Kršćaninov identitet – hoditi iza

XII. nedjelja kroz godinu – C

Lk 9,18-24

Događa se da  s nekim živimo dugo a da ga ipak ne upoznamo. Iznenadi nas, i to ne tek površno, nego tako nas uzdrma da se sami izgubimo. Pitamo se pa što mu bi. Čini nam se da nije imao dostatno razloga da se tako promijeni. Čovjek, svaki čovjek, barem je ponekad nepredvidiv u postupcima, i ne samo onaj bližnji s kojim živimo, nego i mi sami sebi. Čovjek je neizmjerno carstvo svojih mogućnosti, od toga da se može izopačiti u đavolsku zloću do iskazivanja takve dobrote koja nadilazi sva normalna i poznata očekivanja, kada u dobru nadilazi i samoga sebe. Riječ je dakle o identitetu ili ako hoćemo o karakteru koji naravno nije jednom završena mramorna statua, nego životni proces stjecanja ljudskosti, stjecanja slobode i samosvojne osobnosti. Nije prilika niti smo u mogućnosti obrazlagati sve važne oznake karaktera. I nezgodno je to činiti. Ni u ovo naše vrijeme nije to lagano, jer se može skrenuti u psihologiziranja i duhovne psihoterapije. Naše vrijeme i ne podnosi zaustavljanja nad sobom, a pogotovo ne dopuštamo da to itko drugi čini nad nama. A čini se da je upravo urgentna potreba sastati se sa sobom, a kao vjernici, barem u nekim razdobljima života, makar za malo vremena “sa svojim Bogom hoditi”, preispitati svoj ljudski karakter i vjernički identitet.

O identitetu je riječ i u današnjem odlomku iz Lukina evanđelja – o Isusovom identitetu. Za razliku od karaktera kojega čovjek većinom sam određuje, za identitet nismo odgovorni samo mi. I kada ne bismo htjeli, kada se možda čak pokušavamo izmaći svakoj ili završenoj identifikaciji, drugi nam ljudi pripisuju naše osobine, drugi nas ljudi opisuju, svrstavaju tko smo i kakvi smo. Drugi nam – ponavljam, i kad mi to nećemo – kažu koji je naš identitet. Identitet je velikim dijelom društveni konstrukt. I nije to uopće nevažno. Presudno je za čovjek kao društveno biće znati što drugi ljudi misle i govore o njemu. Presudno je ne u smislu da se čovjek slijepo ponaša prema očekivanjima drugih, nego upravo da – poznavajući mišljenje drugih, uzimajući u obzir njihova stajališta – samoga sebe identificira prema ljudskosti i moralnosti, prema zahtjevima Božje riječi i Isusova evanđelja. Ako to ne čini, čovjek će ostati igračka drugih, u strahu što će drugi kazati, u stalnom nastojanju da zadovolji “sliku” (identitet) koju su drugi o njemu napravili.

Čitamo i slušamo u današnjem odlomku kako Isus postavlja pitanje svoga identiteta. Postavlja ga, a komu bi drugom, svojim učenicima, svojim najbližima. Jer, rekli smo, može se živjeti s nekim, a ne poznavati ga. I Isus najprije pita što drugi ljudi kažu o njemu. A ljudi, oni koji nisu prijatelji, ali su dobrohotni i otvoreni za Isusa, govore da je Ivan Krstitelj, Ilija, u svakom slučaju jedan od velikih proroka. Ovdje učenici ne iznose – možda da ne povrijede Isusa, a čitamo to u evanđelju – i mnoga negativna mišljenja o Isusu, sve dotle da je opsjednut i da je sredstvo đavolskoga poglavice. Uostalom, ta negativna mišljenja sadržana su donekle u identifikaciji Isusa kao velikog proroka.

Bitno je znati što misle ljudi, ali je još važnije znati što misle učenici, oni najbliži. Isus ih i pita. I Petar prvi govori da je on Krist, Pomazanik Božji. Time bi se, tako često i mislimo, trebao završiti krug u našoj vjeri s obzirom na Isusov identitet. I nama je kao Petru, prvaku apostola, temelju Crkve, često to dovoljno. I nije malo, nikako nije malo reći: Isus je Krist, Mesija, Božji Pomazanik i Spasitelj. No, stvar se time ne završava. Još nije kraj s identitetom. Znamo, naime, kako mi sebe same predstavljamo. Kažemo to smo ili takvi smo i gotovo je priča. Isus, međutim, nastavlja razgovor o svom identitetu. U prijetećoj formi govori učenicima da o tome ne govori, da ne govore da je on Krist, Božji Pomazanik. Čega se to i koga Isus boji? I to on – Krist, Božji Mesija? Nadaje li se odgovor u nastavku Isusova govora?

Najprije je Isus pitao učenike što ljudi kažu tko je on. Zatim je pitao svoje učenike da se oni izjasne. Naposljetku, na trećem stupnju, onom najvažnijem, Isus nastavlja govoriti, tumačiti učenicima sebe sama. Za identitet je važno što drugi kažu, važno je, neizmjerno važno, što kažu prijatelji, najbliži, ali najvažnije je izreći sebe. Isus nije zanijekao ono što su drugi govorili, niti ono što je Petar u ime učenika ispovjedio o njemu. No, Isus govori i sam o sebi. Govori da je Sin Čovječji. I onda, što samo na prvu djeluje razumljivo, u svoj identitet uključuje patnju, odbacivanje i osudu od strane starješina naroda, glavara svećeničkih i pismoznanaca. Isusovu identitetu bitno pripada odbacivanje od strane poglavara i intelektualaca njegova naroda i njegove religiozne zajednice. Njegovu identitetu pripadaju križ i uskrsnuće. Isus ovim upotpunjuje izvanjsku identifikaciju, kako onu od strane drugih koji Isusa smatraju prorokom, tako njegovih učenika koji vjeruju da je Isus Krist, Pomazanik Božji. Isus nije tek prorok, nije tek Krist, nego Prorok patnik i Krist križa i uskrsnuća. Kao da Isus unaprijed poziva svoje učenike da se ne zaustave samo na proroštvu, jer proroka ima puno, niti čak na i najbožanskijem Isusovom imenu da je Krist, nego da se upuste u najvažniji dio njegova identiteta – odbacivanje, osudu i patnju.

I na koncu sve se vraća na pitanje identiteta Isusovih učenika. Sve je i usmjereno prema učenicima Još od početka ovoga evanđeoskoga odlomka, od prekidanja molitve. Identitet Isusova učenika jest nasljedovanje Isusa. To nasljedovanje podrazumijeva odricanje od sebe, ostavljanje staroga identiteta, uvažavanje ali i ostavljanje onoga što drugi kažu o meni, uvažavanje ali ostavljanje i onoga što moji najbliži (osobito u pohvalama i divljenju!) kažu o meni, uvažavanje ali i ostavljanje, odricanje samoga sebe – a to je najteže.

Sastavni dio kršćaninova identiteta, ono po čemu je kršćanin Kristov učenik, Isus označava uzimanjem svoga križa i hodom iza Isusa. Ne nosi se Isusov križ, pa ni tuđi, nego vlastiti. I ne nosi se taj križ samo u posebnim prilikama i vremenima, nego – Isus je izričit – danomice. Ovo “danomice” tako je zahtjevno, jer rado bismo pobjegli od svakodnevnoga križa, tako bismo rado umakli bližnjima i teretima svakodnevlja. Nasljedovanje Isusa – bit kršćanstva – događa se u normalnim, redovitim danima, od jutra do noći.

