Cilj je evanđelje a ne konflikt i podjele

XX. nedjelja kroz godinu C

Jr 38,4-6.8-10; Heb 12,1-4; Lk 12,49-53

Obraćenja su rijetka, posve rijetka. Mnoge promjene su samo izvanjske. Tako i kroz povijest. Izvanjskost se silno mijenja. Zabluda je da se čovjek – u moralnom i vjerskom smislu – mijenja proporcionalno izvanjskim povijesnim promjenama. Zabluda je da čovjek i čovječanstvo rastu i sazrijevaju prema sve višim ostvarenjima tako da bismo mi, današnji ljudi, bili na najvišem stadiju moralnosti i vjere. Bez obzira na tehnička i tehnološka dostignuća, povijest se ponavlja u svim svojim nakazama i zlima. Štoviše svaki pojedinac, pokoljenje ili neki kolektiv gotovo ponavljaju iste lekcije prošlosti, i na istima najčešće propadaju. Propadaju često moralno i vjernički niže od svojih predaka.

Da je povijest baš najmanje učiteljica života, da je biblijska sveta povijest Boga i ljudi najmanje učiteljica života i vjere za one koji se smatraju baštinicima biblijske vjere, konkretno kršćanima, pokazuju i današnja svetopisamska čitanja, prvo i treće, odnosno sudbina proroka Jeremije i Isusov govor u odlomku Lukina evanđelja. Redovito ne čitamo Pismo; a ako ga čitamo, radimo to selektivno i površno. Tako i proroke i proročku službu svodimo na “intimni” odnos s Bogom, što uopće nije nebitno, naprotiv, ali ih lišavamo šire socijalne važnosti i značenja za nas. Ne uviđamo da se njihov odnos s Bogom, odnosi upravo na najkonkretniju društvenu razinu i društvene probleme. I kršćanski propovjednici i teolozi ne udubljuju se u sudbinu proroka, nego pobožnim smicalicama i uzvišenim svetim riječima “draškaju” uši svojoj pozaspaloj i rastresenoj publici kako se ne bi dogodila aktualizacija proročke riječi u vlastitom socijalnom i religijskom kontekstu.

Konkretno, o čemu govori današnje prvo čitanje? O Jeremiji. Jeremija – poslije Ilije – najveći je židovski, biblijski prorok prije Isusa Krista, toliko velik da su ljudi u Ivanu i Isusu smatrali da je uskrsnuo ili Ilija ili Jeremija. A ovaj prorok zbog svojih riječi strada od poglavara i svih utjecajnih vlastitoga naroda. No, zašto bi, ne bilo tko, nego upravo prvaci naroda, “dostojanstvenici”, kako stoji i Bibliji, ustali protiv Božjega čovjeka? I to ustali tako da zaključuju da je jedino ispravno rješenje da se Jeremiju ubije?

Uzmimo za primjer današnje stanje. Da naši dostojanstvenici, da dostojanstvenici bilo koje institucije, zajednice ili naroda ustanu protiv nekog Božjega čovjeka. Odmah bi se kazalo, ma to ne dolazi u obzir. To se uopće ne događa. Pa ako je itko – to je kao beton čvrsto i dominantno mišljenje – onda su “naši” dostojanstvenici “Božji ljudi”. Oni najbolje znaju što treba raditi u skladu s Božjom voljom. I tko se to samo usudi mimo njih biti “Božji čovjek”. I oni sami o sebi tako misle. Gdje bi oni uopće pomislili ili htjeli ubiti “svoje” proroke. Pa njih se najviše napada i ugrožava. Tako i oni o sebi samima misle. Dakle, ništa novo u povijesti. Tako su mislili dostojanstvenici Jeremijina vremena. Tako misle današnji politički i religijski prvaci i velikodostojnici.

A kod Jeremije se radilo o vrlo jednostavnoj ali sudbonosnoj stvari: političkoj mudrosti ili političkoj kalkulaciji i nagodbi narodnih vođa, od čega je ovisila budućnost naroda. Kad se veli jednostavna politička mudrost, nije ni u kojem slučaju riječ o pukoj politici, nego o moralnosti u politici, o političkom djelovanju iz perspektive vjere, kako je Jeremija, kao Božji prorok i Božji čovjek, jedino i gledao na politiku kralja Sidkije, njegovih savjetnika i pobočnika. Naime, u vremenu kada silni i moćni babilonski kralj Nabukodonozor stoji na granicama i svakoga trenutka prijeti da pregazi židovsko kraljevstvo, Sidkija, okružen proegipatskim savjetnicima, pristaje na pogubni savez s Egiptom protiv Nabukodonozora i Babilonaca. Jeremija – čini se jedini – oštro se usprotivio takvoj pogubnoj i suludoj politici. Zagovarao je neutralnost, vlastiti politički put pod “Božjim vodstvom”, pod vodstvom poštivanja Božjih zapovijedi. Dostojanstvenici zbog takvog ponašanja proglašavaju opasnim čovjekom, čovjekom koji “obeshrabruje ratnike”, rekli bismo slabi im nacionalnu svijest i borbeni moral. Štoviše, u svojim optužbama dostojanstvenici idu još dalje: optužuju ga i pred kraljem, posvuda, i među narodom, da on “ne traži dobrobit svoga naroda… nego njegovu propast.” Ima li teže optužbe?

I što se dogodilo dalje? Jeremiju su pripremali ubiti. I nastoje to izvršiti. Neki su ga dobri ljudi ipak spasili, ali opća katastrofa je neizbježna. Nabukodonozor se je nahrupio sa svojom vojskom. Mnogi su poubijani, i kralj Sidkija, srušene su najveće židovske svetinje, narod protjeran iz svoje domovine, završio u je u babilonskom sužanjstvu. Jeremija je također nejasno završio svoj život. Ne zna mu se ni za grob. Ostale se njegove riječi, riječi koje nisu poslušane.

Kroz svu povijest ponavljaju se slični događaji. I danas. U svakom narodu. I u hrvatskom. I u prošlom ratu. U savezu s velikosrpskom politikom, u podjeli Bosne i Hercegovine, u ubijanju i protjerivanju svoga naroda iz Bosne, iako dostojanstvenici – od stožernika do crkvenih poglavara – ne dopuštaju da se Jeremijina sudbina može primijeniti na našu situaciju, da se politika promatra iz vjere, nego se čini obratno: vjeri se oduzima društveno značenje ili se vrednuje iz slijepe i sluđene politike. I danas narodni i vjerski dostojanstvenici drže svoj narod u pokornosti krivim savezima, a Božje ljude optužuju za manjak nacionalnosti, za nacionalni mazohizam, za tobožnju “prepolitičnost” kao da je vjera samo stvar intime i nebesa, štoviše, bacaju ih u tamnice i zdence društvene osude i izolacije pod neutemeljenom optužbom da ne vole svoj vlastiti narod, da ga obeshrabruju, da o svojima govore samo crno, da unose razdor, da dijele narod, da ga zavode u propast, da su “strani” plaćenici i izdajnici i naroda i vjere. Povijest se tako ponavlja i njezino, ljudsko zlo suzuje horizonte, uvodi mrak umjesto svjetla, zaljepljuje oči.

Možda će ponetko i prepoznati proročki glas, ali će – što iz straha, što iz komocije, što iz koristi – ostati uz “dostojanstvenike”. Uopće nisu rijetki ljudi koji sve ovo prepoznaju, i umni su i razboriti, ali krepost hrabrosti, odvažnosti iz ljudstva i vjere, još ih nije dotaknula. Sama spoznaja tek je početak ljudskosti, početak puta. Uzvišene moralne principe treba konkretizirati, za njih se životno založiti. Budućnost će pokazati, ne uvijek jasno, ali ipak, da je u svakom vremenu, i u našem, bilo proročkih glasova koje su dostojanstvenici svih vrsta odstranili u zdenac društvene beznačajnosti i proglasili narodnim (crkvenim i kakvim sve) neprijateljima.

A treće čitanje, današnji odlomak Lukina evanđelja? U njemu Isus govori da nije došao donijeti na zemlju mir nego oganj i razdjeljenja. Kršćanski tumači i propovjednici se “skastiše” pomiriti ove riječi sa slikom – čvrstom kao beton – o Isusu blagosti, miroljubivosti, Isusu poniznom, pognute glave, koji nikoga nije prekorio, nikoga osudio, koji ako sudi, ne sudi grešnika nego njegov grijeh, pa o Isusu koji sve voli i prihvaća, koji se nikome ne zamjera… I čine to tako, kao da je čak začuđujuća ova Isusova riječ o ognju, maču i podjelama, jer je on toliko radio na jedinstvu svih sa svima, pogotovo na jedinstvu svoje učeničke zajednice, dakle Crkve, a što onda znači i naroda i svake institucije koja se na njemu utemeljuje i na njega poziva. U nemogućnosti da se sve pomiri, da se pripitome Isusove riječi, čak će se kazati kako je to tek iznimka u Isusovim riječima ili će se – majstorijom sofističkoga tumačenja, slično tumačenju Isusova izgona trgovaca iz Božje kuće – kazati kako se sve može shvatiti i na drukčiji način, jer mi smo ljudi skloni izopačavanju. Tako da će se otupiti svaka obvezatnost i zahtjevnost ovih Isusovih riječi. Nitko kao “dostojanstvenici”, duhovnici i propovjednicu nije kadar uniziti i banalizirati Božju riječ, protumačiti je čak u njezinom drugom pa i suprotom značenju.

Ako se, međutim, podrobnije i otvorenije čitaju sva evanđelja, iz stranice u stranicu, iz poglavlja u poglavlje, osjetit će se upravo dramatika Isusovih snažnih riječi, nemir dostojanstvenika. Poslije svakoga susreta s Isusom neki su – opijeni zavišću, mržnjom, strahom – spremali kako da ga uklone, u konačnici kako da ga ubiju. U ovom odlomku Lukina evanđelja Isus izrijekom govori, odnosno ukratko sažima, ono što se kroz sve njegovo djelovanje, postupke i riječi, tako zorno pokazuje: kako se to ljudi odnose prema njegovoj riječi i praksi, u konačnici, njegovoj osobi.

Isus, njegove riječi, poruka i djelovanje, njegova osoba, dijele ljude, i najbliže, i obitelj, i rodbinu i prijatelje. Isus, međutim, nema nakanu dijeliti ljude. Nije mu to cilj. Njemu je najmanje stalo do konflikta. Njemu je stalo do uspostave Božjega kraljevstva, vladavine novih odnosa među ljudima iz perspektive čovjekova dostojanstva pred Bogom. Isus se ne vodi svjetovno-političkim principom namještaljki i intriga kako da posvađa “prijatelje”, svoje “protivnike”, niti onom poznatom devizom – zavadi pa vladaj – dakle, da unese smutnju kako bi se onda on održao na poziciji i postigao svoj cilj. Isus dakle ne traži nikakve sukobe. Sukobi gotovo dolaze sami. Isus nije ni od onih – kojih je svaki narod, svaka zajednica puna – koji se cerekaju, zbijaju šale ili mudruju po raznoraznim kružocima i ispiru svoja usta sukobima drugih, dok sami nikada ne postaju zreli, samostalni i slobodni ljudi da bi zauzeli etičan stav, ili digli glas jer ih na to poziva Božja zapovijed. Isus dakle nije bio ni parazit ni lešinar na tuđim sukobima. Njemu su naši ljudski sukobi strani.

Jer da je Isus tražio konflikt, onda bi se zacijelo sam sačuvao od udesa koji ga je snašao. Imao bi privilegirano mjesto u svome narodu i društvu. Da je do svoga cilja koristio sukobe i podjele, Isus ne bi onako sramotno završio, nego bi bio stekao nekakav veliki položaj u rimskoj administraciji. Ustala bi njegova “partija” da ga obrani. Da je Isus koristio podjele, da mu je bilo stalo do nejedinstva svoga naroda, on se ne bi krvavim “krstom krstio”, ne bi završio na križu najgore sramote, nego bi našao svoje moćne poslušnike, neke bi kupio, druge ucijenio, i vjerojatno bi konkurirao barem na vijećničko mjestu u Sinedriju ili bi čak preko svojih “moćnih pristaša” bio pretendent na mjesto velikoga svećenika. U posljedicama se pokazuje kako su krajnje krive, izopačene i đavolske bile optužbe koje su dostojanstvenici navalili na Isusa. I Isus svoju zajednicu učenika, prijatelja, nije formirao na konfliktnosti kako su mislili njegovi protivnici, pa su – u Getsemaniju se dobro vidi – izišli na njega naoružani. Nipošto. Na posve drugim osnovama Isus gradi zajednicu, Crkvu.

Varljivo je dakle čitati današnji odlomak Lukina evanđelja kroz optiku Isusove konfliktnosti koja bi izlazila iz njegove osobnosti. Isus je jednostavno tako govorio i radio da su njegove riječi i djela postali kamen spoticanja za njegove slušatelje i suvremenike. Njegova osoba je i danas tako iznimna da nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Zato se ljudi dijele, i oni najbliži: otac i sin, braća međusobno, i ukućani i prijatelji. I te se podjele produžavaju. Što tko bolje i dosljednije nasljeduje Isusa, što mu se više suobličuje, i sam postaje osoba sporenja i podjela. Tko se samo ne poziva, nego živi po Isusovu evanđelju, nije isključeno da se, kako Poslanica Hebrejima i kaže, u konačnici dogodi odupiranje grijehu do krvi – do smrti.

Tako se dakle ponavlja naša povijest. Jeremija i na izniman način Isus Krist su znak osporavanja i sporenja. Oni od svojih poglavara i dostojanstvenika bivaju proglašeni konfliktnima, svađalicama, remetiocima, djeliteljima i izdajnicima svega. Upravo ono što čine dostojanstvenici: dijele i zavađaju, prave intrige i potkupljuju, iskrivljuju vjeru i moralnost, unesrećuju svoj narod, oni sve to pripisuju nedužnima. To je izopačenost karaktera, duhovna prikraćenost u čemu se povijest tako neumoljivo i kontinuirano ponavlja, sve do danas.

Isus je toga svega svjestan. On sam, slobodno i s ljubavlju prihvaća svoje poslanje – sve do križa. Svojim riječima o ognju, maču i razdjeljenju želi poručiti svojim učenicima da ih čeka ista sudbina ako se odvaže – bez kompromisa i kalkulacija – na njegov put. Isusovu učeniku nikada nije cilj svađa, konflikt nego nasljedovanje Isusova evanđelja.

Fra Ivan Šarčević

Slijede tri propovijedi na svetkovin Marijina uznesenja: I. Marija – novi savez Boga s ljudima (uočnica – Breške 2013), II. Marija – uzor vjernikova života (Velika Gospa – Tolisa 2009) i III. Marija – putokaz nade i utjehe svome prognanom narodu. Žena budućnosti (Velika Gospa – Sokoline 2011)

I.

Marija: novi savez Boga s ljudima

1 Ljet 15,3-4.15-16; 16,1-2; 1 Kor 15,54-57; Lk 11,27-28

Uočnica Velike Gospe – Breške 2013.

Uvod. Onoliko koliko znamo iz tradicija, i pokojeg dokumenta, i solanjanski/tuzlanski su katolici u starijim vremenima rado išli u Olovo, najstarije marijansko svetište na Balkanu, poznato po pokorničkom ozračju, zavjetima, ozdravljenjima… A u tuzlanskom i majevičkom kraju skupljali su se oko Gospe Gradovrške (Radosne Gospe), sve do Velikoga/Bečkoga rata, krajem 17. stoljeća, kada su – što ubijani, što protjerani, što izbjegli – pred turskom osvetom na sjever, doživjeli svaku vrstu pustošenja. Veliki dio je otišao za Bač i sa sobom ponio sliku. Onaj mali ostatak što je ostao, posebno iz starih župa Gradovrha i Dragunje, kako znamo, skupljao se za Gospojinu u maloj kućici/crkvici u Lipnici. Kad su nastala mirnija vremena Lipnička kapelanija premješta se u prvoj polovici 19. stoljeća u Breške (1839) i od tada tuzlanski katolici dolaze na Veliku Gospojinu u Breške. Breške postaju molitveno središte tuzlanski katolika za Gospin zagovor.

Ovo kratko povijesno prisjećanje svjedoči kako su tuzlanski franjevci i katolici žilavo vezani za svoj zavičaj i priljubljeni uz Isusovu Majku Mariju. Nju su štovali i štuju, u njoj nalaze putokaz svojoj nadi u teškim vremenima, utjehu i radost u svojim životima. I večeras smo se skupili na ovo povijesno mjesto, na uočnicu Velike Gospe da se zajedno molimo Bogu. Ne treba ništa posebno činiti, nego dopustimo da nas zahvati ona milost koja je obuhvatila Mariju. I nama Bog govori preko svojih nevidljivih glasnika, i nama večeras upućuje svoju riječ. Saberimo se, Bog nas želi pohoditi onakve kakvi jesmo. Ne pravdajmo se, ne izmičimo se. Ugostimo ga u tišini i sabranosti, u molitvi i pjesmi.

