Lazare, gdje si?

XXVI. nedjelja kroz godinu C

Lk 16,19-31

Posljednjih nedjelja slušamo evanđelja u kojima nas Evanđelist Luka izvještava da se Isus obraća različitim ljudima i skupinama: prvaku farizejskom koji ga je ugostio, mnoštvu koje ga je pratilo, učenicima, farizejima i pismoznancima, carinicima i grešnicima, pa opet učenicima. U današnjem evanđelju Isus se obraća farizejima. Iznosi im usporedbu o bogatašu i siromahu Lazaru. Tema je tipična za Lukina Isusa odnos prema bogatstvu, odnosno prema konkretnom siromahu u svjetlu Božjega konačnoga suda.

Luka ne pojašnjava zašto se Isus obraća farizejima. Iz cjeline njegova odnosa prema farizejima, iz opomena koje im upućuje, kao uostalom i iz današnjega evanđelja, možemo zaključiti da Isus u slici bogataša opominje farizeje za njihovo ponašanje. Oni su posve zauzeti sobom a slijepi za siromahe i potrebite. Tako se slikovito opisuje odnos bogataša prema siromašnom Lazaru da možemo kazati da toga odnosa uopće i nema. Bogataš živi slijep za bližnjeg u nevolji. Gotovo do neshvatljivosti Isus uprizoruje bogataševo neprimjećivanje siromašnoga čovjeka kraj svoga stola. Čak kaže da su psi bili osjetljiviji od njega, dok siromašak, poput pasa, očekuje mrvice. Bogataš je – saznajemo kasnije iz nebeskoga razgovora (vapaji bogataša iz pakla) – ipak znao kako se zove siromah pored njegovih nogu. Njegova sljepoća i neosjetljivost za Lazara bili su, dakle, potpuno svjesni.

Vječna tema. Vječno događanje sličnoga. Pored našeg stola? Tu do mene? Da tu do mene živi čovjek u potrebi kojega svjesno ignoriram, okrećem glavu od njega, izmičem se da mu pomognem. Zauzet sobom, obučen u svoj “grimiz i tanani lan” ne dopuštam da me pogodi udes bližnjega. I nikada sebe ne promatram kao ravnodušna i bezdušna “bogataša”, nego mislim da su to samo tamo neki, oni što imaju više od mene. Više se zanimam za bogatstvo drugih, da s njime opravdam svoje, nego za nevoljnika u blizini. Štoviše, udes potrebitih izopačeno opravdavam njihovom nesnalažljivošću, čak i posljedicom njihova grijeha i krivnje. Pogotovo ako su se zamjerili meni, onda ih treba lišiti svega, i onoga što im po pravu i pravdi pripada. I ni okrenut se neću, ako ih netko nepravedno zakida, nego ću odgovornost svaliti na druge, ili ispričati vremenom i okolnostima, ili ću se zaštiti apstraktnom ljubavlju prema svima.

Potrebiti me uznemiruju pa je bolje napustiti prostoriju i društvo kad se pojave ili dođe njihova tema. Bolje je zašutjeti, okrenuti glavu, nego da se ikakva smetnja ili nelagoda uvlači u moj spokoj. Valja se tako ponašati i izmicati da nekome ne bi slučajno palo ni na pamet da mene pozove da nešto učinim za drugoga.

Ono što Isus u svim evanđeljima govori – i u današnjem posve jasno naglašava – na Božjem sudištu nema dilema. Onaj tko je na zemlji proživio u sljepilu bogatstva i nebrige za potrebite, ne može očekivati onostrano spasenje. Nije riječ o tome da se osuđuje imanje, bogatstvo po sebi, nego bezočno sljepilo za potrebite. Nije riječ ni o tome da se veliča siromaštvo po sebi, nego Božja osjetljivost za ljude kojima je siromaštvo egzistencijalno stanje koje nisu sami skrivili.

Isusov govor i ovo evanđelje – važno je primijetiti – nije Luka zapisao da lukavo utješi siromahe te da, kako to često i činimo, tom lažnom utjehom o nebeskoj nagradi podržavamo društvene nepravde i grešne strukture. Nije ovo evanđelje pisano ni zato da u licemjernoj neangažiranosti potrebite tješimo time što ćemo im kazati kako samo trebaju moliti i da će biti nagrađeni s onu stranu života. Isusov govor farizejima, nama danas, želi izazvati promjene u našoj svakodnevici. Navođenje Božje onostrane pravde – siromah je u krilu oca vjere, u Abrahamovu okrilju, a bogataš u paklenim mukama – ne želi ni u kojem slučaju podržavati ikakvu bogatašku bezobzirnost. Potpuna pravda jest pridržana Bogu, ali posljednji sud kazne i nagrade dogodit će se upravo prema ispunjavanju ili odgađanju te pravde već ovdje na zemlji, po praktičnom odgovoru na pitanje: Lazare, gdje si? Ova Isusova usporedba nije za umrle, nego za nas žive, za naše obraćenje.

Izgleda važnim također napomenuti da posljednji sud – ovo evanđelje to ističe – neće biti prema količini molitve i vlastitog asketizma, nego upravo proporcionalno odnosu prema potrebitima. Bog je bezuvjetno na strani siromašnih, poručuje nam Isus. I ništa nas neće spasiti ili unesrećiti kao odnos prema njima. Hoćemo li biti odneseni u “Abrahamovo krilo”, ovisi o našem odnosu prema Lazaru koji je kraj nas. Lazaru koji je u potrebi.

Ne možemo se oteti činjenici kako mnogi suvremeni kršćani pomažu siromašne, udomljuju potrebite, sudjeluju u mnogim akcijama kršćanske ljubavi. Puno je i vidljivoga i nevidljivoga dobra, jer da nije tako, ovaj bi se svijet survao u propast. No, ne možemo ne priznati kako se među nama kršćanima, i među “profesionalnim” vjernicima svećenicima i duhovnicima, bezdušno ušutkuju vapaji siromašnih, kako se više brige i rada posvećuje kako da Crkva zasja u grimizu društvene moći i tananom lanu birokracije nego u podizanju glasa zbog tolikih nepravdi. Velik broj nas propovjednika i duhovnih vođa gotovo nikada ne koristi ovu Isusovu usporedbu kako bi sebe same (a onda i druge) potakli na veće zauzimanje za društvenu pravdu. Toliki se duhovnici pokazuju iznimno izoštreni za grijeh, za sve vrste grijeha, od nesabrane molitve do najsuptilnijih grijeha na području seksualnosti, a hladno su bešćutni prema ljudima u nevolji. Upravo na grijehu drugih žive ugodno i bogato. Njihov projekt života i jest da postanu što bezosjećajniji za potrebne, da svaki poziv za socijalnim obraćenjem proglase nepotrebnom emotivnošću i remećenjem društvene harmonije, ustvari svoje ugodne pozicije.

Vjernici većinom slijede svoje duhovne vođe, pa se i oni farizejski pokazuju “savršenim” vjernicima. I oni po sebičnim mjerama svojih prvaka bestidno preuzimaju ono što pripada samo Bogu te svrstavaju i razlučuju ljude, čitave narode, u vjernike i nevjernike, u dobre i zle. Samouvjereni poznavatelji nebeske geografije, kao vlasnici onostranih Božjih stanova, istodobno ne primjećuju bližnjega, brata i sestru u susjedstvu.

Ovo nas evanđelje radikalno uozbiljuje. Isus nam ne dopušta nikakve lukave isprike u odnosu prema Lazaru. Štoviše, tako je izričit prema svakoj farizejskoj umišljenosti, jer nam kaže da smo do te mjere otvrdnuli, oglušili i oslijepili na nevolju drugoga, da nam ni nebeska “ukazanja” svetih, da nam ni naši mrtvi i njihove opomene ne bi pomogli.

_________________________________________________________________________

Mediji za naše Lazare

U povodu Nedjelje medija, u: Katoličkom tjedniku, rujan 2010.

Uvod

Biblijska čitanja ove nedjelje, osobito Isusova usporedba o bogatašu i Lazaru, traži od nas zauzetost za siromašne i potčinjene u društvu. Danas je i za našu mjesnu Crkvu Dan medija, dan kada razmišljamo što pišemo i govorimo, što čitamo i gledamo. Na početku ove euharistije pokajmo se za svoje grijehe i propuste, za našu neuviđavnost i nepažnju prema ugroženima, za našu sebičnost i zataškavanje socijalnih nepravdi u našem narodu i društvu. Zamolimo milosrdnoga Boga da nam bude milosrdan i da nas obrati od naših sebičnih ugoda i samodovoljne vjere.

Nagovor

Za Dan medija ove godine čita se odlomak Lukina evanđelja u kojima se Isus obraća licemjernim farizejima usporedbom o bogatašu i siromašnom Lazaru. Na njega se nadovezuje i tekst iz knjige proroka Amosa u kojem prorok izriče propast onima koji „bezbrižno“ i „spokojno“ uživaju i ne osvrćući se na udes njihova naroda i siromaha.

Naši religijski mediji, kao i oni hrvatski mediji koji se „hoće“ baviti vjerskim temama, od tiskanih do elektronskih, od novina do interneta, krajnje oskudijevaju socijalnom problematikom. Poput Amosovih moćnika i Lukina bogataša bave se sobom i svojim pozicijama. Slabo, gotovo poput Lazarevih mrvica, usitnjeno i plašljivo, govore o stvarnim problemima ljudi radi čijega dobra prvenstveno postoje.

I samo letimičan osvrt na naše medije pokazat će da se ponajviše donose vijesti o raznim svečanostima i obljetnicama, u kojima se samo reda što se dogodilo, informira a ne formira. Štoviše, u tome ih redovito preteknu javni mediji, osobito dnevni listovi i portali, kako bi se pokazali da su „religiozni“, pa na medijskom prostoru postoji prezasićenje istim vijestima. Mnoge su informacije beznačajne, nisu vijesti nego kronika pojedinih crkvenih službenika, što tek površno izražava religioznost i uljuljava u umišljenost kojoj nije potrebno obraćenje.