Isus ne govori ni o traženju križa, jer križ svakoga od nas je već tu. On je tu i bez naše volje. Potrebno ga je prihvatiti. Patnju je potrebno prihvatiti kakva god bila i onda je kreativno prerađivati, uklanjati, oslobađati se patnje za radostan život. Patnja se ne nosi pasivno, ona mora ući u širu cjelinu životnoga smisla. Isus govori da je riječ o spašavanju života, zapravo, o gubljenju života poradi Isusa. Sve patnje, nastale iz bolesti, gubitaka ili kao nepravde nanesene od strane drugih, ne samo da se lakše pod/nose, nego se umanjuju ili uklanjaju ako se sve čini u perspektivi nasljedovanja Isusa – poradi Isusa. Nije to ono licemjerno svođenje naših umišljenih patnji i poslova, pogotovo naše svojeglave volje i bešćutnosti prema drugima pod uzdah “poradi Isusa”. Nije to ni ono depresivno mirenje sa zlom, grijesima ni skrivanje nevolja pod jeftinu parolu “poradi Krista”.

Identitet kršćanina je proces koji traje čitav život, otvorena zbilja koja se oblikuje nasljedovanjem Isusa Krista, identitet za koji se svakodnevno – danomice – odlučuje kroz prihvaćanje i stvaralačku preobrazbu vlastitoga križa, i uvijek s perspektivom da nasljedovanje Isusa ima svoj zadnji horizont u uskrsnuću. Do tada, potrebno je mirno i odlučno, nepokolebljivo i solidarno hoditi iza svoga Gospodina.

Fra Ivan Šarčević

U Božjoj službi ili Bog u službi?

XI. nedjelja kroz godinu – C

2 Sam 12,7-10.13; Gal 2,16.19-21; Lk 7,36-8,3

Ako bismo u najkraćem htjeli sažeti Božji odnos prema čovjeku, kako nas izvještava Sveto pismo, mogli bismo kazati: Temeljno iskustvo biblijskoga vjernika s Bogom naglašava da je Bog milostiv i milosrdan, Bog koji oprašta grijehe i otvara neočekivanu novu perspektivu radikalno drukčijeg života. Iz toga onda proizlazi da se i smisao čovjekova života – najprije i najviše njegovih odnosa s bližnjima i Bogom – otkriva u prostoru milosti i milosrđa, opraštanja – kao najuzvišenijega izraza ljubavi. Iz toga također proizlazi da se čovjekova moralnost, njegova ljudskost kao temelj vjere, oslanja na uvjerenju da sve što čovjek misli, govori i čini treba odražavati Božji milosni odnos prema čovjeku. To onda uključuje – kako pokazuju sva vjerska iskustva biblijskih ljudi, posebno život Isusa Krista – da je čovjek nesvediv na etiku i politiku, na zakon i propise, na odanost ili neposlušnost, da je nesvediv na pravovjerje kao ni na asketsko-pobožnu praksu. Milosni je Bog neizmjerno nepredvidiv u svojoj milosrdnoj ljubavi i opraštanju da se i najduhovniji čovjek, da se i onaj koga se označava svecem, ne samo “prepada” pred takvim Bogom nego i unutarnje buni zar je moguće da je u Boga sve tako milosno.

Upravo o Božjoj i Kristovoj milosrdnoj ljubavi govore sva tri današnja biblijska čitanja. U prvom čitanju Božji čovjek, Prorok Natan, dolazi kralju Davidu. Ukratko mu priopćava njegov životopis ali onako kako Davidov život izgleda iz Božje perspektive. Najprije mu govori o Božjoj milosti koja ga je spasila iz Saulove ruke, kako mu je predao svu vlast u Izraelu i Judi. A onda je David prezreo Gospodina. Kako? Učinio je zlo u Božjim očima. Važan je naglasak na izrazu – “u Božjim očima”, jer zlo i grijeh najčešće se žele zadržati na ljudskim odnosima i konvencijama, na ljudskim zakonima i propisima po kojima onda dolazi do izopačenja pa se dobro predstavlja grijehom i zlom, a zlo dobrim, a to upravo najčešće čine zakonodavci, vlast i vlasnici tumačenja i izvršenja zakona, i onoga Božjega.

Natan, međutim, iz perspektive Božjega odnosa prema čovjeku, konkretno ovdje prema nevinome Uriji, ne dopušta da ono najgore izopačenje – nepravedno ubojstvo – David pretvori u nešto normalno, u nešto etički i vjerski potrebno i opravdano. Znamo da je David, koristeći svoj položaj i moć, “posvojio” sebi za ženu, ženu svoga glavnog i najvjernijeg vojskovođe, vojskovođe Urije Hetiteta, koji pritom nije bio pripadnik Davidova naroda i vjere. I ne samo što ga je tako krajnje ponizio, nego ga je na najopakiji način dao i ubiti. Koristeći Urijinu vjernost, koristeći ga kao “predmet” poslušnosti, perfidno ga je isturio u prvi borbeni red a drugima rekao da se u pogodan trenutak izmaknu da bi Urija ostao sam – sam na bojnom polju.

Kako je samo David, kao i čovjek uopće, u svojoj izopačenost smišljen! Ljudsko zlo je krajnje lukavo, proračunato, racionalizirano. Upravo u takvo zlo stanje, ne dok još David smišlja što će učiniti, nego u trenutku kada se zlo dokraja ispunilo, kada je David počeo “uživati” u svojoj vlasti i kad se domogao onoga što je želio, stiže Božja riječ, stiže zapravo Božji čovjek Natan. Zlo se najčešće ne može spriječiti dok nastaje, dok se intronizira, ono se urušava i ruši kada se uspne na vrhunac, kada djeluje najjače i nepromjenjivo. Nažalost, do tada učini bezbrojne štete i nanese mnoge nepravde i nevolje.

Bog ne dopušta, ma koliko god vremena trebalo, da zlo nadvlada dobro, laž da prekrije istinu. David, pak, uza sve svoje zlo, opijenost moću i strašću, sačuvao je odnos i prema Bogu i čovjeku Natanu. Zadržao je otvorenost za susret s Božjim čovjekom, a time za istinu i kritiku. I tu leži osnovna razlika između Davida i neizmjerno mnogo manjih ili većih vlastodržaca i zlih ljudi koji sebi ne dopuštaju da im itko išta kaže, koji svoja zla djela svode pod svoju moć, pod zakon, koji su izgubili osobnost, koje je toliko opila vlast da idu i do one krajnje perverzije da čak svoje zlo djelo tumače Bogom istine i pravde, da se postavljaju kao jedini čuvari ljudskoga odnosa i jedini tumači samoga Boga. Idu dotle da i kada ponize ili uklone čovjeka, smatraju da ti isti ljudi trebaju na isti način biti im odani.

David priznaje svoj grijeh, ispovijeda svoje zlo, čak se izručuje kazni. S Božjim čovjekom Natanom nastupa milosrdni Bog, Bog opraštajuće ljubavi i nudi Davidu novi početak, “drugu nedužnost”. Nije zanijekana istina, nije izbrisana grešna prošlost; nepravda ostaje nenadoknadiva, ali mogućnost činjenja dobra se otvara u nesagledivim horizontima, nakon što David uviđa i priznaje svoje zlo, kaje se za njega.