Propovijed. Svaka naša svetkovina, pa tako i svetkovna Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, u Božju blizinu, proslava je Boga, ali i potvrda čovjekova dostojanstva. Na poseban način svetkovina Velike Gospe potvrda je uzvišenosti čovjeka. Kršćani vjeruju da je Mariju, Majku Kristovu, Bog uzeo k sebi, da je ona i tijelom i dušom “uznesena”, “uzeta” u prostor najsvetije Božje nazočnosti. Bog osobu – nazaretsku ženu Mariju – koju je izabrao, osobu koja se odazvala Božjem izabranju, ne propušta ništavilu, nego je uvodi u blaženstvo svoje blizine. Kršćani vjeruju da je Marija slika svakom vjerniku, uzor vjernika, ali i slika Kristove zajednice Crkve, kako na ovoj zemlji tako i u budućnosti. Vjerujemo dakle da ćemo se svatko osobno i svi zajedno, kao jedna Božja obitelj, na kraju vremena naći u onom što nazivamo blaženo gledanje licem u lice, da ćemo stati pred milosno Lice kojega čitava života tražimo.

Središnje pitanje za čovjeka na zemlji, središnje pitanje vjernika je odnos prema Bogu i odnos s Bogom. U našem putujućem, prolaznom životu, tražimo gdje Boga susresti. Čak i kada to ne kažemo, mogli bismo, ne vršeći nikakvo duhovno nasilje, kazati da je čovjekovo življenje na zemlji trajna težnja za puninom života, za srećom, za onim što Isus i evanđelje stalno govore: za vječnim životom. Naravno, svjesni smo da je ovdje na zemlji sve dvoznačno, krhko, lomljivo, grešno i radosno istodobno, u svakom pogledu nepotpuno, da čak nekim ljudima život nikada ne donosi nimalo onoga što su očekivali, da im ni život ni drugi ljudi ne vraćaju onoliko koliko su oni njima dali, naprotiv, život im prolazi ne samo u velikoj potrazi za makar malo više radosti, nego se čitava života teško muče i zlopate. Neki posustaju a neki nastoje da u patnjama i nevoljama života sačuvaju postojanost i karakter.

Nema sumnje, čovjek na zemlji iskušava takve nevolje koje ga guraju u beznađe i očaj, u uzaludnost svega. Zato nije čudno da neki odustanu od vjere i puta u vjeri, ili da im vjera postaje navika, tradicija i folklor, jer kao da je nekamo iščezao Bog u kojega se vjerovalo (osobito Bog djetinjstva i adolescencije!), kao da s vjerom čovjek ne može ništa započeti, jer vjera ne donosi baš neki uspjeh, možda još više patnje… Život i njegove okolnosti, bolesti, nerazumijevanja, bešćutnost čak i onih najbližih, pa zatim nemanje, nepravde i ratovi, mnogo toga utječe na čovjeka da od svoga života učini rutinu, stvar navike, da se živi ali uvijek s nekim očekivanjem kako se još nije zapravo ni počelo živjeti, nego će se to učiniti malo kasnije. I priznajmo si iskreno, najveća većina nas samo smo obični, mali, prosječni ljudi, malaksali i polovični kršćani.

Možda ima “velikih” kršćana na riječima, u nastojanju, kao velikih u gradnji kuća, u nekom uspjehu, recimo u nadmetanju s drugima, u uzurpaciji i kupovanju moći i pozicija, u tzv. svjetovnom snalaženju kako se obogatiti, kako se predstaviti na vani kao uspješni. No, kada ostanemo sami ili kada se naš život bliži kraju, možda i ne htijući, u nas se uvlači sumnja jesmo li ispravno radili to što smo radili. U nas se uvlači šutljiva gorčina. Ma većina čak i nemamo vremena da stanemo, da se sastanemo sa sobom. Zato su upravo važna naša nedjeljna okupljanja na svetu misu, naša okupljanja na svetkovine da sagledamo svoju vjeru i naš odnos s Bogom. Jer to je jedno drugo vrijeme, vrijeme koje se ne može računati, koje se ne računa kao gubitak vremena, osim ako nismo svoju dušu izručili posve materijalnom namicanju dobara i praznom trošenju vremena. To je sveto vrijeme, jednostavno kazano vrijeme za Boga, za sebe, za bližnje.

Ako smo kazali da ono što slavimo na Veliku Gospu jest potvrda ljudskoga dostojanstva, zar nam se ne postavlja pitanje, pa po čemu. Šta nam je to Gospa ostavila i po čemu je velika? I šta nam je to Isus ostavio? Ništa nam nije ostavio u baštinu, niti je osnovao grad, niti izgradio kakav most, nije osvojio nijedan teritorij koji bi ostavio u nasljedstvo svojima. On čak nije ostavio ni knjigu o sebi. Drugi su pisali o njemu. Od Marije imamo još manje. Ostala je predaja, i tek pokoja njezina riječ. Od Isusa su nam ostali njegov život i riječi i nebrojena rijeka svjedoka, njegova zajednica, Crkva, na čijem čelu, među apostolima, stoji i njegova Majka Marija.

Ako smo kazali da je temeljno čovjekovo pitanje odnos s Bogom, ili kako ispuniti svoj život, kako ga ostvariti da bude primjeren Božjem naumu, onda si s pravom možemo postaviti pitanje gdje susresti Boga, danas, baš danas, u naše vrijeme. Bezbroj je, treba to stalno ponavljati, i u naše vrijeme ljudskih traženja, i onih koji nikada neće kazati, tražim Boga, ali sigurno traži sreću, radost, puninu života. Bog i ljudska traženja se nekako približuju. Usuđujemo se kazati sva ta naša često i tragalačka lutanja, pa i grijeh, zablude, svakovrsni provodi i skretanja s puta, naše šutnje i osame, sve su to potrage za radošću, veseljem, za puninom života. Sve to u svom krajnjem odredištu počiva na osnovnom traženju, na traženju Boga. I trebalo bi odmah otkloniti iskrivljenu, pogrešnu sliku kako često mislimo i vjerujemo da je Bog protivnik ljudskoga veselja, zemaljskih radosti, ljudskih traženja sreće. Ne, Bog upravo želi da ljudi traže svoju sreću i da mu nijedno ljudsko dobro nastojanje nije strano. I Bog nije, kako se često misli i vjeruje, samo u pojedinim svetim mjestima, crkvenim prostorima, samo u svetim vremenima. Mnogi samo tako misle pa se satraše obilazeći svetišta, oltare, kipove, satraše se “bježeći” od kuće i od svojih, tražeći Boga kao da on nije ondje gdje čovjek već jest. Neki ga i nađu. Neki misle da ga nađu, a on uvijek ostaje ipak nedohvatljiv, istodobno tako bliz, tako očit, a opet tako svoj pa i dalek.

Nije nimalo neispravno, čak je nužno, postaviti pitanje: gdje se danas Boga susreće? Točno je, možemo ga susresti svugdje gdje se skupimo u njegovo ime, gdje smo njegovom imenu sagradili crkvu, kapelicu. To je “redovno” susretanje. O tome govori i prvo čitanje. Čuli smo kako je David napravio šator, jer su bili nomadi, putujući narod, u kojega je unio sveti kovčeg, kovčeg saveza između Boga i ljudi. I znamo u kovčegu su bile ploče Božjih uputa, zapovijedi, Deset zapovijedi. Sve vjere, sve religije imaju svoje svete prostore, svoje svete građevine, predmete, svoja sveta vremena.

No, zašto se čita ovo čitanje večeras uoči svetkovine Velike Gospe? Zato jer kršćani vjeruju da je Marija postala kovčeg novoga saveza, da je ona postala sveto mjesto u kojem se susreću Bog i čovjek, da je utjelovljenjem Isusa Krista, čovjek postao najveća Božja objava, jedinstveno tjelesno očitovanje Boga na zemlji. I kad danas postavljamo pitanje gdje Boga susresti, onda je to poslije Isusa Krista, poslije rođenja od Marije, posve jasno – u čovjeku, počev od onoga najbližega, onoga svakodnevnoga, onoga s kojim dijelim vrijeme i prostor.

A ne čini li se da je u svakom vremenu upravo najteže susresti Boga u čovjeku, tom svakodnevnom, običnom, svom čovjeku i bližnjem. Lakše je biti nasamo u molitvi, lakše u crkvi tražiti Boga, gledati ga u svetim prilikama kruha i vina. Lakše je Boga zamišljati na nebesima, u dalekim prostranstvima, nekada u prirodi, u čudesnom ljudskom mozgu. Ali u čovjeku – što s čovjekom? I ako bismo krenuli od najosnovnijega, valjalo bi se upitati: a tko je taj čovjek, konkretni čovjek koji sa mnom živi? Jesam li ga i kada zadnji put doista upitao kako je? Jesam li u onom svome najbližem, na njegovom licu, prepoznao makar trag onoga koga je Marija rodila, Isusa Krista. I tko su nama zapravo ljudi? Jesu li oni Božji kovčeg, novi savez s Bogom, jesu li Božji šator, Božji hram, Božje prebivalište na zemlji. Jer znamo dobro, da ondje gdje nema ljudi, nestaje i Božjih kuća.

Svetkovina Marijina uznesenja, je svetkovina čovjekova dostojanstva. Marija pokazuje da svaki kršćanin, svaki vjernik, svaki čovjek, svako rođenje čovjeka i novi čovjek na zemlji je novi Božji savez s ljudima. To svjedoči da se na nov način trebamo upitati o čovjeku danas, o konkretnom čovjeku, o Bogu koji obitava u ljudskom tijelu. I možemo li izdržati to pitanje. Kako stvari stoje, čini se da ćemo sa svima lakše nego s čovjekom, najbližim čovjekom. I zacijelo, pogotovo u našoj zemlji, a li ne samo u našoj, sve ono što današnja svetkovina želi kazati, što želi uopće poručiti kršćanska vjera, dovedeno je radikalno u pitanje. Štoviše, nije uopće u pitanju, jer je postalo obično da se ruši ljudsko dostojanstvo, da se mirno prihvatilo ubijanje čovjeka, dakle ubijanje i samoga Boga u čovjeku. Ljudi su postali sredstva koja ako nam smetaju “bacamo” na groblja, protjerujemo, pljačkamo, orobljujemo. Ljudi su nam sredstva do naših ugoda i moći. Pa pogledajmo kako je uspostavljena ova država i sve vlasti: tako što se ljudima oduzelo pravo, pravo na slobodu, pravo na imanje, pravo na slobodno kretanje, ako i ima kakvo pravo ne smije se ni vidjeti ni čuti, nego mora biti marginliziran, ušutkan, ne smije se za njega ni znati, mora ostati neprepoznat. Poslije oduzimanja prava, čovjeku, konkretnom čovjeku niječu se njegove sposobnosti, niječe se njegov rad. Nemoguće je zanijekati i poništiti čovjeka, a vjerovati u Boga. To nije Isusov Bog kojega je objavio. To je bešćutni bog sile i arogancije, to je bog ideologije, previše ljudski bog.

Možemo se truditi, naprezati, obilaziti svetišta i prošteništa, možemo nagomilati postova i molitava, Bog će nam uvijek izmicati ako ga ne susretnemo u najbližima, u ženi, mužu, ocu, djeci, ukućanima, u susjedima. Zato nam se i događa takva bezosjećajnost, bešćutnost da možemo moliti Boga, slaviti misu, a da smo izgubili osjećaj za bližnje. Nećemo pogriješiti ako kažemo da danas vlada religiozna okorjelost, ili kako Sveto pismo veli, ljudi su postali tvrde šije i neobrezana srca. Mogli bismo kazati da danas vlada ne samo neinformiranost, nego nezanimanje (nezainteresiranost) za drugoga i neizmjerna duhovna uskoća, duhovna i vjernička ograničenost. Živimo u vremenu duhovne prikraćenosti u kojima su suženi horizonti, vrijeme duhovne praznine koju se nastoji popuniti svakovrsnim sadržajima, osim čovjekom, osim ljubavlju i zauzetošću za konkretna čovjeka, bližnjega. Popunit ćemo možda svoju ljudsku prazninu uzivšenim moralnim pa i evanđeoskim načelima, ali ih nikada nećemo konkretizirati, primjeniti na čovjeka do nas, bližnjega za koga su ta načela jedino i smislena da se ostvare.

Ništa nećemo pogriješiti ako kažemo da se sebičnost ustoličila od obitelji do velikih institucija, pa i crkvenih i narodnih. Ne mislim da je sve crno, ali je vrijeme da si pogledamo u oči. Koliko je doista nas ljudi koji koriste druge za svoju ugodu. Bližnji su tu samo meni na korist. Štoviše, kako uopće živjeti u svijetu koji je postao hladan, u kojem se izgubio osjećaj za grijeh kao teška povreda Boga i bližnjega. Pa pogledajte od obitelji do poglavara. Nitko nikada ne griješi, nitko se ne kaje, nitko se ne preispituje niti popravlja. Živi se u laži neljudskosti i nevjere, a sve pod maskom čovještva i pravovjerja.

Dokle ćemo lagati sebi samima? Dokle ćemo njegovati pobožnost odozgor, oholo farizejsko ponašanje? Marija za sebe kaže da je neznatna službenica, a u nas je licemjerje prevladalo u našim odnosima i sa samim Bogom. Marija se odazvala Božjem glasu, ali nije postala pokorna ropkinja, nego služiteljica triput svetom Bogu. Bog Mariju nije sveo na ulogu, na funkciju, na bespogovornu klimoglavku kako je nekada predstavljamo po crkvama i time zadržavamo izopačene i grešne strukture izrabljivanja. Bog ništa nije činio bez njezina pristanka. Nije ona, kako se nekim pobožnim dušama može činiti, “velika” samo time što je slijepo poslušala Božji glas. Ne, nego kako Isus veli u evanđelju, jer se odazvala – svjesno i slobodno – da sasluša Božji glas i da čuva i izvrši njegovu riječ. Bog želi slobodne ljude, a mi poslušnike i robove. I kada ih učinimo poslušnicima i robovima, opet nismo ni zadovoljni ni sretni, nego idemo dalje, želimo proširiti svoje carstvo potčinjenih. Tako se umnožava naša pojedinačna i kolektivna nesreća. Nikako da prepoznamo da i Bog postaje prisutan samo u slobodnim odnosima, u ljubavi i poštivanju.

Mi se prema ljudima ponašamo tako da ih svodimo na funkciju, na ulogu. Pa ako po našem mišljenju nisu više korisni, ako ne ispunjavaju očekivanu ulogu, mi ih škartiramo, mi ih odalečujemo na margine. Sve zajednice od obiteljske do društvene “funkcioniraju”, kako i sam riječ kaže, na funkcijama i ulogama. Ima li, međutim, koga da kaže da mu nije stalo do naših uloga, nego do nas samih. Bog čini drukčije. Bog nas ne svodi na funkciju. To pokazuje u Mariji, pokazuje u darovanoj milosti svakome od nas. Svi pravi odnosi, od prijateljskih do bračnih, ne temelje se na funkciji i ulozi. Ljudi se uzimaju, žene i udaju, ne zbog funkcija i uloga, novca i vlasti, nego iz ljubavi, iz čiste radosti postojanja. Takve Isus želi odnose i među svojim učenicima. Tek poslije se dijele službe.

Upravo smo to izgubili, taj način gledanja i ophođena s ljudima. Izgubili smo temeljni podatak vjere: da nam je sve milosno, darovano od Boga, i da nijedan čovjek nije sredstvo nego sam sebi svrha. Marija nije sredstvo, ona je osoba saveza, Božji partner. A mi smo tako postali bešćutni, nemilosrdni, sebični istjerivači svojih tobože pravdi i pravičnosti, a u pozadini je gola volja za dominacijom, za moću nad drugima, za upravljanje drugima kao svojim “stvarima”. Nas zanima koliko je drugi poslušan prema nama, koliko ima novca, je li moćan, hoće li glasati za mene? Tako se to radi u politici, u svemu što je svjetovno, zato smo mi slabi vjernici, zato i jurimo za svojim srećama i za nekim našim bogom a ne prepoznajemo onoga Boga koji je tu do nas, u našim najbližima.

Tako se to radi u obitelji. Pogledajmo: stariji su postali nekorisni, možda još koriste ako imaju penziju; jer tko su oni – naša velika smetnja. A više djece, tko će s njima, više odgovornosti; s djecom nemamo vremena za sebe. Ne, uopće nije jednostavno, odgajati djecu, zato Isus kaže nije blažen onaj tko je nekoga samo rodio (blažene utroba i prsi), nego tko čuva i izvršuje Božju riječ. Marija nije blažena zato što je rodila i to samo jedno dijete (a toliko je majki s mnogo djece!), nego što je čula, slušala i izvršavala Božju riječ pa onda rodila. Ili ako bismo još išli korak dalje: polazeći od naših obitelji, od naših zajednica, ako nam netko smeta, onda ga nastojimo svim silama staviti u stranu, na pr. svekrvu, nevjestu, ili nekoga tko se ne slaže s našim mišljenjem, tko nam ne odobrava sve što mi radimo, koji se usprotivio našoj tiraniji i samovolji. Kako smo samo bešćutni. Čovjeku koji se s nama ne slaže, javno se uništava njegovo dostojanstvo, izmišljaju negativnosti, marginalizira ga se u beznačajnost. I onda ćemo takvi doći u crkvu, slaviti misu, stati pred Boga; i Boga ćemo “upregnuti” u svoje planove, i dalje ćemo juriti svoje odbjeglo srce, štoviše to srce usaliti u najgoru vrstu zablude, u to da nas u tome podržava sam Bog.