Poseban problem katoličkih medija je nedovoljna distanciranost i kritičnost prema nacionalnoj, vodećoj politici. I tu se pristupa sa strahom, nekad i u plaćeničkom odnosu s političarima, pa se ne razotkrivaju vlastite zablude, promašaji i grijesi koji su proizveli velike nesreće. Skoro nikada naši mediji ne govore o „grijesima struktura“ koje podržavaju kriminalnu privatizaciju, izrabljivački odnos poslodavaca, nacionalistički birokratizam i prisilnu šutnju na koju su osuđeni maleni po raznim povratničkim mjestima. U tome prednjače neki herceg-bosanski portali koji su više prostor ljudske niskoće do nacionalističkog psovanja i poziva na „odstrel“ neistomišljenika, češće su „virtualna neuropsihijatrija“ nego forumi ozbiljne i etičke razmjene mišljenja.

Velika poteškoća katoličkim medijima su i vlasničko-urednički odnosi. Zbog toga su naši mediji nerijetko prostor samoprodukcije vlasnika ili urednika ili nekih suradnika. Oni su odraz crkvene nesamokritičnosti i neodmjerene kritike prema starim i novima neprijateljima Crkve. Zato se s pravom govori da su neki naši mediji, najbolji je primjer Glas Koncila, bili mnogo slobodniji u neslobodnom režimu nego danas. Iz cenzure se prešlo u autocenzuru.

Katolički mediji posebno boluju o dvije samoskrivljene društvene bolesti. Jedna je duh trijumfalizma, iznikao na tobožnjoj pobjedi Crkve nad bezbožnim komunizmom. Taj prazni osjećaj nadmoći nad drugima ne dopušta da se objektivno valorizira prošlo, osobito vrijeme ustašije i komunističko razdoblje, niti da se otvori dijalog s ateistima, agnosticima, ljudima drugih vjera i svjetonazora. Nacionalni geto se prenio i na Crkvu i njezine medije koji iz samodovoljne uznositosti praktično niječu ono što se podrazumijeva pod riječju „katolički“.

Druga bolest jest samosažalni duh umišljene ugroženosti kojom se uz stare neprijatelje posvuda vide novi neprijatelji i urota protiv Crkve, kršćanstva i naravno hrvatstva. U takvom manihejskom kontekstu katolički mediji, novinari i teolozi ponovno prokazuju stare neprijatelje Crkve: liberalizam, masonstvo, sinkretizam, opasnost „prilagodbe“ svijetu, i sl. Ti suvremeni katolički vatrogasci, dobro opskrbljeni i osigurani u svome (crkvenom) statusu, vitlaju pepeo starih izgubljenih bitaka, vraćaju se u zavjetrinu predmodernih i pretkoncilskih osuda, a da pri tome uopće ne primjećuju grijehe crkvenih i političkih struktura kojih su i sami bili ili jesu aktivni dio a kamoli da prokažu politički kriminal svojih sunarodnjaka koji su stvorili nebrojene suvremene lazare a sve uz priziv na volju naroda i uz verbalno zazivanje Božjega imena. Time svoje čitatelje (vjernike) vraćaju u vjernički primitivizam, teološku zaostalost i bojovnu nekulturu.

Posebna vrsta katoličkih medija su i oni „duhovnjački“ mediji koji svojim slikama i riječima tobože skrivaju i štite svoje vjernike od pokvarena i izopačena svijeta, šire duh apolitičnosti i antipolitičnosti. Svoje primatelje uznose u „nebeski“ svijet, u paralelne oaze lake religijske psihoterapije i magijskoga lokaliziranja Boga. Izvlače ih iz svakodnevice – jedinoga prostora i vremena u kojem se vjera utjelovljuje, u konačnici iseljava ih i otuđuje i do bližnjih i od njih samih.

***

Evanđelja skoro nikako ne izvještavaju o manifestacijama političkih vođa i velikih svećenika. Koncentrirana oko osobe najvećega Pravednika, Isusa iz Nazareta, oko njegove muke i uskrsnuća, ona se bave i njegovim javnim djelovanjem, i to ponajviše u dva smjera. S jedne strane prisutna je snažna kritika svih onih koji izrabljuju siromahe i nemoćnike, kritika svih religijskih licemjerja, svih moćnika i bogataša koji ne primjećuju malene. Ta kritika nikada nije mračna i zatvorena u sebe, nego obilježena pozivom na obraćenje za nove odnose u Božjem kraljevstvu, za dijeljenje svoga dobra sa siromasima.

Istodobno, uz kritiku i grijeha i grešnika, sve do nepomirljivoga konflikta koji završava njegovom nasilnom smrću, cjelokupno Isusovo djelovanje prožeto je nježnom brigom i ozdravljujućim gestama prema svima osamljenima, potlačenima, ugroženima. Kao nitko prije ni itko poslije njega, Isus je blizak svima nepravedno ugroženima u društvu. On je njihov Mesija.

Ako katolički mediji, od novina do elektronskih portala, žele biti navjestitelji Isusova evanđelja, onda je pred njima zahtjevan ali jedini ispravan put, da slijede Isusa Krista. Temelj Isusove komunikacije jest osobni susret i osobna riječ koja istinom oslobađa, kritički obraća i praktičnom nadom u Božju društvenu pravdu (a ne samo Božje onostrano milosrđe) tješi i budi na novi život. Oni su kršćanski i katolički mediji, novinari i napisi na tragu evanđelja koji mogu podnijeti kritiku osobnoga susreta s Isusom, svojim glavnim vlasnikom i urednikom. Naravno, i onda kada se izravno ne piše o vjerskim temama.

Molitva vjernika

Pomolimo se Bogu koji ne zaboravlja patnju siromašnih i potlačenih i sve poziva na obraćenje:

1. Gospodine, daj da tvoja Crkva bude svjesna svojih grijeha i zabluda, da uistinu bude katolička, otvorena zajednica sveopćega bratstva među ljudima, molimo te.
2. Gospodine, potakni sve poglavare naroda i stranaka da u djelo provode ono što riječima govore, molimo te.
3. Gospodine, daj svim kršćanima da budu osjetljivi za društvenu pravdu, da budu pravedni u poslovanju, savjesni u izvršavanju svojih zvanja i obveza, molimo te.
4. Gospodine, osnaži sve one koji nepravedno pate da bez nasilja, osnaženi Isusovim evanđeljem, mijenjaju nepravedne socijalne odnose i strukture, molimo te.

Dobri Bože, ti primjećuješ svakoga čovjeka. Uz kruh i vino na oltar prinosimo sve svoje zahvale i prošnje, svoje radosti i potrebe. Primi ih po Kristu Gospodinu našem.

Fra Ivan Šarčević

Hijerarhija Isusovih učenika

XXV. nedjelja kroz godinu

Am 8,4-7; 1 Tim 2,1-8; Lk 16,1-13

Prošle nedjelje smo razmišljali i slavili neizmjerno Božje milosrđe. Današnja nas biblijska čitanja pozivaju da iznova ispitamo neke svoj odnose: prema siromašnima, prema vlastima (hijerarhiji) i prema bogatstvu – a sve u svjetlu temeljnog odnosa, odnosa prema Bogu: Bogu koji je pravedan (Amos), Bogu koji je iznad svake zemaljske vlasti i s kojim nas veže jedini istinski posrednik, čovjek – Krist Isus (Pavao u pismu Timoteju) te prema Bogu kojemu kao končanom gospodaru ljudskoga života jedinom treba vjerno služiti (odlomak Lukina evanđelja).

Pravedni Bog

Ubrojen među “male” proroke (zbog kratkoće spisa), svojom porukom prorok Amos spada u najoštrije biblijske kritičare idolopoklonstva, korupcije, nepoštenja i religioznoga licemjerja vladajućih u Izraelu. Amos je živio u 8. st. prije Krista. Potjecao je iz Tekoe, mjesta dvadesetak kilometara udaljena od Jeruzalema, dakle, iz južnoga kraljevstva (Juda). Nije pripadao nekom višem sloju, niti je – kako za sebe kaže – “bio prorok ni proročki sin”, nego “uzgajivač divljih smokava i pastir”, kad ga je Bog pozvao da napusti svoj posao, zavičaj i zemlju, i uputi se u sjeverno kraljevstvo, u Izreal. To je vrijeme vladanja kralja Uzije i Jeroboama II. (787-747). U Izraelu je Amos, čitamo u njegovoj knjizi, upućivao univerzalni poziv na pravdu i mir svim narodima, a Izraelce – posebno bogate i vladajuće – opominjao je da ih čeka propast i kazna ako se ne obrate Bogu, ako ne ostave put socijalne nepravde, izrabljivanje siromašnih i potrebitih, kao i da se ostave religiozne prijetvornosti.

Beskompromisni Amos – slušamo u današnjem čitanju – raskrinkava socijalni kriminal onih koji čekaju da prođe subota, dan Gospodnji, da bi mogli varati u svojim poslovima, bogatiti se na nevolji siromaha, da potrebita mogu kupiti za obične sandale da im bude rob i najamnik. Prorok prokazuje izopačenu praksu iskorištavanja siromaha koja se pokriva obdržavanjem liturgijskih propisa. Od Ilije preko Amosa i drugih proroka do onoga najvećega – onoga koji je više od proroka – do Isusa iz Nazareta, Bog poziva sve ljude, pogotovo moćne da se ostave zle prakse i patvorena bogoštovlja.

Amos – “nosač tereta” – kako njegovo ime doslovno znači, nosač tereta nepravde koja se tovari malenima, zamjerit će se i glavnom službeniku hrama, svećeniku Amasji koji je u starom izraelskom svetištu Betelu dopustio štovanje poganskih bogova. Amasja je, kako to redovito i biva, ne uvažavajući stvarno značenje prorokovih riječi, teško ocrnio i krivo optužio Amosa kod kralja Jeroboama. Amosove riječi vjere izopačio je u “političku urotu” protiv kralja. Svećenik Amasja je poručio kralju da ono što Amos govori više se ne može i ne smije trpjeti, da “zemlja ne može više podnijeti njegovih [Amosovih] riječi”. I od Amosa je tražio da više ne unosi nemir, da napusti zemlju, da se vrati u svoj zavičaj, da u Betelu više ne prorokuje, jer “ovo je – bio je gorljiv svećenik Amasja – kraljevsko svetište, kraljevski hram”.

