Drukčije nego dosad

Drukčije nego dosad

Čista srijeda / Pepelnica

Mt 6,1-6. 16-8

Kršćani svoje vrijeme raspoređuju prema najvažnijim događajima iz Isusova života. Nedjelja je temeljni dan njihova rasporeda vremena, dan u kojem se dogodilo Isusovo uskrsnuće, pa je i nedjelja Uskrsa središnja godišnja kršćanska svetkovina, glavni kršćanski dan.

U pripravi za taj dan, kršćani se spremaju četrdeset dana, počevši od srijede, nazvane Čistom srijedom ili Pepelnicom. Toga dana, naime, katolici poste i pepeljaju se. Poste, ne uzimajući hranu do sitosti; nemrse se, odričući se mesa i druge hrane koja se dobiva od životinja.

Pepeljanje je obred koji označava čovjekovu povezanost sa zemljom i svojom prolaznošću. Svećenik pepelom posipa po glavi vjernike čineći znak križa (sve je u kršćana u znaku križa) uz riječi: Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti! Uz ovu formulu nakon Drugog vatikanskoga koncila uvedena je još jedna: Obrati se i vjeruj evanđelju! To je Isusova riječ.

Obje ove rečenice su svetopisamske. On izražavaju stanje čovjeka vjernika i kršćanina. Dok prva zahtijeva ljudsku trijeznost, svijest poniznosti i skromnosti pred tajnom života, druga je uzeta iz Novoga zavjeta. Obrati se i vjeruj evanđelju – temeljna je Isusova poruka, njegov osnovni poziv kada počinje javno djelovati. Ta se poruka nakon što ju je Isus prvi put izgovorio u svojoj maloj rodnoj pokrajini Galileji proširila po svem svijetu i došla i do nas, u naše obitelji, mjesta, župe i gradove, do u našu crkvu, do nas svakoga pojedinačno evo i danas.

Obrati se i vjeruj evanđelju – poruka je, dakle, važna i za svakoga od nas. Možda bi baš danas, kada smo rasuti u raznim mislima i po raznim poslovima, valjalo iznova vratiti se tom glavnom Isusovom pozivu. Sadržajno taj poziv traži od nas korjenitu promjenu mišljenja, govora i djelovanja. Ne čini li se da bi ovaj poziv Čiste srijede, Pepelnice, mogli povezati s onim što od nas Isus u evanđelju traži, a traži da svoju korizmenu pripremu učinimo doista stvarnom pripremom i da takvo ponašanje prenesemo u svoj svakodnevni život.

Isus nas u ovom svom ulomku iz Govora na gori iz Matejeva evanđelja poziva da se korjenito promijenimo, traži od nas da se doista obratimo u svom vjerničkom ponašanju.

1. Ponajprije nas upozorava na pravednost. Na pravednost najlakše zaboravljamo, jer smo gotovo prirodno pristrani ljudi. Štoviše, zanosimo se kako je važna ljubav, puna su nam usta ljubavi, a tako često zaboravljamo na ponašanje koje bi se vodilo pravdom. Isus sve svoje zahtjeve prema učenicima i ljudima uopće veže uz ljudsku nutrinu, uz onaj naintimniji ljudski prostor duše koji je pridržan samo pojedincu i Bogu. Zato Isus upozorava: da svoje pravednosti ne činimo pred ljudima. Ta riječ ne znači da se nekamo povlačimo od ljudi, nego da ono što činimo ne činimo samo zato da nas drugi vide. Ne možemo ne priznati da smo tako često postali samo izvanjski ljudi, sve svoje – i mišljenje i govor i djelovanje – činimo samo tako da u očima drugih budemo veliki. Do te mjere može naše izvanjštinjenje (neautentičnost) biti snažno da nam se uvuče pod kožu, da nam izobliči misli, da to uopće i ne primjećujemo. Toliko otupimo u svojoj „iskrenosti“ da nismo ni svjesni da su nam i misli, ne samo riječi i postupci, postale iskrivljene, uvjetovane željom da se svidimo drugima ili da izbjegnemo strah i neugodnosti od drugih. Zato Isus na početku svojih današnjih uputa govori kako je važno biti pravedan. Pravednost koja se uči u unutarnjem stajanju s Bogom, s njegovom riječi, s njegovim zapovijedima, a ne emotivna ili neka druga pristranost, osnažit će nas za slobodan i autentičan život. Pravednost biva darovana, ali ona se i stječe, strpljivim i odvažnim hodom s Bogom.