Ili ako bismo krenuli još malo dalje. Kako je s našim susjedima, komšijama. Pa koliko nas to ima da sa svojim susjedima živimo u slozi i poštivanju. Zar nas nema toliko koji na vani glumimo uljudnost, izgovaramo predivne riječi, a one su u biti lažni pozdravi ili hvale, iznutra smo nabrekli od otrova, crveni od zloće i mržnje poput zmaja pod Marijinim nogama, iznutra smo opijeni zavišću, ljubomorom, osvetama pa i mržnjom. Koliko smo se zapetljali u svađe i sitničarenja oko imovine i međa i s najbližima, dotle da sikćemo od jala na sve strane svijeta tako da nam ni Bog ne može pomoći.

Nije li tako i s onima koji drukčije vjeruju, pogotovo našim odnosom s muslimanima, pravoslavnima, ateistima... I odmah ćemo, do koje smo mjere zatrovani, ispričavati se kako oni nas ne vole, kako oni nas mrze. I u tome se otišli jako daleko. Točno je, pa problem i jest što je mržnja postala nešto normalno, gotovo kao zrak koji udišemo. Ali je li to vjernički, je li to po evanđelju? Tko će u ovoj zemlji, u našem susjedstvu, u našoj obitelji, u našoj župi i Crkvi, tko će u našem narodu otpočeti govoriti da se to ne slaže s vjerom, s Isusovim evanđeljem, uopće s ljudskošću. Bog traži novi savez s čovjekom, ali taj savez opet čini Marija, žena, i Isus, čovjek iz čuvanja i izvršavanja Božje riječi. Tko će to u naše vrijeme učiniti? Hoće li se netko pojaviti vjernički u našim zajednicama da prekine mržnju? Kako smo posumnjali u snagu dobra. Više vjerujemo u ohole bogataše, u lopovluke, u namještaljke kao da je Bog igračka, lutak i ludak kojeg ćemo zavarati. Posumnjali smo u ono što Marija govori u svome himnu da Bog neće ostaviti svoje siromahe, da neće ostaviti svoje službenice i službenike, i da će s trona srušiti sve oholice i uznosite.

Potreban nam je novi savez s Bogom, savez dostojanstvena slobodna i samostalna čovjeka s Bogom. Marija nije nikakva pognuta žena, nego ona koja posve jasno ulazi u savez sa svojim Stvoriteljem i onda upućuje na svoga sina, na Isusa. I nama danas govori da ga slušamo. Ona nas neće moći izagovarati kod Boga, ako ne poslušamo tu njezin riječ, ako ne krenemo putem ozbiljnoga nasljedovanja Isusa Krista.

Potreban nam je danas posve novi savez s Bogom. Bog se i nama danas nudi, govori nam po Mariji, govori nam po evanđelju, po drugim ljudima, a na poseban način po Isusu Kristu. Taj novi stari savez je u novoj, autentičnoj vjeri, u tome da je Boga milosrdan i dobar i želi da izgradimo nove susrete, nove odnose s ljudima. To je najteže, jer neki su odnosi možda pukli i ne našom krivnjom, nemojmo ih produbljivati u mržnji i zlu. Postanimo kovčeg savez, šator Božji, hram Božji na zemlji. Ponesimo u susret drugim ljudima Onoga u koga smo povjerovali, koga nasljedujemo. Nije uopće  isključeno da će ljudi i tada od nas otići, jer ljudi smo takvi koji kad god se treba strpljivo i dokraja susresti s Bogom, mi bježimo. Zato bježe ljudi od stvarnih vjernika jer se trebaju susresti s Bogom. Štoviše, znaju i progoniti vjernike. Pa to se dogodilo s Isusom. No, to je jedino vrijedno ljudskoga napora, susresti Boga u drugom čovjeku.

Bog se i nama danas svakom pojedinačno približava, na razne načine. Prepoznajmo njegov glas. Odvažimo se za život, i u neznatnosti. To često djeluje kao gubitak života. No, tako ćemo ostaviti radost svojim bližnjima. Naravno, nećemo biti lišeni patnji, nevolja, dvosjeklih mačeva boli (poput Marije), i od bližnjih i od daljnjih. Vrijedi ponovno s Bogom sklopiti savez, to znači dopusti da nas obuhvati njegov zahtjev za novi ljudstvom, novim pouzdanjem u njega.

________________________________________________________________________

II.

Marija – uzor vjernikova života

VELIKA GOSPA

Tolisa 2009.

Uvod. Srdačno vas pozdravljam dragi vjernici na ovom za Bosnu i Hercegovinu, za franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu, za Crkvu, za ovaj dio bosanske Posavine, jedno od važnih i najsvetijih mjesta, mjesta susreta Boga i ljudi, ali i kulturnom smislu, oko toliške crkve Marijina Uznesenja.

Skupili smo se, dohodočastili, svatko sa svojim nakanama, netko za zavjetima, netko umoran i razočaran, netko s nabreklim srcem od čežnje, od iščekivanja boljega, netko nagrižena zdravlja, netko slomljena srca, netko s brigom, netko s veseljem i radostan. Svatko je došao noseći sebe i svoju dušu, svoj život i povijest. Ove godine nekih nema koji su bili lani, koji su prije dolazili Velikoj Gospi u Tolisu. Molimo za njih, molimo za sve naše, za bližnje i daljnje, za one s kojima smo dobro i za one s kojima nismo dobro, s kojima su polomljeni odnosi.

Predivno je vidjeti koliko nas je. Ali neka nas ne zanese naša brojnost. Bog pohađa i svakoga pojedinačno. Bog se primiče svakome posebno. I onome što se skrio negdje u kutu, koji možda i ne voli ove skupove, koji je stigao iz običaja, iz navike. Bog želi pohoditi svakoga od nas, i onoga koji se želi skriti od ljudi, koji ne voli obrede, kojima su dodijali pobožni govori i liturgijska brbljanja. Bog stiže i onome koji ne zna što će sa sobom.

Zato se na početku svete mise vratimo svome izvoru, spustimo se do dna vrela onamo u najintimnije prostore naše duše. Dopustimo da Bog prođe kroz našu sredinu. Udomimo ga danas u nutrinama svoje duše. Ugostimo ga. Možda već odavno želi s nama porazgovarati, možda nam želi nešto reći, a mi smo zauzeti s mnogo drugih stvari, nemamo vremena ili ne znamo slušati. On je sa svakim od nas ponaosob. Umirimo se. Bog nas pohađa u tišini nas samih, popravlja naše staze k njemu i braći ljudima. Hoće nam nešto kazati u ovom prostoru gdje se sunce dodiruje ravnicu, gdje Nebo pohađa čovjeka. Otvorimo se za Božji pohod.

Propovijed.

MARIJA: Kako biti velik?

Danas slavimo Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo. Slavimo Veliku Gospu. Ne slavimo Mariju kao božanstvo, nego kao Božju veličinu i milosrđe u njezinom životu, slavimo Boga u životu jedne obične a opet iznimne žene. Slavimo onu tajnu ljudskoga postojanja da život ima smisla samo ako nadrastamo sebe, ako s Bogom činimo uvijek ono više nego što se od nas traži. Došli smo ovdje da potvrdimo ono što jako dobro znamo, što u bitnome prenosimo s generacije na generaciju, kako odgajamo svoje mlađe, da je u životu smisleno biti velik na Marijin način, da je u životu doista teško biti na taj način velik.

No nismo li se i odvojili od svoga puta. Imamo li vremena zastati sa sobom. Što smo učinili zadnju godinu. Možemo li se preispitati o svome životu zadnjih dvadeset godina. Ove se godine, naime, navršava 20-ta godišnjica pada berlinskoga zida, pada komunizma, ulaska kako kažemo u demokratske promjene, ulaska u slobodu, na put ljudskoga dostojanstva i slobodu vjere. Kako smo to prošli? Jesmo li postali bolji ljudi? Jesmo li postali veliki na Marijin način, ili hinimo veličinu pravovjerja? Kao da se danas i ne usuđujemo postaviti takva pitanja i svatko onaj tko ih postavlja izložen je opasnost da navuče otrov prezira na sebe. Može li nam razmišljanje o Mariji, Velikoj Gospi pomoći u našem životu?

Pobožnost B D Mariji sastavni je dio naše vjere, naše zajedničke, kolektivne vjere osobito u teškim ratnim ili stradalničkim vremenima. Sjećamo se koliko smo krunica molili u prošlom ratu, koliko smo se utjecali Marijinom zagovoru. I dok marijanska pobožnost na zajedničkoj razini može mijenjati intenzitet, pobožnost na individualnoj, osobnoj razini ne mijenja se lako; jer i kada se dosegne relativni mir u državi, društvu i svijetu, i kada nismo zahvaćeni stradanjem i ratom, svatko od nas i dalje pojedinačno postavlja pitanja smisla svoga postojanja, pitanja kao što su: Što učiniti od svoga života? Kako provesti život?, ili: Tko sam? Što značim drugima?, Tko su meni drugi s kojima živim?

Svatko je od nas pritisnut rizikom, kušnjom vlastitoga promašaja, vlastitoga ništavila, neljudskosti; pogođen vlastitim zlo ili zlom drugih; fizičkom, tjelesnom ili duhovnom patnjom. Upravo zato, vjerujem, došli smo ovdje da se utječemo zagovoru BD Marije; njoj se zavjetujemo, njoj zahvaljujemo za isprošeno. Dohodočastili smo da ispunimo zavjet, da obiđemo njezin oltar, dotaknemo sliku ili kip. Ona je sastavni dio naše pobožnosti i vjere.

Marija majka naše duhovne biografije

Mariju razumijevamo i vjerujemo ne samo kao Isusovu majku nego i vlastitu, našu majku. A majka je dio, nezaobilazna osoba naše obitelji. Bez majke nas ne bi bilo, ne bi bilo svijeta. Ona je roditeljica života, ognjište, središte i stjecište obiteljskih odnosa.

Majka je zagovornik, zagovornica svakoga tko je u nevolji. Majke su redovito svjesno pristrane, ali bez sebičnosti, bez računa i računice za sebe. Majke bezuvjetno vole. Tako nam barem iskrsava slika majke, odnosno tako zamišljamo dobru majku. Majke su osobito brižne i osjetljive, blage i nježne za nevolju. Nigdje se i nitko tako ne angažira kao majka u bolesti, patnjama, nevoljama svoje djece.

Majke su, iako krhke, najčešće najčvršće i najstamenije osobe naših obitelji, uporišta obiteljskoga zajedništva, sklad naših odnosa, mir naših nemira. One su stražari naših međusobnih razgovora, ponašanja jednih prema drugima. One budno bdiju nad putovima svoga muža i djece. Odvažnost žene i majke često nadilazi mušku fizičku snagu; vjera žena i majki zaustavlja i svladava i najmoćnija oružja.

Sve što vežemo uz naše majke to još više pripisujemo B D Mariji. Njoj pridajemo najljepše pridjeve. Ona je majka milosti i milosrđa, ona je utjeha žalosnih, radost i snaga posustalih. Majka koja je milostiva i bezuvjetno milosrdna za sve što je za sve što je krhko, razlomljeno, grešno, povrijeđeno. Marija, majka, na usnama je mnogih nas u mnogim situacijama života: u porođajnim bolovima, na smrtnome času, u neizvjesnostima i dilemama. Zazivamo je pred važne odluke i nepredvidive događaje, pred početak novog životnog puta, pred odluku za brak, pred školske ili druge životne ispite.

Marija, majka, je sastavni i neizbrisivi dio naše biografije, našeg vjerničkog, duhovnog identiteta. Bez Marije bili bismo lišeni nježnoga i lijepoga dijela svoje vjere, bili bismo okrnjeni za sigurnost nade u dobar ishod našega života i rada. Ona je u našem životu uzdanje u vrijednost skrovita, strpljiva, samozatajna života; ona nam je uzor u stvaralačkom podnošenju nepravdi i zla. Marija se duboko urezala u memoriju našega vjerničkoga identiteta.

Marija – neponižena nego žena vjerničke pobune

No, ne smijemo, braćo i sestre, ne primijetiti da mnogim našim bližnjima, osobito muškima, ali i „naprednim“ ženama, kao i mnogim nekršćanima djeluje da marijanske pobožnosti, marijanskoga kulta u nas katolika, Hrvata pogotovo, ima previše. Te Gospa ova, te Gospa ona: međugorska, fatimska, kondžilska, stupska, sistrička, Gospa od brze pomoći… Marijino svetište ovdje, Marijino svetište ondje. Ni sami ponekada ne znamo kako s tim svime izići na kraj.

I kao što sve ljudsko može biti dvoznačno, isto tako mogu i svete, duhovne stvari pretvoriti se u svoju suprotnost i tako lagano, i to vrlo opasno a da to i ne primijetimo. Zar ne djeluje mnogim ljudima, a i nekima od nas, da u naličju našega marijanskoga kulta djeluje kao da je pobožnost Mariji sredstvo za ponižavanje čovjeka, da se zadrži ropski, sluganski mentalitet? Zar se i s oltara i po obiteljima, ne samo djevojkama i ženama, nego i drugima ne govori da se bude kao Marija – a što često znači: povuci se, skloni se, poklopi se, podnosi, trpi, pati!? Zar ne samo mnogim muškima nego uopće govor o Mariji kao Božjoj službenici ne znači biti sluškinja svima i svakome, podčinjavanje vlastite osobnosti, podjarmljivanje i vlastite pameti svakom nasilništvu, glupom autoritetu, obiteljskom, crkvenom ili javnom?

No, nije, međutim, Marija ni pobožnost prema njoj, tek puko sredstvo niti izlika moćnima da se bezdušno održavaju na vlasti. Ako nam se Marija nudi kao PONIZNA žena, to ne znači da je dopušteno ponižavati niti biti ponižen. Poniznost ne znači ponižavanje.

U svome himnu – svečanoj pjesmi zahvalnosti Bogu – u svome himnu Veliča duša moja Gospodina Marija doduše govori o svojoj neznatnosti, ali samo pred Bogom. U tom himnu Marija iskazuje svoje divljenje, zahvalnu radost Bogu, ali i svoju vjerničku pobunu jer je Bog ustao protiv silnika, umišljenih moćnika, bogatih iskorištavača siromašnih i malih ljudi, protiv svake vrste ljudske napuhanosti i nepravedna gospodarenja drugima.

Ta pobuna nema ništa s pobunom mržnjom i oružjem. Njezina snaga nije u sili nego u vjeri da Bog ne napušta nepravedno ugrožene, siromašne i prikraćene. To je ona snaga žene koja zna što je dobro a što zlo. To je vjera u dobro, koje činjeno uz Božju pomoć, milost i pouzdanje, poništava zlo ili ga apsorbira dobrotom, pozitivnošću. Marija i njezin Veliča – pohvala je snazi vjere neznatnih i malenih, ali dostojanstvenih i stamenih vjernika.

U našu se memoriju najdublje usjekla slika ili Marijin kip koji prikazuju lijepu i dostojanstvenu ženu, ogrnutu plavim plaštem, pod nogama joj mjesec (tamnost) i zmija koju Biblija uzima kao sliku za zlo. Tu nam je Marija uzorom. Ne kao žena koja se stalno povlači, koja dopušta da se ponižava, nego bez sile, preokreće povijest od malih zajednica obiteljskih do većih, do preobrazbe svijeta. Marija i pripada onim velikim ženama Svetoga pisma, objave i povijesti čovječanstva koja čini revoluciju ali ne na zlo nego na dobro. Ona je žena preobrazbe. Ona ne pripada onim ženama koje smućuju i unose razdore među muža i djecu, među svoju djecu, koja kao ona na početku Pisma koja podmeće jednoga sina svome slijepome mužu da ga prevari za nasljedstvo; ona nije opčinjena materijalnim, ona nije ni kao ona koja zanesena svojom zavišću i ljubomorom, svojom ljepotom koju je pretvorila u oružje, pa ucjenjuje svoga muža, ona nije dakle Herodijada koja nemilosrdno i bez skrupula uvjetuje muža da odrubi glavu najvećem proroku i pravedniku rođenom od žene. Ona nije ona žena čiji muževi imaju utjecaj izvan obitelji ali kada dođu kući, ako hoće malo ljubavi, moraju biti papučari i pokoriti se ženi.

