Sveti Ilija: uzor proročke vjere

Kr 19,4-9a.11-14a; Lk 9,28b-36

Ima li ih i trebaju li nam danas proroci? S takvim pitanjem bi se trebalo uputiti u razmišljanje o onim ljudima na čijim se svjedočenjima temelji naša vjera, o onim ljudima koje smatramo najvećima među ljudima i u ljudskoj povijesti – prorocima. No, postavljajući pitanje o prorocima odmah treba kazati da je njih malo, uvijek iznimno malen broj. U dugoj povijesti spasenja, kako nas izvještava Stari zavjet, govorimo da ih ima četiri velika i dvanaest mali. To je doista malen broj za tisuću godina. Ovo je važno imati na umu i u našem vremenu da se ne bismo zanosili kako živimo proročki. Naprotiv, ničim toliko ne oskudijevaju naša vremena kao proročkim glasovima. Nije, međutim, riječ o tome da Bog ne poziva ljude u proročku službu, nego je više riječ o tome da ljudi – Božji ljudi: svećenici, franjevci, duhovne osobe, vjernici uopće – izmiču Božjem pozivu. Zatvaraju svoje uši da ne čuju, ili da dokraja ne čuju Božju riječ, ili bježe u svoj strah od ljudi, u osrednjost i oportunizam. Nerijetko, ono što Pismo često i govori, mnogi od pravih proroka postaju lažnim prorocima, licemjernim pismoznancima, ljudima bez karaktera i supstance. Događa im se ono što Isus kaže: dobivaju čitav svijet ali gube sebe, gube svoj život.

Danas svetkujemo dan najvećega židovskoga proroka, dan proroka Ilije. Na njegovu životu i svjedočenju možemo preispitati i svoje živote ako želimo da nam naš zaštitnik,  prorok Ilija, bude uzorom u našem životu i djelovanju.

Ilija dolazi iz Tišbe, pustinjskoga kraja, s onu stranu Jordana a djeluje u Izrealu u IX. stoljeću prije Krista, za vrijeme izraelskoga kralja Ahaba i njegove žene Izabele. Ilija je živio skromno. Piše kako ga je Bog preko gavran hranio i pripremao za njegovu službu. Njegova se proročka služba, kao i služba proroka uopće, odnosi na tri područja: područje vjere u Boga, na područje odnosa prema drugima i na socijalno područje. Sva ova područja su uzajamno povezana.

Prvo područje koje označavamo razinom vjere u Boga, javnim odnosom prema Bogu, mogli bismo kazati da se odnosi na Ilijino javno djelovanje: na njegovo propovijedanje, na njegov govor o Bogu (teo-logiju), na njegov odnos prema politici, prema vlasti, prema ljudima koji se također – kazali bismo – bave religijom, “žive od nje”, koji su kao i Ilija pozvani u proročku službu. U Ilijino vrijeme Pismo kaže kako su vjernici “hramali”, nisu se mogli odlučiti u kojega boga vjerovati. Biblija, naime, kaže za kralja Ahaba “da je činio više zla od svih svojih prethodnika” (Kr 16,30). On se oženio ženom pogankom, Izabelom. Nije bio problem što je ona bila tuđinka nego što je odvratila kralja, a kralj svoje podložnike, narod, od štovanja Jahve, Boga otaca, Boga Izraelova a priklonila i kralja i narod da se klanjaju bogu Baalu. Izabelino ime i znači Baal je bog, dok Ilijino ime znači Jahve je Bog, jedini Bog u Izraelu. U tome se sastoji cjelokupno Ilijino poslanje. Ilija revnuje za čistoću vjere. [Ima li u ovom podatku razloga da je Rim 1752. godine Prorok Ilija proglasio zaštitnikom Bosne, vikarijata Bosne Srebrene.]

Ilijino proročko djelovanje u revnovanju za čistoću vjeru pokazuje se u odnosu prema zavodljivom slabiću, kralju Ahabu, njegovoj vlasti i njegovim lažnim savjetnicima, lažnim prorocima, a svoj vrhunac ima u onom događaju s Baalovim svećenicima. Znamo kako je Ilija nasuprot sebe imao 400 Baalovih svećenika i kako su na brdu Karmelu prinosili žrtve da bi se provjerilo koji je Bog jači. Ilija je tako vjerovao u Boga da se nije bojao da sam stane pred tolike protivnike-svećenike. I bio je uslišan, dok su Baalovi svećenici uzaludno vikali svome bogu da ih usliša. Ilija im se čak rugao, da viču jače, slično kako se kroz čitavu povijest ljudi nadvikuju kako bi dozvali Boga. U čistoći svoje vjere, razumljivo je za ono vrijeme da je Ilija čak dao ubiti sve te svećenike, slično kako su Ahab i Izabela poubijali sve Jahvine proroke, sve Božje ljude pa je Ilija ostao sam. Time je navukao bijes i mržnju, ne toliko Ahaba koliko njegove opake žene.

U svome djelovanju Ilija se susreo i sa samim kraljem Ahabom. I kako se to redovito i događa, kralj ga pita: “Jesi li ti onaj koji upropašćuje Izraela?” (1 Kr 18,17). Kralj želi optužiti Iliju za ono što on čini. Sve loše vlasti, kako političke tako i one religiozne, najčešće čine tako da optužuju dobre ljude za ono zapravo što oni čine. Zar i u naše vrijeme mnogi ne optužuju nevine, one koji su digli glas protiv loše politike: da su izdali svoj narod, da nisu pravi vjernici, da nisu crkveni? Zbog lukavosti i zloće vlasti, mnogi se i dobri ljudi uplaše i ušute. Ilija se međutim ne da ušutkati. Razotkriva perverziju, đavolsku zamku, tu strašnu političku izopačenost koja košta mnoge ljude. Odgovara kralju: “Ne upropašćujem ja Izraela, nego ti i tvoja obitelj, jer ste ostavili Jahvu, a ti si sljedbenik Baala” (18,18). Ilija to isto ponavlja skupljenom narodu na Karmelu gdje se onda i događa ono žrtvovanje između njega, samoga, i tolikih Baalovih svećenika. Ilija je čitavo vrijeme sam, krajnje sam. To označava proročku egzistenciju. Tek ima ponekoga prijatelja i sugovornika kao što je dvorski (Ahabov) upravitelj Obadija koji se bojao Boga i živio pošteno i slušao što Ilija kaže.

Važno je znati da Ilija nasuprot sebe, kao i prorok Mihej koji djeluje u isto vrijeme, osim kralja i kraljice ima i puno lažnih proroka. Pismo ih označava ljudima koji se udvaraju vlasti, kralju, narodu. Razlika između Ilije, pravoga proroka i lažnih proroka, sastoji se u tome što pravi prorok ne govori ono što godi kraljevim ušima, što odgovara narodu, nego govori Božje riječi. Razlika se očituje u biblijskim riječima vezanim za Ilijina suvremenika Miheja: “Ima još jedan čovjek preko koga bismo mogli upitati Jahvu, ali ga ne podnosim, jer mi ne prorokuje ništa dobro, nego samo zlo, to je Mihej…” (1 Kr 22,8), dok drugi, stoji u Pismu, drukčije govore: “Eno, svi proroci složno proriču dobro kralju”, pa glasnik govori proroku Miheju: “Govori i ti kao jedan od njih i proreci mu uspjeh.” A Mihej kaže: “Živoga mi Jahve, govorit ću ono što mi Jahve kaže” (22,13-14).

Zar u ovim riječima ne prepoznajemo današnje riječi mnogih na vlasti i mnogih “malih ljudi” koji odbijaju svaku kritiku, koji kažu za neke da kod svojih vide “samo crno”, pa govore samo ono što će odgovarati onima na vlasti i narodu, što godi njihovim ušima a ne govore Božju riječ. Zar u ovim riječima ne prepoznajemo mnoge lažne proroke (svećenike i franjevce) koji se udvaraju, koji šute na zlo, koji ušutkuju proročke glasove. Naravno, nisu lako i prepoznatljivi lažni proroci niti je lako, bez oholosti i umišljenosti, zauzimati poziciju proroka. Lažni proroci su uvijek uz vlast. Oni izopačuju Božju riječ. Oni samo govore o uspjehu i optužuju nevine. Lažni i zli proroci kao i vlastodršci straše, ušutkavaju.

Zlo se sâmo umnožava, a za dobro se treba potruditi. Zlo lako pronalazi suradnike, radi zaplotnjački, a pripisuje urote dobrima. Zlo se udružuje, planira osvete, misli samo na sebe, dok dobro djeluje iz razloga općeg dobra, za više vrednote. Tako je s Ilijom. I ostaje sam, tek ponetko ga prijateljski pomaže. On se uzda u Boga, a ne u ljude. On ne hrama, on se oslanja na Božju riječ.