Ništa dakle novo u povijesti: Amosova proročka riječ, Božja riječ za socijalnu pravdu i istinsko bogoštovlje, unižava se u močvari političke borbe za vlast. Svećenik Amasja i drugi vladajući Amosa tumače kao bundžiju i uzurpatora vladajućih stolica. Ništa dakle novo u povijesti: Božje svetište i kuću Božju svećenik Amasja proglašava kraljevskim/nacionalnim svetištem i hramom. Odatle slijedi da tko nije za kralja, nema što tražiti u tom svetištu. Ništa novo u povijesti: Božji svećenik (ovdje Amasja) izopačio se u dvorskog slugu i vlastodržačkog doušnika. Uza sve to, Božji prorok Amos se nije dao pokolebati. Ostao je vjeran Bogu, nastavio je svoju službu u sigurnoj nadi da će pravedni Bog obnoviti “raspalu kolibu Davidovu”.

Odnos prema vlastima: Jedan je Bog i jedan je posrednik

U Prvoj poslanici Timoteju Apostol Pavao šalje praktične upute kršćanima i kršćanskim zajednicama koje je osnivao i koje je povjerio svome učeniku Timoteju. Piše o krivim učiteljima, o službama u Crkvi (svećenicima i đakonima), o ponašanju žena u bogoštovlju, o odnosu prema udovicama, robovima, o upotrebi zemaljskih dobara, posebno novca. Iako je nešto od toga razumljivo samo u kontekstu Pavlove kulture i života, čini se da današnji odlomak svakako naglašava svevremeni Isusov i evanđeoski stav prema onima koji su na višim položajima, prema (svjetovnim) poglavarima.

Pavao traži univerzalnu molitvu za sve ljude. Poseban naglasak je na molitvi za “kraljeve i sve koji su na vlasti”. Spomenuli smo da je u ovim riječima izrečen bitni stav Isusa Krista prema poglavarima. Isus, za razliku od svojih suvremenika (posebno zelota/nacionalista), za razliku i od utemeljitelja nekih drugih vjera, nije bio političar, politički revolucionar, ni vojskovođa, ni državnik. Nije, dakle, imao nakanu nikoga svrgavati s vlasati, ni rimskoga cara, ni male ni velike svećenike da bi, prigrabivši vlast, uspostavio neko svoje kraljevstvo, neki svoj entitet, partiju ili sinedrij. (Iako je baš za to bio optužen i razapet!)

S druge strane, Isus nije bio nikakav beskrvni pobožnjaković koji bi gledao svoja posla ne prljajući se društvenim problemima. Nije bio nikakav apolitični duhovnik i zanesenjački čudotvorac koji bi od vremena do vremena izišao iz svoje duhovne (samostanske/župske) sigurnosti među svijet i malene ljude hranio jelom od kojeg se još više gladni. Nije bio nikakav putujući propovjednik koji bi po ulicama, trgovima ili kavanama zabavljao slične sebi nabožnim retoričkim vratolomijama možda čak i žestokom kritikom postojećih “grešnih struktura”, i koji bi u konačnici znao izmigoljiti kad bi došlo “gusto”, koji bi naposljetku sve odobravao, koji bi podržavao socijalne nepravde, laskao poglavarima, zatomljivao svaki zahtjev za obraćenjem; koji bi bio neosjetljiv ili ušutkivao vapaj siromašnih i obespravljenih.

Isus se ne jagmi za vlast, ni za kakvu poziciju, ali neodgodivo zahtijeva preobrazbu ljudskoga srca, čovjekove nutrine, i povrh svega preobrazbu svih grešnih društvenih odnosa, kako političkih tako religijskih, iz perspektive jednakosti i bratstva sve Božje djece. On život daje za uspostavljanje novih odnosa, onoga što je nazivao i stvarao – Božje kraljevstvo.

Iz ovog konteksta treba razumijevati i Pavlov zahtjev za sveopću molitvu, molitvu za sve ljude. I molitvu za poglavare, ne samo za svoje s kojima dijelimo iste stavove, istu ideologiju, koji su nam osigurali vanjsku slobodu ili nas obasipaju povlasticama i novcem, nego i za one poglavare koji su nam protivni, koji nas progone, koje nismo birali. To ne znači servilnost, niti mirenje s nepravdama, sebeušutkivnje, niti ono licemjerno ponašanje i udvorništvo u kontaktu s poglavarima a s ružnim riječima o njima kada smo izvan dosega njihovih očiju. Vjernik moli iz čista srca, pred živim Bogom. Vjernici ne mole samo za svoju vlast, nego za sve. Nakane te molitve je da svi ljudi budi u miru i vode spokojan život; da poglavari ne iskorištavaju svoje podložnike i da svoju brigu okrenu i za one koji nisu “njihovi” i koji su na bilo koji način obespravljeni.

Nakana te molitve, piše Pavao, povrh svega je bogoljubnost. Molitva izražava ne samo odsutnost mržnje prema poglavarima, nego vjeru da je Bog jedini gospodar i poglavar svima. Zato Pavao u nastavku govori: “jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve”. U Pavlovo vrijeme a i kroz čitavu povijest ljudi su umirali radi vjere, radi Boga i Krista (ne misli se na ono umiranje koje u smrt povlači mnoštvo nedužnih, kao što su religijski ratovi ili državni ili skupni terorizam inspiriran religijskim fundamentalizmom).

Valja primijetiti kako su u moderno vrijeme mnogi ljudi spremni stradati za naciju koja je izjednačena ili nadređena Bogu, a nacionalni i religijski poglavari, pokazuju se kao posrednici ljudskoga spasenja, zauzimaju Kristovo mjesto, pa obično tako postave stvari i odnose da tko ne sluša poglavara, ne sluša ni Boga. Mnogi duhovni ljudi i svećenici više su svećenici nacionalnoga nego ponizni posrednici između Boga i ljudi. Važnije je biti nacionalno svjestan nego vjerodostojan vjernik. [“Nacionalizam je zaostali trag transcendencije u sekularnom svijetu”, T. Eagleton. Nacionalizam je najbezbožnija ideologija jer se uvlači u srce vjere, jer instalira naciju umjesto Boga a poglavnike i voždove umjesto Isusa Krista. Nažalost, ova vrsta idolopoklonstva teško se uviđa i priznaje.]

Kršćanin ima jasnu hijerarhiju: jedan je Bog i jedan je konačni posrednik između Boga i ljudi, Isus Krist, a svi su ljudi braća i sestre. Na Kristovom posredništvu participiraju poglavari i svećenici, duhovne osobe. No, ono što karakterizira Isusa Krista kao posrednika, i to u njegovom čovještvu, jest – kako navodi Pavao – spremnost da se sam založi, da se žrtvuje za ljude, da od svoga posredništva nikada ne profitira. Većina posrednika, međutim, to nam je svakodnevno iskustvo, ne samo da traže svoju proviziju i korist, nego posreduju na još gorem unižavanju ljudi. Oni se bogate ili uljepšavaju svoju taštu sliku na lažnim mesijanskim ulogama.

Pavao piše Timoteju da tako odgaja kršćane da mole za sve ljude, za poglavare i one na vlasti, za prosvjetljenje njihove pameti, te da molitva ne budu molitve prljavih ruku (mita, korupcije, servilnosti…), nego čista molitva, bez srdžbe i raspri. Moliti bez srdžbe i ozlojeđenosti na poglavare i vlast, istinska je molitva. Molitva bez zatrovana srca rasprom (raspra je osjećaj gubitništva u konfliktu bilo da se nije uspjelo sve reći bilo da se nije htjelo drugu stranu ni saslušati a kamoli uvažiti), što je različito od rasprave u ljubavi i istini, istinska je molitva. Molitva je više od intimnog razgovora pojedinca sa svojim Bogom, jer je Bog Otac svih ljudi. Molitva je izniman društveni čin i onda kada se odvija u skrovitosti svoje sobe i svoje nutrine (ona je i “politički čin”, unatoč svoj opterećenosti riječi politika), jer uspostavlja istinsku hijerarhiju, jer čovjeka osnažuje u vjeri da nema nikoga iznad Boga i da je čovjek, Krist Isus, jedini posrednik između ljudi i Boga.

Sluga “bogatijeg” gospodara

Kao u kakvom izvještaju o suvremenom privrednom kriminalu, Isus – piše Luka Evanđelist – pripovijeda svojim učenicima o snalažljivosti nepoštena upravitelja, o većoj snalažljivosti “djece ovoga svijeta” prema svojima od snalažljivosti i upornosti “djece svjetla” u dobru i prema dobrima. Nema sumnje zli i nepošteni djeluju uporniji i složniji, dovitljiviji i spretniji od dobrih. Dobro, pa i Isus svojim životom pokazuje, teško se probija. Njemu pripada budućnost. U budućnosti se dobro više potvrđuje nego u sadašnjosti. Zacijelo, dobro ima zadnju riječ, ono je moćnije od lošega, jer loše i živi samo kao parazit na dobru, ali za dobro treba iznimne strpljivosti i postojanosti.

Šokantnost Isusove pouke u današnjem evanđelju stoji u riječima da njegovi učenici “naprave sebi prijatelje od nepoštena bogatstva” kako bi stekli život vječni. Isus sigurno želi potaknuti svoje učenike na ustrajnost oko dobra, na neodustajanje, na nepovlačenje s dobroga puta i za primjer stavlja nepoštena ali snalažljiva upravitelja. Osnovna taktika zla je uplašiti i ušutkati dobro, obeshrabriti ga da rezignira. Koliki se samo ljudi povlače u osamu, mijenjaju mjesta i odlaze jer ne mogu odgovoriti količini zla koje na njih napadne. Treba ih razumjeti. No, valjalo bi ne odustajati od puta dobra, biti razborit i snalažljiv u sučeljavanju s lošim, a iznad svega snalažljiv i razborit u činenu i poticanju dobra te u pomaganju dobrim ljudima.

Povrh svega se čini da Isus svojom izjavom ne zagovara nikakve smicalice, nikakvo nepravedno stjecanje bogatstva kojim bi se onda zaduživalo i kupovalo ljude kako to čine “djeca ovoga svijeta”. Isus je radikalan u odnosu prema imanju i bogatstvu. On, koji ništa nije posjedovao, smatrao je bogatstvo jednim od najvećih neprijatelja vjeri i ljudskosti, pravednim odnosima među ljudima. Prepuno je njegovih opomena bogatašima. No, značajan dio ljudi koji su mu se obratili i postali dobri (Zakej, Matej, Nikodem…) bili su upravo bogataši ili dobrostojeći uglednici. I kada govori o stjecanju prijatelja nepoštenim bogatstvom, izgleda da smijemo Isusovu riječ shvatiti tako da je posebno ono bogatstvo nepošteno koje se ne dijeli, te ako se ne bi bilo u stanju ništa ne zadržati za sebe osim posljednjega oslonca – vjeru u Boga.