Govori se pa i s pravom da iza velikih ljudi stoje velike žene. Naravno, to vrijedi obostrano, ali sigurno preobrazbu naše agresivne, muške kulture, naše civilizacije oružja, mržnje i nasilja mogu učiniti žene, stamene žene koje će posve jasno stati zlu na glavu, koje se neće ustrašiti “zmajevima” koji su crveni i opijeni moću i vlašću. Zar to ne govore mnoge žene i majke Srebrenice, Vukovara, Prijedora, Posavine, osobito one koje se nisu dopustile manipulirati muškom politikom cinizma i jeftinoga medijskoga pokazivanja. Marija zato nije ponižena nego dostojanstvena žena, žena vjerničke pobune bez sile i oružja, mržnje i osvete. Ona mijenja ljudsku povijest.

Marija djevica – žena čistoće i gledanja Boga

Druga stvar koja se prigovara nama kršćanima, osobito katolicima a dolazi iz marijanske pobožnosti, marijanskoga kulta jest naglašavanje Marije kao djevice. Inače, govor o čistoći mnogima i unutar Katoličke crkve djeluje staromodno, kao govor iz srednjega vijeka, zaostali relikt nekog prošloga vremena iako bi svatko htio da mu je djevojka ili prijatelj čisti, prvi u njihovom životu. Svi bismo sve probali, a htjeli bismo istodobno svi biti nevini i sveti. U svakom slučaju čistoća, i tjelesna i duhovna, uvijek će biti na cijeni. I kada ne bismo u svojoj vjeri i civilizaciji imali uzora čistoće, morali bismo ih „izmisliti“. Bez čistoće, bez tog ideala, već bismo potonuli u banalnost i opterećenost naših odnosa.

Naše je stvarno stanje, međutim drukčije: Tko to još drži do čistoće, osobito u vremenu, u civilizaciji kada nas bombardira ljepota ženskoga tijela stalno i posvuda. U kulturi u kojoj se tijelo, osobito žensko, istodobno profanizira i istodobno tabuizira, kada dakle tijelo postaje samo sredstvo kroz pornoindustriju, bioinžinjering, ili, kada postaje nepristupačna i za mnoge nedostižna „stvar“, kada nam izgleda da je sve stvar osvajanja i kada istodobno se razvijaju strahovi pred tijelom a i raznovrsna neprirodna ponašanja pa i perverzije, zar govor o Mariji djevici i o čistoći ne djeluje izvan vremena?

Ponajprije, čistoća – razumljena biblijski – ne označava kako to Isus stalno govori samo tjelesnu čistoću, ni onu obrednu ni seksualnu. Nije riječ ni samo o vanjskoj čistoći, ta susreli smo bezbroj predivnih muškaraca i žena, prelijepe vanjštine, ali smo osjetili njihov unutarnji zadah mraka, nesreće i mržnje, takvu duhovnu prazninu, ili srce koje bukti zavišću, neslobodom, egoizmom.

Isus u blaženstvima govori kako su blaženi oni koji su čista srca jer će Boga gledati. Čistoća se odnosi na srce, na cjelinu ljudske osobe; na tijelo i na duh, dušu; na čovjekov voljni, afektivni razumski dio. Čovjek je sav čist ili je razlomljena osoba. Čistoća nije sterilnost duha, nego nepodijeljena ljubav prema Bogu i ljudima. Čistoća je integralna krepost unutarnjega stajanja pred Bogom. I samo je odatle razumljivo zašto nije dopušteno ići u odnose prije braka, jer tjelesna ljubav nije sva ljubav, iako je najmaterijalnija, najopipljivija, iako njezini tragovi ostaju za sva vremena. Voli se uvijek cjelinom bića i čistoća upravo označava cjelinu. Zato Isus i povezuje čistoću srca s gledanjem Boga. Stajanje pred Bogom, oči zagledane u Božju dobrotu i milosrđe čini od nas ljude koji njeguju čist i blag pogled, pogled bez požude i posjedovanja, pogled koji nije zatrovan zavišću, ljubomorom. Čist je onaj koji živi u Božjoj nazočnosti. Upravo iz Božje nazočnosti i ljudi i stvari dobivaju svoje pravo mjesto. Ljubav nije umanjena nego uvećana. Marija je djevica – čista u cjelini svoga bića jer se dopustila Božjem pohodu, njegovoj nazočnosti u cjelini svoga bića. Čistoća integralna čovjeka jest ljubav bez pretvaranja i himbe, jest ljubav prema Bogu koji ne umanjuje naše zemaljske ljubavi nego ih još više usavršuje i čini osloboditeljskima. Pjesnik bi kazao da bez „Bijela ruha treba biti djeca“ (Ujević). Bjelina i čistoća naših srca i duša označava onu djetinju, ne djetinjastu, pouzdanost u Boga na koju Isus poziva kada kaže da budemo kao djeca. Čistoća nije vezana za naše snage, naša odreknuća ili čišćenja, nego na oslanjanje na Boga. Kad je Bog naš glavni životni sugovornik, sve naše čistoće poprimaju svoj pravi smisao. U tome nam je Marija uzorom.

Marija – uzor vjere a ne božica ni zamjena za Isusa

Ne možemo mimoići ni prigovore da je marijanske pobožnosti u našoj vjerničkoj praksi previše. I nije to prigovor samo muškaraca, “naprednih” žena, feministkinja i emancipiranih ateista. Zar ne djeluje često da je mnogima, osobito ženama, Marija na prvom mjestu kao da je ona božica, ili uz svetu Trojicu usporedno božanstvo. I često izgleda tako. Često izgleda da i Mariji upućujemo mnoštvo svojih molitava, od krunica do raznoraznih zaziva i pjesama. Zar nam ne izgleda kao i u obiteljima, da nam se lakše obratiti majci da nas ona zagovara kod oca, jer se s ocem ne možemo sastati oči u oči, ili da nas ona miri s bratom ili sestrom jer nam je između se prekinuta komunikacija. Marija je ta koja će umilostiviti strogoga i srdita Boga. Zar nam ne izgleda da ponekada “kamarimo” sličice i kipiće, molitve bezbrojnim svecima, kao da će nam to sve samo po sebi skratiti put do spasenja i sreće? Zar stalno ne biramo lakše a ne bitno u našoj vjeri?

Marija ne može zamijeniti Boga. Marija ne može zamijeniti Isusa, nikada, jer i iz njezina života vidimo, osobito u Kani Galilejskoj, da nas upućuje da činimo ne što ona čini, nego da činimo sve što Isus kaže, i ona ga u konačnici slijedi čitava života.

Nije dakle pobožnost B D Mariji isprika da izmaknemo radikalnosti, zahtjevnosti nasljedovanja njezina sina; i ne može nas mnoštvo krunica, mnoštvo hodočašća u marijanska svetišta koja su često samo duhovni turizam, ne mogu nas dakle te pobožne vježbe tek olako lišiti odgovornosti ispunjavanja Isusova evanđelja, odgovornosti za svakodnevni život, rad, odgovornost i ljubav prema bližnjima.

Uvriježilo se i u ovo naše vrijeme da množimo svoje molitve, svoje izvanjske ceremonije i čine. Uvriježilo se i u naše vrijeme u Katoličkoj crkvi da se množe sveci, osobito da se uvećava marijanska pobožnost. Ne mogu nas, međutim, sveci, ni Marija kao prva među njima, zamijeniti u našoj vjeri, u našem životu, našem odnosu prema Bogu i bližnjima. Misli se naime i danas da što je više svetaca, to je taj narod bolji i svetiji. Svetost nije prelazna, iako je sigurno da bez njih nema vjerničkoga naroda. Proizvodnja svetaca ne čini, međutim, nas samo po sebi boljima, nego nam se pruža prilika da mi u njihovim životima vidimo mogućnost ostvarenja i našega života. Zato su sveci, zato je Marija ne samo naš zagovornik, nego uzor u vjeri. Marija kao uzor, to je nezaobilazni i glavni dio naše marijanske pobožnosti. Zato nam valja pogledati gdje to ona nam može biti uzorom i danas a ne da se tek slijepo prikapčamo na nekoga tko će za nas uraditi sve.

Marija – neznatna službenica

Kao i svi sveci, a Marija na osobit način, smatra sebe neznatnom, skromnom, malenom ženom. Zar u kulturi individualizma gdje smo svi osjetljivi na veličinu, gdje smo svi veliki, i svi više držimo do sebe nego što vrijedimo, ona ne svjedoči Boga koji vidi neznatne. Bog u Mariji pokazuje da vidi malo mjesto kao ljubljeno mjesto (Betlehem, Nazaret), da vidi one koji nisu moćni ni jaki, nego ponizni ali dostojanstveni i u svome siromaštvu ili nemoći. Bog u Mariji pokazuje da sa svakim ima svoj plan i da nitko nije izuzet iz njegove ljubavi i brige. Istodobno Marija je službenica – ona služi Bogu, njemu se jedinome klanja. To ne znači da manje voli ljude, jer Bog u kojega vjeruje tek tada osnažuje ljubav prema ljudima.

Marija – žena pouzdanja i sigurnoga hoda u budućnost

Marijin veličanstveni DA u naviještanju, kada se predaje Božjem obećanju da će sve biti dobro, ne znači lišavanje slobode i razuma, nego projektiranje života uz Božju pomoć, uz njegovu sigurnu pratnju. Zar za nas današnje koji živimo bez prave odluke života, ili čije su odluke tek nesigurna i kratkoročna odlučivanja do novih promjena, zar naše odluke s bezbroj uvjeta ne bivaju uzdrmani pred Marijinom odlukom. Zar u našim mnogim nesigurnostima kada smo izgubili unutarnji oslonac vjere Marijin DA ne izgleda kao nešto veličanstveno. Zar u našim kuknjavama pred svaki teži zadatak Marijin Neka mi bude ne izgleda kao nedostižna riječ i pristanak neizvjesnosti budućnosti. Valjalo bi nam učiniti taj korak, prelomiti preko usta molitvu Bogu da ćemo ići njegovim putom, bez straha. Bog u kojega Marija vjeruje jest Bog providnosti, Bog budućnosti, Bog koji ispunja ne naše želje nego svoja obećanja, Bog koji će nas usrećiti ako mu kažemo DA. Zar se danas također ne ispunja Izaijino proroštvo: Ako se na me ne oslonite, nećete se održati (7,9), a zar se Marija nije oslonila na Boga i rekla da vjeruje njegovu vodstvu i da nema te poteškoće koja se ne može svladati.

Marija – žena koja ima vremena i radosna je u susretu

Marija nam može biti uzorom i u našem međusobnom susretanju. Čuli smo danas u evanđelju kako Marija na tri mjeseca odlazi svojoj rođakinji Elizabeti da joj pomogne u trudnoći. Tri mjeseca! To danas djeluje previše. Možemo li pohoditi drugoga, pokloniti bližnjemu makar nešto vremena i naših snaga. Ta zgoda govori i ako se ljudi susreću. Elizabeti se utroba trese, trese se od radosti čitava nutrina ovih žena. A kakvi su naši susreti? Zar nije istina da i bježimo od ljudi, da nas neki i ne vole vidjeti, da se sklanjamo od razgovora? Koliko samo na ovome trebao raditi da iz svoje sredine izbacimo namještene susrete, da iz nutrine izbacimo zavisti, mržnje, himbe, glume, da se počnemo iskreno susretati. Koliko nas treba samo prijeći gore svojih sebičnosti i posesivnosti, koliko nas treba prijeći ograde i međe naših prekinutih komunikacija, entitetske i druge granice, prepreke svojih gorčina i povrijeđenosti i koliko nam samo treba radosti da se susrećemo iskreno i vedro.

Marija – odgojiteljica u mudrosti, dobi i milosti

Marija je odgajala Isusa ne tako jednostavno. U Pismu čitamo kako se Isus izgubio, kako je bio i grub majci kad ga je tražila, ali i da je ona naučila da ga odgaja ne za sebe nego za više, za njegovo poslanje. Znala se odvojiti od svoje posjedničke ljubavi. Odgajala je s Josipom Isusa u mudrosti (škola i učenje iz iskustva; škola i manualni rad), u dobi jer je poštivala njegov rast – svako doba nosi sa sobom poslove i zadatke koji se mogu raditi i iznad svega u milosti – u povezanosti s Ocem. Pitanje zvanja je vrlo važno, ono nosi sreću ljudskom životu ako se obavlja s temeljim odazivom Bogu, ako se u svome zvanju postaje čovjekom i nastoji biti što savjesniji u preuzetom poslu. Nužnost slanja u sjemenište, ali ne kao socijalne institucije za nezbrinute, nego kao mjesto rasta u vjeri, kao potreba za ljudima koji će i u naše vrijeme svjedočiti o milosrdnom Bogu bolje budućnosti.

Marija – žena i majka dostojanstva i boli – Marija-Gospa

Marija je u konačnici majka boli, žalosti. Ona pokazuje da su suze dostojne čovjeka, da je patnja kriterij ljudskosti. Njezine su suze nad patnjom nedužnih, ali ona nije majka lažnih suza, histeričnoga plača. Ona je žena i majka hrabrosti jer prati svoga sina u vrevi nasilja, onda kada su muški, „hrabri“ Isusovi učenici utekli, razbježali se u svojim strahovima. Ona je uvijek tu da pripomogne. Ona se ne straši. Ona je ona druga strana povijesti koja ne ostavlja svoje bližnje i prijatelje u nevolji same. Ona je spremna sav život darovati za poslanje svoga Sina, za druge, za ostvarenje Božjega kraljevstva dobrote, za ostvarenje nove zajednice učenika, Crkve. Ona je dostojanstvena žena, ona je i u boli stamena i snažna, ona je Gospa, Gospođa, Madonna i kada plače, i kad je njezino čelo izborano. Ona je ona koja okuplja raspršene i strašljive učenike u zajednicu Isusovih nasljedovatelja.

Marija – uzor vjere

Marija je uzor vjere, a ne božica ni zamjena za Isusa, jer stalno ukazuje na Isusa i traži da slušamo njegovu riječ i da nasljedujemo njegov put. Zato je ona majka milosti i utjehe, majka zagovornica i žena ljepote i hrabrosti, žena koja preobražava svijet, nova Eva, nova zora čovječanstva i svjetionik za preobrazbu svijeta i osnaženje, obraćenje naše vjere.

__________________________________________________________________________

III.

Marija – putokaz nade i utjehe svome prognanom narodu

Žena budućnosti

VELIKA GOSPA – Sokoline 2011.

Bh-pjesnik Anđelko Vuletić, uživljujući se u Isusovu posljednju gozbu s učenicima, navodi mnoga ljudska loša ponašanja. Tako čak i kod prijatelja na mjestu gdje im je trebalo biti srce šuštali su zlatnici, i mač, dakle izdaja, novac i nasilje. I zaključuje svoju pjesmu “Tajna večera”: tako mali ljudi a tako veliki jadnici. Zar nam se nekada ne čini kako bismo i mi mogli ne samo za druge nego i za sebe kazati tako mali ljudi a tako veliki jadnici? Zar nam se ne čini toliko puta kako se zlo množi samo od sebe, a da se za dobro treba truditi? Zar se nismo pomirili s time da se u našem životu ništa posebno ne može promijeniti, da je ljudska zloća posljednji odgovor povijesti, da su naši strahovi i tjeskobe, naše nevolje zadnje što imamo? Zar se ne sjećamo da smo ipak mislili da rat neće takav biti, zar nismo mislili da će kad rat stane biti sve drugačije? Zar se ipak nismo nadali da će popustiti ljudska zloća i da ćemo se vratiti?

Nismo ni slutili da će posljedice rata biti tako teške? Da na Sokolinama neće biti nikoga. Nismo mogli ni slutiti da su ljudi toliko iskvareni i da će gospodari povijesti postati loši ljudi? Zar smo mislili da će sve ovo opustjeti i da će ljudska mržnja, zaplašivanje i strah imati zadnju riječ? Doista, tako mali ljudi a tako veliki jadnici. Zar nam ne izgleda da je naša budućnost zatvorena našim uhodanim mišljenjem, našim starim navikama. Budućnost razumijevamo samo kao budućnost koja nije u našim rukama, budućnost koju će nama dati neki drugi, oni “gore”, budućnost za koju će se dogovoriti neki drugi u naše ime. Nužni su ljudski dogovori, ali gdje smo mi tu? Jesmo li mi ljudi bez vlastite glave, bez osobne slobode, savjesti i odgovornosti? I ako smo vjernici, možemo li uopće postaviti pitanje gdje je Bog u svemu tome? Možemo li uopće postaviti pitanje gdje je Isus Krist u kojega vjerujemo? Ili što to u današnje vrijeme znači biti kršćaninom? Je li to čovjek koji svoj život i budućnost gradi bez Boga? Je li kršćanin čovjek koji Boga koristi samo kao ukras, kao folklornu priredbu?

Ne čini li se da bismo trebali početi iznova, početi iznova svoje odnose prema sebi, prema ljudima, prema Bogu, prema svome kraju. Ponajprije iznova s Bogom.