Drugo područje na kojem svaki biblijski prorok djeluje je odnos prema drugima, prema onima koji nisu iste vjere. Znamo da je Iliju u njegovoj samoći Bog poslao udovici, poganki u Serfati sidonskoj. On je kod nje boravio nekoliko sušnih godina. Ona ga je hranila, a hrane nije ponestajalo. Zadivljujuća sloboda koja proizlazi iz vjere. Ovaj će primjer boravka Ilijina kod tuđinke udovice sam Isus navesti svojim sugrađanima i suvjernicima u sinagogi svoga rodnoga grada Nazareta, na što će ove uhvatiti biješ i htjeti ga kamenovati. Kako se povijest u lošem uvijek ponavlja? I danas mnoge hvata bijes i nasilje i na spomen o drugima i različitima. Od toga boluje naša zemlja većina njezinih stanovnika. Čitave je narode zahvatio prezir, mržnja i isključivost prema drugima. Bog se međutim služi i onim ljudima koji nisu naše vjere. Ilija ne iskorištava udovicu, niti udovica iskorištava Iliju. Bog vodi sve. Kolika je samo sloboda iz vjere da se dvoje ljudi poštuju, da ne dolazi ni do seksualnog ni ikakvog drugog ucjenjivanja i tlačenja. U ovom Ilijinom ponašanju Bog i nas današnje poziva na osjetljivost prema drugima, prema slabima u društvu, prema obespravljenima, prema udovicama i ženama.

A treće područje Ilijina djelovanja nadovezuje se na njegov odnos prema strankinji udovici, područje je društvene, socijalne pravde. U Bibliji stoji kako je tik do dvorca od bjelokosti kralja Ahaba vinograd imao obični čovjek Nabot. Kralj je, stalno potpirivan nezajažljivošću svoje žene Izabele, htio kupiti taj vinograd. Nabot nije mogao prodati vinograd, zemlju i baštinu svojih otaca. I kraljica savjetuje svoga muža tako da mu najprije udara na vlast: pa jesi li ti kralj u Izraelu, pa jesi li ti glavni, a kad si glavni, možeš sve. U tebe je pravda. I Izabela preuzima ulogu, piše pisma starješinama Nabotova mjesta da “prema njemu postave dva nitkova koji će ga optužiti: Proklinjao si Boga i kralja! Tada ga izvedite i kamenujte” (Kr 21,10). I tom strašnom optužbom, da je proklinjao Boga i kralja, te lukavim nasiljem, kraljica i kralj su se domogli vinograda a dali ubiti/kamenovati nedužna čovjeka.

Ništa novo za povijest. Ni za naše vrijeme. I danas se naši političari, mnogi politički i religijski moćnici bogate na pljački, otimačini pa i ubojstvima drugih, nedužnih. Ova zemlja je nastala na lukavom i ratnom oduzimanju imanja drugima, na toliko krvi mnogih nedužnih Nabota. Ova zemlja počiva na nepravdi. I danas mnogi grade svoje dvore i vikendice na uzurpaciji i povredi društvene pravde.

Za razliku od naših vremena, Ilija ustaje protiv socijalne nepravde. Odlazi kralju i govori mu da će sam nastradati kako to i biva, da neće ostati bez Božje kazne. Veli mu: “Umorio si, oteo si! Zato ovako veli Jahve: na mjestu gdje su psi lizali Nabotovu krv, lizat će psi i tvoju!” Ahab pak govori Iliji: “Nađe li me, neprijatelju moj?” Mislio je kako se zlo neće saznati, kako se zlo uvijek umišlja da je savršeno i da ga nitko neće otkriti. I Ilija mu odgovara: “Nađoh te, jer si se prodao da činiš što je zlo u očima Jahvinim” (1 Kr 21,20). Koliki su ljudi danas postali vrlo jeftini, prodaju se za malo da bi učinili veliku nepravdu (mali ljudi a veliki jadnici).

Ilija poziva da se usprotivimo društvenoj nepravdi, uopće nepravdama među nama. Pa pogledajmo malo u svoje obitelji, u svoje zajednice, u Crkvu, u narod, u društvene odnose uopće. Pogledajmo koliko nas je koji pljačkamo siromašne, koliko je onih koji si dopuštaju najveće luksuze a drugima oduzimaju sve, koji žive lagodno a htjeli bi da drugi rade za njih, ponašaju se kao ahabi i izabele kojima je zato što su na vlasti sve dopušteno, i najgore nepravde. I u Crkvi se tako događa: pljačkanje se skriva iza svetih riječi, ne plaćaju se radnici, siromaštvom ih se tjera u lopovluke. Zato se ubija proročki glas, zato se mnogi ljudi boje usprotiviti moćnicima. Zato provodimo život u stalnim smišljanjima lukavstva i nanošenja nepravdi nedužnima.

Prebogato je i poticajno razmišljanje o proroku Iliji. Djelovanje proroka Ilije odnosi se dakle na religiozno-političko područje, zatim na područje ljudskih odnosa s drugima i na odnos prema društvenoj pravdi. Glavno, međutim, uporište sveg Ilijina djelovanja jest Bog i Božja riječ. Ilija ne govori od sebe, Ilija svoju snagu ne temelji na sebi nego u Bogu. Bog je subjekt djelovanja, Ilija služi Bogu. I upravo tu niče i tolika njegova snaga i tolika mržnja kralja, lažnih proroka i kraljevih poslušnika prema Iliji.

Upravo u tom odnosu s Bogom leži i posljednja, ali glavna oznaka proroka. Bez nje on to ne bi ni bio. U proročkom, ali ne samo proročkom, nego uopće humanom i vjerničkom djelovanju uvijek se krije opasnost da se čovjek uzoholi, da se u nekim trenucima i vremenima osloni samo na sebe ili da ga obuzme strah, egzistencijalni strah besmisla svega što je i tako dobro radio. Proroka i više. Postojanost u dobru i proročkoj službi je iznimno je teška. Zlo je tako moćno da ponekada dovodi u pitanje sve. I mnogi odustaju. Izgleda da se to dogodilo Iliji. Upravo o tome govori odlomak iz Prve knjige o kraljevima koji smo danas čuli. Naime, nakon što je Ilija završio svoj obračun s Baalovim, Izabelinim svećenicima, Izabela je odlučila ubiti Iliju. Ilija se uplašio i pobjegao u pustinju. I onda govori Bogu da uzme njegov život. U borbi protiv zla i zlih ljudi, prorok zapada u samoću i depresiju, dovodi u pitanje čitav svoj život. Veli: “Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih!” (1 Kr 19,4).

U zauzimanju za dobro nastupe teška vremena krize. Dobar čovjek ostaje sam, mora donositi sam odluke. Zlo je uvijek kolektivno, grupaško, djeluje moćnije i racionalnije od dobra. Kao da se i Bog udalji od čovjeka u takvim trenucima, kao da iskušenju samoće nema kraja. Ilija očekuje da će Bog vidljivo zahvatiti u povijest, da će spriječiti pa i “spržiti” njegove neprijatelje. Kad je mislio da je u pobjedi nad Baalovim svećenicima sve završeno, zla kraljica, zlo još jače ustaje protiv Ilije. A on djeluje samome sebi tako bespomoćan. I onda opet slijedi Božja akcija. Bog opet preko svoga anđela hrani Iliju i govori mu da jede, da se ne predaje. I vodi ga na Horeb da mu dadne zadnju “lekciju života”, zadnju lekciju o sebi, o proroku, rekli bismo uopće o vjerniku, zadnju pouku gdje na čemu počiva njegov odnos prema drugima i životu.

Da, govori se o čovjekovom odnosu s Bogom i o Božjoj objavi u ljudskom životu. Čini se da Ilija očekuje da će se Bog objaviti u izvanjskim pojavama, u grmljavini, u potresu u vjetru. Bog će se, tako svi gotovo očekujemo, objaviti tako da svi vide. Bog će tako jasno stati na našu stranu, na stranu dobra. Bog, međutim, djeluje drukčije. Uvijek preko ljudi i uvijek tako da se sve može zanijekati, ne vidjeti. Posljednju lekciju uči Ilija da Bog ne uzdrmava izvana, da se povijest teško mijenja izvana, da kraljice i kraljevi, moćnici i silnici, ali ni proroci ni sveti ne doživljavaju obraćenje izvanjskim nasiljem i silama, nego da se susret s Bogom događa iznutra, gotovo neprimjetno. Bog – kako slika blagoga i lagano lahora – i želi kazati, dolazi gotovo nevidljivo.

Dugo je trajalo Ilijino teško, mučno samotničko prebiranje. Ništa od one moćne slike o Iliji kao gromovniku i stvaratelju munja. Ilija je čovjek, ustrašeni čovjek, ali i dalje vjeruje. Zavukao se u pećinu, pobjegao od ljudi, a tako je snažno revnovao za Boga. Kao i Ilija mnogi na svome putu dobra posustanu. Ilija se nije uplašio Baalovih svećenika, ali se uplašio kraljice. Strah je jedan od najvećih čovjekovih protivnika i zapreka da se bude čovjekom, vjernikom, prorokom. No, Bog ne ostavlja čovjeka samo ako se sluša njegov glas. Bog opet šalje svoga glasnika Iliji. I pita ga: “Što ćeš ti ovdje, Ilija?” Dvaput mu postavlja to pitanje, jednom prije objave, drugi put poslije objave. Želi mu kazati: nije ti mjesto ovdje, u spilji, u pećini, u bijegu od ljudi. I Ilija oba puta odgovara: “Revnovao sam veoma gorljivo za Boga… Ostao sam sam, a oni traže da i meni oduzmu život” (1 Kr 19,10.14). I glas mu veli da ne posumnja, Bog je tu pored njega. Mora izići iz pećine u koju se sakrio. Pećina ne daje sigurnost. Bog daje sigurnost. S Bogom se ne treba skrivati u pećine, s njime se bez straha može ići među ljude. I Ilija je izlazi iz svoje pećine. Očekivao bi Ilija kao i mi da se Bog objavi u sili i moći, u čudesima i prijetnjama, a Bog – kako piše u Bibliji – stiže u neprimjetnom povjetarcu, lahoru. Od toga povjetarca Ilija biva potresen iznutra, skriva svoje lice, kao što svaki istinski vjernik – poput naših starih – skriva lice pred Bogom (podizanje). Božji glas govori Iliji kako mu valja iznova poći među ljude i nastaviti svoj proročki posao.

