevski hram”.

Ništa dakle novo u povijesti: Amosova proročka riječ, Božja riječ za socijalnu pravdu i istinsko bogoštovlje, unižava se u močvari političke borbe za vlast. Svećenik Amasja i drugi vladajući Amosa tumače kao bundžiju i uzurpatora vladajućih stolica. Ništa dakle novo u povijesti: Božje svetište i kuću Božju svećenik Amasja proglašava kraljevskim/nacionalnim svetištem i hramom. Odatle slijedi da tko nije za kralja, nema što tražiti u tom svetištu. Ništa novo u povijesti: Božji svećenik (ovdje Amasja) izopačio se u dvorskog slugu i vlastodržačkog doušnika. Uza sve to, Božji prorok Amos se nije dao pokolebati. Ostao je vjeran Bogu, nastavio je svoju službu u sigurnoj nadi da će pravedni Bog obnoviti “raspalu kolibu Davidovu”.

Odnos prema vlastima: Jedan je Bog i jedan je posrednik

U Prvoj poslanici Timoteju Apostol Pavao šalje praktične upute kršćanima i kršćanskim zajednicama koje je osnivao i koje je povjerio svome učeniku Timoteju. Piše o krivim učiteljima, o službama u Crkvi (svećenicima i đakonima), o ponašanju žena u bogoštovlju, o odnosu prema udovicama, robovima, o upotrebi zemaljskih dobara, posebno novca. Iako je nešto od toga razumljivo samo u kontekstu Pavlove kulture i života, čini se da današnji odlomak svakako naglašava svevremeni Isusov i evanđeoski stav prema onima koji su na višim položajima, prema (svjetovnim) poglavarima.

Pavao traži univerzalnu molitvu za sve ljude. Poseban naglasak je na molitvi za “kraljeve i sve koji su na vlasti”. Spomenuli smo da je u ovim riječima izrečen bitni stav Isusa Krista prema poglavarima. Isus, za razliku od svojih suvremenika (posebno zelota/nacionalista), za razliku i od utemeljitelja nekih drugih vjera, nije bio političar, politički revolucionar, ni vojskovođa, ni državnik. Nije, dakle, imao nakanu nikoga svrgavati s vlasati, ni rimskoga cara, ni male ni velike svećenike da bi, prigrabivši vlast, uspostavio neko svoje kraljevstvo, neki svoj entitet, partiju ili sinedrij. (Iako je baš za to bio optužen i razapet!)

S druge strane, Isus nije bio nikakav beskrvni pobožnjaković koji bi gledao svoja posla ne prljajući se društvenim problemima. Nije bio nikakav apolitični duhovnik i zanesenjački čudotvorac koji bi od vremena do vremena izišao iz svoje duhovne (samostanske/župske) sigurnosti među svijet i malene ljude hranio jelom od kojeg se još više gladni. Nije bio nikakav putujući propovjednik koji bi po ulicama, trgovima ili kavanama zabavljao slične sebi nabožnim retoričkim vratolomijama možda čak i žestokom kritikom postojećih “grešnih struktura”, i koji bi u konačnici znao izmigoljiti kad bi došlo “gusto”, koji bi naposljetku sve odobravao, koji bi podržavao socijalne nepravde, laskao poglavarima, zatomljivao svaki zahtjev za obraćenjem; koji bi bio neosjetljiv ili ušutkivao vapaj siromašnih i obespravljenih.

Isus se ne jagmi za vlast, ni za kakvu poziciju, ali neodgodivo zahtijeva preobrazbu ljudskoga srca, čovjekove nutrine, i povrh svega preobrazbu svih grešnih društvenih odnosa, kako političkih tako religijskih, iz perspektive jednakosti i bratstva sve Božje djece. On život daje za uspostavljanje novih odnosa, onoga što je nazivao i stvarao – Božje kraljevstvo.