Ovaj odlomak Lukina evanđelja nastavlja se s još nekoliko Isusovih uputa svojim učenicima. Govori im posve praktično:

• Najprije o vjernosti i poštenju u najmanjem. To je ne samo kritika gore spomenutom nepoštenom upravitelju, nego poziv svim učenicima da uvijek, i kada nemaju nadglednika i poglavara iznad sebe, rade pošteno, te u svakom i najmanjem poslu budu savjesni i odgovorni, zadržavajuć širinu prema ljudima i skromnost svoje nepotpunosti, svjesni da se nikada nijedan posao ne može ispuniti do savršenstva.
• U tipičnom Isusovom stilu govora, on obrće perspektivu i traži vjernost u nepoštenom (tzv. zemaljskom) bogatstvu, jer ako se u njemu nije vjeran, teško se može biti vjeran u istinitom bogatstvu. Upravljanje nad istinitim bogatstvom, kao što su ljudskost, moralnost, istinoljubivost, poniznost, vjernost, poštenje, dobri odnosi, odgajanje djece, vođenje zajednice…, daleko je teže od upravljanja materijalnim dobrima.
• “I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?”, nastavlja Isus. Riječ je o tako poznatom ponašanju nas ljudi. Naše zajednice obiluju ljudima koji od onoga tuđega, darovanoga, stvaraju svoje bogatstvo. Ponašaju se prema tuđem (odnosno zajedničkom) ne kao savjesni i odgovorni upravitelji nego kao silnici i lopovi. Čitave firme, zajednice i države velikim dijelom počivaju na pljački i nepoštenom upravljanju dobrima, na mafijašenju i krađi zajedničkoga (najčešće sirotinjskoga) dobra. Čini se da se promijenio čak odnos prema tuđem i u onom najmanjem /prije se kao znak karaktera mjerilo koliko čovjek pazi na tuđe stvari, na posuđeni alat i sl./. Tuđe se, međutim, olako posvaja, do mjere da su se stvari drugih, da su čitavi posjedi, mjesta, pokrajine i entiteti nastali na pljački i uzurpaciji tuđega. I religijske zajednice i njihovi vjernici sudjeluju u otimači teđega, čak i tuđih svetih mjesta. Naša povijest je povijest pljačke, ubijanja i progona zbog osvajanja i bogaćenja. I više od toga, u svakodnevnim odnosima: Koliko samo ljudi živi nezahvalno na dobroti drugih! Koliki rasipaju tuđu muku i dobrotu i preko nje se pokazuju tobože velikima!
• Isus završava svoje upute učenicima otklanjanjem svake dileme: nitko ne može služiti dvojici gospodara. Čovjek je, međutim, u stalnoj dilemi koga izabrati: Boga ili bogatstvo. To su dvojica čovjekovih najčešćih i najvažnijih gospodara. Bogatstvo je opipljiva sigurnost. Bog je sigurnost posve druge vrste. Ako bismo dosljedno izvodili zaključak iz ove Isusove opomene, usudili bismo se reći da je i među vjernicima mnogo više onih koji prianjaju uz gospodara bogatstvo, ljube novac a mrze i preziru gospodara Boga i sve ono što je uz Boga vezano. Teško nam pada ova riječ, ali ako skrušenije i poniznije zavirimo u svoju nutrinu i u svoje odnose, vidjet ćemo što to i koliko toga uopće radimo poradi stjecanja bogatstva (i svega što je s njime povezano: slava, ugled, moć…) a što poradi Boga i bližnjih. Vidjet ćemo koliko je naših prizemnih nakana i ciljeva, pothvata i poslova neljudski i nevjernički pokriveno vjerom u Boga i prijetvornom liturgijom.

S pravom bibličari upozoravaju da su u hebrejskom vjera (aman) i bogatstvo/novac (mamona) jezično istoga korijena, kao što su u našem jeziku Bog i bogatstvo. S pravom se ironizira latinska sentenca da ljubav pobjeđuje sve, a novac pobjeđuje ljubav (Amor vincit omnia, pecunia amorem!). Isus nas – ako želimo biti njegovi učenici – krajnje ozbiljno upozorava da ne možemo služiti dvojici gospodara, Bogu i bogatstvu. Isusov učenik treba posve korjenito preispitati svoje bogoštovlje, molitve i hijerarhiju svojih gospodara.

Fra Ivan Šarčević

Bez straha od milosrđa

XXIV. nedjelja kroz godinu C

Lk 15,1-32

Iskustvo Božjega milosrđa koje se očitovalo u Isusu Kristu, a kojega svjedoči sveti Luka Evanđelist, jedinstveno je i neponovljivo. Petnaesto poglavlje Lukina evanđelja donosi tri usporedbe o čovjekovoj izgubljenosti, grešnosti, i Božjoj dobroti koje ne nalazimo ni u jednom drugom evanđelju.

Današnje nam evanđelje postavlja pitanje kako mi doživljavamo Božje milosrđe. Nije li nam ono postalo previše strano, pa možda uopće i ne pomišljamo na njega u zapetljanostima našega života, u istjerivanju nadmoći, u traženjima ljudske potvrde, ili milosrđe raspoređujemo prema našim ljudskim, sebičnim kriterijima – kriterijima pripadnosti našoj skupini, istomišljenicima, klanu ili kružoku?

Uistinu je pitanje kako je vjernik Luka mogao imati takvo iskustvo Božje dobrote koja se razlila u Isusu Kristu. Kako je Luka mogao iskusiti u svojoj kršćanskoj zajednici takvo milosrđe pa da priča o Zakeju, o milosrdnom Samarijancu, da ima tako osjetljivu dušu za siromašnog Lazara? Odnosno, kako je Isus mogao biti tako uviđavan i širok kako svjedoči sveti Luka dok smo zadnjih nedjelja čitali kako je zahtijevan prema svima koji žele biti njegovi učenici: od prolaska kroz uska vrata do “mržnje” prema svojim najbližima? Zar Isus nije mogao i tu biti malo uviđavniji, popustljiviji, milosrdniji? Biti Isusov učenik u sebi nosi životne paradokse: ostaviti sve, baš sve, osloniti se jedino na Boga i biti milosrdan prema svima, i to milosrdan s punom sviješću, ne spontano i pristrano, nego racionalno i pravedno do kraja.

Kad smo to bili milosrdni?

Dok možemo razumjeti da bi – kako Isus i kaže – svatko ostavio sve druge ovce i otišao tražiti samo jednu, onu izgubljenu; dok možemo razumjeti da bi za izgubljenu drahmu, koja je u Isusovo vrijeme vrijedila dvije velike dnevnice, ponukala svakoga muškarca i ženu da je traži, da prekopava po stvarima dok je ne nađe, teško nam je razumjeti da se to može odnositi na ljude, na grešne ljude. Pa mi sav svoj život najčešće trošimo u borbi s “grešnicima”, na to da pojedine ljude društveno prokažemo “štetnima”, da što više ljudi sklonimo na svoju stranu protiv naših protivnika. Ne smirujemo se dok ih “ne uništimo”.

Isus priča o Očevu milosrđe prema Sinu koji je, onako, na čistu miru, iz obijesti, nezadovoljan darovanim izobiljem i slobodom, ili željan avantura da vodi život daleko od Očeva oka i brige, uzeo dio imanja za kojega se nije namučio, podigao glavu te bezglavo otutnjao u svijet, da bi se onda iscrpljen i osiromašen, pokisao i skrušen, ponovno vratio onamo odakle je utekao. A kako mi podnosimo slobodu drugoga: ne onu iz obijesti, nego slobodu drugoga iz pune svijesti njegova dostojanstva, slobodu utemeljenu na Isusovu evanđelju istine i pravde? Redovito ne podnosimo pravu slobodu drugoga, nemilosrdni smo prema slobodnim ljudima. Štoviše, u nas je najviše lažnoga milosrđa: dajemo, naime, drugome ono što mu po dužnosti i pravdi moramo dati ali tako to činimo da sve to pripisujemo svome tobožnjem milosrđu, svome navodno širokom a u biti sebičnom srcu. Uistinu, kad smo to zadnji put bili milosrdni?

I što nam znači milosrđe Boga koga Isus uprispodobljuje u ljudsku sliku milosrdnoga oca, koga nam postavlja kao jedinog uzora za nasljedovanje: Budite milosrdni kao što je milosrdan vaš otac nebeski? Koliko je stvarnog milosrđa u našim odnosima?

Usta puna milosrđa – praksa bešćutna = licemjeri

I oni koji tobože propagiraju/propovijedaju milosrđe, ostaju najčešće na licemjernoj razini, jer milosrđe ne prakticiraju. Njihovo milosrđe nikoga nije dotaklo. Kad ga treba konkretno pokazati, oni se povlače u sferu neznanja, nemoći, u očuvanje svoje slike; ili svoje ustezanje od milosrđa, od nove budućnosti prema konkretnom čovjeku opravdavaju navodnim “višim dobrom”, ili čak bezočno kažu: milosrđe ionako ništa neće pomoći, milosrđe ništa ne mijenja. “Stvarne promjene”, smatraju oni, događaju su samo silom i kaznom.

Mnogo duhovnih ljudi, religijskih poglavara, ljudi istančane pameti, mnogo pobožnih ljudi u našim obiteljima, Crkvi i društvu, tako su bešćutni i hladni za najbliže s kojima žive, dok su im istodobno usta puna suosjećanja i solidarnosti. Isus u evanđeljima upravo ustaje protiv nemilosrdnih ljudi u čijim se riječima čovjeku um uzdiže u neslućene visine a od čije se bešćutne prakse ledi srce i zatvaraju usta u nijemu šutnju i bol. Zato Isus i kaže da se sluša što takvi govore, ali da se ne radi ono kako oni postupaju.

Takvi propovjednici ljubavi i milosrđa, takvi lažni proroci kojih su pune ljudske zajednice, sebe razumijevaju kao jedine “nađene” a sve druge “izgubljene”. I ako čine dobra djela, oni to čine najviše zbog sebe, da se pokažu. One ljude kojima kao navodno čine dobro, kojima pomažu, oni u stvarnosti ne uzimaju kao subjekte, ljude dostojne poštovanja, nego ih sažalijevaju ili preziru. Oni su milosrdni da ih drugi vide, a ne radi ljudi u nevolji i poradi Krista. Nijedno vrijeme, ni naše, ne obiluje milosrdnim ljudima.