Ilija – uzor proroka – kako i današnji biblijski odlomak govori, vodi nas k Isusu, k nasljedovanju onoga koji su sebi ispunja puninu proroštva. I Isus revnuje za čistoću vjere, odlučan je i hrabar, svjedoči da se ne može vjerovati u dva boga, niti u Boga i istodobno iskorištavati malene. Isus posve prelazi granice etničke i konfesionalne, zalaže se čitavim životom za pravdu. I sve iz jedinstvenoga odnosa s Bogom Ocem. I  uvijek bez nasilja. I on je imao tjeskobu pred odlučni kraj njegova poslanja. On se međutim ne skriva u pećinu i ne skriva lice pred Bogom. Isus je sav u svjetlu, u jasnoći, u istini. Njegovo se lice preobražava u Božjoj blizini. On svojim učenicima koji žele napraviti sjenice i ostati na Taboru, slično kao što je Ilija želio uteći od ljudi, skriti se u pećinu, govori da se moraju vratiti među ljude, biti pripravni nositi svoj križ nerazumijevanja, samoća i osuda, sve do vlastite kalvarije. Samo se tako mijenja povijest, iznutra, iz najdubljih strahova vlastitoga života, iz odvažnosti i slobode koja počiva na najčvršćem a najnevidljivijem odnosu: odnosu s Bogom Ocem.

Fra Ivan Šarčević

Samarijanac i još dobar

XV. nedjelja kroz godinu – C

Lk 10,25-37

Vrlo nam je poznat ovaj odlomak Lukina evanđelja, prispodoba o milosrdnom Samarijancu. Pripada najvažnijim Isusovim riječima i jedan od najčešćih na koje se pozivamo. Luka pripovijeda kako se jednom zgodom, dok je Isus naučavao, između Isusovih sugovornika izdvojio jedan pismoznanac – i onako kako to cinični mudraci i intelektualci čine – iako je znao odgovor, postavlja Isusu pitanje o tome što treba činiti da se spasi, da baštini život vječni. Isus, jer je stvar bitna, prihvaća njegovo iskušavanje, ali mu, kako on to i čini u sličnim situacijama, “odgovara” protupitanjem. Pita ga o onome najbitnijem u Zakonu, o najvažnijem u vjeri, jer po tome će se spasiti, zadobiti vječni život. Ovaj ispravno odgovara da je to potpuna ljubav prema Bogu, ljubav čitavim bićem, te ljubav prema bližnjemu onako kao što se ljubi sebe sama.

I kad bi se pomislilo da bi rasprava trebala biti okončana, upravo nastaje problem. Pismoznanac, kako stoji u evanđelju, da bi se „opravdao“, pita Isusa: „A tko je moj bližnji?“ Zacijelo tu i nastaje sva muka i ljubavi i vjere. Tko je, uistinu, moj bližnji? Koga se to treba ljubiti? Ljudima, kršćanima svih vremena, to je možda i najteže pitanje. Jer, zar ne izgleda da je nekako uvijek lakše ljubiti Boga nego bližnjega. Lako je ljubiti Boga, kako kaže Ivan u svojoj poslanici, Boga kojeg se ne vidi, nego bližnjega koga se gleda. No tko je, doista, moj bližnji kojemu trebam iskazati ljubav: jesu li to samo oni iz moje obitelji, prijatelji, iz moga razreda, moga sela i naroda?

I onda Isus priča jednu od svojih najljepših, najrječitijih i najzahtjevnijih usporedbi, usporedbu o milosrdnom Samarijancu. Poznata nam je, ali je svaka kršćanska generacija, svaki kršćanin treba uvijek iznova čitati iz svoga vremena i makar uvijek iznova potvrđivali njezino nadvremensko značenje.

I tako, priča Isus, silazio neki čovjek putem iz Jeruzalema u Jerihon. Razbojnici ga presreli, pretukli, orobili, i onako izranjena, ostavili polumrtva. I onda, nastavlja Isus, posve svjesno, a posve skandalozno, onuda, pored unesrećenika, prolazi najprije svećenik pa levit, službenici Božji. I kaže da prolaze slučajno, slučajno – nisu u žurbi, nisu za poslom, ne idu ni u hram na službu Božju, nego baš slučajno prolaze. I zaobilaze stradalnika. Nitko drugi ne zaobilazi nevoljnika nego upravo oni koji propovijedaju ljubav, nerazdvojivost zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Kako je Isus, kako je evanđelje tako skandalozno istinito i oslobađajuće pa da govori o zaobilaženju nikoga drugoga nego baš onih koji bi po svojoj službi i služenju najprije trebali pomoći? Kako je Isus zahtijevan najprije prema svojima, prema svećenicima i službenicima Božjim, duhovnicima i profesionalnim vjernicima? Svi drugi, svi vladari i poglavari, sve politike i institucije uvijek uljepšavaju i brane svoje. Isus je, međutim, posve istinoljubiv. Nesretnika zaobilaze svećenik i levit.

A onda, dalje priča Isus, nailazi nitko drugi nego Samarijanac, onaj tko je za Židove gori neprijatelj i od pogana, i od nevjernika, i od okupatora Rimljana. On je krivotvoritelj židovske vjere i prema starim izvještajima ova su se dva naroda mrzila gotovo neizlječivom, patološkom mržnjom. I Isus govori kako upravo najveći neprijatelj Židova, Samarijanac, pokazuje veliku ljubav za stradalnika. Stara se o njemu i više nego što bi zapravo trebalo.

I što nam ostaje na kraju? Mnogi će tumači i propovjednici današnjega evanđelja uteći u raznovrsna i sjajna izlaganja, mnogi će pronalaziti uvijek nova i nova značenja. Jedni će pričati o sveopćem indiferentizmu suvremenih ljudi za ljude u nevolji, jedni će pričati opet o Bogu i Božjoj velikoj, neizmjernoj ljubavi prema patnicama. U konačnici jedno je sigurno i to se ne može ni slučajno zaobići: Isus zahtijeva da se otkrije dobrota u neprijateljima, u konkretnim neprijateljima oko nas. Jer doista, ima takvih propovjednika i tumača Pisma koji neće ni spomenuti da je onaj koji je pomogao bio “neprijatelj” te da se od njega ne može očekivati ništa dobro. Ima, dakle, propovjednika koji će Isusovu riječ ili prikovati za uski krug svojih bližnjih, samo za one koji i nama čine dobro, ili će propovijedati o ljubavi prema dalekom i dobrom Bogu ili solidarnosti s ljudima koji su daleko od nas, po nekim crnim i siromašnim kontinentima.

Isus je izričit. Ljubav prema bližnjemu nalazi se u onome od koga se ne nadamo. Nisu, kako kaže, Ivan Zlatousti, svećenik i levit pomogli nesretniku, nisu to učinili Židovi, nego Samarijanac. Koliko ima propovjednika evanđelja koji sužavaju, zaobilaze ili razvodnjavaju svojim “sjajnim”, “nebeskim” riječima jednostavnu Isusovu riječ? Koliko ih ne dopušta da se ovo evanđelje odnosi upravo na one koje mrzimo, tu blizu nas, u našem susjedstvu, u našem gradu, u našoj zemlji?

Na koncu, Isus – taj nedostižni majstor dijaloga u vjeri, taj “polemičar” u istini i ljubavi – svome pitaocu izokreće njegovo pitanje. Ne pita ga što sada kaže tko mu je bližnji, kako je on Isusu na početku postavio pitanje, već ga pita: Tko je od ovih koji su naišli bio bližnji onom stradalniku, čovjeku u nevolji? Hoće kazati da nije ni Samarijanac pomogao čovjeku zato što je baš Samarijanac, nego zato što je dobar. Dobar je svatko onaj tko iskaže milosrđe svakom konkretnom čovjeku u nevolji. On je bližnji. Ne slučajno, ne spontano, nego svjesno i slobodno! Isus pitanje: Tko je moj bližnji? preokreće u životno pitanje: Komu sam bližnji?

Fra Ivan Šarčević

Janjci i vukovi, žetva i radnici

XIV. nedjelja kroz godinu – C

Lk 10,1-12.17-20

Današnji odlomak iz Lukina evanđelja govori kako Isus, osim dvanaestorice svojih učenika, nazvanih i apostolima, šalje još prilično velik broj svoji učenika, poslanika da naviještaju njegovu poruku o Božjem kraljevstvu, poruku novih odnosa među ljudima iz perspektive Božje pravde i milosrđa prema ljudima. Šalje ih brojem sedamdeset i dvojicu, a to znači mnoge, i to da idu po svim gradovima i mjestima gdje bi on sam želio biti prisutan, a to je među svim ljudima. Isus hoće kazati da se evanđeosko, kršćansko naviještanje ne odnosi samo na njegov uži krug učenika, rekli bismo danas na svećenike i duhovne osobe, nego na sve one koji se smatraju njegovim učenicima, kršćanima.