Iz ovog konteksta treba razumijevati i Pavlov zahtjev za sveopću molitvu, molitvu za sve ljude. I molitvu za poglavare, ne samo za svoje s kojima dijelimo iste stavove, istu ideologiju, koji su nam osigurali vanjsku slobodu ili nas obasipaju povlasticama i novcem, nego i za one poglavare koji su nam protivni, koji nas progone, koje nismo birali. To ne znači servilnost, niti mirenje s nepravdama, sebeušutkivnje, niti ono licemjerno ponašanje i udvorništvo u kontaktu s poglavarima a s ružnim riječima o njima kada smo izvan dosega njihovih očiju. Vjernik moli iz čista srca, pred živim Bogom. Vjernici ne mole samo za svoju vlast, nego za sve. Nakane te molitve je da svi ljudi budi u miru i vode spokojan život; da poglavari ne iskorištavaju svoje podložnike i da svoju brigu okrenu i za one koji nisu “njihovi” i koji su na bilo koji način obespravljeni.

Nakana te molitve, piše Pavao, povrh svega je bogoljubnost. Molitva izražava ne samo odsutnost mržnje prema poglavarima, nego vjeru da je Bog jedini gospodar i poglavar svima. Zato Pavao u nastavku govori: “jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve”. U Pavlovo vrijeme a i kroz čitavu povijest ljudi su umirali radi vjere, radi Boga i Krista (ne misli se na ono umiranje koje u smrt povlači mnoštvo nedužnih, kao što su religijski ratovi ili državni ili skupni terorizam inspiriran religijskim fundamentalizmom).

Valja primijetiti kako su u moderno vrijeme mnogi ljudi spremni stradati za naciju koja je izjednačena ili nadređena Bogu, a nacionalni i religijski poglavari, pokazuju se kao posrednici ljudskoga spasenja, zauzimaju Kristovo mjesto, pa obično tako postave stvari i odnose da tko ne sluša poglavara, ne sluša ni Boga. Mnogi duhovni ljudi i svećenici više su svećenici nacionalnoga nego ponizni posrednici između Boga i ljudi. Važnije je biti nacionalno svjestan nego vjerodostojan vjernik. [“Nacionalizam je zaostali trag transcendencije u sekularnom svijetu”, T. Eagleton. Nacionalizam je najbezbožnija ideologija jer se uvlači u srce vjere, jer instalira naciju umjesto Boga a poglavnike i voždove umjesto Isusa Krista. Nažalost, ova vrsta idolopoklonstva teško se uviđa i priznaje.]

Kršćanin ima jasnu hijerarhiju: jedan je Bog i jedan je konačni posrednik između Boga i ljudi, Isus Krist, a svi su ljudi braća i sestre. Na Kristovom posredništvu participiraju poglavari i svećenici, duhovne osobe. No, ono što karakterizira Isusa Krista kao posrednika, i to u njegovom čovještvu, jest – kako navodi Pavao – spremnost da se sam založi, da se žrtvuje za ljude, da od svoga posredništva nikada ne profitira. Većina posrednika, međutim, to nam je svakodnevno iskustvo, ne samo da traže svoju proviziju i korist, nego posreduju na još gorem unižavanju ljudi. Oni se bogate ili uljepšavaju svoju taštu sliku na lažnim mesijanskim ulogama.

Pavao piše Timoteju da tako odgaja kršćane da mole za sve ljude, za poglavare i one na vlasti, za prosvjetljenje njihove pameti, te da molitva ne budu molitve prljavih ruku (mita, korupcije, servilnosti…), nego čista molitva, bez srdžbe i raspri. Moliti bez srdžbe i ozlojeđenosti na poglavare i vlast, istinska je molitva. Molitva bez zatrovana srca rasprom (raspra je osjećaj gubitništva u konfliktu bilo da se nije uspjelo sve reći bilo da se nije htjelo drugu stranu ni saslušati a kamoli uvažiti), što je različito od rasprave u ljubavi i istini, istinska je molitva. Molitva je više od intimnog razgovora pojedinca sa svojim Bogom, jer je Bog Otac svih ljudi. Molitva je izniman društveni čin i onda kada se odvija u skrovitosti svoje sobe i svoje nutrine (ona je i “politički čin”, unatoč svoj opterećenosti riječi politika), jer uspostavlja istinsku hijerarhiju, jer čovjeka osnažuje u vjeri da nema nikoga iznad Boga i da je čovjek, Krist Isus, jedini posrednik između ljudi i Boga.