Slično govori i Pavao u svome Pismu kršćanima Galaćanima. Taj neumorni revnitelj za židovski Zakon, tako revan da je i duhovno a čini se i stvarno “ubijao” Isusove učenike, svoje vjerske protivnike, Božjim milosnim zahvatom doživljava obraćenje. Pavao biva zaustavljen u svome naumu. Dok je Davida opsjela moć vladanja i umišljaj da mu je dopušteno sve, i da ljude koristi i pomiče kao svoje igračke, kad mu je strast za ženom zaslijepila i um i oči, kod Savla, inače obrazovana i pobožna čovjeka, ali dogmatizirana i isključiva, prisutna je totalitarna ideologija pravovjerja.

No, malo je, krajnje malo Davidâ i Savlâ. Naša najčešća a najgora ponašanja koja siju zlo, podjele i razdore, koja unesrećuju pojedince i zajednice, događaju se kada na najprimitivniji način strast za vladanjem bude povezana s umišljajem o posebnom, čak i božanskom poslanju, kada izostaje zdrava osobna komunikacija, kada se vlastodržac ili bilo koji moćnik u svojoj uskoći zabarikadira lažnim prorocima, udvoricama i laskavcima, kada ne prepoznaje da ga u kritici njegovih “protivnika” sustiže sama Božja riječ, kada se, naposljetku, s neotvorenošću za drugu riječ, zatvara stvarnoj Božjoj volji i milosti. Zato je – povijest to pokazuje – najgore zlo dolazilo i dolazi od onih ljudi na vlasti koji – slijepi za vrednote i gluhi za (samo)kritiku – svoju vladalačku moć duhovno ideologiziraju, legitimiraju svojom ispravnom vjerom u Boga. Najgori su režimi oni koji su zahtijevali poslušnost iz ideje svoje savršenosti ili savršenosti svojih ideja i stavova. Savršenost je tipično religijska (i evanđeoska) kategorija. No, ako ona stigne u ruke nemoralnih i tupih ljudi, ona postaje oruđe prokletstva za druge, Prokrustova postelja s nepopravljivim posljedicama. Zato su najgore vlasti one teokratske. Zato je Isus radikalno odijelio cara od Boga, zato su laična država i sekularno društvo, uza sve njihove nedostatke, najpovoljniji okvir ljudskih društvenih odnosa.

Možemo zaključiti da se Savao obratio ne samo zato što je u svom djelovanju i onom lošem bio revan, do ubijanja, nego upravo zato što je negdje u sebi ostavio mogućnost da ne radi sve ispravno, da je shvatio da svojom religioznim uvjerenjem ne može ovladati Bogom. Naravno, nimalo beznačajno nije što pisac Djela apostolskih, Luka Evanđelist, piše o Savlovoj prisutnosti kod ubijanja/kamenovanja Stjepana Đakona. Slika odlaganja Stjepanovih haljina do nogu Savla, kao da je znak Savlova daljnjeg puta, pozitivno provokativnog i samokritičkog razmišljanja o Stjepanovoj molitvi Bogu za opraštanje. Moment Stjepanova opraštanja – izgledno je – bio je zahvat i uzdrmavanje Savla u njegovoj totalitarnoj religioznoj ideologiji. Ne treba zaboraviti kako je Savao jedan, a kako su druge “ubojice” i izopačeni duhovni vlastodršci najčešće bešćutni na udes pojedinca, a onda i na – opraštajuću ljubav.

A iz odlomka današnjeg Lukina evanđelja nadaju nam se svojim bogatstvom mnogi apeli i poruke. Isus je na gozbi Šimuna farizeja. Šimun, kao i svi farizeji, uvjeren je da sve dobro radi, pogotovo da dobro i ispravno vjeruje, za razliku od mnogih grešnika. I baš u njegovu kuću dolazi grešnica. Nečuveno! Ima hrabrosti doći, jer ne dolazi k njemu nego k Isusu, jer Isus je svugdje suveren i slobodan. I dok žena ima hrabrosti ući u “farizejsko leglo”, farizej Šimun maskira svoje izopačene misli pred svojim gostom, istinoljubivim Isusom. Uskraćuje mu povjerenje, uskraćuje mu razgovor o tome o čemu stvarno misli i koji je njegov stav. Isus to primjećuje. Ne trebaju posebne nadnaravne milosti da se to primijeti. Dostatna je ljubav. Ljubav je razlikovni znak između autentičnosti i farizejizma. A to i jest najveća muka. Tu je vrhunac naših ljudskih razlikovanja. Da je David stvarno bio sposoban za ljubav, ne bi uništavao Uriju i njegovu ljubav. On je postao bešćutan za patnju pa i život drugoga. Šimun je nesposoban ili se onesposobio za ljubav da bi primijetio cjelinu žene grešnice i njezinu ljubav.

Slično i redovito događa se svima nama, pogotovo religioznima, pravovjernima (farizejima). Usuđujemo li se krenuti dalje? Isus priča Šimunu priču o dužnicima, i ta se priča odnosi na sve farizeje. Poruka priče je da zahvalnost mora biti veća od strane onog dužnika koji je više dugovao. Isus govori Šimunu kako mu kao gostu nije učinio ni ono što je bio dužan učiniti, a žena nije Isusu ništa dugovala, a toliku mu je pažnju i ljubav posvetila. Zli ljudi zaborave često svoje dužnosti, dok druge progone do u sitnicu.

Isus je izričit: Žena koja je mnogo ljubila, njoj se opraštaju grijesi. Onaj koji ljubi, on i griješi. Onaj koji je pravovjeran, on i ne ljubi i ne griješi. On se lišava i ljubavi i opraštanja kao njezina vrhunca.

Slijedi u evanđelju govor o tome kako Isus može opraštati grijehe, na što se bune pravovjerni. To je sastavnica Isusova poslanja, to je sukus Božjega odnosa prema ljudima. Šimun, farizej, ne može oprostiti i zato ne može ljubiti. Bog oprašta Davidu, oprašta Pavlu, oprašta grešnici, jer su ljubili, jer su prihvatili da im je život jedino moguć u opraštanju, u Božjoj milosti i milosrđu. Novi zaokret, naša obraćenja, povratak izgubljene ljudskosti, nalazi se u nastojanju i praktičnom nasljedovanju Božjega i Isusova praštanja, Božje milosrdne ljubavi prema drugima. No, ništa tako ne uzdrmava ljudske političke i religijske vlasti, sve moćnike i farizeje, kao kad pred njima stoji zahtjev za opraštanjem. Isus kroz sve svoje djelovanje inzistira na tome da je praštanje vrhunac ljudskosti i vjere u Boga. Strastveni i vlašću otupljeni vlastodršci to smatraju gubitkom sebe i izdajom vjere a i Boga, jer se po njihovom lukavom umu prava vjera praktično ostvaruje ne opraštanjem, nego uklanjanjem grešnika. Za njih Bog nije istinit i milostiv, nego je njima u službi. Doista je najteže opraštati.

