Emanuel po proroku i snu

Emanuel po proroku i snu

IV. nedjelja Došašća – C

Iz 7,10-14; Mt 1,18-24

Vjernikov život je obilježen Božjim nenajavljenim dolascima. Bog dolazi ne samo za Božić, za vrijeme molitve i mise. Bog na različite načine dolazi u čovjekov život. Današnja čitanja, prvo i treće, govore o dva načina, dva vremena, dvije osobe kojima se Bog nenasilno i gotovo nečujno primiče. Jednom se radi o kralju – kralju Ahazu u Jeruzalemu, drugi put o običnom čovjeku – gotovo nepoznatom ali pravednom Josipu iz Nazaretu. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o Božjem dolasku, jednom po proroku, drugi put po anđelu u snu, pred njihove važne odluke: Ahazu u pitanju političkih odluka važnih za narod a Josipu u pitanju braka i rođenja Emanuela. Čini se da se moćni Ahaz ne dvoumi, dok je Josip u tjeskobi da se ne pokaže čovjekom i ne počini kakvu nepravdu svojoj zaručnici Mariji.

Ne čini li se da je danas malo dvoumljenja, malo pozornosti za Božji dolazak. Sve važnije se čini brzo i napoprijeko. I rijetki pitaju za savjet. Rijetki su koji vrše prvo djelo duhovnog milosrđa: dvoumna savjetovati. Uvijek se brže živi kada treba biti strpljiviji; ima se manje vremena kada treba trijezno razmisliti i donijeti važniju odluku. Kao da se tada i vrijeme ubrza, kao da smo uvjereniji da smo iscrpili sve mogućnosti i da što prije treba razriješiti stanje nesigurnosti. Nesigurni, oholi, poglupi a moćni ljudi najčešće i nemaju dvoumljenja. Oni se ne savjetuju. Oni se vode drugim načelima, svojom moću i samodostatnošću ili se daju zavesti silama i moćima izvan sebe. Uostalom, i njihova životna laž za njih je razumnija, dorađenija i utemeljenija od istine; jača od savjeta koji bio dolazio s otajstvene Božje strane.

Nešto se slično događalo i kolebljivome kralju Ahazu o kojem čitamo u prvom čitanju. Naime, kad je Jeruzalem bio ugrožen u sirijsko-efrajimskom ratu, kralj Ahaz se oslanjao na sebe i svoje krive savjetnike, pa je ulazio u sumnjive i pogubne političke saveze sa susjedima. Nije se upustio u prave dileme, u radikalno dvoumljenje u vezi sa svojim postupcima, niti je tražio odgovor u vjeri. Ni onda kada mu dolazi Božji čovjek, prorok Izaija, i savjetuje ga da “uspori”, da se pomoli, da zaište znak od Gospodina Boga, da Boga zamoli za “prosvjetljenje pameti”. Ahaz za to nema vremena nego se ispričava lažljivom religioznošću da neće “iskati ni iskušavati Gospodina”. Radi se o poznatom stavu tobožnjeg “vjernika” koji kao vjeruje u Boga ali Bogu, njegovom proroku i njegovoj riječi, ne dopušta ulazak u život. Što ima Bog tražiti u onome što je ljudsko, preuzetno zaključuje. Ma pusti Boga, to mogu i sam! Onako kako, s jedne strane, bogomoljci, duhovnjaci i pasivni vjernici neodgovorno sve pripuštaju Bogu, s druge strane, preuzetni vjernici, slični Ahazu, sve uzimaju u svoje ruke. Tako do nijednih ne stiže Božja riječ.

A što je s Josipom Nazaretskim? Što je uopće s tim čovjekom koga je kršćanska predaja previše “postarala”, dala mu ulogu šutljiva, pokorna i bespogovorna radnika i poslušnika. Ne čini li se iz današnjega evanđeoskoga odlomka da on ipak razmišlja svojom glavom. Razmišlja što će sa svojom zaručnicom. Što više, njemu za razliku od Ahaza, ne dolazi Božji prorok. Nema Izaije, nema se s kime posavjetovati. Sam je.