Milosrdan može biti onaj koji je doživio i priznao milosrđe. Nažalost, kod mnogih od nas milosrđe je nestvarno i nepostojeće. Čitav su nas život učili i mi sebe tako usmjeravali da ni od koga ne tražimo milosrđe, da ne tražimo zapravo “ništa”. Tako oblikujemo svoje živote da ga ne shvaćamo ni kao dar ni kao milost, nego samo kao svojeglavi i neovisni projekt. Kako pokazati milosrđe ako onoga tko to traži smatramo bijednim i nesnalažljivim, ako smo mišljenja da ovaj svijet ne počiva na milosrđu i ljubavi, nego na sili i moći. Zato Isusov poziv: budite milosrdni ili blago milosrdnima, preričemo u: budite samostalni i: blago snalažljivima, jakima, moćnima…

Selektivno milosrđe bez pravde

Milosrđe koje Isus traži vrhunac je ljubavi prema drugome, oslobođeno svakog licemjernog sažaljenja i oholog prezira. Pravo milosrđe ne niječe istinu, ne niječe ni grijeh ni krivnju, nikoga ne lišava odgovornosti. Pravo milosrđe čini sve da čovjeku povrati dostojanstvo, da ga osovi na novu slobodu, ne zarobljuje ga u prošlost, niti čini ovisnim o sebi, ne ucjenjuje ga niti zahtijeva stalnu zahvalnost. Pravo milosrđe nije selektivno, ono se ne daruje samo jednima da bi druge, nepoželjne i neistomišljenike, predalo “izgubljenosti”, društvenoj izolaciji, nego otvara novu i bolju budućnost.

Malo je milosrđa među nama, premalo ljudi koji djeluju iz milosrdnosti. A prepuno je djelovanja iz povrijeđenosti, iz taštine i umišljenosti. Uistinu, zar i naši najduhovniji govori i postupci nisu više određeni tamnim silama, demonima i vragovima, opsjednućima i urotama, grijesima i manama nego Božjim milosrđem? Zar od onih koji su nam “protivnici” (i neprijatelji!), koji nam se ne sviđaju ne očekujemo savršenost, dok “svojima” sve opraštamo? Koliko samo i umnih ljudi iz farizejske pozicije olako etiketira svoje bližnje izmišljenim manihejstvom i dualizmom, poziva se na neko “nebesko” milosrđe a istodobno niječu i istinu i pravdu? Dok uznosito propovijedamo milosrđe, uskraćujemo pravo i pravdu najbližima oko sebe. Ne uviđamo da Isus blagoslivlja one koji su progonjeni zbog pravednosti a ne zbog “savršenosti”.

Milosrđe nema uvjeta, bezuvjetno je, ali nikada ne poništava istinu i pravdu nego ih još više potvrđuje. Mnogi su tobože milosrdni ali bez istine i pravde i tako produljuju nesreće i zlo, tako žrtvuju konkretne ljude. Milosrđe je, rekli smo vrhunac ljubavi, a uvjeti ljubavi su istina i pravda. Opet valja postaviti pitanje ne samo koliko u našem govoru ima milosrđa, nego koliko ga je u našoj praksi? Zar u našoj najbližoj blizini nema netko koga tako nemilosrdno ne podnosimo, kome uskraćujemo pravdu?

Milosrđe bez obraćenja

Oslonjeni na današnje “evanđelje u evanđelju”, kako se naziva Isusova usporedba o izgubljenom sinu, možemo zaključiti da nije samo riječ da poput starijega sina, natmurena i nezadovoljna lica, bježimo ispred Božje širine, da se ne možemo radovati bratovu obraćenju i povratku našoj kući, u našu blizinu; nije samo riječ o tome da mrmljamo poput farizeja i književnika na Isusovu širinu prema grešnicima i izgubljenima, nego je i pitanje možemo li sebe razumjeti kao one kojima je potrebno Božje milosrđe. Možda o tome samo načelno i površno mislimo i živimo milosrđe bez obraćenja.

Ne usuđujemo se ili nemamo vremena da poput izgubljena sina “dođemo k sebi”, nego se utapamo i opijamo u svome prividu “pronađenih” i “snalažljivih”. Ili, ako kojim slučajem i osjećamo kako nam je potreban netko bolji i milosrdniji od nas da nas izvuče iz naših izgubljenih i zalutalih života, možda smo još toliko oholi da smatramo sebe nedostojnima da se dokraja izložimo ikomu, pa ni Isusovom i Božjem milosrdnom zahvatu. Jer, možda nekim malim prikrajkom svoje još neiskvarene svijesti, poput izgubljenoga sina, uviđamo i priznajemo da radimo pogrešno, možda smo i iskreni da priznamo svoju zloću i zalutalost, ali smatramo da nam nitko više ne može pomoći – ni Bog. Mi bismo milosrđe, ali bez obraćenja, bez poniznoga priznanja osobne izgubljenosti, osobne konkretne grešnosti.

I oni što su zamjerali Isusu da se druži s “grešnicima”, nisu to činili iz pukoga odnosa s ljudima, nego upravo iz onog prvog i zadnjeg odnosa, odnosa s Bogom. Iz tog odnosa s Bogom, koji se pokazuje lažnim, nisu mogli biti ni milosrdni prema grešnicima, jer ni od Boga nisu tražili milosrđe.

Možda smo do te mjere “vjernici” da smatramo da ne treba Bogu dosađivati da nas izvuče iz naših zlih navika, iz naših bolesti, zavisti, ljubomora, samosažaljenja i prezira. Nisu li nama, suvremenim ljudima, i Bog i njegovo milosrđe, učinkovitost njegove ljubavi, ipak svedeni na strah i trgovinu? Zar se ne bojimo dobrote i ljudi i Boga? Zar se ustvari ne strašimo Božjega milosrđe? Što s njime? Kako doista stići pred Božje lice, pred Očevo lice i kazati mu: Čuj, ovako više ne mogu! Ili: Bože moj, pa ipak nisam postupio prema drugom pravedno ni kako ti to tražiš!

A trebalo bi…

• Trebalo bi se, dakle, čuvati da ne postanemo uskogrudni i zavidni stariji sin, koji se, vjerojatno, nije mogao veseliti s bratom ne zato što ne bi razumio njegovu grešnost, nego jer je u dnu sebe bio kvarni moralist i strašljivac da poduzme ikakav čin “slobode”, jer se nije mogao otisnuti od Oca, od Oca o kojem je imao “gore” mišljenje (robovlasnik!) nego njegov brat, od Oca kod kojega se nije smatrao sinom nego  “slugom” i “najamnikom”.
• Isus se čuvao društva “pravednih”. Njegovi učenici bi se trebali izmaći iz društva farizeja, licemjera i umišljenih vjernika koji raspoređuju svijet po vjeri i nevjeri, prave podjele između pravednika i grešnika. I od onih koji se u svojoj “pravednosti” tobože nigdje ne svrstavaju, koji žele ostati očišćenih “pilatovskih ruku”, ili tobože staju za “zajedničku stvar” ili čak uz “Božju volju”, ne uviđajući pritom da od svoje konkretne, stvarne braće čine društveno nepoželjne osobe, “javne grešnike”, pripomažu da ih oni moćni odguruju na “društveni otpad”.
• Treba se poput Isusa izmaći od onih koji pozivaju druge na obraćenje, a jedino uspijevaju živjeti da druge guraju u još veću izgubljenost kako bi se oni pokazali jedini velikodušni. Takvi će pozivati na obraćenje bližnjega, ali neće htjeti prepoznati, ni uvažiti a kamoli veseliti se obraćenju drugoga. Doista, mi ljudi nismo “zainteresirani” za stvarno obraćenje drugih. Obraćenja je krajnje malo, a i kad netko i krene na taj teški put, ne znamo što bismo s njime. Pozivamo druge na obraćenje, a stvarno ne očekujemo da to drugi može učiniti!

I valjalo bi…

Valjalo bi se jednom konačno zaputiti, osobno i samostalno u Božju blizinu, pred Očevo lice i kazati mu sve – sve dokraja – bez pridržaja. Ispričati mu sva svoja htijenja i lutanja, sve svoje snove o slobodi i ljubavi, o razumijevanju i nerazumijevanju, sve svoje oportunizme i lažne kompromise, sve svoje skrivene laži i strahove, sve svoje bijede i grijehe, i to osobno, bez obzira što će drugi reći, i bez ikakve zapreke hoće li nas naše srce za to išta prekoravati. Valjalo bi se vratiti Očevu domu. Otac nas čeka pred vratima. Raširio je ruke za zagrljaj. Valjalo bi jednom – konačno jednom – izići iz svoga straha, onoga najgorega: da nas – ako ne ljudi – a ono milosrdni Otac prepozna kao izgubljene i nemilosrdne. Živimo u Očevoj kući od njegova milosrđa, a živimo neautentično, kao robovi. Stuhamo po njoj kao podstanari, živimo od razotkrivanja tuđe grešnosti i od prigovora o izgubljenosti drugih. Kraduckamo zajedničko imanje, predstavljamo se pravednima pa i milosrdnima, a provodimo dane kao natmurene sluge koji ne razumiju ni ljudsku (bratovu) slobodu ni grijeh, ni Božje praštanje ni njegovo neizmjerno milosrđe.

Fra Ivan Šarčević

Nasljedovanje Isusa

XXIII. nedjelja kroz godinu C

Lk 14,25-33

Nasljedovati Isusa Krista nije dužnost samo nekih u Crkvi, svećenika i časnih sestara, nego slobodno prihvaćena obveza svih kršćana. Biti kršćanin pogotovo nije nikakav privilegij ni u Crkvi ni u društvu kako se to razumijeva od Konstantinova edikta do danas. Nije to ni prigodničarsko, slavljeničko oduševljenje koje prestaje čim se završi obred. Nasljedovanje Isusa Krista ne pretpostavlja nikakav unaprijed zajamčeni uspjeh, nikakvo bogatstvo, poziciju, ugled, ništa od onoga kako se u životu “prirodno” događa i očekuje. Štoviše, nasljedovanje Isusa je put koji, prema današnjem odlomku iz Lukina evanđelja, uključuje nekoliko momenata: mržnju prema najbližima, osobni križ, razboritost u izgradnji identiteta i u odnosu prema neprijateljima. Iako nepredvidiv i neizvjestan, put kršćanskog nasljedovanja nije bez pameti, nikakvo nerazborito srljanje kroz gustiš problema i odnosa. Biti kršćanin nije samo afektivna odluka usplamtjela srca, niti duhovno pribježište ustrašenih ni utočište bolesnih i razočaranih. Kršćanin je, da prereknemo Isusov zahtjev, čovjek koji razumno, srcem i voljom – dakle, s punom sviješću, s ljubavlju i hrabro – kreće na put za svojim Učiteljem i Spasiteljem.