Fra Ivan Šarčević

EVANĐELJE ZA “POGANE”

IX. nedjelja kroz godinu

1 Kr 8,41-43; Gal 1,1-2.6-10; Lk 7,1-10

U navođenju mnogovrsnih kriza, od ekonomskih do moralnih, čuje se, ali rijetko, da danas vlada kriza vjere u Boga. Ako se ova teška kriza i konstatira, čini se to brzo i površno, odnosno čini se tako kao da se ni vjera ni njezina kriza ne odnose na konkretni život i druge ljude, nego samo na neki “uzvišeni” i “intimni” odnos čovjeka pojedinca s njegovim Bogom. Ako se govori o krizi vjere, barem za ovu priliku, ukratko treba kazati da ona označava mišljenje i djelovanje bez oslanjanja na Boga, još konkretnije, na prosuđivanje i praksu bez oslanjanja na Sveto pismo, Božju riječ i Isusovo evanđelje. Odatle je posve normalno zaključiti da kriza vjere ne znači krizu pobožne prakse. Naime, teška kriza vjere može zahvatiti ljude koji redovno idu u crkvu, mole i poste. Oni to čak i ne moraju osjetiti. Bilo je to i za Isusova vremena. Mnogi njegovi suvremenici živjeli su licemjerno, ne samo u krizi vjere, nego selektivno pa i nevjernički u vjeri. Izabirali su ono što se njima sviđalo a odbacivali ono što im nije odgovaralo.

Ako bismo “Pavlovim evanđeljem”, “evanđeljem za pogane”, kojega tako sigurno i vatreno zastupa u današnjem pismu kršćanima u Galaciji, pristupili sagledavanju naše vjere, onda bismo se našli u vrlo nezgodnoj poziciji. Naime ako bismo Pavlovim načinom pristupili čitanju i razumijevanju prvoga čitanja iz Knjige kraljeva i onda Isusovom evanđelju kojega smo čuli u odlomku iz Lukina evanđelja, zar ne bismo primijetili zastrašujuće odstupanje od onoga što nam ta čitanja nalažu. Krenimo redom:

Kralj Salomon, nacionalni prvak i poglavar izraelskoga naroda, moli za tuđince ako bi se koji našao u hramu da moli u Božjem hramu kojeg je sam Salomon izgradio. Salomon moli Boga da “usliši sve što zaište”. Koliko se samo praktičnih uputa i zahtjeva krije u ovoj kraljevoj molitvi? Kralj nije sagradio hram da od njega odbija tuđince, da u njemu stanuje onaj Bog koji bi bio neprijateljski prema onima koji nisu Salomonove nacije i vjere. Božji hram je otvoren. Božji hram je za molitvu svima. Salomon nije gradio nacionalni hram, nego Božji hram zajedništva svih ljudi. Pavlovim riječima kazano, nije ugađao ljudima i hram nije podizao iz političkih interesa nego iz vjere u Boga. A koliko je naših svetih mjesta, svih vjera, doista sveto, koliko je građeno zbog Boga, koliko ih je otvoreno za strance?

U odlomku iz Lukina evanđelja slušamo kako se Isus našao u Kafarnaumu. Nekom strancu, rimskom satniku, teko se razbolio vrlo omiljeni sluga. I on šalje svoje prijatelje, židovske starješine k Isusu da ga zamole za pomoć, da ozdravi njegova slugu. Delegacija ne kasni nego se upućuje k Isusu i objašnjava mu poseban razloge zašto bi Isus trebao pomoći tražitelju. Satnik je – prema riječima židovskih starješina – volio židovski narod i štoviše sagradio im sinagogu. Kako bi zvučale ove riječi da se primijene na nekoga od naših današnjih satnika i časnika, naših moćnika i poglavara? Nekada se u našoj zemlji pomagalo i smatralo posebnim blagoslovom pomagati komšijama ne samo u izgradnji kuća nego i Božjih kuća, crkava i džamija. Danas, kada sve djeluje da je mnogo više vjere i vjernika, takvi postupci se smatraju izdajom vjere (i nacije). Naravno, ima onih koji to i danas čine: neki da se pokažu, neki da skriju zlu prošlost, neki da (s)kupe što više birača, a neki doista iz vjere i poštivanja susjeda. Sve u svemu pomaganje drugima – sjetimo se prigovora u ratu i dijeljena humanitarne pomoći – gleda se neblagonaklono pa čak i osuđuje. U takvom ponašanju može li se govoriti o stvarnoj krizi vjere, o izdaji nacije ili izdaji evanđelja?

A Isus – vratimo se izravno njemu – na traženje ne oteže, ne postavlja nikakva pitanja o nacionalnoj podobnosti satnika, niti provjerava njegovu vjeru, nego se s delegacijom namah upućuje satnikovoj kući. A ovaj opet šalje prijatelje da Isusu kažu da se ne muči da mu nedostojnom dolazi pod krov, nego mu poručuje da je dovoljno da samo kaže riječ, jednu riječ, i njegov sluga će ozdraviti. I oni se nisu ni susreli. Isus se zaustavlja. Okreće se mnoštvu zadivljen vjerom koju nije našao ni među svojima, u Izraelu. Satnik i Isusu susreli su se u poštivanju, povjerenju i vjeri. Sluga je vjerom bio ozdravljen.

Satnikove riječi izgovaramo, ponavljamo svaki puta na misi prije pričesti: Gospodine nisam dostojan/dostojna da uniđeš pod krov moj. Postale su nam te riječi preveć obične. Postale su nam previše sigurne. I ondje gdje se posviješćuje vlastita nedostojnost i grešnost, često se zaboravlja povijesni kontekst ovih riječi, zaboravlja se njihova svakodnevnica, odnosno naši stvarni odnosi s drugima, tuđima, pa i nacionalnim neprijateljima i religijskim (svjetonazorskim) protivnicima i konkurentima. Ne možemo dostojno primiti Isusa “pod svoj krov”, ako u svoju blizinu ne primamo strance, ako imamo averziju na sami spomen “onih drugih”. Ne možemo se dostojno pričestiti, uzeti udjela u Isusovom životu ako mrzimo druge. Zato, ako danas govorimo o krizi vjere, ne odnosi se ta kriza tek na smanjenu molitvu i na pomanjkanje zanosa u odnosu s nekim samo svojim Bogom, nego na krizu odnosa prema tuđincima kojima je isti Bog Otac.

I mi također molimo Gospodina da rekne samo jednu riječ i ozdravit će duša moja. A od čega je to bolesna moja duša? Zar ne i od one bolesti koja se naziva etnička mržnja i religijska isključivost. I koju to riječ Isus nama danas govori? Konačno, o kojoj se to vjeri i evanđelju zapravo radi, o “ljudskom” ili “anđeoskom” evanđelju, kako bi Pavao rekao, a ne o Isusovom evanđelju za suvremene tuđince, naše satnike i “pogane”? Naše su duše oboljele od ugađanja ljudima. Mi smo kao i Pavlovi Galaćani, zavedeni prešli na neko drugo evanđelje, evanđelje koje i ne postoji, nego je njegova negacija. Mi smo poput Pavlovi Galaćana zbunjeni onima koji ovim Isusovim riječima oduzimaju stvarno značenje, varaju i iskrivljuju, ublažuju ili prešućuju Isusovu poruku. Zato danas živimo u krizi vjere, u krizi nasljedovanja Isusova evanđelja, makar umnažali molitve i duhovne podvige. Zato se danas, upravo u odnosu prema “drugima”, ponajviše očituje vjera u Boga, a koju – usudimo se nedostojni kazati Isusovim riječima – gotovo nigdje ne može sresti, ni u jednom narodu i jeziku.