Isus svoj zahtjev za poslanjem svih svojih učenika obrazlaže činjenicom da je „žetva velika, a radnika malo“. Žetva se može razumjeti kao čitav svijet, čovječanstvo, kao svako mjesto i vrijeme u kojem vjernici žive – od onoga svakodnevnoga, do poslovnoga, od rada do odmora. S određenom vrstom i kritike, Isus veli da posla ima, ima mnogo ljudi koji su otvoreni njegovoj riječi ali malo je onih koji bi tu riječ navijestili; ima mnogo onih koji čeznu da budu oslobođeni od svojih isključivosti i zatvorenosti, mnogo onih koje su ljudi gurnuli u raznovrsne pogubne ovisnosti i ropstva, koje su moćnici gurnuli u laži i neistine, koje treba izvesti na slobodu, ali je malo osloboditelja, malo založnih za unesrećene; ima mnogo onih koji su izloženi zlim silama nepravde, ugroženosti i podčinjenosti, ali nema tko da im se primakne i izvede ih iz njihova sužanjstva. Rekli bismo, ima posla, ali nema radnika. Baš slično onako kako se često žalimo međusobno kako ljudi neće raditi neke poslove i kako uopće ima malo ljudi koji su stvarno zauzeti da pošteno i zdušno obavljaju svoje poslove.

U daljnjem nastavku evanđelja navodi se što to Isus traži od onih koje šalje:

– Ponajprije Isus govori da budu svjesni da ih ne šalje na „izlet“, na „ekskurziju“ nego „kao janjce među vukove“. Ne onako kako mnogi navjestitelji Božjega kraljevstva čine: ponašaju se kao vukovi, iskorištavaju ih i duhovno uništavaju svoje ovce, uskraćuju im oslobađajuću istinu i solidarnu ljubav. Ići kao janje među vukove, ne znači ići bezglasno, lažno pokorno, u strahu. To znači da Isusov učenik unaprijed mora računati na neprihvaćanje, na sučeljavanja i protivljenje, na progon. Govori im da se ne trebaju prepasti kad budu ulazili među čopor vukova koji ih žele proždrijeti, poništiti i njih i njihovu poruku. Snaga Isusovih učenika nije u njima nego u poruci koju nose. Isusovi poslanici su nenasilni, janjci, ali odlučni i odvažni u svom poslu i trebaju računati na gubitništvo, na neuspjeh, jer kontekst u kojeg dolazi Evanđelje nije unaprijed otvorena i gostoljubiva nego vučja atmosfera.

– Isus je jasan pa i odrješit kada govori da njegovi učenici, ako negdje i ne budu primljeni, a to će se svakako dogoditi, otresu i prašinu njihova prostora kako bi im to ostalo kao znak njihove tvrdoće i neotvorenosti. Ne treba žaliti, nego treba nekim znakom otresti svaku vezu s takvima oporim i tvrdim ljudima. Isus hoće da njegovi učenici zadrže svoje dostojanstvo i dostojanstvo svoje osobe. Nisu oportunisti ni kolebljivci. Isusov učenik ima ponos, ali taj ponos gradi ne samo iz sebe sama nego upravo iz najsnažnije poruke za ljude – Isusove istine i ljubavi.

– Isus potom od svojih poslanika traži da se ne osiguravaju, da ne nose sa sobom ni novca ni torbe ni obuće, da ne nagomilavaju nepotrebno. Kao da im hoće kazati, krenite bez potpore materijalnoga, jer Isusov učenik ne može propasti, kao i da se ne stide ni jesti ni piti, jer radnik mora imati svoju plaću. Povijest pokazuje da navjestitelji Isusove riječi (svećenici, franjevci, časne sestre…), nikada nisu materijalno oskudijevali. I ne bi trebali zahtijevati uvijek neke nove stvari nego da se zadovolje onim što je stavljeno pred njih, jer uvijek će biti stavljeno i darovano i iznad njihovih potreba.

– Isus zatim, a što može djelovati čudno i neuljudno, traži od svojih učenika da nikoga putem ne pozdravljaju i da ne prelaze iz kuće u kuću. Hoće ima kazati da ne dopuste da ih išta skrene s njihova poslanja. U poslanju trebaju biti nepokolebljivi i sabrani. Naime, zna se dogoditi da se Isusovi učenici suvišno zadržavaju s nekima, gube vrijeme u dokonim razgovorima i planiranjima, pa skreću sa svoga pravog puta, gube svoje osnovno poslanje, bave se nekom drugom porukom. Također im kaže da ne prelaze iz kuće u kuću. Čini se da time razotkriva ponašanje onih duhovnika i poslanika koji stalno mijenjaju svoje društvo i slušatelje, mijenjaju  ljudi, samo da ne budu među onima kojima su doista poslani.

– No jedna od najvažnijih stvari Isusovih poslanika u prostoru žetve naviještanja Božjega kraljevstva jest da Isusovi učenici budu širitelji mira – mirotvorci. Taj mir, Isusov mir je kreativni mir, a ne grobni mir, ne mir smrti i praznine. Taj mir traži popravak našega odnosa sa samim sobom, s drugima i Bogom. Biti u miru na te tri razine, doista je Isusov mir. Naravno, taj mir stvara nemir kod mnogih, pa onda mnogi i neće prihvatiti Isusove mirotvorce koji svoje poslanje ne čine zbog zarade, zemaljskoga ugleda i ideologije, nego iz dubokoga uvjerenja.

Kada su se Isusovi učenici vratili – izvještava Evanđelist  Luka – radosni s uspjeha njihovoga obavljenoga posla kojega su činili u ime Isusovo, Isus im još jednom govori o negostoljubivosti nekih, te da se i dalje ne straše gaziti po zmijama i štipavcima, po svoj sili neprijateljevoj. Kršćanin nije dakle čovjek koji biva uvijek prihvaćen, čovjek koji nema neprijatelja, koji je sa svima dobro. Naprotiv. Veli im da se ne straše ljudi i neprijatelja ali da ih ne obuzme uspjeh što im se zli pokoravaju, nego da svoje djelovanje promatraju iz perspektive njihovih imena koja su zapisana kod Boga, da u skladu s tim imenom djeluju ovdje na zemlji. Isus dakle inzistira da njegov učenik ne temelji svoje djelovanje ni na uspjehu ni na neuspjehu, nego da ozbiljno računa na snagu svojih protivnika, na uspjeh zla, kao i na zavodljivost vlastitoga uspjeha (popularnosti) koja ga može skrenuti s puta evanđelja.

Današnje nam evanđelje – da zaključimo – govori da smo svi pozvani biti Isusovi poslanici, mirotvorci, radnici na Isusovoj velikoj žetvi. Nisu evanđelje i Isusova poruka pridržana samo nekim izabranima, nego smo svi obavezni naviještati je. I svi smo odgovorni kako ta poruka “uspijeva” u našem nimalo laganom /vučjem/, ali našem jedinom svijetu. Mnogi samo žanju, kao vukovi, a radnika je malo.

Fra Ivan Šarčević

Vjernici i apostoli sa slabostima

PETAR I PAVAO

Uvijek kad se nađemo na slavljima apostola i svetaca, jedinstvena je prilika – u njima kao uzorima – preispitati našu vjeru pred Božjim licem u našem vlastitm vremenu i okolnostima. I ovi trenuci su da se od sporednoga vratimo bitnom, vrijeme da se misli na Boga. U našem vremenu se i nama, svakom osobno, postavlja pitanje kako nasljedovati Isusa Krista na apostolski način, jer u konačnici i ispovijedamo: Vjerujem u apostolsku Crkvu.

Slavljenje ove svetkovine starije je od Božića, jer su Petar i Pavao bili mučenici. Oni su dva različita čovjeka, po podrijetlu, po naobrazbi. Dva Isusova apostola, prvi i posljednji među pozvanima, među poslanima. Jedan se susreo i živio sa zemaljskim Isusom, drugi je susreo uskrslog Krista. Jedan ribar, drugi farizejski učitelj i rabin. Imaju istoga učitelja, slično su nastradali, živjeli u nenaklonjenim okolnostima. Jedan se stalno kolebao ali i vjerovao, uvijek se vraćao raskajan, a drugi se od progonitelja kršćana obratio i bio vjeran ali je, i kako sam svjedoči, imao “trn” u svome tijelu koji ga je stalno sputavao u nasljedovanju Isusa.

ŠIMUN-PETAR – je zajedno sa svojim bratom Andrijom podrijetlom iz Betsaide, ribarskog mjesta uz Genezaretsko jezero. Čovjek jednostavan, neiskvaren, ponekad “prijek” i plah, pošten,  vjernik sa slabostima. Ribar koji je odmah pošao za Isusom, prvi na listi Isusovih učenika, apostol apostolâ. Svom se osobom stavio kao prvi uz Isusa i Isus ga kao takvoga izbrao i prihvatio. Čini se da nije bio posebno obrazovan, ali je bio glavni organizator, predstavnik i vođa učenika i Isusove učeničke zajednice. Prvi je Isusa nazvao Mesijom, Kristom. Plamtio je žarom, istodobno odlučan i nježan.