Osobna vjera

Najčešća tema Novoga zavjeta, prije svega evanđelja je nasljedovanje Isusa iz Nazareta. O tome kako biti Isusov učenik, govori i današnji odlomak Lukina evanđelja i to na posebno zahtjevan način. Isus – piše Luka – okreće se mnoštvu koje je grnulo za njim i postavlja uvjete svoga nasljedovanja. Okretanjem i govorom u jednini: dođe li tko meni… Isus najprije kaže da ga se ne može slijediti u mnoštvu. Ne može se kršćanin pokrivati kolektivnom vjerom, kolektivnim nasljedovanjem. Ne može se skrivati ni u kakvoj skupini.

Zatim govori da između Isusa i njegova učenika ne može stajati nitko, ni najbliže osobe: otac i majka, brat i sestra, žena i djeca. Ni vlastiti život ne može biti vredniji od nasljedovanja. Isus radikalizira nasljedovanje: njegov učenik mora “mrziti” svoje najbliže i svoj život. Put vjere je pojedinačan i osoban, do mjere samoće i razlaza i sa svojim najbližima. Iako se vjera prima u obitelji i crkvenoj (i narodnoj) zajednici, iako je ona dio tradicije, nema u nasljedovanju nesvjesnog i slijepog ponavljanja onoga što primamo od svojih. Nikomu i ničemu, ni nacionalnom ni religijskom kolektivom, ni najbližima ne može se podrediti osobno nasljedovanje. Slijediti Isusa iz Nazareta nije u konačnici nacionalna ni obiteljska vjera nego slobodan i samostalan put čovjeka pojedinca. Postati zreo kršćanin ne može se bez vlastite odluke i vlastitoga napora.

Mržnja prema bližnjima

Vjera jest dar Boga i ljudi, povjereni talent, ali i beskompromisno zalaganje da se živi na Isusov način koji uključuje “mržnju” prema najbližima. “Mekim” dušama ovaj Isusov govor djeluje pretvrd pa i oprečan njegovom zahtjevu da se ljubi sve ljude. Zato su i prevoditelje originalnu riječi “mrzi” prevodili s “više voli”. Mnogim pobožnima je ovaj govor nespojiv s kolektivnom slikom o blagom i krotkom Isusu koji sve podnosi, nikome se ne suprotstavlja i svakoga sluša.

Ne umanjujući oštrinu Isusovih riječi, “mržnja” ovdje ne znači hotimično nepodnošenje drugih. Isus, jasno, nije mrzitelj ljudi. Naprotiv, on ljubi ljude. Nitko kao on. Naravno, ove riječi isključuju nepotizam, pristranost prema svojoj rodbini, kojoj smo većinom skloni i koja je kroz povijest posijala nebrojeno zla a i danas stvara velike probleme, sije nepravde i podjele, kako u društvenom životu tako i u Crkvi i crkvenim zajednicama. Mržnja ne znači ni bijeg od bližnjih, ni apriorno rušenje svih obiteljskih veza tako da se živi svojeglavo. Isus ne traži nikakvu sebičnu samoživost po kojoj bi se svi trebali brinuti o meni a ja ni o komu. Riječ je o tome da onaj koji nasljeduje Isusa bude spreman na radikalno odvajanje i od onih za koje je vezan krvnim i najbližim vezama, na radikalno odvajanje zbog Isusa i njegova evanđelja a ne zbog sebe i svojih prohtjeva. Zato Isusov govor o mržnji nije samo retorička figura da se izazove, isprovocira ili pridobije slušatelje, nego stvarni i neodgodivi zahtjev za nasljedovanjem.

Cijena učeništva nije dakle spremnost da se mrzi nego da se bude prezren i omražen. Kao da Isus unaprijed priprema svoga učenika da se ne začudi i ne obeshrabri ako mu se dogodi – a dogoditi se po Isusovu primjeru mora – da ga svi, i oni od kojih najmanje očekuje, njegovi najbliži, zbog evanđelja ne razumiju, da ga zaniječu, prezru i ostave, pa mu Isus kaže da predvidi tu tešku i bolnu situaciju, da bude spreman odvojiti se od svih i ne slijediti nikoga osim svoga Gospodina. I doista imamo iskustva koliko nas naši bliski odnosi, obiteljski i prijateljski, često uvjetuju, koliko su teške i mučne emocionalne ucjene majke, oca, brata, sestre, muža, žene, djece, prijatelja, da možda čitav život ostanemo polovični ljudi i kršćani, nikada zreli i samostalni. Koliko je samo sljepila i pristranosti u našim odnosima. Njih napustiti, prekinuti, osloboditi ih se, znak je ljudske i kršćanske zrelosti.

Osobni križ

Na govor o mržnji, o odvajanju od svojih, Isus odmah nadovezuje zahtjev o nošenju vlastitoga križa i hoda za njim. Od svoga učenika Isus neodgodivo traži da ne nosi njegov, Isusov križ, niti križ drugih ljudi, nego osobni križ. To bi značilo također da Isusov učenik ne tovari svoj križ drugima, da nije teret bližnjima. Isus zatim ne kaže: traži svoj križ, nego nosi svoj križ! Učenik sam sebi ne teše i ne navaljuje križ, kako nerijetko znamo činiti: opteretiti se svim i svačim pod izlikom križa. Križ je – upravo po Isusovu primjeru – ono što svakako dolazi i bez osobnoga htijenja, bez traženja patnje i muke.

Isus nije tražio križ. Križ nije bio smisao nego posljedica njegova života. Križ je posljedica njegove ljubavi, njegova istinoljubiva govora i milosrdne prakse. U nas se događa obratno: naši križevi najčešći nisu logični epilog ljubavi nego naše sebičnosti. Naši križevi su često i glupi i besmisleni jer najčešće nisu stvarni križevi, jer se s vlastitim križem ne slijedi Isusa nego neko svoje mišljenje, neka zemaljska ideologija zavisti i prkosa, koristoljublja i vladanja. Isus kaže da nije dovoljno nositi križ, nego sa svojim križem ići za njim.

Razboritost u nasljedovanju

U metafori proračuna pri gradnji kule Isus upozorava svoga učenika da treba djelovati razumno i razborito. Kao što u materijalnoj gradnji nekog objekta čovjek treba proračunati svoje financijske mogućnosti, tako i u nasljedovanju Isusa čovjek treba razborito promisliti svoje ljudske kapacitete, svoje umne, duhovne i voljne sposobnosti i moći. Zar se mnogi od nas često ne oduševljavamo Isusom, ali u biti ga odmah napuštamo i ne slijedimo ga. Koliko je samo mlakosti i umora u našem kršćanstvu nakon početne gorljivosti. Prepuno je samo paradnih i svetkovinskih kršćana, onih koji su zapaljivi samo na duhovnim seansama. Njima vjera nije život.

Ako kulu promatramo kao vlastiti kršćanski identitet, zar ne uviđamo toliko razlomljenih i prosječnih, polovični i izopačenih kršćana, kako među mlađima tako i među starijima. Čini se među starijima još više. Dok smo bili mlađi, još smo nastojali raditi na svojoj kuli, na svom identitetu, na nasljedovanju Isusa Krista, ali smo se precijenili, oholo “zapasali” velike “poslove”. Tašta duhovna ambicija progutala je sve naše granice i ograničenja. Izgubili smo i razboritost i snagu. Nije rijetkost da se dogodi nešto strašno: naime, kako se približavamo starosti i smrti, naša se ogromna kršćanska građevina onako nedovršena još više urušava u našim moralnim izdajama i beščašću, u frustracijama i zatvorenostima za druge. Kao da sve odumire osim onoga najlošijega u nama. Isus je jasan: gradnja vlastitoga učeničkog identiteta započinje s razboritošću, sa stalnom mišlju o konačnom dovršetku, o tome hoćemo li do kraja biti postojani, ostati vjerni svome Učitelju. Bez njega ne možemo izgrađivati sebe, inače ćemo kroz život biti mlakonje ili lakrdijaši, a na koncu života ostati strašilo ili predmet ljudskog izrugivanja.

Računati na neprijatelje

U nasljedovanju Isus postavlja učeniku i jedan zahtjev koji nije jednostavan za razumjeti. Isus naime u slici kralja i ratnoga boja, svome učeniku posvješćuje da računa na protivnike i neprijatelje, na zlo i zle ljude oko sebe. Kaže mu da svoje snage odmjeri s neprijateljevim snagama. Ako želi postići svoj cilj, Isusov učenik razborito računa na protivne snage. Štoviše, spreman je na kompromis ali kojemu nije cilj prljavi dobitak nego mir. Takav mir koji ima svoje uvjete, ali koji omogućuje da Isusov učenik nastavlja nasljedovanje. Događa se naime da neki ljudi, bez razbora, glupo, prebrzo ili s površnim idealizmom nasrću na protivnike i bivaju prije vremena “uništeni”. Njima je cilj da uđu u martirologij, da postanu mučenici, a ne da budu Isusovi učenici i prošire Božju vladavinu. Naša je povijest prepuna zarana slomljenih idealizama, prepuna grobova ljudi koji su uletjeli u smrt.

Isus – bez obzira što nije mogao izbjeći osudu i smrt od strane svojih protivnika i neprijatelja – posve je razborito išao na križ. Ni prerano ni kasno. Njegovo suprotstavljanje protivnicima i neprijateljima nije imalo trenutni uspjeh ali je odredilo budućnost milijunima ljudi. Zato Isus – u slici rata između dvaju kraljeva – traži od svojih učenika da razborito odmjere svoje snage i snage svojih protivnika. Premda je križ neminovna posljedica nasljedovanja, krajnje je važno da on bude nošen svjesno i slobodno, odgovorno i s ljubavlju.

Današnje evanđelje završava Isusovim riječima da tko želi biti njegov učenik nužno mora odreći se svega što posjeduje: i najbližih odnosa i novca, i kula i kuća, i vlasti i vojske, i dominacije i sile. Jedino uporište, jedino imanje, jedini posjed je slobodni i razboriti, ustrajni i predani hod za Isusom.