Fra Ivan Šarčević

Da Bog dođe do riječi

SVETO TROJSTVO

Iv 16,12-15

Uz propovijedi za Uskrs, kršćanskim navjestiteljima je vjerojatno najteže govoriti o Presvetom Trojstvu [o Svetoj Trojici kako nazivaju ovu kršćansku tajnu pravoslavni kršćani]. U kršćanstvu postoji predaja o snu koji je imao sv. Augustin u trenucima kada se spremao i mučio kako pisati o ovoj uzvišenoj tajni. Posve prikladan san/usporedba u kojoj zaigrano dijete uz obalu mora/oceana – na Augustinov prigovor da uzaludno prelijeva more u malu rupu – odgovora učenom tražitelju da upravo tako izgleda njegovo nastojanje da odgonetne tajnu kršćanskoga Trojstva. Ovom usporedbom, međutim, ni Augustin, jedan od najvećih kršćanskih teologa, ni kršćanska tradicija ne žele kazati da traganje i otkrivanje Božje tajne treba prestati. Koristeći se ovom usporedbom ne smije se skrivati duhovna lijenost ni propovjednikova ni njegovih vjernika. Ne može se ni jednostavnom pobožnjačkom frazom da je Sveto Trojstvo tajna izbjegavati otvoreni razgovor s onima kojima ta kršćanska istina zadaje nevolje.

Nemogućnost prelijevanja oceana u malu rupu ne opravdava, dakle, nemišljenje i negovor, skretanje u bolje poznate teme ili u neko pobožno brbljanje kojim ćemo druge “opčarati”, prikazati se obdarenim nekim “specijalnim” sveznanjem a u koje ustvari ni sami nismo uvjereni. Riječ je o metodologiji kršćanskog govornika i propovjednika, o stavu svakog vjernika kada govori o Bogu ili naviješta Boga u kojeg vjeruje. Nemogućnost obuhvaćanja tajne Boga nikako ne podrazumijeva praznu šutnju, nego nužni i ponizni govor, skromnost da naše riječi ne mogu s(obu)hvatiti Boga, da svojom mišlju i spoznajom ne možemo dosegnuti Boga u njemu samome, nego da se trebamo prepustiti njegovom povijesnom sebepriopćenju i iz toga, aktualizirajući spasenjski događaj, govoriti o Bogu.

Nijedan govor o Bogu, o Trojstvu, ne može bez Božje objave, bez Božje riječi. Biblijska vjera (na kojoj se temelje monoteističke vjere: židovstvo, kršćanstvo i islam) zasniva se na osnovnom podatku, na temeljnoj istini: ne dosiže čovjek Boga, nego Bog prilazi čovjeku. Boga se ne spoznaje vlastitim doumljivanjem, nego se, nakon što je Bog govorio, nakon što se očitovao, nakon što se pokazao, čovjek obraća Bogu, spoznaje ga i govori mu. U Boga je sva inicijativa. Pa ako hoćemo govoriti o Bogu, o Svetom Trojstvu, onda je uvijek važno da Bog iznova dođe do riječi. To je bilo u svim vremenima, od Abrahama do Pavla, i kod Augustina, to vrijedi i za nas danas. Onoliko koliko u našim riječima Bog dođe do riječi, vrijedit će i naše riječi. Naravno, Bog nikada ne govori bez ljudskoga jezika, bez ljudima spoznatljive komunikacije. Štoviše, kršćani svoj pristup Bogu imaju preko Isusa Krista, Božje utjelovljene riječi.

Odatle i svaki propovjednički govor o Trojstvu, svako ikonografsko prikazivanje ove tajne, ne može bez Svetoga pisma. Objavi jednoga Boga u tri osobe temelji se na biblijskoj povijesti. Na tajnu Boga zaključujemo iz onoga što nam je objavljeno u vremenu. U povijesti spasenja najprije se govori o Bogu otaca, Bogu Abrahamovu, Izakovu, Jakovljevu; zatim o Bogu Stvoritelju neba i zemlje, Stvoritelju čovjeka, o Svevišnjem, o Gospodinu i Gospodaru, o Bogu Kralju, Bogu nad vojskama, Bogu nad svim bogovima… Zatim se u Svetom pismu govori o Bogu prorokâ koji svojim Duhom djeluje u povijesti; pogotovo su njegova Riječ i Duh djelotvorni u Mojsiju i izabranicima. On je i Bog jednoga naroda, izabranoga izraelskoga naroda, ali čija izabranost nije privilegij vlasništva, zaposjedanja Boga, nego izabranje kao odgovornost za druge narode i čovječanstvo. On je Bog koji svoju mudrost ne uskraćuje pojedincima ni u jednom narodu, ni strancima ni neprijateljima. Jednom riječju, Bog biblijske povijesti, svete povijesti, zauzet je za čovjeka, za narod, za čovječanstvo. On ulazi u ljudsku povijesti, on je u njoj aktivno prisutan, djelotvorno založan pogotovo za rubne i neugledne, grešne i obespravljene.

Kršćani vjeruje da se taj isti i jedini Bog, koji je u povijesti govorio na različite načine ocima, na jedinstven i nečuven način, u “punini vremena”, ne na vrhuncu i kraju povijesti, očituje u ljudskom tijelu, da je postao čovjekom u Isusu iz Nazareta. Isus je očekivani Mesija, obećani Krist. On ljudima objavljuje Boga, on je zemaljska slika (tjelesna usporedba/parabola) Boga nevidljivoga. Isus očituje kako se Bog odnosi prema čovjeku i kako se čovjek odnosi prema Bogu i ljudima. Isus iz Nazareta je posve čovjek i istodobno Božji izabranik, miljenik, Sin Božji. Onaj isti Bog otaca, Bog Mojsijev i Bog Tore, Bog Ilije i proroka, Bog Stvoritelj, Bog izraelskoga naroda, jest Isusov Otac (Abba) i Otac svih ljudi. Isus objavljuje univerzalni Božji naum: svi su ljudi Božja djeca, braća i sestre među sobom. I sržno njegova poslanja od Oca očituje se u uspostavi Božjeg kraljevstva među ljudima. Isus Krist je utjelovljena Božja Riječ. Po njemu, njegovim riječima, životu i praksi, imamo potpuni pristup Bogu i ljudima. On je put, istina i život.

No, Isus kao čovjek, umire, nastradava, biva neprepoznat i osuđen kao krivovjernik i bogohulnik. Malena skupina njegovih učenika, nimalo bez sumnji i malovjernosti, nimalo bez izdaje, zataja i napuštanja Isusa, u konačnici je ipak uzvjerovala da je Isus Učitelj i Gospodin, Krist i Sin Božji. Neiscrpnu objavu Božjega milosrđa očitovanu u Isusu, učenici nastavljaju svjedočiti u svome društvu i vremenu. Ivan Evanđelist i govori o tome u današnjem evanđelju. Prije zemaljskog odlaska od učenika Isus govori kako im nije objavio sve. Objava nije završena. On će poslati Očeva i svoga Duha, Duha Istine, koji će ih upućivati u svu istinu. Duh će nadahnjivati Isusove svjedoke onim što čuje od Oca i Sina. To je isti onaj Božji Duh koji od početka lebdi nad zemljom, osnažuje ljude, nadahnjuje kraljeve i proroke, male i velike, sve. Duh koji oživljuje iz smrtnih okolnosti i odnosa.