Danas slavimo Veliku Gospu. U našoj svijesti riječ Velika Gospa proizvodi poznatu sliku kako Marija biva nošena u nebo, kroz oblake. A onda se – kako nas Novi zavjet – Lukino evanđelje izvještava susrećemo s gotovo sasvim običnom ženom. Na Veliku Gospu ne čitamo nikakav izvještaj o Marijinom krunjenju nego o jednom tako ljudskom posjetu, o jednom takom ljudskom susretu dviju žena. Jesmo li spremni zastati malo nad pročitanim? Možemo li iz saslušanoga uzeti makar nešto za naš život da i mi na Marijin i Elizabetin način postanemo bolji ljudi i vjernici, a da ne ostanemo mali ljudi a veliki jadnici. One su bile mali, obični ljudi a veliki karakteri, iznad svega uzori vjere.

Ono što se kao prvo uviđa jest da se ove dvije žene susreću u radosti. Marija čak na tri mjeseca odlazi svojoj rođakinji. Ona prelazi svoj prag, odlazi u gorje, biva na pomoći starijoj od sebe i to toliko vremena (tri mjeseca) koje je nama današnjima nezamislivo jer mi jedva nalazimo vremena i za sebe, nikako da stignemo da se malo sastanemo sa sobom a kamoli s drugima i Bogom.

Taj je susret tako radostan da se Elizabetina utroba trese, da joj dijete igra od radosti. A susreti su naši često nevoljki. U ovoj zemlji još se okreću glave jedni od drugih, još ljude peče savjest i bježe pred pogledom, a u ovoj zemlji i u ovom kraju ima onih koji su u svome bezobrazluku i zloći toliko ogrezli da smatraju kako treba sve podijeliti i ne susretati se, kako se treba razgraničiti za vječnost.

Elizabeta Mariji zatim govori da je blažena među ženama. Jer je povjerovala u Boga. Ona se osjeća nedostojnom Marijina posjeta, jer ova nosi dijete koje će biti posebna Božja objava. Elizabeta Mariju svrstava u red velikih žena koje su se pokazale snažnije i od muškaraca. Iznad svega Elizabeta hvali Mariju što je povjerovala da će se ispuniti što joj je rečeno od Boga.

Kako je teško povjerovati da će se ispuniti ne ljudski nego Božji plan. Kako je i nama danas gotovo nemoguće povjerovati da će se ispuniti Božje obećanje a ne ljudski naumi. Još gore, u vjeri smo počesto očajnici, tobože govorimo da vjerujemo u Boga, a više vjerujemo u moć ljudskoga zla. Štoviše, ne samo da vjerujemo u Boga bez Boga, nego kao da želimo živjeti bez ljudi. Zato smo s jedne strane licemjerni i malovjerni u svojoj vjeri, a s druge strane zatvoreni u samoljublje i fanatizam. Razdvojili smo sebe i od Boga i od ljudi, razdvojili smo čovjeka i Boga.

Nije li dakle danas vrijeme da počnemo doista misliti na Boga. U tome nam Marija daje jedinstven primjer žene vjere, žene nade i žene ljubavi. Što Marija čini nakon što joj je Elizabeta izrazila pohvalu za vjeru u Božje obećanje?

Marija izgovara svoj himan Veliča duša moja, ona izgovara svoju pohvalnu pjesmu Bogu. To je pjesma, to je molitva koju često čujemo ili pjevamo po našim crkvama, ali kao da njezin sadržaj prečujemo, kao da od čestoga slušanja naše uši djeluju kao napunjene voskom. A što Marija kaže?

Da, ona najprije daje hvalu Bogu. Nije to ona naša uobičajena fraza kada kažemo Hvala Bogu, fraza koju čujemo posvuda ali iza koje ne stoji stvarna zahvalnosti niti stvarna vjera. Zašto, zato što mi to činimo iz običaja, ili da se pokažemo pred drugima, a Marija to čini ponizno, skromno, iz iskustva da je Bog doista pogledao na neznatnost svoje službenice. Ovdje se otkriva jedna neporeciva istina vjere, a koju smo zaboravili. Tako često, ako ne mislimo, ipak smatramo i tako živimo kao da je i sam Bog s moćnima, bogatima, oholima. Marija svjedoči ono što čitavo Pismo, ono što Isus čitavim svojim životom govori, da Bog nije tako ni slijep ni gluh za nevolje malenih, potlačenih, siromašnih. Prva dakle oznaka Marijine veličine, prva oznaka čovjeka vjernika jest vjera da Bog nije zaboravio nevolje svoga naroda, da Bog nikada, baš nikada ne zaboravlja malene i neznatne; Bog ne zaboravlja siromašna i pusta mjesta ovoga svijeta. Pa mi smo se i danas za to skupili. U tome se otkriva drama svijeta. Mi bismo možda očekivali da Bog izričitije stane na stranu malenih i dobrih. Čini nam se da je Bog uvijek na strani bahatih i zlih. Ne, Bog je na strani slabih, ali strpljivo čeka jer je njegova riječ zadnja. Marija u svome pohvalnom himnu svjedoči da Bog kad-tad skida s prijestolja i tronova uznosite i ohole, da osiromašuje bogate. Da je Bog uvijek s onima koji prema njemu gaje strahopoštovanje, a mi redovito vjerujemo onima koji utjeruju strah, koji ubijaju Boga u ljudima, koji vjeruju u boga kojem smetaju ljudi. Marija svjedoči da Bog obrće vrednote koje su nasilni ljudi postavili.

Odakle Marija govori da Bog gladne napunja dobrima a bogate otpušta prazne? Pa zar se nismo toliko puta uvjerili da smo iznova stekli a nismo imali ničega. Zar mnogi od vas ne žive bogatije nego prije, a napustili su svoj kraj s vrećicama i uputili se u neizvjesnost. Da, priznat ćemo to, ali ćemo kazati kako je to nemoguće izvesti opet i ovdje na Sokolinama, u kotorvaroškoj kotlini. Kao da se vjera ostvaruje samo ondje gdje su stvoreni svi uvjeti i kao da se vjernikom postaje bez ikakvih protivština i nevolja. To je Marijina pohvala Boga i proklamacija pravde, Božje pravednosti, ako se vjernički živi i ondje gdje nama uvjeta.

Bog je, kaže Marija, obećao ocima našim da će biti uz njih i bio je. Zašto sumnjamo da će biti uz nas. Marija je žena vjere jer je prihvatila bez straha i bojazni rizik života. No Marija je i žena nade, ufanja kako bismo rekli starim jezikom. Marija nije samo slatka majka, nego hrabra žena koja proročki naviješta Božju pravdu: naviješta padanje svih tronova, a mi pomislimo kako su neke stvari vječne. Ona nije samo ona žena koja se pokorava i čija je vjera zaustavlja na kućnom pragu ili na pragu crkve. To je vjera koja ima društveno-politički utjecaj. To je ta nada iz opasnoga a spasonosnog sjećanja na prošlost, na prošle teške dane; to je vjera koja je ozbiljna i nikada ne kaže da je sada najgore, nego iz svjedočanstva teške prošlosti ali i Božje pratnje govori kako je ta memorija smislena, kako se pretvara u nadu bolje budućnosti. To je ona budućnost koja nije prepuštena samovolji ljudi, samovolji jadnika koji su uništavali i ljude i imanja i koji su mislili da će tako samovoljno upravljati budućnošću i svojom i drugih. Bog to ne dopušta. Marija je tome svjedok. Budućnost s Bogom je ona koja ima hrabrosti i srca da s Bogom gradi novi svijet. Tu nema straha od budućnosti, nema straha od nemanja, nema straha od strpljiva i mukotrpna rada. Tom djelovanju je Božje dobro cilj od kojega se ne odustaje.

Marija je žena nade koja svojim himnom kaže da je Bog blagoslov za zlostavljane, za sve podčinjene, za sve one koji su umorni, ožalošćeni, ali ne kao lažna utjeha nego kao promjena života, za sve one koji i dalje nemaju krova nad glavom, koji su gladni, gladni kruha i pravde.

Kako nam je danas potrebno ljudi prave nade. Te nade nema ni kod vjernika ni kod nevjernika, ni u politici ni u Crkvi. Nada je život iz budućnosti. Neki će se na ovo narugati i prezreti ovaj govor. A ta nada iz budućnosti slična je čovjeku koji ide u rat i čitavo vrijeme živi da za to da ponovno se vrati, da vidi svoju obitelj, ženu i djecu. Nada iz budućnosti je ona nada kojom roditelji odgajaju djecu iz perspektive da će ih jednoga dana vidjeti kao zrele i odgovorne ljude. Nada iz budućnosti znači u konačnici da ćemo jednoga dana stati pred Božje lice. A to je tako zaboravljeno. Zli ljudi koji su poharali ovu zemlju misle da su uništili nebo, da su uništili vječnost, da su srušili samoga Boga kao pravedna suca. Oni su unijeli u ovaj svijet najveći otrov, jer su uništavanjem ovozemaljskoga mislili da će uništiti i zagrobnost. Prevarili su se, jer je Bog tako stvorio svijet da je život jači od njihovih slih nakana i postupaka.

Uništene nade označavaju ljude koji divljaju u svojoj povijesti, koji se gube, koji prave lažne kompromise, koji se prigibaju u strahu. Ovom zemljom ovladali su ljudi i kroz rat i danas kojima je bilo najvažnije ubiti nadu i zavesti strah od budućnosti; oni su učinili sve da i pod najgorom vjerom, navodnom svetinjom, učine ljude suvišnima u vlastitoj zemlji i vlastitom zavičaju. Oni su mislili zaustaviti život na mjestu. U konačnici ovom zemljom žele da vladaju ljudi koji su ubili Boga i namjesto njega postavili idola, moloha koji ubija i zastrašuje ljude.

Marija je međutim sigurna da povijest nije u rukama zlih ljudi koliko god se zla prosulo. Marija vjeruje da je Bog svakoga čovjeka ipak označio dobrotom i da ga čeka da se obrati. Marija je poput Isusovih učenika, poput onih koji su se ovdje vratili, živjela iz nade da će se ostvariti Božje kraljevstvo i to je određivalo njihov život a ne samo teška prošlost. Život iz novoga središta.

Ne znam koliko ćete se složiti sa mnom. Sigurno neće oni koji su zatvorena srca i koji su samodovoljni sebi i koji misle da stvari ovakve kakve jesu trebaju i ostati. Bit će ignorirane i od onih cinika koji propovijedaju nihilizam, jer misle ako se ne može vratiti onako kako je bilo prije, sve je besmisleno. Neki bi možda nekim osvetama i junačenjima promijenili povijest. Ne, povijest se mijenja iz dobrote, iz mukotrpna i strpljiva rada, inače ćemo opet stvarati stanje nepravde.

Čini se da je došlo vrijeme da počnemo ispočetka, vrijeme je za Boga, vrijeme je da svoju budućnost gradimo s Bogom. Vrijeme je da iziđemo iz svojih kolebljivosti i plašljivosti, ali i da se ostavimo oholosti stvarne ili one pritajene, da se ostavimo svake osvete, nego da s pouzdanjem u Boga krenemo u novi početak. To je evanđeoski put. Naučili smo naime ili da budemo tvrdoglavo hrabri i ponosni, pa onda gubimo i kruh i slobodu, imetak a možda i život. Naučili su mnogi da povijaju glavu, predaju se strahu i samo izvanjski glume srčanost, ali su oni izgubili sami sebe, strah ih je pojeo, izručili su se drugima, tako da im život ne vrijedi ništa.

Povijest je pokazala da su mijenjani zemljopisni i demografske slike, ali povijest pokazuje da nijedno zlo ne traje zauvijek te da od snage pojedinca i njegove vjere, njegove nade u Boga, stvara se život. Ako pri tome bude više ljudi, onda je to crkva, onda je to zajednica Kristovih neustrašivih vjernika.

Ako nam je teško priznati da ne možemo biti vjernici, ako nam je teško priznati da nismo ljudi nade, pokušajmo barem poput Marije biti ljudi ljubavi, susretljivosti, pokušajmo svoje vrijeme darovati drugima, pokušajmo prelaziti gore svoje sebičnosti i doći u svoj kraj, pomoći onima koji su ostali. Pokušajmo ne biti mali ljudi i veliki jadnici, nego neznatni službenici i službenice koji vjeruju u Božju snagu. Bog vodi ovu povijest koliko god nama se činilo da je ona samo zlo i klaonica ljudskih života. Marija je velika jer je bila žena vjere u Boga koji ne napušta pravedne. Vjera i nada žive iz budućnosti. Susret s Bogom licem u lice, ono što slavimo ovom svetkovinom, susret je s Bogom naše vjere, nade i ljubavi, to je susret s našom budućnošću. Valja pokušati živjeti iz budućnosti jer vjera, nada i ljubav nisu oslonjene samo na prošlost nego žive od budućnosti. To znači ne činiti nešto za to što se nešto dogodilo, jer je bio rat, jer se ljudi mrze, nego zato što će se nešto dobro dogoditi, da nešto iz našeg budućeg prostora određuje naš sadašnji život. Marija nije živjela radi sebe, nije ni ovaj himan pohvale Bogu izrekla sebi samoj nego Elizabeti i nama svima. Ona s Elizabetom naviješta novo vrijeme usred našeg vremena, i poziva nas da iziđemo iz svoga jada i da ne budemo veliki jadnici nego neznatni službenici Božji za novo vrijeme, za nove odnose u našem novom starom zavičaju.

Fra Ivan Šarčević

Netko mora biti kod kuće

XIX. kroz godinu C

Lk 12,32-48

Današnje se evanđelje otvara Isusovim pozivom, usklikom ohrabrenja učenicima a onda i nama: Ne boj se stado malo! A nadovezuje se na Isusov govor učenicima o pouzdanju u Boga i Božju providnost u slikama ptica nebeskih i ljiljana poljskih.

Oslobađajuće djeluju ove Isusove riječi svima onima koji žive u strahu, osjećaju bilo kakve pritiješnjenosti, duhovnoga ropstva, zavisti i ljubomora, pohlepa i požuda, naše unutarnje ili vanjske ugroženosti. Svima onima koji su skrajnuti, koji su manjina i podčinjeni. Oslobađajuće djeluju ako u njih povjerujemo ne polovično i usput, po dužnosti ili samo u nevolji, nego egzistencijalno, cjelinom svoga bića, onako kako je Abraham povjerovao. Djelu ju li ljekovito ove Isusove riječi, ili nam, možda, ipak znače više riječi suvremenih navjestitelja propasti, riječi crnih modernih proroka koji žive na ljudskim sukobima i neslaganjima, na izmišljanju raznoraznih bolesti – fizičkih i duševnih – i umjesto da mijenjaju svijet, šire beznađe i nesreću, zarađuju na ljudskim bolestima i krivim utjehama?

Ne boj se stado malo – govori Isus i nadovezuje da se ljudski strah i ugroženost ne izgone skupljanjem bogatstva, nikakvim silnim osiguranjima sebe i svoga identiteta; ali ni ikakvim bijegom od sebe, nikakvim lažnim prikazivanjem niti uljepšavanjem stvarnosti, a osobito ne borbom ni ratom protiv izvora i uzroka straha i ugroženosti – nego odlukom za dobro, skupljanjem nepropadljiva blaga kojega nitko i ništa na zemlji ne može ugroziti.

Kako ohrabrujuće djeluju Isusove riječi – Ne boj se stado malo – svima nama koje i mala sitnica, žalosna ili loša vijest, izbace iz takta, gdje nas uspjeh drugoga razočarava do bolesti i gorčine, nama koji smo izgubili prapovjerenje u dobrotu svega oko nas.

U nastavku evanđelja Isus govori o BUDNOSTI. U slici slugu koji čekaju gospodara, Isus nam želi predstaviti kakva treba biti naša budnost pred Božjim, pred Isusovim dolaskom. I to ne samo na kraju vremena, na sudnjem danu ili u trenutku naše pojedinačne smrti, nego u svakodnevnici. Svakodnevno treba biti budan. Kršćaninovo djelovanje nije dakle određeno ni prirodnom ni iznenadnom smrti, kojoj ionako nitko ne može umaći, pogotovo nije određeno strahom od smrti, nego Božjim dolaskom. Na koncu svoga života kršćanin ne susreće smrt i njezino ništavilo nego Boga licem u lice.

No, taj se susret licem u lice – želi nam kazati današnje evanđelje – ne odgađa za kraj, nego se premješta u naše svakodnevlje. Naša svakodnevnica – moja kuća, moja obitelj, moj zavičaj i narod, moj posao, društvo i zemlja u kojoj živim, to su prva i prava mjesta Božjega, Isusova dolaska. A mi bismo rado svugdje dočekali Boga, osim ondje gdje nam je dužnost biti. Tako umjesto da dočekujemo i ugošćujemo Isusa u običnosti svojih dana i dužnosti, mi budno bdijemo nad svojim strahovima i ugroženostima i od sebe i od drugih. Zaboravili smo temeljnu melodiju svoga života, prespavljujemo u lijenosti, buci i svađama Božji pohod u naš dom.

Današnje evanđelje govori također da Bog ne kasni, kako se nama nekada čini, ili da je spor, pa bismo mi morali sve uzeti u svoje ruke – i pravdu i dobrotu. Da bismo mi, kako to često nervozni i činimo, morali ubrzati povijest. Zacijelo, Bog nije tako sveprisutan da bi nam omogućio da se izvlačimo na njegovu odgovornost, da bježimo od svojih zadaća, da bez brige i budnosti živimo život ugađajući sebi a na Božji račun pribrajamo ono što je naša dužnost.