Prvi u ispovijedanju vjere u Isus. Petar (STIJENA) je, kako slušamo, prvi se dao nadahnuti da prepozna Isusa, ali ga onda povukao na stranu da mu kaže da se njemu ne smije dogoditi da bude raspet. Petar očekuje trijumf, zemaljske pobjede, jer, mislio je, nije moguće da će Isusa, Božjeg Pomazanika, Krista, starješine, poglavari i vođe naroda raspeti. Isus mu govori da nije dobro razumio njegov identitet, čak mu kaže da je s tim mislima sotona i da ide za njim, da nasljeduje Isusa a ne da se stavlja ispred njega.

Petar je uvijek među trojicom učenika u najvažnijim Isusovim događajima. I zaspao je s drugima u Isusovom sudbonosnom času. A onda kad se u najdramatičnijim događajima svatko “osamostaljuje”, biva prisiljen ići svojim putem i osobno se postaviti prema Isusu. Slijedi Petrovo zatajivanje. Petar se, naime, uvijek junačio da će uvijek biti uz Isusa. I u onoj zgodi kada mu Isus govori kako se sotona sprema da ih prorešeta kao pšenicu, Petar veli da će s njime kamo god treba (Lukino evanđelje) i u tamnicu i u smrt. Isus mu veli da pijetao neće treći put zapjevati a on će ga zatajiti. I zatajivanje i Isusova i svoga identiteta događa pred sluškinjom. Petar je tada gorko zaplakao.

Od tada Petar biva skromniji, a odlučniji. Od tada do kraja života nije se više uspoređivao s Isusom. Od tada mu snaga nije dolazila od njegove jačine nego iz nasljedovanja Isusa. To pokazuje i ona pouskrsno ispitivanje: Šimune Ivanov, voliš li mi više nego ovi. Jer Petar je uvijek smatrao da najviše vjeruje, da najviše ljubi, da sve zna… Ostao je zastiđen ali i ohrabren. Nije više išao oponašati Isusa, nego ga nasljedovati. Nije išao ispred ni pored, nego iza Gospodina. Poslušao je napokon onaj prvi poziv: Pođi za mnom – Slijedi me!

Petar je i prvi od učenika, u uskrsnoj vjeri, u jeruzalemskoj zajednici. Krsti poganina Kornelija. Još jedan događaj može nam oslikati kako je Petar postao velik. U Samariji Petar i Ivan imaju muku sa Simonom Magom, imaju muku sa “simonijom”, trgovanjem sa svetim stvarima, korištenjem sakralne moći unutar kršćanske zajednice. Imaju muku s trgovanjem crkvenim službama. Petar snažno ustaje protiv toga i zagovara obraćenje i samoga Simona, jer se ne može ni prodavati ni kupovati svetinja; dar Božji ne može se kupiti novcem, ni svete službe. To je najteža izopačenost u vjeri.

Petar umire u Rimu kao Isusov mučenik. Predaja kaže da je naopako raspet na križ, jer se stidio sebe da je slab vjernik. Nije htio da bude raspet kao njegov Učitelj i Gospodin. Nije mogao biti isti Isus, mogao ga je samo nasljedovati.

SAVAO-PAVAO dolazi iz trgovačkoga grada Tarza u Maloj Aziji. Iako je imao zanat šatordžije, bio je vrlo obrazovan čovjek. Rekli bismo da ga resilo ono što bi svaki čovjek Europe trebao posjedovati: grčko mišljenje i svijest čovjeka pojedinca, rimsku organiziranost i poštivane zakona, a od židovstva slobodu i ljubav, žar i revnost za tradiciju i vjeru otaca, i konačno od vjere u Isusa Krista univerzalnost Božje poruke spasenja, slobodu od svake navezanosti i solidarnost s nemoćnima.

Iskustvo da je ljubljen, iako je činio zlo, da je spašen od grijeha, da su mu grijesi oprošteni, slično kao i kod Petra (unatoč zatajivanju), temelj je Pavlove osobnosti. Zahvalnost za Božju milost, vraćala mu je povjerenje u sebe sama, tako da je slab i grešan čovjek zadobio neizmjernu snagu, hrabrost najvećega kršćanskoga svjedoka.

Pavao je posljednji od apostola, nedonošče. Njegov, preokret, obraćenje nastaje na putu za Damask gdje je trebao proganjati kršćane, židovsku sektu. Unosio je strah i trepet kršćanskim zajednicama. Njegovo je obraćenje jedinstveno u povijesti. Najvažnije u tom obraćenju: nije zamrzio one s kojima je bio prije, s kojima se družio; istim žarom kojim je proganjao kršćane, sada je – bez nasilja – naviještao Isusa Krista, Spasitelja svih ljudi. Osnivao je zajednice, pomagao im i  materijalno, radio svojim rukama i propovijedao. Skupljao ljude, imao nove apostole i žene oko sebe. Skupljao posebno milostinju za jeruzalemsku crkvu, zajednicu u glavnom gradu, za one koji su bili slabi i proganjani.

Žestoko se protivio podjelama u zajednici.  Poznata su njegova oštra sukobljavanja na dvije razine: podjelu na bogate i siromašni te podjelu koja je uzrokovana ljudskim taštinama: tko je čiji učenik, koji su najvažniji učitelji, jer su jedni govorili da su Apolonovi, jedni Kefini (Petrovi), drugi pak da su njegovi – Pavlovi, jedni opet da su Kristovi kao da je Krist razdijeljen. Sam Pavao je dakle bio proglašavan djeliteljem zajednice, ali je ostao uporan da sve treba činiti u ime Isusa Krista.

Pavao je iznimno važan i za pitanje razumijevanja slobode od zakona, od one agresivne ograničenosti, od juridičkog mešetarenja oko toga tko je vjernik i tko to može biti. Usprotivio se Kefi/Petru u lice i njegovome licemjerju. Apsolutna vjera u zahvalnost za Božju milost koja ga je oslobodila njega samoga, i učinila apostolom pogana (usprotivio se tako snažno ako je netko morao postati prvo židov da bi bio kršćanin), ljubiteljem ljudi, čovjekom svoga naroda, čovjekom koji nije imao straha susretati različite ljude, koji je doživljavao i neuspjehe, ali ga oni nisu pokolebali.

On je “izvukao” kršćanstvo iz židovstva, skinuo mu nacionalne okove. Ne negirajući svoj narod i njegovu odgovornost za svijet, Isusovu poruku Božjega kraljevstva učinio univerzalnom za sve ljude. I on je svoj život završio kao Isusov mučenik, u Rimu, kod Tri fontane, danas Crkva sv. Pavla izvan zidina.

Pred nama su dva moćna kršćanska uzora kako nasljedovati Gospodina Isusa – apostoli Petar i Pavao. I mi smo pozvani živjeti iz ZAHVALNOSTI, a ne iz povreda i starih zlopamćenja, ne iz umišljaja kako smo dosegli istinu i postali najvjerniji vjernici. I pred nama je pitanje koje je to naše zadnje uporište. Obojica Isusovih učenika koje danas spominjemo i častimo doživjeli su veličini Isusove ljubavi. Isus Krist je njihovo bogatstvo, i to su bogatstvo svjedočili bez računice. Nisu se uzmicali, nisu pazili kad je zgodno a kad nezgodno vrijeme da budu njegovi autentični svjedoci i da dokraja založe svoje živote.

Fra Ivan Šarčević

Svetkovina sv. Ivana Krstitelja

U DRUŠTVU SA SVETIM IVOM

Obraćenje – temeljni događaj života

[Ova je propovijed održana u Podmilačju, na uočnicu Svetoga Ivana Krstitelja, 23. lipnja 2007.]

Uvod u misu. Stoljećima se u ovu kotlinu pored Vrbasa slijevaju tisuće ljudi; stoljećima ova dolina odjekuje molitvama i pjesmom. Ovo je dolina proroka Ivana, a to znači dolina obraćenja. Stoljećima ovdje vjernici čine pokoru, obavljaju zavjete, zahvaljuju Bogu, ispovijedaju se, izmiruju s Bogom i ljudima, mijenjaju svoj život.

I večeras, na uočnicu svetoga Ivana Krstitelja, došli smo sa svojim potrebama, molitvama, zavjetima, zahvalama. Došli smo očitovati svoju vjeru, ali i molitvu za obraćenje za poboljšanje, promjenu života. Ima nas koji i ne znamo izraziti ni svoje potrebe ni molitve. Došli smo, kao da nam je sve strano. Neki smo stigli s drugima, nekima nam je stalo samo do društva; neki smo se zavukli u svoje samoće, nerazumijevanja, možda bezizlazne i očajne putove, osamili se negdje iznad kotline.

Nečija su srca nabrekla od želje se promjene, da im život krene u drugom smjeru; da im u obitelji dođe sklad, neki da iziđu iz neimaštine, neki da ostvare dobre odnose, netko da mu se rodi ljubav.

Ima nas čije je srce zakrčeno gorčinom, povredama, nekima čak obraslo i mržnjom. Puno nas je koji očekujemo da se nešto dogodi, iako ne možemo iskazati sami sebe. Ima među nama onih koji od svoje patnje ili patnje i bolesti svojih bližnjih ne mogu reći ni riječ, a kamoli da mole – kao da se sav njihov život pretvorio u vapaj Nebu, nečujni vapaj za Božjim izbavljenjem.