Nije riječ o ljudskom duhu. Nije riječ ni o apstraktnom Božjem Duhu kojim možemo raspolagati po želji. Riječ je o Isusovu Duhu, a to znači da nijedan kršćanski govor i djelovanje, koliko god se smatrao duhovnim (proDUHovljenim) ne može bez kriterija Isusova govora, života i prakse. Jer mnogi se pozivaju na Duha Svetoga, i govore “svašta”, govore i ono što je protivno Očevu i Sinovu Duhu. Pozivaju se na Duha Svetoga, a praksom ga niječu. [Npr. govori se o Božjem Duhu a mrzi se bližnje, pogotovo religijski i nacionalno druge.] Zato se svaki govor provjerava kriterijem Isusovih riječi, Isusova Duha objavljena u evanđeljima, Isusovim križem i uskrsnućem, baš kao što je Isus kazao da Duh uzima od njega i navješćuje, nadahnjuje njegove učenike.

Tajna Presvetoga Trojstva – da zaključimo – nije najprije tajna i zagonetka za ljudsku spoznaju, naravno i za nju, jer bez spoznaje i uma, vjera postaje iracionalna, slijepa i nasilna, nego je tajna Svete Trojice, jednoga Boga u tri osobe, povrh svega tajna Božje ljubavi prema nama ljudima.  Ta se ljubav na različite načine očitovala i očituje u povijesti. U svome vrhuncu očitovala se u tijelu, u čovjeku, u riječi i životu Isusa Nazarećanina. Božja se ljubav prema nama očitovala u njegovoj ljubavi. Sve što postoji, postoji iz te ljubavi. I samo je ljubav sposobna istinski “shvatiti” Ljubav, “spoznati” Tajnu Boga ljubavi. Samo je ljubav, govorili su stari, sposobna govoriti, kadra izreći se (amor capax verbi). Isus je svjedočio da je neizmjerno voljen od Oca. Darovao nam je svoga Duha da u njemu, njegovim i Očevim Duhom, prepoznamo istinu koliko smo voljeni od Boga i koliko trebamo voljeti čovjeka. Nigdje kao u ljubavi Bog ne dolazi do riječi, nigdje kao u milosrdnoj i opraštajućoj ljubavi nije Bog toliko na djelu i toliko učinkovit da svoj ocean dobrote prelije u malu posudicu ljudskih uskoća i grešnosti, ljudskih molitava i čežnji. To je istina u koju nas upućuje Duh Istine. Zato je Bog toliko malo prisutan u našem podijeljenom svijetu, društvu i odnosima, jer govorimo prije nego smo saslušali, jer mu nismo dopustili da iznova dođe do riječi.

Fra Ivan Šarčević

Ljudi jednoga jezika

DUHOVI

Iv 20,19-23

Pedeset dana nakon Uskrsa, kršćani slave svetkovinu Duhova. Pedesetnica je svetkovina koju je židovski narod izvorno slavio u ljeto, kao svetkovinu žetve. A onda, s vremenom, preoblikovali su je u slavlje pedesetog dana nakon svetkovine Pashe, Izlaska, kao svetkovinu-spomendan na primanje Božjeg Zakona na Sinaju, primanje Deset zapovijedi. U kasnijim vremenima, pod utjecajem proroka, posebno Izaije, Jeremije i Ezekijela, svetkovina će označavati “novi savez” Boga i njegova naroda, savez čiji se zakon i zapovijedi upisuju ne više na kamene ploče nego u ljudske glave i srca koje će Božji Duh razmekšati, odkameniti a mrtve/usahle kosti će isti Duh oživjeti i učiniti da hode Božjim putom.

Kršćani, nasljedovatelji Isusa iz Nazareta, Židova, koji ga prepoznaju i ispovijedaju kao Božjeg Mesiju i Spasitelja, Učitelja i Gospodina, nastavljaju na biblijsku vjeru, na židovsku vjeru. Božji Duh koji silazi na Isusove učenike, jest Očev i Isusov Duh. Isus obećava svoga Duha Branitelja i šalje ga na svoje učenike. Obećava onoga koji će učenike uputiti u sve što je Isus govorio i činio. On će, imamo to iskustvo, biti prisutan u odlučnim životnim situacijama, jer sve bitne životne odluke (izbor zvanja, izbor bračnog druga, moralne dileme…), sve teške probleme i patnje, ako ih dosljedno i strpljivo podnosimo i u njima donosimo odluke, nisu plod samo našeg izračuna, nisu rezultat našeg računajućeg uma, nisu u konačnici nikada dokraja samo naše odluke, nego su uvijek odluke u kojima jedan dio ostaje nepristupačan našem proračunu. Netko s nama odlučuje. Netko božanski. Sve bitne odluke za dobro, odluke su vjere, povjerenja i nadahnuća: Netko /Božji Duh/ nama tako blizak i intiman “upućuje” nas u istinu, brani nas i od tuđeg i našega zla ili nas stvaralački tješi u patnjama. Iako nam djeluje da smo krajnje sami, Netko tako prisutan s nama još odlučuje i naš rizik postaje realno smislen više od najopipljivije zbilje. Taj Božji Duh nas vraća Isusovom životu, njegovim riječima i praksi da u njima pronađemo siguran oslonaca i jasan životni putokaz.

Drukčije je pak sa zlom i grijehom. Odluke za zlo, naši grijesi, dio su naše redovito brze i samostalne odluke, bez obzira koliko se “izvlačili” na nesamostalnost ili zavođenja sa strane, čak i na ono perfidno izvlačenje kako smo zavedeni od samoga đavla. U odlukama za zlo nema toliko dileme kao za dobro, nema toliko ni samoće, ili slikovito kazano nema unutarnjega nemira traženja, nema nespavanja i razmišljanja. Odluka za zlo i grijeh se nameće sama od sebe. Kod nje je kao sve jasno i tako se predstavlja kao da tom odlukom mi potvrđujemo svoj identitet. I najgore je što se tako pojednostavljeno, gotovo normalno, predstavlja kao odluka za “dobro”. Tek kasnije, ako i tada, uviđamo konkretni grijeh. No, rijetko se to doista uviđa. Ako bi se to stvarno uvidjelo, značilo bi to da se obraćamo. Nesposobnost za uviđanje krivnje i grijeha čini od nas zatvorene ljude koji dijele svoje zajednice i unose nered i podjele. Odluka za zlo, i kada djeluje da nije samo naša odluka, uvijek je samostalnija u smislu svojeglavosti od odluke za dobro. Odluka za zlo nema sumnju, ona i Boga i Božji Duh zlorabi za sebe.