Kako stojimo mi današnji ljudi i kršćani uopće s budnošću? Što uopće očekujemo? Komu ili čemu se nadamo? Nije li naš obzor nade nerijetko sužen na obod tanjura, na senzacije i jeftine ugode; na vrijeme dokle smo snažni i moćni; nismo li često sebe sveli na neumjerene želje, na pohlepu da dominiramo drugima koja nas rasteže i maše s nama da više sebe ne možemo ni kontrolirati?

Tko je gospodar naših života, kojeg gospodara čekamo? Zar često umjesto Božjega pohoda u naš svakodnevni život, mi budnih i nemirnih očiju gledamo što drugi radi, pazeći da nas slučajno ne ugrozi; zar svoju budnost nismo prometnuli u trajnu obranu od drugoga, u smišljanje kako da se dovinemo drugome, kako da ga pobijedimo. Rasijani posvuda, nema nas kod kuće.

Uistinu, koga mi to očekujemo? Ima li nam itko dobar da izlazimo na prag svoga srca izgledajući kad će nas pohoditi pa da ga primimo i ugostimo? Očekujemo li uopće Božji dolazak, ili ga u svoj dom uvlačimo samo po svojoj želji? Je li Boga prestao biti iznenađujući gost našega života, jer mi određujemo kad ćemo ga i gdje sresti? Ili, ima li nas uopće u kući kad Bog dolazi, ili tumaramo uokolo tražeći sreću, jer, tako mislimo, naša sreća, naše blago, nije ondje gdje smo mi? Koga dočekati, ako nikoga ne očekujemo?

Evo kako je evanđeosko očekivanje i budnost izrazila švicarska benediktinka Silja Walter u svojoj molitvi:

Netko mora biti kod kuće

Netko mora kod kuće biti, Gospodine, kad ti dođeš.

Netko te mora čekati, dolje na rijeci pred gradom.

Netko te mora iščekivati

i dan i noć.

Jer tko zna, kad ti dolaziš?

Gospodine, netko te mora ugledati kad dolaziš.

Netko mora biti budan dolje na mostu

da najavi tvoj dolazak, Gospodine,

jer ti dolaziš kao tat u noći.

Budnost je naša služba. Budnost.

I za svijet također.

Svijet je tako često lakovjeran,

stalno tumara,

ni noću nije kod kuće.

Misli li ikad da ti dolaziš?

Da si ti njegov Gospodin i

da sigurno dolaziš?

Gospodine,

i netko mora izdržati tvoj pohod,

podnijeti te, a da ne pobjegne od tebe.

Izdržati tvoju odsutnost,

a da ne sumnja u tvoj dolazak.

Izdržati tvoju šutnju

i njoj usprkos pjevati.

Izdržati tvoju patnju i smrt

i iz njih živjeti.

To mora uvijek netko činiti sa svima drugima

i za njih…

Netko mora biti kod kuće, Gospodine, kad ti dođeš.

Netko te mora čekati

___________________________________________________________________________

Hodočasnička budnost

XIX. kroz godinu C

Lk 12,35-40

Svatko od nas, u svom životnome prtljagu, ima događaja, postupaka i odnosa zbog kojih se čudi samome sebi da se u njih upleo. Svatko od nas ima postupaka za koje se kaje i prekorava što nije bio dovoljno pažljiv i budan; što je bio nesmotren da mu se nešto tako uopće moglo dogoditi. Često opet kad i osjećamo da smo pogriješili, u svojoj oporosti i tvrdoglavosti, ne odstupamo, ne kajemo, ne priznajemo svoj grijeh, nepravdu ne popravljamo. Štoviše, samo se dalje srozavamo u neljudstvu i bježimo da se susretnemo sa sobom i s Bogom.

S druge strane, svatko od nas ima životno bitnih događaja, možda po ljudstvo i život vrlo i opasnih situacija, u koje je upadao što zbog sebičnosti, neznanja, nasilja ili zloće drugih što i iz svoje nesabranosti i nebudnosti a iz tih situacija, iz tih skrivljenih ili neskrivljenih ropstava bivao je izvučen, spašen nekim dobrim silama, nevidljivom Božjom rukom i dobrotom. Svi mi – bilo pojedinačno bilo kolektivno – imamo u svojoj memoriji iskustvo izlaska iz “smrtnih” situacija, imamo iskustvo oslobođenja i hodočasničkoga puta u novu zemlju, u novu domovinu, u novi životni početak.

Sva današnja čitanja upravo govore o hodočasničkom karakteru ljudskoga postojanja, o izlaženju i odlaženju, o promjeni zavičaja, o korjenitoj promjeni načina života. No, unatoč promjenjivosti ljudskoga puta, Božja riječ inzistira na pouzdanju u Boga. Inzistira na onom temeljnom povjerenju da što god činili, činimo u Božjoj blizini i pratnji.

U tom istom smislu govori i današnji odlomak iz Lukina evanđelja. Isus od svojih učenika traži da budu budni, da budu slični slugama koji čekaju svoga gospodara. Gospodara, koji je otišao na svadbu, i to da ga čekaju bez obzira u koje će vrijeme gospodar doći s veselja. Isus uzima sliku ondašnjih slugu koji su morali biti opasani i čekati s upaljenim svjetiljkama te ako su bili budni, gospodar ih nagrađuje time što će ih poslužiti za stolom svoje gozbe.

Ovom slikom Isus želi kazati svojim učenicima jednu od najvažnijih istina ljudskoga života: ljudski život je prolazan, konačan. Gospodar je slika Boga a sluge smo mi ljudi. Bog je na ovoj zemlji prisutan kao odsutni gospodar i nama ljudima, svakom čovjeku, ostavljena je sloboda djelovanja i odgovornost za to djelovanje. Mi smo u jednu ruku relativni, ograničeni gospodari samima sebi, a naš gospodar, Bog, jest onaj koji ne bdije nad nama kao strogi policajac nego onaj koji je prisutan u svojoj odsutnosti, tu je negdje, svakoga trena može doći. On je i onaj koji će pri konačnom susretu sabrati naš život, naše djelovanje i prosuditi ga koliko je bilo u skladu s njegovim očekivanjima, koliko smo ponuđenim darovima odgovorili na vlastito poslanje.

U ovoj se slici budnih slugu očituje da čovjek u očekivanju gospodara nije besposlen. Naprotiv, radit će poput slugu – služiti neumorno i živjeti u perspektivi susreta sa svojim gospodarom, sa svojim Bogom. Na koncu evanđelja Isus, sam za sebe kaže da je Sin Čovječji, izjednačava se s gospodarom. On govori o svome dolasku i uspoređuje ga s nenajavljenim i neočekivanim dolaskom kradljivca. Nitko ne može predvidjeti kradljivčev dolazak.

Kad slušamo ove riječi, često mislimo da se radi jedino o Isusovom zadnjem dolasku, dakle o našoj osobnoj smrti i o sudnjem, posljednjem danu. Da, riječ je svakako i o tome. Ipak treba kazati da evanđelje govori o dvostrukom Isusovom dolasku na kojega mi ljudi, mi Isusovi nasljedovatelji često ne računamo.

Jedan je konačni Isusov dolazak na kraju vremena. Suvremeni ljudi o tome konačnom dolasku Isusovu ne žele ni misliti. Prepuštaju se užurbanome poslu, svojoj vlastitoj jurnjavi, ili dopuštaju da ih nose ambicije, pohlepe ili očekivanja drugih ljudi pa nemaju kada biti oprezni na sebe same, na svoje istinsko ljudstvo. Koliko nas je, ako se okrenemo unatrag u svome životu, u mogućnosti kazati kako smo doista bili budni, da smo bili pripravni na Isusov dolazak, pripravni na vlastitu smrt u nekim presudnim  situacijama. Nismo li u pojedinim momentima odluke izgubili kompas svoga čovještva da na to ne želimo ni pomisliti. Budnost ne znači stalno biti ozbiljni, „smrtno“ ozbiljni, kako mnogi od nas i živimo. Ne, nije riječ o toj crnoj ozbiljnosti i mračnoj natmurenosti, nego nas istina naše smrti, našega susreta s Isusom, Sinom Čovječjim, pravednim sucem, čini budnim ljudima da znamo poredati svoje poslove, svoje vrijednosti, svoje odnose, da znamo napraviti ljestvicu svojih prioriteta, da tako živimo i radimo kao da bismo odmah mogli stati pred Boga.

Budan život ne znači trajno napet život, bez veselja, gozbe i opuštenosti, nego upravo opušten i staložen život, život koji svoje uporište ima u pouzdanju u Boga a ne u nagomilavanju imanja i briga. To se odnosi i na male zajednice Isusovih učenika koje djeluju beznačajne i nemoćne u svijetu novca, bogatstva, sile i moći. Njima Isus poručuje: Ne boj se stado malo! Tvoje je blago u Bogu a ne u broju članova, tvoja je snaga u osloncu na Boga, a ne u društvenoj moći, tvoja je mudrost u služenju, a ne u prevarama, lukavstvima i osvetama ovoga svijeta.

Drugo značenje Isusova dolaska jest njegov dolazak u običnostima svakodnevnih dana. Kada Isus govori o budnosti i kada govori o nužnosti čekanja njegova dolaska, nije riječ samo o smrti, pa bi – a neki to danas tako i misle – trebalo samo moliti te da u molitvi i pokorničkim vježbama treba čekati njegov dolazak prepuštajući se situacijama vremena ili prepuštajući se samo drugima kako će nam urediti život. Nije Isus mislio da je najbolje ništa ne raditi, bez mijenjanja svoje obiteljske i društvene situacije, i tako čekati svoju definitivni kraj.

Isus govori da postoji „čas kada ne mislite /a/ Sin Čovječji dolazi“. Isus dolazi svakodnevno, i danas, u naš život. Pohađa nas u našim poslovima, pohađa nas u našim najbližima oko nas, najčešće u onima s kojima živimo, pohađa nas i u onima s kojima nismo dobro, koji su naši protivnici pa i neprijatelji. Isus govori o nužnoj budnosti u svakodnevnim našim odnosima, jer on dolazi, dolazi u licu drugoga. Osobito u licu potrebitih. On već i sada, baš sada, stoji na našim vratima i kuca.

Ako se pak prebacimo u svoje svakodnevne živote, otkrit ćemo koliko je samo naše nekoncentracije i nebudnosti prema drugima, koliko samo nemamo strpljivosti da slušamo jedni druge; kako zaboravljamo da nas u bližnjima pohađa sam Isus. Zar se toliko puta i u najbližim odnosima ne događa da se ne upoznamo ili zar toliko puta ne kažemo kako nas drugi nije ni saslušao, ili kažemo: Pa zar ti nisam to rekao, ili: ja ti to rekla/rekao a ti nisi slušao/la, a ti si to zaboravio, olako preko toga prešao.

Mi smo ljudi takvi da želimo razumijevanje i slušanje. Ponekada čak znamo izrabljivati ljude oko sebe stalnim zahtjevima. Ima nas koji smo „lovci“ na dobre ljude i od njih želimo napraviti svoje robove, dok se jedino Bogu služi. I mi duhovni ljudi, svećenici i biskupi, često, umjesto da ljudima pomažemo i u njima prepoznajemo Isusovu braću i sestre, mi ih pravimo svojim robovima, da služe nekim zarobljavajućim projektima, duhovnostima koje još više razboljuju ili uskogrudnim institucijama.

Isus govori o drugoj vrsti budnosti, o tome da budemo spremni uslužiti druge, kao i da budemo budni za svoje ljudstvo jer se dan smrti nadvija nad nama kao naša najvažnija životna činjenica. Isus ne želi da živimo u smrtnome strahu, smrtno natmurena lica, nego da svoje dane iskupljujemo u opuštenoj radosti prepoznavajući u drugima njega samoga.

Mi smo hodočasnici na zemlji. Rijetki su od nas koji nisu selili i premještali se. Poruka Božje riječi je da na svim našim putovima prepoznajemo Božju nazočnost, da budemo budni za nju. Da prepoznajmo potrebe naše braće i sestara koji s nama zajednički hodočaste k nebeskom domu. Nije nam mnogo potrebno za sretan život, osobito ne toliko bogatstva i moći koje izjedaju moljci straha, zavisti, nezajažljive konkurencije i takmičenja. Hodočasnički put ne podnosi velika imanja i terete. Nije nam ni toliko vremena ostalo da stalno odgađamo da postanemo dobri ljudi, Isusove budne sluge. Valja nam stoga iz ovoga (hodočasničkoga) mjesta uputiti u običnost naših svakodnevnica. Valja nam i dalje izlaziti iz naše nesabranosti, nezanimanja i pospanosti za život drugih. Valja nam dopustiti da nas Bog izvede iz raznoraznih ropstava u koja smo zapali i da u budnoj opuštenosti dohodočastimo na posljednji susret s njim. A gdje je to naše srce? Koga to budno, svim bićem ljubimo?

Fra Ivan Šarčević

Sveti Lovro

KRŠĆANIN – SLUŽITELJ

2 Kor 9,6-10; Ps 112; Iv 12,24-26

Propovijed na euharistiji godišnjega skupa Drijenčana koji su ostali i koji su iselili ili su na privremenom radu izvan svoga majevičkog zavičaja /10. VIII. 2013./

Uvod. Skupili smo se večeras sa svih strana u svoj majevički zavičaj. Još veći broj nije došao. Neki su možda odustali od dolaženja, a neki nisu iz raznih razloga mogli doći a rado bi večeras bili ovdje. Dok večeras budemo molili za svoje potrebe, za svoje bližnje, uključimo i sve odsutne u naše sjećanje i naše molitve Bogu. Uključimo i sve naše znane i neznane pokojne, roditelje, braću, sestre, prijatelje, dobročinitelje.

Nismo, vjerujem, tek usput, tek iz folklora i običaja došli na misu. Ovdje smo jer potvrđujemo da svako naše zajedništvo ima svoj temelj u zajedništvu s Bogom. Iz tog zajedništva, iz tog odnosa dolazi nam snaga i nadahnuće za život. Zato se večeras saberimo pred Bogom, osobno, i kao mala crkvena zajednica, i na blagdan sv. Lovre, đakona i mučenika. Molimo Boga da gdje god bili, budemo na Lovrin način svjedoci Isusa Krista. Pokajmo se za svoje grijehe!

Propovijed. Danas se spominjemo sveca i mučenika, đakona Lovre, jednoga od najvećih svjedoka Isusa Krista u prvim stoljećima kršćanstva. Njemu su posvećene ne samo mnoge crkve, kapelice, ulice i radionice, nego morski zaljevi, planine, trgovi, gradovi i biskupije (Rim, Požega, Šibenik); roditelji i danas daju ime Lovro svojoj djeci. Svetoga Lovru štuju i pravoslavni, anglikanci i protestanti.

Iz malo podataka iz njegova života saznajemo da je Lovru u Rim, iz ondašnje Španjolske, kao vjerna i odana kršćanina, doveo učitelj Siksto koji je postao papa Siksto II. U razmaku od četiri dana oba su njih ubijena (Siksto, 7.8., Lovro, 10.8.) u Rimu 258. za vrijeme rimskoga cara Valerijana.

Lovro je obavljao službu glavnoga đakona (među sedam rimskih đakona) i to kao blagajnik, upravitelj novca i blaga rimske kršćanske zajednice, čuvar i svetoga grala, kaleža, iz kojeg je, prema predaji, Isus pio vino na Posljednjoj večeri. (Uspio je, predaja kaže, prije pretrage od strane rimske vlasti kalež potajno poslati u Valenciju.) Znajući da će Lovro nastradati, odlazeći na stratište, papa Siksto je savjetovao svome đakonu da sve blago podijeli siromasima. I ovaj je to učinio. Careve sluge i prefekt naredili da Lovro dođe na sud i da donese blago. Na sudištu su ga upitali gdje je blago. A Lovro je sa sobom poveo siromašne i pokazujući na njih, kazao: Evo blaga naše crkvene zajednice, evo blaga Crkve. I pohlepni carevi namjesnici i sluge nisu imali što uzeti ni čime se obogatiti.

Zato su gnjevni Lovru dali izbičevati, a zatim odveli na mučilo, na roštilj da ga živa ispeku. I pripovijeda se da je Lovro, iako u teškim mukama, imao toliko prisebnosti i smisla za šalu da je kazao da ga trebaju okrenuti na drugu stranu kako bi se ravnomjerno ispekao. Lovro je stoga zaštitnik ne samo mesara, kuhara nego i komičara.