2. U istom tonu Isus nastavlja svoje opomene svojim nasljednicima, dakle i nama danas. Uz pravedno djelovanje Isus navodi tri važne prakse za sve vjernike svijeta. Nabraja ih po njihovoj važnosti: milostinja, molitva i post. I traži da ih radikalno preispitamo.

a) Kad je riječ o milostinji, Isus ne ulazi u detalje. Zna se iz drugih Isusovih prilika da je milost za njega najvažnija Božja oznaka. Bog je milostiv, milosrdan, darežljiv, solidaran prema ljudima. O tome tako volimo slušati. Isus kao i kod pravednosti opet zahtijeva da svoju milostinju ne činimo da nas drugi vide, jer to je najodvratniji postupak – on je licemjeran. A Isus je najviše osuđivao dvoličnost. Isus govori da je dovoljno da naše postupke vidi Bog, da se sve odvija u skrovitosti. Kazat će to tako snažno i u slici: da nam pri milostinji čak naša vlastita lijeva ruka ne zna što čini desna. Kad se nedovoljno vjeruje u Boga, onda i činimo neko dobro samo da nas ljudi vide i pohvale. Zato ako se danas žalimo na bešćutnost, na nesolidarnost i na neuviđavnost ljudi, često je posrijedi i kriza vjere u Boga i onaj otupjeli osjećaj da trebamo biti milostivi prema drugima. Naravno, svima nam je drago da nas ljudi vide kao dobre, ali je kudikamo evnađeoskije ako sve činimo radi drugoga i radi Krista, ako bez pompe i velikih riječi vidimo nevolju drugoga i skrovito mu pomognemo. Činimo li naime dobro i kad nas nitko ne gleda?

b) Molitva čini drugu važnu praksu za kršćanina. Bez molitve – poznato je – ne može se biti vjernikom. No, toliko je toga o molitvi kazano i toliko je nekada tražena od nas svećenika ili Crkve, a toliko smo nekada nemoćni kako moliti da se i izgubimo, da zašutimo, da jednostavno uopće ne molimo. Isus je i ovdje vrlo jasan. Za molitvu nije potrebno puno riječi, nije važno brbljanje, nego unutarnji stav. No, molitva nije ni samo misaona vježba, nego najiskrenije izgovaranje sebe samoga pred Bogom, bez zadrške, posve otvoreno, bez straha, jer i u molitvi i pred Bogom se može biti dvoličan. Sjetimo se Isusove usporedbe o farizeju koji se moli i u molitvi uznosi da je bolji od drugih. 

Molitva je i riječ. Zato je Isus darovao uzvišenu molitvu Očenaša. Važno je u molitvi i slušati, jer od naših misli ili riječi najčešće ne možemo čuti Boga. Molitva nije trgovina, dûg koji smo dužni Bogu „otplatiti“. Valja se zato primiriti – Bog dolazi tiho. Iz molitve bježimo, teška nam je, jer nam se u njoj znaju dogoditi pozivi na obraćenje, stvarni zahtjevi za promjenom. Naravno, ima onih koji uvijek mogu moliti. Pravi su molitelji, međutim, doista rijetki, jer redovito oni koji puno mole shvatili su to kao svoju razonodu, ili bijeg od drugih poslova i dosadnih, mrskih ljudi, ili im je molitva posao kojim zarađuju ili se neki molitvama predstavljaju dobrima drugima ili čak tom najsvetijom zbiljom vrše teror na unesrećenim ljudima.