Fra Ivan Šarčević

Sirahova krotkost i Isusova poniznost

XXII. nedjelja kroz godinu C

Sir 3,17-18.20.28-29; Lk 14,1.7-14

Složene društvene okolnosti na koje slabo možemo utjecati, neprestana traženja od strane naših bližnjih da im učinimo ovo ili ono, naše očite ili pritajene ambicije, naša neostvarena htijenja i želje, stalno sustizanje da dovršimo toliko započetih poslova, mnogo toga nas priječi da se susretnemo sa sobom. Čini nas nervoznima i frustriranima, odvlači nas od potrebna sabiranja pred Bogom, Božjom riječi; od nužnoga mira da se ogledamo u Isusovu evanđelju, njegovim riječima i praksi. Naša nedjeljna i blagdanska okupljanja na euharistiju, slavljenički prekid redovnoga protoka vremena, prilika su da – uz proslavu Boga i zajedničko slavlje – zastanemo nad svojim životom.

Naime, većina nas živi a da sami sebe ne vidimo kakvi smo uistinu. Lišili smo se samokritičnosti, autorefleksije. Kao kakve dirigirane lutke vrtoglavo skačemo s posla na posao, s teme na temu, jurcamo a da i ne čujemo ne samo što nam to drugi govore i poručuju, nego ne čujemo svoje vlastito srce i razum. Pretvoreni u funkcije i uloge, naša se briga usmjerila na sliku koju naša uloga nosi sa sobom, ili na sliku koju trebaju drugi imati o nama, na pozornost i bdijenje da pred svijetom ne ispadnemo smiješni i glupi, nezanimljivi i nekorisni. Kao raspolućena bića, rastrgani u sebi, polovično i površno obavljamo svoje preuzete dužnosti; više vremena posvećujemo mnogo čemu drugome nego ljudima i poslu za koje smo izravno odgovorni. Događa se onda da svoju nesposobnost za pojedino mjesto i dužnost, da svoju lijenost i neodgovornost pokrivamo velikim riječima, pa i lažima, oholom nedodirljivošću ili lažnim samosažaljenjem i nemoću, ili čak golom pozicijom vlasti. Živimo u prividu punine, u obmani da smo stalno u žiži događanja, da vladamo sobom i situacijom.

Sirahova pouka o krotkosti i razboritosti

I današnja misna čitanja zahtijevaju sabranu tišinu i smirivanje izvanjskih i unutarnjih prisila. I nude nesvakodnevne savjete i pouke. Pogotovo Isus u evanđelju preokreće naša uobičajene stavove i navike. U prvom čitanju Mudri Sirah savjetuje sina da bude krotak u svome poslu, svjestan da ga posao koji obavlja nadilazi te da uvijek može raditi bolje. Krotkost i krotki ljudi – a nismo baš tako navikli – voljeniji su od ljudi koji dijele darove. Božja riječ nam mijenja uhodana mišljenja i postupke, jer Sirah nastavlja različitije od onoga kako mi činimo: „Što si veći, još se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina.“ U nas je načelo posve drukčije: Što si manji, to se višim predstavi i imat ćeš podršku ljudi; što si manje čovjek, što si nesposobniji za posao, što si nekarakterniji, to se više uzoholi.

O poniznosti i oholosti je teško i govoriti. Tim govorom je prezasićen religijski i duhovni život. Oholost se najčešće uvlači među one koji se smatraju poniznima, među „svete“ i „izabrane“. Sirah za ponizna čovjeka govori da je u Božjoj blizini. U nas se događa obratno: oholi u maski poniznosti, smatra se, u Božjoj je blizini. I starozavjetni mudri pisac nastavlja da nema lijeka za onoga tko je obolio od oholosti. Oholost nastanjuje svako srce, pogotovo onoga koji smatra da nije ohol. Nije oholost pridržana tek bogatima, pametnima, tzv. „velikima“. Za oholost ne treba, kako se uvriježilo, završiti fakultete, i kao da bi pametni i školovani ljudi već po sebi bili oholi. I među njima ima poniznih ljudi, kao što među tzv. siromašnima i neukima, običnima i „malenima“ ima neizlječive oholosti.

Sirah nastavlja da ponizna čovjeka označava razboritost. On razmišlja o prispodobama, jer prispodobe su vrhunac biblijskoga, vjerničkoga govora. Oholom – može se zaključiti – kao da ne treba razbora, ne treba razmišljati. On djeluje hrabar i otresit, moćan i silan. Glupost prati oholost. Glup čovjek je nepromišljen i tvrdoglav. Misli da može „glavom kroz zid“. Ponizan čovjek razmišlja o onom što mu je kazano i kroz usporedbe, što je više o plitkoće govora, što – kao u prispodobama – ima drugo i preneseno značenja. On se trudi oko životne mudrosti. Njegovo je uho, kako Sirah kaže, pažljivo. Pozoran je, sluša druge. Za oholog čovjeka ima samo jedno značenje, ono koje on određuje kao jedino ispravno (korisno). Ohol čovjek ne sluša druge glasove osim onih koji ga podržavaju, koji mu se dive, koji mu se udvaraju. U oholu čovjeku se samoljubiva opačina ugnijezdila kao obmana najviše ljudskosti i pravovjerja. I kad nastoji biti kritičan prema sebi, on tu samokritičnost oblači u opće fraze, u tobožnji uzvišeni zadatak za opće dobro i u lažnu poniznost. Ohol čovjek u konačnici je slijep za druge, bešćutan i nepravedan, uživa u samome sebi, sve svodi na svoju mjeru. Oholost je duhovna smrt za koju nema lijeka. Ni poniznost nije lijek oholosti. Prema Pismu lijek je razbor, i mudrost kao strah Božji, kao pažljivo uho i krotkost u poslu. U poniznosti se ostvaruje skroman i radin, bogat i pun život. Oholost je pak prepuna vanjštine i one duhovne i molitvene; prepuna je vrtoglava i nesmirena trčanja za potvrdom. Ona je neispunjivi bezdan i praznina – duhovna, intelektualna, moralna …

Isusova pouka o pozicijama i uzvraćanju dobra

Odlomak iz Lukina evanđelja dio je biblijske mudrosti (o oholosti i poniznosti). Nastavak je Isusova govora o pozicijama u Božjem kraljevstvu o čemu smo slušali i prošle nedjelje. Isus se odazvao na gozbu nekom farizejskom prvaku. I promatra kako se ljudi ponašaju. Koristi gozbu kao usporedbu da svom gostoprimcu, da svojim učenicima (i nama danas), priopći kako bi se trebalo ponašati. Riječ je o jagmi, guranju i laktanju, kupovanju i ucjenjivanju za prva i viša mjesta. Isus je rezolutan: valja birati posljednje mjesto. Posljednje se mjesto – važno je napomenuti – ne bira iz taštine, iz oholosti, iz zavisti kojom bi se i s posljednjega mjesta druge ljude omalovažavalo, nego se posljednje mjesto izabire jer se sebe smatra doista nevrijednim za viša mjesta, jer raspored mjesta, u konačnici, pripada Gospodinu.

Više je nego zanimljivo pratiti što se događa s ljudima koje su drugi kao igračke i svoja sredstva moći postavili na pozicije, ili koji su se sami stavili da budu na prvim mjestima, a oni ta mjesta ne zaslužuju ni ljudskošću ni kompetencijom. Oni od života i nemaju ništa drugo do uloga i pozicija, pa kad ih zauzmu, umišljeni da su stvoreni za njih, svojim „spašavanjem“ šire nesreću i razdore, uništavaju dobro oko sebe. U svojoj su mesijanskoj funkciji slijepi. Ne vide da ih čak i vlastiti podržavatelji gledaju sa sažaljenjem i prezirom, da ih sve više guraju u propast, da ih što više žele identificirati s funkcijom a ta ih funkcija izjeda, guta i vuče u propast. Kada im istekne mandat, oni nestaju u osami, s gorčinom nerazumijevanja, u društvenu anonimnost ili se utapaju u kritizersko osrednjaštvo isti onih koji su ih učinili svojim sredstvom, koji su ih isturili na poziciju, dok sami nisu smjeli stati „u prvi red“, niti se javno očitovati.

Čovjek, pak, koji zna da je i on kao i svaki čovjek uvijek više od funkcije, kojemu uloga i služba po sebi ne uvećavaju dostojanstvo i značenje, da mu uloge ne tvore ljudskost, svjestan je da mu se višom pozicijom povećava odgovornost, da se u višoj službi traži i veća razboritost. Traži se još veća osjetljivost, otvorenije srce i pozornije slušanje i onih s kojima se na slaže. Njemu pozicija nije samo prilika uživanja, lijenosti i ugode, bogatstva i društvenoga prestiža, nego mu pozicija služi da može učiniti još više dobra, još više koristiti drugima. Isus usporedbu o gozbi i prvim mjestima jasno završava: svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen. Isus ne tumači da se oholo ljudsko uzvisivanje zna zaogrnuti u lažnu poniznost. O tome govori na drugim mjestima: kao o farizejskom/saducejskom, licemjernom kvascu pobožnosti i zarade koristeći svetinje, te o Herodovom kvascu, kada na vlast – poput drznika Heroda – dođu beskrupulozni i vlastohlepni ljudi, ljudi tjelesnoga užitka i militantne strogosti, koji svoju funkciju troši samo za to da mu je nitko ne ugrozi, koji bezočno kažnjava tko i samo malo prepozna i razobliči tu vlastodržačku narcisoidnost.

U nastavku evanđelja, i dalje koristeći usporedbu gozbe, Isus nas sve poučava preko riječi upućenih farizejskom prvaku, gostoprimcu koga treba pozivati na gozbu. Radikalno preokreće naše ljudsko ponašanje. Isus veli da na gozbu – kao na vrhunac ljudskoga zajedništva a što podrazumijeva onda svaki ljudski postupak prema drugome – treba pozvati one koji nam ne mogu uzvratiti. Teška lekcija o ostvarivanju Božjega kraljevstva, jer mi se vodimo načelom reciprociteta, načelom trgovine: pozivam i surađujem samo s onima koji su mene „zadužili“, darujem samo onima tko je prema meni bio dobar, tko se prema meni odnosi s poštovanjem i od kojega očekujem da mi može uzvratiti barem istom mjerom. Štoviše, mi se ljudi ponašamo ne samo po reciprocitetu, po pravdi, nego pristrano. Onima koji s nama nisu dobri, njima treba oduzeti i ono što ih po pravdi sljeduje, njih treba čak kazniti i poniziti, njih treba isključiti iz posla, gozbe i svakog zajedništva.