Kada slušamo o svecima, koji su nam uzori i zagovornici, kao da i ne htijući gubimo sabranost. Osobito o svecima iz nekih davnih vremena kao što je slučaj sa sv. Lovrom. Pamtimo možda sitnice, a zaboravimo smisao, temeljnu poruku njihova života. Teško nam je aktualizirati njihovu životno svjedočanstvo u svoje vrijeme i naše okolnosti. Možda će mnogi od nas kazati, ma pusti sada svece, to su neki čudaci koji su živjeli u posve drugim vremenima i s nama nemaju neke veze. Vremena su se promijenila. No, nije baš tako. Valjalo bi ponajprije krenuti od činjenice da smo mi redovito mali, prosječni vjernici, često i licemjerni u vjeri. Potrebno je posvijestiti da naša vjera počiva upravo na rijeci nebrojenih svjedoka, počevši od Isusovih učenika, apostola, preko mučenika, preko sv. Lovre, pa preko naših predšasnika, naših roditelja i uzornih vjernika u našim župnim zajednicama. Možda i ne mislimo da je uopće nešto posebno važno biti kršćanin danas. Možda je naše kršćanstvo samo kao zaodijevanje malo svečanijeg odijela, nedjeljno skupljanje u crkvi i pred crkvom, dakle, kao neka navika, ili neki izvanjski ukras na život koji nema toliko veze s vjerom, ili ima samo u vremenima bolesti, patnje, stradanja i smrti. Možda stojimo u svome kršćanstvu neodgovorno, neodgovorno za temeljnu poruku koja je krenula iz Galileje od Gospodina Isusa, preko njegovih svjedoka, preko Lovre i mnogih drugih do nas danas.

Možemo li, dakle, imalo zamisliti tu dugu rijeku svjedoka koja je krenula iz Galileje, od Gospodina Isusa, od učeničke zajednice okupljene oko Isusa i kako je Isusova poruka stigla do nas ovdje, na Majevicu, u Drijenču, širom svijeta. Koji je to glas, koja je to poruka, što je njezina bit? I što bi to nama danas bilo važno da i mi prenesemo našim mladima iz života Isuovih svjedoka, iz svjedočanstva sv. Lovre?

Iako naše vrijeme možda ne zahtijeva mučeništvo kakvom je bio podvrgnut đakon Lovro i drugi mučenici do naših dana, jer smatramo da živimo u vremenu slobode izražavanja vjere, i danas smo pozvani na ostvarenje svoje ljudskosti i svoje vjere, svoga kršćanstva. I to naše ostvarenje kršćanstva u našem vremenu i prostoru, u našim odnosima, nije oslobođeno ni patnje ni napora, ni zalaganja pa ni smrti. Mučenici, kršćanski svjedoci, su nam uzori u životu. Naravno, mi ne možemo sagledati sve što sačinjava kršćanski život, i svi živimo svoje pojedinačne, ali pokušajmo barem – baš na primjeru Lovrina života i svetopisamskih čitanja koje smo čuli na njegov blagdan – razmisliti o sebi, o nama samima, o našem osobnom i zajedničkom svjedočenju vjere.

1. Kršćanin je služitelj

Lovro je bio đakon. To je grčka riječ koja znači služitelj. Lovro je služio Bogu služeći zajedničkom dobru. Jedna od najvažniji sastavnica kršćanstva (uz propovijedanje, svetkovanje i stvaranje zajedništva) jest služenje, služenje drugima. Služenje prožima sav kršćaninov život. U evanđeljima čitamo da Isus stalno govori da nije došao da bude služen nego da služi i dadne svoj život za prijatelje, za mnoge, za sve. I kada razmislimo o svome životu, ako smo iskreni samima sebi, onda ćemo doista vidjeti da se smisao života skriva u služenju drugima. Mogli bismo kazati da bi drugo ime za kršćanina moglo biti služitelj, đakon. Nažalost, tokom života na to najčešće zaboravio. Počinjemo se od malena ponašati kao mali carevi i bogovi koji zahtijevaju da ih svi služe, da svi oko nas igraju. I drugi nas tome navikavaju. Postajemo oni koji zahtijevaju da svi drugi imaju straha pred nama i da nam u tom strahu iskazuju poštovanje i služenje.

Strahom a ne slobodnim služenjem najčešće su označeni naši odnosi, robovanjem a ne poštivanjem i ljubavlju. Patrijarhalno-piramidalno (hijerarhijsko) uređenje naših odnosa i zajednica govori kako kao normalno prihvaćamo da svi služe višima od sebe. A Isus radikalno obrće te navike i postavke. On kao najviši, služi. U obiteljima, u prijateljskim odnosima, u Crkvi, u javnim poslovima, od škola, šaltera, do firmi, u crkvenim i državnim službama, svi očekuju da se služi višima, a ne da se služi onima komu su poslani, malenima. Zar naši odnosi, također, nisu najčešće briga da ne bismo slučajno za druge učinili nešto više. Kršćanstvo je vjera pretjecanja u služenju, u činjenju dobra drugima. A u nas ljudi je osnovni cilj izbjeći služenje a nametnuti posluh i robovanje, izračunati sve da što manje služimo, da sačuvamo život. Isus, valja ponavljati, obrće te odnose. Čak zahtijeva od svojih učenika da život trebaju podijeliti, darovati, kako i danas kaže u evanđelju, da treba izgubiti život u darivanju.

Izdržati služenje bez gorčine, bez traženja uzvrata, bez galame, nije lagano. Zato nije lagano biti služitelj, kršćanin, iako se posvuda čuje hvalisanje kako smo vjernici, služitelji. Ako smo nekada i služili, učinili dobro drugome, onda to želimo da se razglasi, da se podigne na velika zvona. Nema sumnje, nije jednostavno služiti. Mnogi se od nas umore u služenju jer su drugi doista bezosjećajni, jer služitelje smatraju naivnima, bedastima, jer vladanje i gospodarenje nad drugima (moću, novce, ucjenom) smatra se “uzvišenim” i (snalažljivim) čovještvom. Uostalom, naši odnosi pokazuju da mi jedni od drugih ne želimo slobodne ljude nego robove, poslušne vojnike koje premještamo po hiru, udvorice i strašljivce. Hoćemo čovjeka orobiti do njegove intime, učiniti ga ovisnima o sebi. A čovjek, svaki čovjek ima svoje dostojanstvo od Boga i pred Bogom. Nitko ne želi biti rob. Isus hoće služitelje a ne robove.

Sveti Lovro nije bio rob ni svojih strasti za imanjem, ni rob volje za moću, nije štitio nikakvu svoju poziciju, jer služenje je temeljno poslanje, najvažniji životni autoritet koji mu nitko ne može oduzeti. Lovro nije robovao ideologiji (novcu, naciji, stranci i politici), nego je služio Gospodinu Isusu u svojoj kršćanskoj zajednici. Zato je i lagano podnio sav gubitak, podnio mučeništvo.

2. Služenje pred Božjim pogledom

Važna i nezaobilazna oznaka kršćanina kao služitelja jest služiteljev osobni odnos s Bogom. Služenje se događa u bogobojaznosti, kako i govori današnji Psalam na blagdan sv. Lovre. Blago čovjeku koji se boji Gospodina, koji slijedi njegove naredbe, koji svoje poslove obavlja pravedno. Iz odnosa prema Bogu, prema Isusu Kristu svaki naš posao, i naše služenje zadobiva svoj smisao. U služenju nema straha. Služenje je vođeno pravednošću. Lovro nema straha pred rimskom vlašću. On služi Bogu i zajednici, njega ne plaši zemaljska vlast i moć da bi promijenio svoje ponašanje ili da bi Boga i Krista učinio slugama svoje moći, svoje volje, svoje pozicije i vlasti, kako nerijetko izopačeni vlastodršci kroz čitavu povijest čine.

Mi se ljudi, nažalost, najčešće tako ponašamo da jedini pravi strah, onaj od Boga izopačujemo u strah od ljudi, od zemaljskih moćnika. Mi ne znamo služiti. Ili smo goropadni, jogunasti vlastodršci prema nižima od sebe ili smo udvorice, ljigavci i robovi moćnima. Da sada dođu moćniji od nas, što bismo činili. Pogledajmo svoje ponašanje pred poglavarima. Neki bježe, ne smiju se ni susresti. Oni samo mogu tako iz prikrajka, po tračerskim kružocima reći što misle. A većina se lažno umiljava, udvara, klima glavom i potvrđuje, nastoji udvaranjem i neistinom kupiti ili zadržati neku poziciju, steći sebičnu korist. I poglavari su redovito slijepi. Najčešće nemaju uvida u stvarno stanje jer se informiraju samo od onih koji im laskaju, od lažnih proroka koji im se dive podržavaju njihovu oholost, uljuljavaju ih u njihovu prolaznu moć i uspjeh.

Zato Sveto pismo govori da je u služenju važna pravednost. Pravednost znači da nismo pristrani u služenju, da svoje poslove obavljamo ne zato da nas drugi vide, nego da to činimo pod jedinim i najvažnijim pogledom, Božjim pogledom. Zato psalmist i kaže da je srce dobroga čovjeka stalno, postojano, on se ne nervira, ne gubi živce, jer je služitelju uzdanje, oslonac u Bogu. On ne mijenja svoje gospodare. [A koliko je nas promijenilo svoje gospodare, koliko je nas zanijekalo same sebe, i svoju savjest i izopačilo se.] Istinski služitelj, jer je oslonjen na Boga, ne straši se što drugi ne vide kako je on dobar, pametan, milosrdan. On nije onaj koji prigovara zašto drugi ne služe, ne rade, ne darivaju kao on, ne snizuje se u konkurencije i takmičenja s ljudima, nego je zaokupljen jedinom brigom što nije još veći služitelj poput Isusa. Njegova kritika se ne bazira na poslušnosti zemaljskim uredbama i vlastima nego najprije koliko je vjeran Bogu i njegovim naredbama.

Kršćanin kao služitelj se ne straši ako služenjem gubi moć među ljudima, ako mu se umanjuje vlast ili autoritet. On ima – treba to stalno ponavljati – jedini strah, strahopoštovanje pred Bogom i pazi da nepravedno ne bi oštetio ljude, Božje siromahe, Božje potrebnike, da ne poleti za moćnima, da ne izgubi svoj obraz i dušu, pljačkajući druge, nanoseći nepravdu drugima, zahtijevajući od drugih da služe njemu ili  nekim svjetovnim ciljevima.

3. Služenje bez očekivanja uzvrata i radosno

Daljnja oznaka služenja jest služenje drugima poradi Boga i Isusa Krista ali onima koji nam ne mogu uzvratiti. To je vrhunac služenja – služenje bez očekivanja uzvrata, služenje bez pohvale i nagrada. To je služenje najteže. To je služenje lišeno borbe za zasluge kojim obiluju naši odnosi. Jer koliko se samo vremena rječkamo pa i svađamo po obiteljima, po zajednicama, u narodu, u državi tko je zaslužan za ovo tko za ono, tko je komu više dao, tko uopće nije, tko se borio, tko je pobjegao, tko se lažno predstavlja kao dobročinitelj, tko je koga spasio…

Psalam govori da dobroga čovjeka označava da on rasipno dijeli, daje sirotinji. Daje onima koji mu, dakle, ne mogu uzvratiti. Lovro daje sirotinji. Oni ne mogu uzvratiti. A Pavao u Drugoj poslanici kršćanima u Korintu, bogatoj zajednici, koja pomaže siromašnim kršćanima u Jeruzalemu govori kako ne treba biti uzak, škrt i stegnut pri davanju, kako ne treba sijati u oskudnosti, jer tko škrtari, neće imati blagoslova, neće žeti u obilju. Služenje je obilno darivanje i ne samo svoga materijalnoga imanja, nego sebe cijeloga sebe, svih svojih umnih i tjelesnih snaga. Služenje onima koji ne mogu uzvratiti oslanja se i na onaj Isusov zahtjev iz evanđelja da nam ne zna ljevica što čini desnica, da sami gotovo zaboravimo što smo dobra činili. Baš je to nezgodno ali veličanstveno!

Punina služenja/darivanja jest i u tome da je služenje/darivanje radosno. Pavao piše kršćanima u Korintu da srcem daruju, ne računicom. I nikako sa žalošću i na silu. Susrećemo ljude koji dobro rade, služe, darivaju druge ali su uvijek nešto namrgođeni, natmureni, zlovoljni. Na mnogim pozicijama ljudi obavljaju svoje dužnosti i poslove kao da je sav teret svijeta pa na njihova leđa. Doista, kao da većina nas djeluje sa žalošću, radi s tugom, na silu. Mnogi se odlučuju za neko zvanje, a onda im odjednom ono postane nesnošljivo, odurno, kao da ih je netko na to zvanje prisilio. Pa susreli smo bezbroj mrzovoljnih ljudi koji bez oduševljenja i radosti obavljaju poslove i službe koje su sami izabrali. Sve bi drugo radili samo ne ono za što su se sami odlučili. Ima ljudi koji se bore za pojedina mjesta, pojedinu službu, a kad je “osvoje”, ona ih ne ispunja, nezadovoljni su, mračni i neoslobođeni, oni ne služe, nego žele ljenčariti ili vladati. To nezadovoljstvo proistječe iz razloga što nisu sposobni za tu službu ili što se stalno sebično ustežu da se posve založe, da služe puninom svoga bića, da ne očekuju da drugi za njih sve rade.

Pogledajmo koliko u obiteljima, manjim i većim zajednicama, institucijama, ima radosnih služitelja i darivatelja. Ima onih koji se smatraju nesebičnima, prikazuju se kao dobri kršćani, a u stvarnosti su to samo na riječima. Nikada nisu nešto izuzetno drugima pomogli. Koliko je ljudi vedrih na svome radnom mjestu, mjestu služenja; koliko je onih po šalterima koji su se obavezali služiti drugima, a oni se deru na male ljude, jedva čekaju da im prođe radno vrijeme, da svoj posao što površnije i minimalnije urade; koliko je po bolnicama nesusretljivih ljudi, posvuda, ili kako nas to dočekuju svećenici u župnim uredima, na samostanskim vratima… Ima i onih koji namjeste umilna lica, a u stvarnosti su sebičnjaci koji jedva čekaju da se otarase drugoga i izbjegnu i saslušati potrebe drugih. Jasno, ima i onih koji se lažno pretvaraju i traže da im drugi uvijek služe. Malo je stvarnih služitelja. Služitelj je razborit i pravedan, razotkriva one koji smatraju da im svi i u svako vrijeme trebaju služiti jer su oni – tako misle o sebi – samom pojavom veličine kojima se treba klanjati i činiti usluge.

Koliko je onih koji svojoj djeci teškom mukom daruju ne u izobilju nego ono što im je potrebno; štoviše uskraćuju ono nužno i stvaraju gorčinu da djeca ne vole ništa pitati, ili djecu (i ukućane) čine kradljivcima. Koliko ima po našim kućama i zajednicama ljudi koji potkradaju sami sebe, zajedničko dobro. Ima i onih koji darovima kupuju i ucjenjuju i djecu i druge. Koliko je onih koji upravljaju ne svojim nego zajedničkim novcem ali ga daju kao da daju svoju vlastitu zadnju zalihu, pa još to čine nasilu. Kršćanin služitelj je radostan čovjek koji slično sv. Lovri koji u smrti stvara humor, relativizira svoje služenje i darivanje, jer mu je stalno na pameti Isusova: Ma ništa posebno nisam učinio što nisam bio dužan učiniti, sluga sam beskorisni!

* * * * * * *

Na blagdan sv. Lovre pozvani smo na novi iskorak, doista novi iskorak. Nama su potrebni, krajnje potrebni novi, autentični odnosi jedni prema drugima. Ti se novi odnosi mogu dogoditi u služenju. Drugo ime za kršćanina je služitelj. Kršćanin služi drugima poradi Krista. Čini to ponajviše onima koji mu ne mogu uzvratiti. Čini to radosna srca, bez žalosti i prisile.

Fra Ivan Šarčević

Molitva je Očenaš

XVII. nedjelja kroz godinu – C

Lk 11,1-13

Puno je patnje među nama, svakovrsne patnje. Puno je patnje i za koju nismo krivi. Nepravdi koje nam nanose drugi. Mnogo je bolesti i nevolja koje kao da se odjednom sruče i hoće poništiti nas ili ljude oko nas. U takvim situacijama često mnogi ne znaju ni kamo udaraju ni što da rade. U takvim situacijama nerijetko se čine i još veće nepravde i patnje. Mnogi patnici, osobito žene patnice, u svojim bezizlaznim situacijama, kad osjećaju i Božju šutnju, znaju grozničavo pitati kako još moliti. Jer molitva Gospodaru života nije samo ublažavajuće pokrivalo naše muke. Njome često ništa ne završava, nego tek nešto istinsko započinje. Ona je snaga kojom svoju patnju nosimo i stvaralački preoblikujemo u dobrotu i solidarnost prema drugima, još većim patnicima od nas. Molitvom pronalazimo smisao i svojih patnji i postajemo bolji ljudi. Ona je uvijek novi početak.