******

No, vratimo se današnjem evanđelju. U kratkom odlomku iz Ivanova evanđelja, govori se kako su se učenici, onoga prvoga dana, misli se uskrsnoga dana, u strahu od Židova, zatvorili. Baš u takvoj situaciji kada je sve zatvoreno, Isus dolazi svojim učenicima i u njihov strah i nemir donosi svoj mir. On ih svojim mirom osnažuje. Zatvorenim pojedincima, zatvorenoj zajednici Isus dariva svoj mir. U bilo kakvoj nevolji i tjeskobi, prvo što Bog po Isusu dariva čovjeku jest mir. To je mir konkretnoga Isusa Krista (Isus pokazuje svoje rane), Isusa raspetoga, ne samo Krista proslavljenoga nego i onoga zemaljskoga, koji je hodio od Galileje do jeruzalemske Golgote. A  onda to znači da Isusov mir nije mir groba i lažne šutnje, prisilni mir kojega uspostavljaju moćnici i zli ljudi svijeta, niti intimistički mir samozadovoljstva u odnosu s privatnim Bogom, nego je to nenasilni mir povezanosti s Bogom ali i mir s drugima i za druge, aktivni mir angažiranih riječi i pokreta, mir praktične istine i pravde, djelotvorna milosrđa, pomaganja i solidarnosti s obespravljenim ljudima.

Nakon što drugi put pozdravlja svoje učenike pozdravom mira, Isus učenicima prenosi drugu svoju poruku. Zatvorenim učenicima i zatvorenoj zajednici upućuje riječi poslanja. Jer je Bog Otac mjera našega ljudskoga djelovanja, Isus, jer je poslan od Oca, izvršenje istog poslanja zahtijeva od svojih učenika. Isusovi učenici ne mogu ostati u skrovištu, sklonjeni od svijeta. Moraju izaći iz svojih zaklona, zatvora i zatvorenosti. Moraju ponoviti Isusov put u svome vremenu i na svoj način, usred ljudi, usred svoga društva. Moraju u svom svijetu, sve do nošenja svoga križa, naviještati i životom svjedočiti Isusovo i evanđelje.

A onda – piše Evanđelist Ivan – Isus, nakon što je dvaput izgovorio riječi mira i poslanja dahne u svoje učenike i kaže im: “Primite Duha Svetoga!” I nastavlja da je sastavni dio mira i poslanja, na poseban način djelovanja po Duhu Svetom – otpuštanje/opraštanje grijeha.

Zapetljavamo se često u razumijevanje Duha Svetoga. A on je Božji, Očev i Isusov Duh opraštanja grijeha, Duh smilovanja i milosrđa, Duh nove nade, Duh novog Božjeg početka i saveza s nama ljudima, Duh novih odnosa među ljudima na osnovi otpuštanja dugova.

Opraštanje grijeha je nužno jer su najčešće naše odluke odluke za zlo, pa i onda kada se one maskiraju u dobro. Najveća, pak, odluka za dobro je opraštanje grijeha, jer je i Božja milost i milosrđe osnova odnosa s čovjekom. Nije ovo pesimističko nego realno gledanje na nas ljude. Zato će se rađanje novoga čovjeka po Duhu, stvaranje novih odnosa i novoga svijeta, događati opraštanjem grijeha.

Opraštanje grijeha nije pridržano samo svećenicima, nego je Božji dar svim ljudima. Ako se ne opraštaju grijesi, čovjek ostaje zatvoren u svome nemiru, ne ostvaruje svoje osnovno poslanje na zemlji, izopačuje se i griješi protiv Svetoga Duha, protiv Boga. Opraštanje grijeha nije nimalo lagano. Ali u njemu se ostvaruje punina ljudskosti koju Isus traži od svojih učenika. U protivnom, čovjek ostaje u svom zatvoru, izoliran od ljudi, sunovraćuje se u svoju ranjivost ili grešnost, uvijek u strahu i prepadnut, uvijek u mračnoj obrani svoga ega. Opraštanje grijeha čini čovjeka slobodnim, oslobođenim straha. On se ničim ne naoružava. On ima samo opraštajuću ljubav. Onu ljubav koja je jača od svih grijeha i od svakoga zla.

Ako čovjek ne oprašta grijehe – a nimalo to nije lagano – ostaje prikovana pogleda ako ne na sebe onda na zlo i grešnost drugoga. Zalijepljen za grijeh i mrak bližnjega, on bližnjemu oduzima mogućnost novoga početka, novoga saveza s Bogom. Drugoga stalno pravi dužnikom i ne dopušta mu da se iznova osovi i krene na novi put. Opraštanje grijeha, povezano s Isusovim darom Duha Svetoga, naglašava kako Bog na ovoj zemlji ne čini ljude mirnima i skladnima međusobno bez njih samih.

Ako se gornje ima u vidu, onda i značenje plamenih jezika, govor i razumijevanje tuđih jezika, o čemu Luka piše u Djelima apostolskim, ne odnosi se na puku lingvističku moć kojom bi netko govorio mnoštvo stranih jezika, nego na prekid babilonske zbrke,  odustajanje od nerazumijevanja iz neotpuštanja krivnje i grijeha, a uspostavljanje svjetske zajednice ljudi koji opraštaju grijehe jedni drugima i stvaraju nove odnose među ljudima – stvaraju Božje kraljevstvo. Tako svetkovina Duhova govori o novoj dimenziji ljudskoga zajedništva, svih ljudi i naroda. Ono se događa u Isusovom Duhu jednim duhovnim jezikom – jezikom opraštanja grijeha.

Fra Ivan Šarčević

U čemu jedinstvo?

VII. uskrsna nedjelja

Iv 17, 20-26

U posljednjoj smo uskrsnoj nedjelji. Slušali smo odlomak iz Ivanova evanđelja, dio Isusove molitve Ocu, nazvanom i Isusovom velikosvećeničkom molitvom. Ova molitva svjedoči da je Isus iz Nazareta jedinstvena osoba povijesti čovječanstva, jedinstvena u svome odnosu prema Bogu i prema ljudima. I uistinu nema na zemlji uzvišenijega imena i osobe unatoč svim nevjerodostojnostima kršćana kroz povijest, unatoč svoj grešnosti i nedosljednosti nas današnjih kršćana.

Što Isus moli Oca? Najprije za one koji će povjerovati na riječ Isusovih učenika. Isus, dakle, moli za sva one koji će slušati govor o njemu, koji će svojim životom svjedočiti za njega. Isusova molitva Ocu dosiže i nas danas i naše suvremenike. Kršćanstvo je vjera svjedoka, vjera koja se prima slušanjem i prenosi uvjerljivošću istine, egzistencijalnom zahvaćenošću da je Isus Božja objava, očitovanje Božjeg milosrđa svim ljudima. I to je okosnica jedinstva.

Nadalje, Isus moli da njegovi učenici svoj stvarni zavičaj ne zasnivaju na zemlji nego na odnosu koji on ima s Ocem i koji je on ima s učenicima. Eshatološki moment, uozbiljuje boravak na zemlji. U tome nema prezira i bijega iz svijeta, nema ni nasilja ni pretvaranja društva u teokratsku naseobinu. Odnos prema Isusu i njegovu Ocu daje pravu vrijednost svim zemaljskim zbiljama i one dobivaju još veće značenje nego što ga imaju bez odnosa s Bogom. Bez Boga, ljudi i stvari „podivljaju“, nastaje konfuzija njihovih značenja, koliko god ljudi bili “jedinstveni”. Pa čak ako se i ne bi vjerovalo u Boga, to najuzvišenije, prvo, jedino i jedincato mjesto, koje vjernici pridaju Bogu, ne bi smjelo biti zauzeto nijednim čovjekom, idejom, ili bilo kojom zemaljskom vrednotom, pa ni ljudskim jedinstvom. Uostalom, svjedoci smo i danas kako se ljudi lako ujedinjuju u zlu, u uništenju drugoga. U tome se sporazume i oni koji se inače ne podnose.