Sluga “bogatijeg” gospodara

Kao u kakvom izvještaju o suvremenom privrednom kriminalu, Isus – piše Luka Evanđelist – pripovijeda svojim učenicima o snalažljivosti nepoštena upravitelja, o većoj snalažljivosti “djece ovoga svijeta” prema svojima od snalažljivosti i upornosti “djece svjetla” u dobru i prema dobrima. Nema sumnje zli i nepošteni djeluju uporniji i složniji, dovitljiviji i spretniji od dobrih. Dobro, pa i Isus svojim životom pokazuje, teško se probija. Njemu pripada budućnost. U budućnosti se dobro više potvrđuje nego u sadašnjosti. Zacijelo, dobro ima zadnju riječ, ono je moćnije od lošega, jer loše i živi samo kao parazit na dobru, ali za dobro treba iznimne strpljivosti i postojanosti.

Šokantnost Isusove pouke u današnjem evanđelju stoji u riječima da njegovi učenici “naprave sebi prijatelje od nepoštena bogatstva” kako bi stekli život vječni. Isus sigurno želi potaknuti svoje učenike na ustrajnost oko dobra, na neodustajanje, na nepovlačenje s dobroga puta i za primjer stavlja nepoštena ali snalažljiva upravitelja. Osnovna taktika zla je uplašiti i ušutkati dobro, obeshrabriti ga da rezignira. Koliki se samo ljudi povlače u osamu, mijenjaju mjesta i odlaze jer ne mogu odgovoriti količini zla koje na njih napadne. Treba ih razumjeti. No, valjalo bi ne odustajati od puta dobra, biti razborit i snalažljiv u sučeljavanju s lošim, a iznad svega snalažljiv i razborit u činenu i poticanju dobra te u pomaganju dobrim ljudima.

Povrh svega se čini da Isus svojom izjavom ne zagovara nikakve smicalice, nikakvo nepravedno stjecanje bogatstva kojim bi se onda zaduživalo i kupovalo ljude kako to čine “djeca ovoga svijeta”. Isus je radikalan u odnosu prema imanju i bogatstvu. On, koji ništa nije posjedovao, smatrao je bogatstvo jednim od najvećih neprijatelja vjeri i ljudskosti, pravednim odnosima među ljudima. Prepuno je njegovih opomena bogatašima. No, značajan dio ljudi koji su mu se obratili i postali dobri (Zakej, Matej, Nikodem…) bili su upravo bogataši ili dobrostojeći uglednici. I kada govori o stjecanju prijatelja nepoštenim bogatstvom, izgleda da smijemo Isusovu riječ shvatiti tako da je posebno ono bogatstvo nepošteno koje se ne dijeli, te ako se ne bi bilo u stanju ništa ne zadržati za sebe osim posljednjega oslonca – vjeru u Boga.