U današnjem evanđelju nailazimo na situaciju u kojoj jedan Isusov učenik, nakon što je gledao Isusa kako moli, traži od njega da i njega i njegove drugove nauči moliti. Isusovi učenici sigurno nisu bili ljudi bez molitve. Pa i s Isusom su obavljali sve propisane, liturgijske molitve, išli u sinagoge, svetkovali svetkovine u Hramu. Oni su vjerojatno vidjeli kako dugo i na javnim mjestima mole mnogi, naročito farizeji. I Isus im je na to skretao pozornost. No, osobito ih je potaknula molitvena praksa Ivanovih učenika. Vjerojatno je Ivan svoje učenike naučio neke posebne, pokorničke molitve, koje su Isusovim učenicima djelovale neusporedivo bolje od njihovih. A Isus, sav je različit od suvremenih molitvenenih stručnjaka, a opet tako jednostavan. Različit jer će ga proglasiti bezbožnikom. Zaista, nigdje u evanđeljima ne stoji kako je skupljao ljude na kolektivne molitvene seanse. Istodobno, Isus je, nema nikakve dvojbe, tražio od svojih učenika molitvu i pojedinačnu i zajedničku – u njegovo ime.

Biva više nego interesantno kako to da Isusovi učenici navodno nisu znali moliti. Kako se, naime, dogodilo da Isus svoje učenike nije naučio “najposebniju” i “najbolju” molitvu. Više je nego zanimljivo da i mi, današnji Isusovi učenici, često raspravljamo ne samo gdje je najbolje moliti, u kojem mjestu, svetištu, kojem svecu, nego i koje molitve treba uvijek imati pri ruci. Koliko se energije samo troši oko toga treba li kazati ovo ili ono, koji molitveni stav zauzeti i kada. Zavirimo li malo po crkvama i našim crkvenim zajednicama, uočit ćemo posvuda molitvene policajce. Naravno, nije riječ o tome da se u molitvi možemo i trebamo ponašati kako hoćemo, a pogotovo ne da se uopće ne treba moliti, nego da malo provjerimo svoju molitvenu iskrenost, svoju molitvenu izvanjskost, svoja mjerkanja koliko smo “više” vjernici jer eto više molimo i znamo posebne molitve koje drugi ne znaju. U Crkvi često vlada molitvena moć bez molitve. Iza te moći često se skrivaju teške nepravde…

Vratimo se Isusov pouci. Isus se – čitamo – ne oglušuje na učenikovo traženje. Poučava svoje učenike jednostavnoj a tako sadržajnoj molitvi – Očenašu – molitvi Gospodnjoj kako smo je kasnije s pravom preimenovali. Lukina verzija Očenaša nešto je kraća od Matejeve, ali je sadržajno identična. Molitva Očenaša ima svoja dva dijela. U prvom se Boga zaziva i naziva Ocem. I jer molitvu trebaju učenici moliti zajedno, nije riječ o privatnom Bogu, nego o Abba, tati, ocu svih ljudi o kojem Isus i u današnjem evanđelju govori da je milosrdan, darežljiv, koji uslišava molitvu svoje djece, osobito neumornu molitvu, te neće čovjeku dati nešto što je protiv čovjeka. Bog kojega Isus objavljuje je Bog svih ljudi. I ne deklarativno, nego više nego što i zamisliti možemo, više nego što i moliti možemo.

Zatim u molitvi Isus kaže da je Božje, Očevo ime sveto. Pred svetim Imenom čovjek stoji u stavu skromnosti i poniznosti. On se poput Mojsija izuva, lišava svoje taštine i preuzetnosti i ne može se tim imenom služiti samovoljno. Njegov jezik biva suzdržan, nezajažljivo srce primireno, bijes stišan. Naučili smo da se Božje ime zloupotrebljava psovkom. I kao da tu prestaje svaka manipulacija svetim. No, nesveto se ponašamo ako Božje ime prešućujemo, ili ako ga izgovaramo isprazno, ako ga koristimo u svoje uske i sebične ciljeve. Takve je zloupotrebe prepuna ljudska povijest. I danas mnogi s Božjim imenom na usnama, zapravo s ograničenom pameću, suženom slikom Boga na svoju umišljenu pravovjernost i u odsutnosti moralno-evanđeoskoga kompasa bešćutno nanose nepravde oko sebe. S Božjim imenom po oltarima ili na molitvenim skupovima prave magije, prijete ili čuvaju svoju vlast. Zastrašujuće je kako misle da je Bog na njihovoj strani. I teško se tu što može učiniti. Jedna od najtežih stvari u vjeri je prepoznati kada se Božje ime unizuje, baca u močvaru ljudske gluposti i nasilja. U zloporabi Božjega/Kristova imena kao da se oslikava sva Isusova muka s farizejima, saducejima i pismoznancima, povrh svega ona Isusova nedostižna i neshvatljiva molitva Ocu s križa za svoje protivnike i ubojice, jer – molio je Isus – “ne znaju što rade”. A sve su radili samouvjereno i s Božjim imenom na usnama!

U prvom djelu Očenaša, nakon himničkih/pohvalnih zaziva, a prije molitve za kruh svagdašnji, molitva se usmjeruje za uspostavljanje Božjega, Očeva kraljevstva na zemlji, za uspostavu novih ljudskih odnosa među ljudima, onako kako je to Isus činio. Božje kraljevstvo temeljna je Isusova poruka. Svi njegovi govori, usporedbe, silna/čudesna djela imali su za cilj da odnose prema svemu stvorenom: sebi, ljudima i svijetu gradimo iz perspektive Božjega odnosa prema svemu stvorenju.

U drugom dijelu Gospodnje molitve Isusov učenik moli za konkretno održanje na životu, za kruh, za materijalno i to bez nagomilavanja nego za kruh svagdašnji. Ne moli se za “životno osiguranje”, nego za vedrinu svakoga dana.

Moli se potom za ono najteže, za otpuštanje grijeha. Kod Isusa je sve konkretno, i grijeh je konkretan, te i opraštanje ne može ostati na načelnoj razini. Čovjek čini konkretni, stvarni grijeh i zlo, i moli da mu Bog oprosti jer on oprašta konkretne grijehe svojim dužnicima. To je gotovo jedini uvjet koji Isus postavlja svojim učenicima: Bog će nam oprostiti naše grijehe, ako smo mi oprostili drugima.

I na koncu Gospodnje molitve, moli se da nas Bog ne uvede u napast. Ne govori se o ljudima, o zlim silama ili đavlu koji uvode u napast, nego o Bogu koji uvodi u napast. Jer Bog je apsolutnu gospodar čovjekova života. Čovjek naravno to gospodstvo izručuje drugima. Zato Isusov učenik moli da nas Bog sačuva svih kušnji i napasti, zlih ideologija i izopačenih ljudi pred kojima smo slabi, nemoćni; svih napasti i zavodljivosti u koje gotovo nepogrešivo upadamo često i znajući, često i u zabludama koje nam se čine kao izrazi najveće vjere. Ako je već riječ o molitvi, onda nema toga područja u kojem bi netko drugi imao konačnu vlast nad čovjekom osim Boga. I u zlu i grijehu, u napsti i kušnji.

Naravno, ovdje je tek ukratko dotaknuta Gospodnja molitva. Ona je mnogo bogatija od ovih riječi. Ona je sažetak Isusova evanđelja i naše vjere. U njoj je sadržan odnos prema Bogu, sadržana je gotovo sva Isusova poruka o Bogu, ljudima, sebi i svijetu. Prebogata je ova molitva i s pravom u misi za uvod u Gospodnju molitvu od davnina svećenik govori da se tek „usuđujemo“ izgovoriti je. Nažalost, prepuno nas je koji ne samo izgovaramo mnoge molitve, svakakve molitve, nego se usuđujemo izgovarati i ovu molitvu tako mehanički da nam često gubi značenje. Za Franju Asiškog piše da često nije mogao molitvu Očenaša izmoliti do kraja – zbog strahopoštovanja i njezine zahtjevnosti.

Dok mnogi od nas danas ne znaju moliti, dok mnogi pitaju osobito svećenike i duhovne ljude kako i što moliti, dok se mnogi i po crkvama takmiče da se njihov molitveni glas najviše čuje, dok je nekima najvažnije da za vrijeme ove molitve prave izvanjski teatar, dok drugi u svojoj nadmenosti šute, ne mogu izgovoriti nijednu molitvu niti moliti s drugima, jer ih molitva navodno ponižava u njihovom “ponosu”, valja se uvijek iznova vraćati Isusovoj pouci o molitvi. Molitva Očenaš je zajednička molitva Isusovih učenika – tako vjernički jednostavna, tako konkretno jasna u svojim hvalama i prošnjama. Ta molitva nas mijenja. Uvodi iskrenost u naš život, i onaj skriveni od javnosti, i onaj koji skrivamo od samih sebe, kada se pred sobom uzveličavamo ili ponižavamo, jer najgore zloće i opakosti, najnečasnije poniznosti u vjeri i najopakiji stavovi prema drugima najprije se događaju upravo u molitvi: u lažnom stajanju pred svetim Bogom. [Sjetimo Isusova govora o molitvama farizeja i carinika u Hramu.]

Molitva Očenaša je tako konkretna, tako stvarna, tako praktično zahtjevna. Njome ne letimo po nebesima, ona nas ne baca u trans, niti nam zamagljuje pogled, niti začiplje uši, nego nas veže za svakodnevnicu i za konkretne ljude. Ne dopušta nam bijeg, nikakav “sveti” izlazak iz života. Ona je najpraktičnija molitva, najuzvišenija mistika svakodnevnice, najdosljednija mistika ljudske egzistencije.

Molitva Očenaša nam ne otklanja naše muke i patnje. Ona nije lijek pukog zaborava i jeftine utjehe. Ona nas pokreće na akciju, čini nas pozitivno nemirnima. Osnažuje da se iznova odvažno nosimo sa svojom patnjom, da poštujemo Boga, Oca svih ljudi, da njegovo ime ne izgovaramo isprazno, da stvaramo bolje odnose među ljudima, da se dalje ustrajno i postojano brinemo/radimo za kruh svoj i svojih bližnji, da u patnji i nevolji ne upadamo u neopraštanje, u bešćutnost kao i da ne upadnemo u napast lijenosti i mrtvila kao i da nas Bog sačuva od napasti i dadne budne snage da se klonemo grešnih postupaka prema drugima.

Dakle, kad god ne znamo što moliti, sjetimo se Isusa i njegovih riječi. I usudimo se, sa svom poniznošću, izreći molitvu Očenaša. Ali i kad god mislimo da znamo moliti, za sve nas koji smo od molitve napravili posao, unosan posao, gotovo pretvorili svakodnevni život u oholo molitveno brbljanje i molitvenu moć nad drugima, usporedimo svoje molitve i sav svoj život s Očenašom, tom jednostavnom Gospodinovom molitvom koja mijenja i nas i svijet. I budimo uvijek iznova ustrajni tražitelji onoga što ova molitva sadrži.

Fra Ivan Šarčević

Marta i Marija ili što je bolji dio?

XVI. nedjelja kroz godinu – C

Lk 10,38-42

Uvijek nam evanđelja prenose autentične životne situacije u kojima se ljudi nalaze. Danas slušamo kako Isus dolazi u goste sestrama Marti i Mariji. Marta, vjerojatno starija, prima i ugošćuje Isusa, sva zauzeta da ga počasti što bolje, dok njezina sestra Marija – stoji u evanđelju – sjeda uz Isusove noge i sluša ga ne mareći za posluživanje i sestrinu muku oko mnogih sitnica. I Marta moli Gospodina da opomene njezinu sestru za njezinu nehajnost što je je ostavila samu da radi. Isus, suprotno očekivanju, ne opominje, međutim, Mariju nego Martu da se ne treba „uznemiravati za mnogo“, jer „jedno je potrebno“ i čak hvali njezinu sestru da je izabrala „bolji dio, koji joj se neće oduzeti“.

Na prvi pogled poruka ovoga evanđelja je jasna. Mnogi će tumači kazati da Isus ovdje pravi razliku između rada i molitve, akcije i kontemplacije te da bez ikakve sumnje daje prednost molitvi, kontemplaciji. No, je li Isus takav? Kako je moguće da ignorira činjenicu da ga je Marta primila u kuću, i kao da želi omalovažiti Martinu brigu i zauzetost da ga što bolje ugosti. Ne izgleda li, međutim, da je težište Isusove poruke ipak još na nečemu drugom.

U obiteljskim i drugim ljudskim zajednicama naši su odnosi prožeti konkurencijom, rivalstvom. Nekada se ide do te mjere da sve što činimo, činimo da budemo bolji od drugih, da budemo viđeni i potvrđeni. Ako u tome ne uspijemo, mogu se roditi teške duševne frustracije, čak neuroze i teža oboljenja. Ta ljudska, kod nekih čak neutaživa težnja za vanjskom potvrdom i uspjehom (V. B. Jarak) ide dotle da smo stalno u brigama, u brzini, u aktivizmu, u neprekinutom pokazivanju pred drugima. Ima nas koji ne samo sebe nego i druge opterećujemo da se moraju brinuti za materijalno, jer materijalnoga nikada dosta. Ima onih koji trče za dobitkom od jutra do mraka i nikako da se smire, i još k tome na to prisiljavaju druge da i oni čine isto. Brige oko sebe, oko svoga ugleda, nagomilavanje novca i imanja ne prestaju s godinama. Često se događa upravo suprotno: s godinama se pojačava naša osjetljivost, briga za vlastiti ego. I što imamo više vanjske potvrde, čak više uspjeha, kao da naša praznina životnoga smisla postaje još veća i mi bezglavo jurimo za još više. Svaki mali neuspjeh i gubitak, sve nas više pogađa.

Tako današnje evanđelje, Isusova opomena Marti ne odnosi se samo na uznemirenost za materijalnu stranu našega života, na težnju za što boljim ekonomskim udobnostima, nego se rivalstvo i aktivizam odnosi i na duhovnu razina našega života. Jer ima među ljudima i vjernicima i mnogo tzv. duhovnih, kontemplativnih aktivista koji nikako da popune svoju duhovnu prazninu, koji nagomilavaju molitve i neka svoja duhovna djela samo da utaže dubinsku čežnju za onim „jednim“ o kojem Isus govori. Kao da imaju strah od svoje praznine, od tišine i mira, pa taj mir popunjavaju uvijek novim “količinama” duhovnoga. Ne samo dakle da obezvrjeđuju druge poslove, aktivni život, angažman u materijalnim poslovima, nego se izdižu iznad drugih, i u svojoj samodopadljivosti s prezirom gledaju druge koji, eto nisu na pravom duhovnom putu, ili čak u obiteljima i drugim zajednicama uvode određenu vrstu duhovnog terora, pa od drugih, od svoje djece i bližnjih traže da se uključe u njihove duhovne nemire i duhovne avanture, u paničnu brigu za uvijek nove duhovne, molitvene podvige.

Isusova opomena Marti da se ne treba uznemiravati za mnogo i Isusova pohvala Mariji da je izabrala bolji dio koji joj se neće uzeti, znači da vjernik živi opušteno, da život ne pretvara u rivalstvo s drugima, ni u materijalno ni u duhovno natjecanje s drugima, ni u kakvu grozničavu brigu kakav će ispasti pred drugima. Marijino stajanje uz Isusove noge, označava stav slušanja Isusa, a ne lijenost i nerad, ne ravnodušnost za gostoprimstvo i osjetljivost za potrebe drugih. Marijino ponašanje nije slušanje sebe, svoga nemirnoga i nezajažljivoga srca, svojih materijalnih ili duhovnih prohtjeva ili požuda, nego posvemašnje oslanjanja na Gospodina koji ne dopušta da život utemeljujemo na nagomilavanju materijalnoga ali ni na onome brbljavom ili paničnom duhovnom aktivizmu u kojem svoju duhovnu prazninu želimo ispuniti jedino zazivima: Gospodine, Gospodine!

Od odsudne je važnost poredati vrednote i prioritete u svome životu. Onaj tko želi biti vjernik, kršćanin, Isusov nasljedovatelj, ništa ne može pretpostaviti slušanju svoga Gospodina. I ničim ne može nadoknaditi nedostatak toga slušanja. Jer što čovjek bude manje slušao Isusa, sve će više bezglavo juriti po vlastitoj kući ili trgovinama, po trgovima i firmama, kancelarijama i uredima, kako da stekne više dobara, više ugleda, moći i vlasti. Što čovjek bude manje slušao Isusa, što bude manje “sjedio do nogu Isusovih” – a sjedenje do nogu u staro vrijeme značilo za je učeničku poziciju kraj Učitelja – sve će više bezglavo ponirati u svoju duhovnu prazninu i napunjati je kao bezdan pobožnim brbljarijama, raznoraznim farizejskim pobožnim vježbama, padati u depresije odbjegloga i nezajažljivoga srca. Slušati Gospodina, prvi je stupanj nasljedovanja. To je onaj “bolji” dio životnoga smisla koji se, kako kaže Isus, čovjeku neće oduzeti, jer sve drugo je doista prolazno, oduzima mu se. Isus ne niječe Martin posao. Taj posao je dobar. On govori o ljestvici dobroga života, on inzistira na onom “boljem”. Poslije slušanja Isusa, slušanja “vječne istine i vrednote”, poslije odluke za bolje, sve drugo slijedi i sve drugo zadobiva svoje autentično mjesto vrijednosti i važenja.

Fra Ivan Šarčević