Bog nas u molitvi doista mijenja. No, i za molitvenu praksu Isus je jasan: ne treba s molitvom bučati; ne treba se moliti samo da nas ljudi vide, niti razglašavati kako nam se u molitvi dogodilo ovo i ono, čega je prepun ovaj naš svijet – prepun molitvenih čudaka koji hodaju posvuda hvaleći se nekim svojim izuzetnim molitvenim odnosom s Bogom. Zato Isus i ovdje izričito govori o nužnosti skrovitosti molitve, o vlastitom intimnom prostoru molitve, o tajnosti razgovora između vjernika i njegova Boga, o onom tihom razgovoru kada se Gospodin primiče čovjeku, makar se čovjeku molitelju činilo da se i Bog nekamo makao. Naravno, tek iz takve molitve u skrovitosti, i naša zajednička molitva, naša obiteljska molitva, naša liturgijska molitva i župska euharistija dobit će svoj pravi smisao i osjetit ćemo da gdje smo dvojica ili trojica u Isusovo ime sabrani da je i on s nama.

c) I treći važni vid naše vjerničke, kršćanske prakse koji se preporučuje ne samo u korizmi, jest post. Naravno, ne post, ni ikakvo odricanje zbog njih samih, zbog tjelesnoga zdravlja, nego zbog što trjeznijega vjerničkog života. Znamo iz iskustva kako s puno hrane ili pića (ako smo pretjerali), ne možemo lijepo ni misliti ni govoriti ni raditi. Post je kontrola nad nama samima, ali ne radi same kontrole, nego da bismo učinili nešto vrjednije u životu. Kao i sve vjere, tako i kršćanstvo puno cijeni odricanje, pokoru i unutar nje post. Pri tome je Isus opet vrlo izričit. I ovdje traži da to činimo drukčije nego što uobičajeno činimo. Znamo kako postimo, kako vršimo pokoru. To redovito moraju znati svi. Postanemo čak zlovoljni, namrštimo lice. Zbog toga ne treba činiti pokoru. Čak su i crkveni propisi u tome vrlo blagi. Kod nas imaju samo dva dana propisanoga posta i nemrsa, danas i na Veliki petak. Nije dobro činiti pokoru ili takav post u kojima bi se izgubila snaga za dobra djela. Zato je post stavljen na treće mjesto, jer ako izgladnjivanjem ili nekim drugim pokorama ne možemo biti korisni drugima, onda naš post nije vrijedan. Isus traži radosno odricanje, radostan post, govori o tome da se čovjek treba umiti, lijepo urediti, naparfemirati, a ne posteći biti ljut na sebe i na sve oko sebe, vršiti neke neprirodne duhovne vježbe ili odricanja od materijalnoga. I naravno, u postu se traži da se o tome ne trubi uokolo, da se ne prave tobožnja religiozna takmičenja pod krinkom narcisoidnog samousavršavanja i treniranja volje do oboljenja.

***

Sve rečeno nam je poznato, ali bi i na početku ove korizme valjalo iznova posjetiti se na ove važne Isusove riječ i doista pokušati raditi drukčije nego dosad. Važno je ovim obraćeničkim duhom pratiti Isusa kroz korizmeno vrijeme. Zato i danas, dok budemo slušali riječi: Sjeti se čovječe da si prah… ili: Obrati se i vjeruj evanđelju, sjetimo se Isusove poruke da trebamo biti pravedni, da trebamo dijeliti milostinju, moliti i činiti pokoru. Neka nam to bude korizmeni program. Korizma koju započinjemo povlašteno je vrijeme našega obraćenja upravo na tim područjima. Nemojmo to odgađati za neka druga vremena. Iz vjere u Boga, kroz praksu pravednosti, milostinje, molitve i posta, postat ćemo radosniji ljudi i bolji vjernici. I ne zaboravimo, vjera je odnos s Bogom a ne nadimanje pred ljudima. Iz tog skrovitog – tajanstvenog – odnosa pouzdanja i ljubavi proizlazi naša nova životna praksa i naš novi odnos prema bližnjima.

Fra Ivan Šarčević