Došli smo da oslušnemo glas proroka Božjega, da oslušnemo glas koji pripravlja put Božjem dolasku u naš život. Došli smo se susresti s Bogom, izmiriti se s njime i s bližnjima, skupiti snage za daljnji život. Zato se otvorimo Božjem Duhu. Bog nas večeras želi posjetiti u ovoj dolini ljudskoga zajedništva u ovoj dolini Ivanova glasa i poziva na obraćenje. Iskreno se zaustavimo nad svojim životom, posvijestimo si da Bog želi večeras biti sa svakim od nas bez iznimke.

Fizičke i duševne bolesti

Vjera znači da se svakome od nas Bog večeras želi primaknuti da nas želi pohoditi. A nas ovdje ima različitih. Svi smo pojedinačni i svakome na njegov vlastiti način Bog želi prići. A nas ima zdravih, ima nas bolesnih. Ima nas koji smo došli moliti za svoje ozdravljenje, ima nas koji molimo za zdravlje svojih bližnjih.

Naše su bolesti – neke fizičke, neke duševne – neke od tih bolesti su neizlječive, za neke od njih zadnjim snagama svoje vjere nadamo se da će Bog učiniti čudo, da će Bog, ne po našim zaslugama, nego priznanjem naše ljudske nemoći i snagom svoga milosrđa zahvatiti u naš život, u život naših bližnjih i izmijeniti bolesni život u zdravi.

No, ne možemo, braćo i sestre, tu ništa posebno učiniti. Stvarnost, zbiljnost čuda ozdravljenja nije u našim moćima, ni u kakvim magijskim čarkama naših molitvenih riječi, nego u otajstvenoj odluci Boga i u Božjem promislu.

Bez sumnje naše teške bolesti – fizičke i duševne – teret su i nama i našim bližnjima, često nam se čine prokletstvom a za neke su one i blagoslov. Dio naših bolesti ima svoje uzorke u nama ljudima, ali i za mnoge od njih ne znamo zašto su se pojavile i uzaludno im je tražiti krivce, uzalud je i pogubno živjeti u krivoj krivici, krivom okrivljivanju. Mnoge su bolesti i patnje osobito malenih i nedužnih dio tajne ljudske konačnosti i prolaznosti, tajne smrti. Ono što je sigurno jest to da su bolesti i patnje sastavni dio života, da one dotiču život na najintenzivniji i najdramatičniji način, kao i to da bolesnici i patnici, gotovo kao nitko zdrav, osjećaju život u njegovoj srži. Bolesti i patnje mogu od nas učiniti slomljene ljude, depresivne i mračne, ali i ljude vedrine i ižaravanja životnoga elan i smisla. Bolesti i patnju možemo shvatiti kaznom ali i blagoslovom. Bolesti i patnje naših bližnji mogu nam biti nesnošljivi teret, izvor nervoze i agresije, ali i jedinstvena staza našega mukotrpnoga uspona do ljudskosti i istinskoga svjedočenja vjere.

U svakom slučaju, bolesti i patnje očituju da nismo gospodari svoga postojanja kao i to da ćemo ostati prikraćeni za konačni odgovor zašto smrt, pa onda i zašto bolest i patnja. Ni u Isusu nam nije dano definitivno oslobođenje od smrti, bolesti i patnje, nego nam je ponuđen put, način kako se s njima ophoditi i ponuđena nam je nada uskrsnuća, nada drugoga života – nada da će jednom biti otkupljena svaka naša bolest, svaki nedostatak, svaka suza će biti otrta s naših očiju, ispunjena svaka čežnja naših duša. Ostaje nam da se liječimo od svojih fizičkih i duševnih bolesti, ali i da ih strpljivo nosimo. Osobito od onih koji su manje bolesni, ili nas koji se smatramo zdravima, traži se da strpljivo nosimo patnju svojih bližnjih, neizlječive bolesti svojih dragih, da im budemo milosrdni i od praktične pomoći.

Bolesti duha – duhovne bolesti

No, braćo i sestre, mi smo večeras došli u Podmilačje svetome Ivi ne samo da se molimo za ozdravljenje od naših fizičkih i duševnih bolesti, nego i od naše grešnosti, za ozdravljenje od naših duhovnih bolesti, došli smo moliti Boga za naše obraćenje. Došli smo u ovu jordansku, bosansku dolinu, Ivanovu dolinu, u kojoj također i večeras odjekuje Ivanov glas: Obratite se, približilo se Božje kraljevstvo.

Osim fizičkih i duševnih bolesti, postoje i oboljenja duha, bolesti ljudskoga duha. Što je to bolest duha? Mogli bismo to nazvati i bolešću ljudskosti, čovještva, bolešću našega karaktera, ili bolešću naše vjerničke egzistencije. O bolestima duha manje govorimo, iako nam nisu strane. Mogli bismo bolest duha nazvati i našom grešnošću, našim grijesima. Ako nam izraz bolest duha ili duhovna bolest nije jasan, možda nam čak para uši, mogli bismo posljedicu bolesti duha opisati biblijskim riječima koje je kasnije i preuzeo i sveti Augustin a što traje do u naše vrijeme – kao nemir srca, nemir našega unutarnjega bića, nesmirenost naše nutrine, to je posljedica bolesti duha, duhovnoga oboljenja. Zar nije nemir, manjak unutarnjega mira jedna od osnovnih oznaka i nas današnjih ljudi.

Došli smo dakle da u susretu s Ivanovom porukom razmislimo o bolesti našega duha, o našoj grešnosti, jer se duh veže za božansku sferu, za Boga. Ovdje ćemo razmisliti o tri naše duhovne bolesti: najprije o bolesti koja dolazi od naše krive duhovnosti, koja nastaje iz grijeha protiv Duha Svetoga, zatim o duhovnoj bolest koja nastaje zbog odbacivanja vrednota; i konačno kao bolest duha zbog grijeha laganja i neodgovornosti za vlastitu riječ.

1. Pogrešna duhovnost

Prva oboljelost našega duha jest grijeh protiv samoga Duha Božjega a koja se očituje kao tvrdoća našega srca, kao nepoučljivost našega uma da uopće možemo oboljeti duhom, da naša duhovnost, da način na koji vjerujemo u Boga može biti nedostatan ili čak iskrivljen. Iz toga se rađa ono što Sveto pismo naziva – narod tvrde šije, narod neobrezana srca, nevjerni narod, ili kako Novi zavjet kaže oholost života. To je umišljenost, uljuljanost kako smo na pravom putu i kako nam ne treba obraćenje ili ako kažemo da nam je potrebno, ne možemo izdržati zahtjev obraćenja, nego prebrzo letimo preko njega.

Prvo što Ivan Krstitelj čini, prvo na što poziva svoje suvremenike, a i nas danas jest da se ostavimo umišljene sigurnosti u vjeri i da krenemo na put obraćenja. Ivan Krstitelj zahtjeva promjenu smjera, temeljnu promjenu vjere. Svojim suvremenicima koji su se dičili da su sinovi, da su djeca Abrahamova, posve jasno kaže da je sjekira već položena na to umišljeno stablo vjernika.

Naša umišljenost počiva na sigurnosti naše tradicije kako smo pravi vjernici samo time što smo Hrvati ili što obdržavamo naše religiozne manifestacije. Vjera je dar, ali koji ne dolazi po krvi i tlu, nego Božjim pohodom i našom osobnom i slobodnom odlukom. Vjernik se ne rađa nego postaje. Nećemo primiriti Boga niti utješiti nemir svoga srca time što ćemo ispunjavati samo izvanjski naše kršćanske dužnosti, naše zavjete i savjete, koje smo sami sebi postavili. Nećemo, onako kako to čine neki novoobraćenici, liječiti dušu nagomilavanjem postova i molitava, jurnjavom na hodočasnička mjesta i nezaustavljivom potragom za čudesima; nego samo tako što ćemo životno – danomice – svjedočiti za Isusa Krista. Ne djeluje li nam da se naša vjera zaustavlja na kućnome pragu, s izlaskom iz crkve, s odlaskom s hodočašća; kao da je naš svakodnevni život određen svim i svačim samo ne vjerom i odnosom s Bogom.

Naša pogrešna duhovnost, naš grijeh protiv Božjega Duha jest što naša duhovnost nama djeluje kao naša zadnja zaštita, naše utočište. Ivan propovijeda obraćenje Bogu, oslanjanje najprije na Boga s onu stranu svih naših i najpobožnijih čina.

Naša pogrešna duhovnost očituje se i u tome što ona ima puno neprijatelja izvan nas samih – što su to komunisti, masoni, muslimani, ljudi druge vjere i svjetonazora, ateisti i agnostici, a rijetko kada su to naši vlastiti grijesi; rijetko je to kada naša nedosljednost u nasljedovanju Isusa Krista. Kao da Isus nije rekao da zlo izlazi i iz nas, a ne samo da je izvanjsko, da zlo dolazi izvana. Našu vjeru, našu duhovnost više označava gledanje na zlo i strah, nego povjerenje u Boga, nego sigurnost da s Bogom ne možemo propasti, i što smo svoje kršćanstvo shvatili bez patnje za svjedočenje Isusa Krista, što se čak i ne smijemo pozivati na evanđelje, na Boga, što nam je evanđelje jedina prava kritika našega ponašanja.