Prepuno je po našim obiteljima i zajednicama ljudi koji sebi dopuštaju mnogo toga, gotovo sve, i to prikazuju kao rad za opće dobro; koji su si priskrbili i moć i povlastice, pravo i pravdu, dok istodobno bližnje lišavaju dostojanstva, isključuju od dobara i lišavaju i onoga što im po pravu pripada. Ako se tako redovito ponašamo, kad će nas onda pogoditi Isusova riječ da pomažemo onima koji nam ne mogu uzvratiti, koji neće moći čak ni razglasiti da smo im pomogli, koji neće moći ničim pridonijeti našoj neugasivoj potrebi za važenjem, neprestanoj borbi za zasluge, za ljudske pohvale i zahvalnice. Nema sumnje, Isus naglavačke obrće naše oholosti i poniznosti, pozicije i funkcije, naša prva i zadnja mjesta, naše poslove i gozbe. Njegovo kraljevstvo je u suprotnosti s našim navikama i funkcijama, poslovima i zaslugama, gozbama i pristranostima.

Fra Ivan Šarčević

Odakle ste?

XXI. nedjelja kroz godinu C

Lk 13,22-30

Ljudski život često je prepun neočekivanih obrata. Nadali smo se jednom, a uslijedilo je posve drugo. U konačnici, najmanje od onoga što smo očekivali, najčešće se i događa u životu. Onomu pak koji nastoji živjeti po moralnosti i Isusovom evanđelju, ovaj život ne prolazi bez borbe i muke, napora i patnje, bez neočekivanih obrata. On i ne živi po svojim planovima, nego se daje voditi Božjom riječju i Isusovim evanđeljem. Pritom ta odluka nikada nije donesena jednom zauvijek, nego se svakodnevno treba donositi i potvrđivati. Nju se i ne donosi da bi se konkuriralo drugome, da bi se s drugim takmičilo u „uspješnosti“ ovoga života, nego se odluka za istinu i dobro donosi zbog njih samih, zbog Božjega zahtjeva i dobra drugih, zbog spasenja kao vječne, neprolazne sreće. O tom je riječ u današnjem evanđelju.

Isusova osnovna poruka je naviještanje i praktična uspostava Božjega kraljevstva. To je srž njegova poslanja, svrha i cilj njegova života. A Božje kraljevstvo kao jedinstvena zbilja, zbilja Vječnosti, zbilja nepomućene sreće, ima svoja dva vremena: ovozemaljsko vrijeme ostvarivanja tog kraljevstva i onostrano vrijeme punine, neoročeno vrijeme Božje blizine. Današnji odlomak Lukina evanđelja govori o međusobnoj uvjetovanosti tih dvaju vremena. Naime, nema nikakve dvojbe da – kao i toliko puta u evanđeljima – Isus sasvim izričito govori da poslije smrti čovjeka čeka Božje sudište, te da mu Božji pravorijek ovisi o tome koliko je na zemlji radio “za svoj uspjeh” ili za Božje kraljevstvo. Čovjek svoje spasenje priprema u ovom, jedinom, zemaljskom vremenu, u ovosvjetskim okolnostima i odnosima.

Dok je Isus prolazio i naučavao, piše Luka, neki mu se čovjek primakao i upitao ga kako stoje stvari s posljednjom zbiljom, ono pekogrobnom: „Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?“ Moguće je da se pitalac obratio Isusu svjestan težine ostvarenja vlastite ljudskosti i vjere, svjestan svih nevolja koje ga sustižu i nemogućnosti da uredi spokojan života blagostanja i sreće. Možda je nakon mnogovrsnih napora zaključio kako mu sigurnost spasenja izmiče, da se ne može pouzdati u sebe sama, da je konačni sud izvan njegovih moći. Moguće je također i to da je rečeni sugovornik postavio Isusu pitanje uslijed poznate “sigurnosti” mnogih koji uopće ne razmišljaju o životu poslije života, koji su se utopili u ovo vrijeme, ponašaju se i žive kao da nikada neće umrijeti, nikada stati pred Boga. Žive sreću, uspjeh, moć. Ne obaziru se na druge. Imaju novac, gospodare drugima. Uvjereni su kako sve ispravno rade i kako će ih – ako uopće kad o tome i razmišljaju – ista sreća pratiti poslije smrti. Kao da zemaljskom sigurnošću, osvajaju i onu „nebesku“.

Na pitaočevo pitanje o broju konačno spašenih, Isus – kako to čini na mnogo mjesta – ne odgovara izravno. On ne spekulira nikakvim brojkama niti konkretnim ljudima. On nije nebeski geograf niti nebeski popisivač stanovništva pa da unaprijed projicira raspored „nebeskih“ prostorja i odaja u koje će se smjestiti unaprijed spašeni. Taj podatak, reći će Isus više puta, pridržan je samo Bogu. U Boga Oca je posljednja odluka čovjekova spasenja. Točno, u njega ima mnogo stanova, ali nitko se ne može unaprijed osigurati. Ono na što Isus izričito upozorava svoga sugovornika i slušatelje oko njega (dakle i nas današnje) posve je jasna riječ kako se stječe spasenje, vječna sreća. To je borba da se uđe na „uska vrata“. U toj slici kao da Isus potvrđuje da je malo onih koji se spašavaju. Riječ „borba“ označava da se čovjek ne prepušta stihiji, nerazmišljanju, naivnoj spontanosti, nego da svjesno i budno, s naporom i voljom, nastoji ući na uska vrata. Slika uskih vrata čini se da predstavlja ljudsko mukotrpno zalaganje oko istine i dobra, jer istina i dobro nisu po sebi dani, nego se stječu strpljivim i upornim zalaganjem. Jednostavno kazano: mnogo je teže biti istinit i dobar čovjek, i vjernik, nego što se to uobičajeno misli i postupa.

Za pojašnjenje Isus nastavlja navođenjem slike o posljednjem sudu. Na koncu vremena, priča Isus, mnogi će nahrupiti na gospodareva (Božja) zaključana vrata i nervozni će kucati na njih da ih Gospodar pusti unutra. Čak će mu za argumente navoditi kako je on bio s njima, kako su se oni družili s njime (s Gospodinom Isusom) po trgovima, čak bili s njime, jeli i pili na (njegovoj) gozbi (euharistiji). Mnogi će smatrati da je dovoljno to što su bili u društvu s njime. Isus je ponovno izričit oko posljednje odluke spasenja. Gospodar i Gospodin će im rezolutno kazati najtežu riječ: „Ne znam vas odakle ste!“ Kao da se u ovoj rečenici događa konačno prepoznavanje. Oni koji nisu djelovali iz ljudskosti i vjere, iz borbe oko uspostave Božjega kraljevstva, nego iz drugih razloga, oni nisu prepoznati; njima se vrata spasenja definitivno zatvaraju. Oni koji su živjeli sigurni u spasenje, koji su oholo sebe smatrali vjernicima, koji su druge omalovažavali u vjeri, govorili im da su nevjernici, koji su druge isključivali iz Božjega kraljevstva, njih Gospodin ne prepoznaje. Oni koji su se čak umišljeno povlačili s Gospodinom ili „mahali“ njime po trgovima i gozbama (euharistijama), koji su smatrali da su s Bogom na „ti“, bivaju odbačeni u najgori prostor muka, prostor bez Boga. A njihovo mjesto će zauzeti upravo oni koje su oni za ovoga života isključili iz Božje blizine /i Božji prorok Izaija govori o poganima koji će čak postati svećenicima i levitima, služebnicima Božje liturgije/; doći će mnogi sa svih strana svijeta, raznih naroda i jezika, i sjesti s Gospodinom na gozbi ljubavi. I Isus, kao toliko puta, zaključuje poznatim radikalnim obratom: oni koji su u ovom životu bili posljednji, bit će prvi; a koji su u ovom životu bili prvi, bit će posljednji. Ove se riječi ne mogu ublažiti nikakvim spretnim skrivanjima njihova doslovnoga značenja. Oni koji su od ljudi proglašenima posljednjima u ljudskosti i vjeri, kod Boga su prvi. Ako bi se ovo imalo u vidu, bio bi to početak ostvarenja i Božjega kraljevstva i početak ljudskoga spasenja i sreće još ovdje na zemlji.

U ljudskosti i vjeri nitko dakle nije osiguran. Jedina sigurnost je izručenje Bogu, Isusu Kristu i njegovu putu. Za to se treba neumorno zalagati u nasljedovanju svoga Gospodina. I kad se sve učini, Isus je jasan, posljednji sud o sebi i drugima, o svome spasenju i spasenju drugih, ne pripada čovjeku nego Bogu. Ove riječi nisu riječi strašenje i mračne osude, nego poziv da se iziđe iz duhovne uskoće i prikraćenosti, iz onog pogubnog samoopravdavanja koje nije ništa drugo nego put korz „široka vrata“ smozavaravanje, samoobmane koja priječi ostvarenje Božjega kraljevstva na zemlji i odguruje Božje ljude među posljednje, na “društveni i crkveni otpad”. Ove su riječi poziv da se radikalno promjeni osigurani prostor/duhovnost iz koje se djeluje, starosjedilački duhovni zavičaj, ona najgora od svih zabluda da smo s Isusom, da gotovo posjedujemo Boga, da znamo što je konačna prosudba u vezi sa spasenjem. Najprije nad kršćanima, Isusovim učenicima, dakle prije svih drugih, stoji Isusovo rezolutno upozorenje: Ne znam vas odakle ste! Doista, odakle dolazimo mi današnji kršćani, iz kojih moralnih, vjerskih, uopće duhovnih načela djelujemo i – nipošto na posljednjem mjestu – kako ta načela primjenjujemo na konkretnoga čovjeka, na bližnjega. Jer samo boravkom u Isusovoj blizini, i najboljim poznavanjem njegova nauka, nije isključeno da nam se pred nosom zatvore vrata a s Isusom u kući budu oni koje smo mi prepustili samoćama, siromaštvu, osudama i nismo ih ugostili niti se za njih založili.

Fra Ivan Šarčević