Ovaj odlomak Lukina evanđelja nastavlja se s još nekoliko Isusovih uputa svojim učenicima. Govori im posve praktično:

• Najprije o vjernosti i poštenju u najmanjem. To je ne samo kritika gore spomenutom nepoštenom upravitelju, nego poziv svim učenicima da uvijek, i kada nemaju nadglednika i poglavara iznad sebe, rade pošteno, te u svakom i najmanjem poslu budu savjesni i odgovorni, zadržavajuć širinu prema ljudima i skromnost svoje nepotpunosti, svjesni da se nikada nijedan posao ne može ispuniti do savršenstva.
• U tipičnom Isusovom stilu govora, on obrće perspektivu i traži vjernost u nepoštenom (tzv. zemaljskom) bogatstvu, jer ako se u njemu nije vjeran, teško se može biti vjeran u istinitom bogatstvu. Upravljanje nad istinitim bogatstvom, kao što su ljudskost, moralnost, istinoljubivost, poniznost, vjernost, poštenje, dobri odnosi, odgajanje djece, vođenje zajednice…, daleko je teže od upravljanja materijalnim dobrima.
• “I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?”, nastavlja Isus. Riječ je o tako poznatom ponašanju nas ljudi. Naše zajednice obiluju ljudima koji od onoga tuđega, darovanoga, stvaraju svoje bogatstvo. Ponašaju se prema tuđem (odnosno zajedničkom) ne kao savjesni i odgovorni upravitelji nego kao silnici i lopovi. Čitave firme, zajednice i države velikim dijelom počivaju na pljački i nepoštenom upravljanju dobrima, na mafijašenju i krađi zajedničkoga (najčešće sirotinjskoga) dobra. Čini se da se promijenio čak odnos prema tuđem i u onom najmanjem /prije se kao znak karaktera mjerilo koliko čovjek pazi na tuđe stvari, na posuđeni alat i sl./. Tuđe se, međutim, olako posvaja, do mjere da su se stvari drugih, da su čitavi posjedi, mjesta, pokrajine i entiteti nastali na pljački i uzurpaciji tuđega. I religijske zajednice i njihovi vjernici sudjeluju u otimači teđega, čak i tuđih svetih mjesta. Naša povijest je povijest pljačke, ubijanja i progona zbog osvajanja i bogaćenja. I više od toga, u svakodnevnim odnosima: Koliko samo ljudi živi nezahvalno na dobroti drugih! Koliki rasipaju tuđu muku i dobrotu i preko nje se pokazuju tobože velikima!
• Isus završava svoje upute učenicima otklanjanjem svake dileme: nitko ne može služiti dvojici gospodara. Čovjek je, međutim, u stalnoj dilemi koga izabrati: Boga ili bogatstvo. To su dvojica čovjekovih najčešćih i najvažnijih gospodara. Bogatstvo je opipljiva sigurnost. Bog je sigurnost posve druge vrste. Ako bismo dosljedno izvodili zaključak iz ove Isusove opomene, usudili bismo se reći da je i među vjernicima mnogo više onih koji prianjaju uz gospodara bogatstvo, ljube novac a mrze i preziru gospodara Boga i sve ono što je uz Boga vezano. Teško nam pada ova riječ, ali ako skrušenije i poniznije zavirimo u svoju nutrinu i u svoje odnose, vidjet ćemo što to i koliko toga uopće radimo poradi stjecanja bogatstva (i svega što je s njime povezano: slava, ugled, moć…) a što poradi Boga i bližnjih. Vidjet ćemo koliko je naših prizemnih nakana i ciljeva, pothvata i poslova neljudski i nevjernički pokriveno vjerom u Boga i prijetvornom liturgijom.

S pravom bibličari upozoravaju da su u hebrejskom vjera (aman) i bogatstvo/novac (mamona) jezično istoga korijena, kao što su u našem jeziku Bog i bogatstvo. S pravom se ironizira latinska sentenca da ljubav pobjeđuje sve, a novac pobjeđuje ljubav (Amor vincit omnia, pecunia amorem!). Isus nas – ako želimo biti njegovi učenici – krajnje ozbiljno upozorava da ne možemo služiti dvojici gospodara, Bogu i bogatstvu. Isusov učenik treba posve korjenito preispitati svoje bogoštovlje, molitve i hijerarhiju svojih gospodara.

Fra Ivan Šarčević