Prva naša bolest duha jest i u tome da ne znamo što s Isusom pa ga iskrivljujemo – njegove riječi omalovažavamo ili uzimamo samo one koje nam odgovaraju, zloupotrebljavamo njegov križ, posvajamo ga kao da on nije za sve ljude umro. Mi nismo njegove preteče, poput Ivana, nego Isus je preteča i podržavatelj naših planova, naših projekata i materijalnih i duhovnih. Nismo mi u službi Isusa i Božjega kraljevstva, nego Isus i Božje kraljevstvo služe nama. Hodamo ovom zemljom ispražnjeni od vjere i Isusova suputništva, postao nam je previše običan, poznat. Nestalo je skromnosti i izdržljivosti u našoj vjeri. Nismo poput Ivana ili svih biblijskih vjernika od Mojsija, Jeremije do Petra i Pavla, Franje Asiškoga spremni kazati pred Bogom da smo grešni. Mi nismo grešni i Bog se treba sagnuti da vidi našu veličinu, a ne da mi postanemo skromni, oni  koji se neće usuditi odvezati ni obuće na remenju ni Isusu ni Bogu u kojega vjerujemo.

Naš Isus kao da više nije svet, nego je tek sredstvo da ga koristimo u borbi protiv islama i Muhameda, da ga koristimo u borbi protiv neprijatelja Crkve. On više nije osoba, nije sveta Božja objava, nije susretište i pomirilište Boga i čovjeka, ljudi i narodâ, on je kamen kojega bacamo drugima u lice. Zar nam nisu postali svetiji bezbrojni drugi zemaljski ljudi, vođe, nacionalni heroji i estradni velikani. Čak ni između nas i Boga nije više Isus nego bezbroj svetaca koje zatrpavamo molitvama i zagovorima, ili bezbroj naših svjetovnih “baraba”, pa i “kriminalaca”. Još se nismo susreli s Isusom, još ne možemo ni zamisliti da tu negdje oko nas, kraj nas, čeka da ga prepoznamo.

Mi smo postali izvanjski zadovoljni u našoj pobožnosti; naša duhovnost nam se nameće kao mjera svih stvari, a u biti je najčešće samo sebično traženje lažne utjehe, kršćanstvo kao bijeg od životnih obaveza, kršćanstvo u službi profiterstva. Svojom duhovnošću nismo dakle u službi Isusa Krista, nismo u službi Božjega kraljevstva. Zatamnili smo kršćanstvo i umjesto njega postavili sebe i svoju lažnu duhovnost.

Prvo naše oboljenje jest dakle u tome da nismo pronašli svoju vlastitu pustinju u kojoj neće biti nikoga, nikakvih riječi ni posrednika, nikakvih molitava kojima ćemo zaglušiti Božji dolazak i govor nama. Nemirno je naše srce jer se bojimo susreta s Bogom, s Isusom Kristom, bojimo se praznih ruku, bojimo se naše grešnosti, naše bolesti duha i Boga želimo zatrpati našim pobožnostima, našim molitvenim brbljanjima, samo da on kako ne dođe do riječi. Zato se tolike suvremene duhovnosti ne ustručavaju posvojiti Boga te stalno govore o rađanju Boga u srcu, toliko su se zbližile s Bogom, toliko ga pripitomile da Bog više nije novost, stvaralačka novost života. Toliko su ga ušutkale da se Boga ne može prepoznati po djelima nego samo po bježanju iz života, po nekim gotovo bolesnim trapljenjima i molitvama. Ispod toga intimizirajućeg zagrljaja Bog više ne može izići, on je neslobodna veličina kojoj toliki novoobraćenici hrle kao analgetiku i lažnoj utjehi dok će istodobno mrziti druge oko sebe, dok će zaboraviti svoje svakodnevne obaveze, svoju obvezu svjedočenja Boga u obitelji, na radnome mjestu, u školi, na poslu. Ivan posve jasno kaže, obratite se, ostvarujte kraljevstvo nebesko u vašem svakodnevlju, ostavite se neba koje nema veze sa vašom zemljom i vašim praktičnim tjelesnim radom. Mi više ne očekujemo Boga da dođe u naš život. Mi više ne očekuje Spasitelja, Mesiju kao što je to Ivan činio, koji će nas obratiti. Zato bi trebalo to obraćenje da Bog, da Isus Krist postane stvarni sugovornik našega života.

2. Bolest duha kao odbacivanje vrednota

Drugi uzrok bolesti duha nas današnjih ljudi, nas kršćana, vjernika uopće, druga skupina naših duhovnih bolesti nalazi se u odbacivanju vrednota ili u poremećenosti ljestvice vrednota tako da niže vrednote ili čak nevrednote pokreću naš život i time stvaraju nemir srca, duhovno oboljenje kojega naravno često nismo svjesni. Odmah treba reći da je za duhovno ozdravljenje nužno odlučiti se za vrednote i to za ostvarivanje što viših vrednota. Gotovo masovno bolujemo od nijekanja vrednota kršćanstva, vrednota Isusova evanđelja, od podcjenjivanja vrednota nasljedovanja Isusa Krista. Vrednotama Isusova evanđelja pretpostavili smo zemaljske vrednote, od onih za ugodu i korist, onih trgovačkih i hedonističkih, do političkih i nacionalnih vrednota koje smo postavili iznad svega, pa gubimo i obraz i dušu. A kad se to dogodi nastaje bolest. Nastaje smrtonosno stanje duha. Zar nismo svjedoci koliko se nas mnogo više uzbudi i na samo malo uskraćivanje naše ugode, koliko na samo malu nacionalnu ugroženost a posve mirno gledamo ako je ugroženo evanđelje, ako je ugrožena recimo vrednota evanđeoske ljubavi, istinoljubivosti, praštanja i milosrđa.

Živimo u navodnoj izvanjskoj slobodi, osobito nakon prošloga ateističkoga sistema, a ne uviđamo današnju još veću unutarnju neslobodu, strah od zemaljskih autoriteta, zebnju pred istinom o nama samima, o našem narodu, o našim zlim djelima. Naše je kršćanstvo postalo neuvjerljivo jer smo vrednote evanđelja podložili vrednotama političkih manipulatora, njihovim proglasima mržnje; jer smo Isusove vrednote podredili agresiji uspjeha, lakoga zemaljskoga uspjeha.

Ova bolest odsutnosti vrednota, ova bolest zamjene vrednota predstavlja nam se kao lagan i zavodljiv put ostvarenja ljudskosti. Nemoć i nehtijenje da se odlučimo za vrednote stvara od nas potkupljive i korumpirane ljude, ljude prepune straha i dodvoravanja, ulizice i dodvorice, baš onako kao što je i Herod bio opsjednut neprijateljima i vlašću, prizemnom tjelesnošću i jeftinom ugodom, baš onako kako se udvarao svim moćnima. Zato ništa nije mogao podnijeti što mu je stajalo na putu da se domogne vlasti, zato je ostavio čovještvo i Božju pravdu. A u to su, kako Ivan govori, bili uvučeni i carinici i vojnici, i gotova sva duhovna elita njegova naroda.

Ozdravljenje od ove bolesti duha, od odbacivanja viših vrednota očituje se i kao obezvrjeđivanja poštenja, obezvrjeđivanje rada, ljudskoga poštenoga rada, škole i studija, kao obezvrjeđivanje svakoga čestitoga autoriteta, moralnoga autoriteta, pa na njihovo mjesto dolazi lukavost, prepredenost, korumpirana snalažljivost, kupovanje ugleda i položaja. Zato nije čudno da se kao i u Ivanovo i Isusovo vrijeme i danas javlja najgora omraženost – ona prema političarima i duhovnim, religioznim prvacima, svećenicima, ne zato što bi politika ili vjera bili nešto nečasno, nego jer smo se počeli diviti i za uzore postavljati kriminalce, barabe, ljude zemaljskoga uspjeha, ljude mržnje i zavođenja. Zato što smo vrednote evanđelja zamijenili vrednotama lukavštine i prijevare, nečistih računa i brzoga bogaćenja, zato što smo zaboravili mukotrpni put dobra, zato što nam ni pozitivna tradicija, pozitivno naslijeđe ne znače ništa. Sve se niječe. Nad našom stvarnom poviješću odmahujemo rukama i bezobzirno tvrdimo kako su se vremena promijenila. Jesu, ali moralno nismo ništa postali bolji.

Agresija brzoga uspjeha nadvila se na nas, nad naš narod. Agresija vanjštine i praznine duha, izvanjske uljuđenosti i osiromašene nutrine postala je mjerom stvari. Bolest zbog odsutnosti pravih vrednota stvara nemir srca i kod pojedinca i kod kolektiva. Pojedinac a i kolektiv gubi unutarnje uporište i iz toga se rađaju onda i duševne i tjelesne bolesti, i krađe i pijanstva, i svađe u kući i krivo bogaćenje, i trgovina drogom i ljudima, i prevare i laži. Bez vrednota, postajemo jedni drugima nesnošljivi.

Onda se više ne odlučujemo za život, onda se dugo ne ženimo, niti udajemo, onda nema iskoraka u novost života, onda se bojimo života, bojimo se svakoga rizika i žrtvovanja za druge, onda se samo vrtimo oko sebe, onda samo napadamo druge koji vrijede, onda obolijevamo od lijenosti i bavimo se neprijateljima, ugroženošću, zato što sve manje vrijedimo.