Matej Evanđelist donosi pripovijest kako Josipu u snu dolazi Božji anđeo. Sve je tako neuvjerljivo: u snu i još anđeo! Tko će danas u to povjerovati. Samo se onim malo “skrenutima”, opće je mišljenje, takvo što još može dogoditi. I tko je to uopće mogao vidjeti i čuti. Pa nije valjda Matej negdje iz prikrajka Josipove sobe sve gledao, i nije valjda mogao zaviriti u Josipovu “glavu” i pratiti njegov san kao film na ekranu. Uostalom, Matej piše desetljećima kasnije kada Josipa nije više bilo među živima.

“Osjetljive” uši koje smatraju da se sve dogodilo kako piše, neka ovdje prestanu čitati, iako je poruka ovoga evanđelja posve jasna. Bog bira svoj način kako će doći čovjeku, i nije potrebno – kako to “uspaljeni duhovnjaci” rade – primjenjivati znanost (egzaktnost) na Josipov san i Isusovo rođenje kao da je baš sve tako bilo kako piše. Poruka je važna i ona je jasna. Božji dolazak čovjeku ima nebrojeno načina, primjereno kulturi i vremenu u kojem čovjek živi. Bog dolazi preko ljudi (proroka) preko sna, kroz anđelov, Božji glas. Svaki put se traži da čovjek nadiđe samoga sebe, da se ostavi baš onoga što je “izračunao” kako bi Bog trebao djelovati. Ono što Božji glasnik i glas traži od Josipa u snu jest da nastavi putem pravednosti. Kao što Josip i prije sna i Božjega glasa nije htio sramotiti svoju zaručnicu, jer bi zbog toga mogla biti kamenovana, nego je nastojao da je potajno otpusti, tako se potajno događa i novi Božji plan s njim. U snu. I posve mu obraća njegov naum. Božji glas najčešće traži zaokret od naših nauma.

Dakle, bilo preko ljudi, bilo u snu, ili na neki drugi način, Bog nam dolazi, javlja nam se. U Došašću, u Božiću, u svakodnevici. Javlja se u velikim i malim dilemama i dvoumljenjima, najčešće kada su prisutni i mnogi drugi glasovi tako da se njegov tihi i nenasilni glas može ne čuti, ne raspoznati. Bog se preko ljudi, u snu, u nekom posebnom stanju, na čudan i čudesan način, u redovnom životu upliće u naše zapetljanosti. Govori nam što trebamo činiti. Prije svega govori nam kao Josipu: Ne boj se! Početak Božjeg dolaska među nas je povjerenje da ne treba imati straha. I Bog govori tako da nijednog trenutka nismo prisiljeni već posve slobodni; govori nam tako da sve možemo zanijekati, ili njegov glas prečuti ili ga posve prisvojiti kao svoju odluku, iskriviti ga, zloupotrijebiti. Može nam se dogoditi kao Ahazu. Može nam se dogoditi kao nama samima jer smo se već umorili od čekanja da će Bog progovoriti, da će već jednom doći u naš život.

U svakom slučaju, i bez ljudskoga htijenja ili s ljudskom odlukom, Bog dolazi. Bog daje svoj znak neuvjetovan ljudskom neposlušnošću. Netko se ipak uvijek odazove. Netko se uvijek odazove Božjem glasu na jakost i nadilaženje sebe. Pri svakom Božjem dolasku, on nam se javlja i očituje kao Emanuel – Bog s nama. Kao Bog koji postaje jedan od nas, konkretni čovjek, od žene rođen, dijete i zreo čovjek, poseban čovjek, Isus Nazarećanin, punina Božje objave, kao Božji tjelesni dolazak među ljude. On je više od znaka (Ahaz) i sna (Josip), više od proroka i više od Božjeg glasnika u snu. Nama dolazi primjereno našim životima i okolnostima. Ne mimoilazi nas.

Fra Ivan Šarčević