Kada razmišljamo o jedinstvu za koje Isus moli, nastaju nemale poteškoće naših razumijevanja i tumačenja. Jedinstvo učenika na koje Isus poziva i moli Oca ne zasniva se na nekim ljudskim načelima, nego najprije na odnosu s Bogom. Nitko od ljudi nije konačno mjerilo jedinstva. Jedinstvo zatim ne označava poništavanje originalnosti ni slobode pojedine osobe, nego onu vrstu jedinstva gdje zajedništvo osoba omogućuje upravo procvat pojedinačnosti pred Bogom koji zahtijeva poštivanje razlika u ljubavi.

Posvuda čujemo gotovo vapaje za jedinstvom: u obitelji, u raznim zajednicama; u Crkvi se govori o jedinstvu, osobito o jedinstvu s poglavarima, traži se narodno jedinstvo. U tome često ima krivih, grešnih i za pojedince i rubne zajednice zavodljivih poziva s katastrofalnim posljedicama. Nerijetko su to samo pozivanja na poslušnost i tiraniju jednoga, na monopol jednoumlja ili jednostranačja koje čitave skupine i zajednice odvodi u nepopravljivu nesreću. To je u povijesti kršćanstva sve do naših dana, do posljednjega rata, izazvalo mnogo nepravdi, preseljavanja, konfliktâ i krvi. Pa zar se ne pitamo kako to Isus nije mogao ostvariti jedinstvo sa svojim “protivnicima” i zašto je on nastradao ako mu je bilo stalo do jedinstva. Zašto je nastradao i njegov učenik Stjepan, kako čitamo u prvom čitanju, ako mu je bilo stalo do jedinstva sa svojim suvjernicima i svojim narodom? Zašto radi jedinstva nije šutio?

U našim zajednicama i zajedništvima, zajedničkim naumima i poslovima, prepuno je lažnoga, ubilačkoga jedinstva. I oni koji najčešće zagovaraju jedinstvo nekada i nisu svjesni koliko su umišljeni i koje zlo nanose drugima. Ako mislimo da se to ne odnosi na nas, sjetimo se svih zlih vođa u daljoj i bližoj povijesti. Isus nije – kako to često oni na vlasti i moćnici čine – postavio načelo jedinstva tako da se ni s kim ne zamjeri, da se nikoga ne vrijeđa, da se oduzme svaka kritičnost prema poglavarima. Naravno, da Isus nije postavio vrijeđanje kao svoje životno načelo. To ne smije biti ni načelo u ponašanju njegovih učenika. Isus, međutim, temelji jedinstvo na odnosu prema Ocu i odnosu prema istini. Zato su neodrživi i neevanđeoski naši govori i pozivi na jedinstvo ako ih pokreće utilitarni stav prema istini, da se istina prešućuje ili iskrivljuje radi lažnog jedinstva, ili da se sačuva pozicija kompromiserskim i oportunističkim računicama, nezamjeranjem ikome, osobito neraskrinkavanjem zla, što onda za posljedicu ima ne samo nijekanje slobode mišljenja i govora, osude istinoljubivih ljudi kako se to dogodilo Stjepanu i drugim Isusovim učenicima, nego u zlo se odvode mnoge ljude, čitave zajednice i narodi.

Jedinstvo, dakle, nije uniformnost, jednoobraznost mišljenja i djelovanja. Ono ne poništava razlike nego ih afirmira. I jedinstvo se nikada ne zavodi prijetnjom, silom i kaznama. Zasigurno kršćanski nauk o svetoj Trojici, na otajstven ali ipak shvatljiv način, ako išta, ipak govori o jedinstvu razlika osoba koje žive božansko zajedništvo. I činjenica da imamo četiri Evanđelja, četiri zapisana svjedočanstva o Gospodinu Isusu, kao osnovnu normu svoga djelovanja, govore o jednom jedinom Spasitelju, ali na četiri ipak različita načina. Stoga je zajedništvo osnovna oznaka jedinstva, a ne jedinstvo kao tiranija jednoga, dio onoga što uz kategoriju osobe i slobodu, kršćanstvo nudi svijetu, ostavlja mu kao najljepši miraz.

Isusova molitva za jedinstvo učenika ukazuje i na najgrešniju stranu njegovih učenika: razdijeljenost, posvađanost, sukobe i raskole. Riječ je najprije i uvijek o jedinstvu kršćana u Isusu Kristu, a ne jedinstvu u zemaljskim ciljevima, osudi drugih i postavljanjem sebe za mjerilo. Najgore zlo siju oni koji pod krinkom “svoga jedinstva” ušutkuju i nište razlike. Veliko zlo čine oni koji iz kompleksa nepotvrđenosti, skrivene dominacije i s maskom duhovne širine, potiru stvarne razlike među ljudima. Za kršćane, samo jedinstvo u Isusu Kristu, a ne – kako mi to uvijek želimo – jedinstvo na moj način, po mom mišljenju, u mojoj Crkvi i mome vjerovanju, jest preduvjet da nam drugi povjeruju da smo pronašli sreću i smisao života. Mi se štoviše vrlo lagano ujedinjujemo u zlu, u onome što je protiv drugih, ne naših, osobito onih boljih od nas. Mi se bez puno dvoumljenja solidariziramo sa zločincima, jer nam je kao i njima više stalo do važenja i moći nad drugima, nego do istine i zajedničkog dobra. Pod jedinstvom često skrivamo svoje sebične interese i tako još više dijelimo ljude i svoj svijet.

Nejedinstvo, oholost i bahatost kršćana smetnja je kršćanskoj vjerodostojnosti. Nisu dakle zloba, grešnost, nedostatna obrazovanost, duhovna lijenost, neznanje ili glupost drugih, inovjeraca i nekršćana, agnostika ili ateista, prepreka da se susretnu s Isusom, jedinstvenim Spasiteljem svijeta, nego naše kršćansko licemjerje, naše raskolništvo, naše grčevito prisvajanje Isusa samo za sebe, naše preplašeno i trgovačko kalkuliranje s njegovim evanđeljem i neživljenje po njemu samo da se sačuva pozicija na koju smo stigli samosažaljenjem, smicalicama ili trgovinom.

******

Uskrsno vrijeme traje još jedan tjedan, do Duhova. Ulazimo uskoro u tzv. vrijeme kroz godinu, u obično vrijeme, u običnosti naših dana iz kojih i ne izlazimo. Svijet, veli Ivan Evađelist, nije upoznao Isusa, ni to da je on poslan od Boga. A jesmo li ga mi upoznali? Neki su kroz povijest povjerovali u njega, i Isus im je očitovao tko je Bog, tko je Otac nebeski i što je smisao života. Možemo li se mi pridružiti svjedocima istine u ljubavi koja se očitovala u Isusu? Možemo li ljubiti i Boga i ljude, od bližnjih do nedragih, onako kako je Isus ljubio i ljubi? Ili ćemo i dalje namatati tiraniju svojih zemaljskih projekata jedinstva! Jedinstvo s Isusom je jedinstvo u istini i ljubavi a ne samo u ljubavi, pristranoj, sebičnoj ljubavi bez istine. Jedinstvo s Isusom košta raznih kamenovanja. Stjepan i još mnogi drugi su tome svjedoci. Lažno jedinstvo je unosno i ne žrtvuje sebe nego druge.

Fra Ivan Šarčević