Bolest duha se rađa i u neodlučnosti za vrednote kada znamo gdje su one. Ivan se najprije odlučuje za Božje kraljevstvo, za vladavinu vrednota Mesije koji dolazi. I kada svi idu na drugu stranu, on se upućuje za Isusom. Zato Isus posve jasno kaže za njega: Što ste izišli vidjeti, čovjeka bez kičme, bez svojstva, čovjeka koji glumi dobrotu, koji se straši. On se ne boji života, on se bori za svoju originalnost u vrednotama istine i pravde.

3. Bolest duha kao neodgovornost za riječ

Kao treću bolest duha našega vremena, a kojega označavao vremenom komunikacije i vremenom informacija, informatičkim dobom, dobom riječi, jest bolest u području našega govora. Mi znamo da su naši veliki grijesi psovka, ružne riječi, besramno i bestidno hvalisanje. No ovdje je riječ o onom oboljenju duha koje proizlazi iz laganja i neodgovornosti za vlastitu riječ. Naše su riječi oboljele na smrt, oboljele od krivih optužbi i trača, u konačnici od laganja o drugima i na druge.

Laž je jedan od najvećih grijeha za Sveto pismo. Đavao je nazvan ocem laži. Laž dijeli ljude, laž je đavolska rabota i ona ne uništava samo međuljudske odnose nego i temeljni odnos s Bogom. No kako je đavao otac laži, za njega Pismo kaže da je i zavodnik. Zato je i zavodljivost laži tolika da se skriva i u samu vjeru, u našu pobožnost i naše duhovnosti. Zato danas ima puno duhovnih ljudi, religioznih ljudi, pa i svećenika koji puno lažu.

Za ozdravljenje od ove naše bolesti, od ove grešnosti ne znači hoćemo li prestati brbljati, hoćemo li zašutjeti, jer je nemoralna šutnja također potvrda laži, pakt s đavlom – neprijateljem i zavodnikom, nego je ozdravljenje u odluci da uvijek i bezuvjetno govorimo istinu i tako postanemo odgovorni za svoje riječi.

Osnovna odgovornost za riječ jest odgovornost pred Bogom. Mi pred Bogom odgovaramo najprije za svoje riječi a ne pred strahom što će drugi reći; prva odgovornost za riječ jest istina, a ne hoće li me drugi prihvatiti ili odbaciti ako reknem istinu. Ono što nas današnje ljude karakterizira jest malen broj ljudi koji stvaraju neistine, koji su kovači laži, malen broj ali vrlo opasan i štetan broj ljudi koji truju okolinu lažima, olako izrečenim riječima, krivim optužbama. Ima malen broj ljudi koji gotovo ništa drugo ne rade nego truju mržnjom ljude oko sebe, koji su postali pogubni proizvođači neistina i optužitelji svoje braće, čija se narav pretvorila u laž, jer čim reknu lažu ili iskrivljuju istinu. Nije njima jednostavno, jer novim lažima žele umiriti svoje srce te umjesto obraćenja, umjesto odgovornosti za svoje riječi pred Bogom, oni bježe od toga i stvaraju nove laži. Njima gotovo ništa nije sveto, gotovo nema ničega što nisu uprljali svojim zlim jezikom. Naprotiv, sve što je vrijedno i dobro, ljude koji nastoje oko dobra oni kao i u Ivanovo vrijeme Herodijada ili u Isusovo njegovi protivnici, žele uništiti.

Ima dakle malen ali opasan broj nas koji uživamo u konfliktima, na sukobima i na ratovima, koji se hranimo i bogatimo ne samo na patnji drugih nego lažima zavađamo ljude. Ima nas kojima nije stalo do istine, koji smo smutljivci, razarači ljudskoga zajedništva, koji uništavamo sve što je dobro svojim bezočnim riječima.

Osim toga maloga broja za duh smrtonosnih ljudi, za koje Isus i kaže, bojte se onih što uništavaju dušu i duh, postoji velik broj, većina nas koji se lijepimo za laži, kojima je ugodno slušati laži, koje zamamnost neistina toliko privlači da postajemo njihovi ponavljači. Laž je ugodna, laž daje privid istine. Velika većina nas sluša lažne pastire, lažne vođe i tako ostajemo u trajnom stanju djetinjastosti, nedozrelosti. Više volimo lažljivce nego iskrene i istinoljubive ljude, a jasno je da istinoljubivi ljudi djeluju teži za nasljedovanje, dok se lažljivci prikazuju kao ugodni ljudi i dok u oči lažu, oni su obučeni, kako Isus kaže, u ovčje runo, a iznutra su vuci grabežljivci, vuci koji uništavaju ljudske duše i duh.

Velika je duhovna bolest nas danas u laži i neodgovornosti za riječi, u našem uzmicanju pred istinom, u našem ne zauzimanju za istinu. Ivan Krstitelj je bio čovjek koji je svoju temeljnu odgovornost imao pred Bogom i zato je govorio istinu. Zato je bio slobodan čovjek, oslobođen laži, čovjek unutarnje slobodan. On je za svoju riječ, za istinu bio spreman ići i u smrt. To je istina koja oslobađa. A nas, međutim, sputavaju laži, stvarju od nas nemirne ljude, ljude uskomešane i nervozne, neodlučne i plašljive, ljude koji dopuštaju da se blate drugi, da se sotoniziraju čitave skupine i u Crkvi i u narodu, i čitavi drugi kolektivi i narodi.

Zna se dogoditi da u svojoj laži drugima ne dopuštamo da budemo kršćani, da budu istinoljubivi. Ušutkujemo druge da ne kažu istinu – u našim obiteljima, u našim zajednicama, u politici, u Crkvi. Tražimo od istinoljubivih ljudi da ne govore istinu, da je pogotovo javno ne kažu, tražimo od njih da budu tobože veći kršćani nego što i Bog od njih traži, a samo da zaštitimo lažljivce i zavodnike.

Teško je govoriti istinu i izdržati zahtjev istinoljubivosti, jer je to skopčano s osudom, sa samoćom, s nerazumijevanjem. Koliki su dobri ljudi, koji nisu dostatno budni na zlo laži i ljudsku zlobu, posustali nad istinom, izokrenuli se, te od nekadašnjih slobodnih ljudi postali neuvjerljivi beskičmenjaci, dali se kupiti i uvući u lanac laži i pate u svome nemiru. I Herod je držao do Ivana, ali se dopustio zavesti od Herodijade, kao što se i mi dajemo zavesti raznim Herodima i Herodijadama, ugodama, novcem i častohlepljem. Štoviše, ni svojim bližnjima ne dopuštamo da budu istinoljubivi, pa čim počnu govoriti ušutkujemo ih. Koliko je samo očeva, majki, koliko je samo učitelja, novinara i mnogih duhovnih lica, svećenika i časnih sestara, odgovorno za mlađe jer ih odgajaju na lažima, priječe im da se susretnu s istinom o sebi, o svojoj vjeri, o svome narodu, nego se samo trujemo lažima i ne susrećemo se s Bogom u odgovornosti za svoje riječi.

Zaključak. Došli smo, braćo i sestre, večeras u ovo dolinu Ivana Krstitelja, došli smo u dolinu pokore, dolinu istine i Božjega milosrđa.  Došli smo da poput Ivana postanemo preteče najuzvišenije osobe – one osobe u kojoj se u ljubavi susreću Bog i čovjek, nebo i zemlja. Vjera u Isusa Krista, kršćanstvo kako kažemo, nije religija bijega iz svijeta i života, nije vjera lagane unutarnje utjehe, nego vjera koja mijenja i nas i svijet; vjera koja obrće bolest u zdravlje, smrt u život. Kršćanstvo nije lukavost svijeta, nikakva tehnika kako prevariti drugoga, nikakav projekt zemaljskoga uspjeha, nego posvemašnje oslanjanje na Isusa i njegovo evanđelje.

Ne strašimo se ako stojimo praznih ruku, čeznutljivi za ozdravljenjem od svojih bolesti – fizičkih, duševnih i duhovnih. Promašit ćemo ovaj naš zajednički misni susret, ovaj naš dolazak ako on ostane samo izgovaranje onoga što smo mi naumili izreći Bogu. Došli smo, ako ne sa sigurnom odlukom obraćenja, jer je to za nas mnoge postala prazna riječ, a ono barem da ostavimo mogućnost, štoviše da priznamo nužnost obraćenja, nužnost ozdravljenja našega duha, da priznamo nemir našega srca, ili našu grešnost. Došli smo isprazno na ovom mjesto ako smo se zagradili u nemogućnost ikakve promjene naše ljudskosti. Nismo došli zatomiti Ivanov poziv na obraćenje, Božji glas koji nam dolazi preko njegova proroka da promijenimo svoj život. Došli smo se susresti s milosrdnim Bogom, potvrditi vjernost, sigurnost da ćemo biti ljudi koji će bolje vjerovati, koji će se odlučivati za stvarne vrednote koje rađaju novim životom i koji će svojim riječima biti istinoljubivi. U ovim stvarima nema odgađanja. Vratimo se Bogu. Na obraćenje ne treba čekati. Ne otežimo ga. Bog večeras zove, nema odgađanja u vjeri, u odluci za vrednote za evanđelje, za istinoljubiv govor. Znadnimo se večeras sagnuti pred Gospodina Isusa i zamolimo ga za ozdravljenje od naših bolesti, za milost obraćenja.

Fra Ivan Šarčević