SVI SVETI

Mt 5,1-12

Svetkovina Svih svetih i Spomendan svih pokojnih (Dušni dan) posebno su vrijeme u našem godišnjem kalendaru. Jedan u drugoga urastaju. Ta bismo dva dana mogli nazvati danima zahvalnoga sjećanja.

Na svetkovinu Svih svetih želimo proslaviti Božju dobrotu u nebrojenim ljudima koji su prošli i prolaze ovom zemljom, a čija dobrota, čija svetost nije prepoznata. I čini se da je takvih – po logici Isusova života, po mjerilima njegovih blaženstava – zacijelo mnogo više nego mi znamo. To su toliki anonimni i samozatajni ljudi koji svojom plemenitošću održavaju nadu u pravedniji i bolji svijet, koji svojom ljubavlju svjedoče, svjesno ili nesvjesno smisao ljepote postojanja čovjeka i svega kozmosa.

Na današnju svetkovinu čitamo jednu od najljepših stranica evanđelja, Isusova blaženstva po Mateju. I govorimo kako su sveti oni koji čuvaju neugaslu iskru ljubavi prema čovjeku, koji ljube život i druge, i trave i Boga, iako gotovo sva blaženstva govore o oskudici, nevolji, patnji, progonima. Taj paradoksalni Isus svojim učenicima, a i svim ljudima, stalno mrsi kriterije. Njegovi blaženi ljudi su sretnici posebne vrste. A ako se malo zadubimo u tih osam blaženstva, naći ćemo se u nelagodi, jer – priznat ćemo – teško da se barem jedno od tih osam može primijeniti u cijelosti na nekoga od nas, a kamoli da se “pokrijemo” sa svih osam.

A što su blaženstva? Redovito ih se tumači na moralnoj, etičkoj razini. I s pravom, vjera mora postati djelo, mora se utjeloviti, postati učinkovita. Blaženstva mogu pomoći urediti naše odnose, od obitelji do većih zajednica, do čitava svijeta. Mogu biti kriteriji za mudro vođenje života. Ali, blaženstva su i nešto više i od djela i od mudrosti. Ona su milost, obećanje Božje milosti baš u onim situacijama kada se nikakva ljudska milost ne pokazuje. Blaženi Isusovi ljudi, rekli bismo danas Isusovi sretnici, nisu prema ovim blaženstvima neka lako prepoznatljiva vrsta ljudi, niti je njihovo stanje poželjno. S blaženstvima, kao i s čitavim Isusovim Govorom na gori, teško možemo urediti napose naše političke odnose. I samo uvjetno bi ih se moglo nazvati Isusovim “ustavom”. Zapravo, ovdje nema nikakva zakona ni propisa, nema nikakve juridičke regulative. Ovdje su naznačeni najviši i najdalji horizonti, najdublji i najotajstveniji unutarnji putokazi za život.

Valjalo bi, kao što su – vjerujemo to – mnogi ostvarili makar jedno od blaženstava, da i mi pokušamo barem pronaći jedno ili neke od njih, ne zapuštajući ostale, kako bismo osjetili paradoksalnu sreću Isusovih sretnika, koji za svijet, za naš redovni svijet, ipak moraju biti proglašeni ako ne nepoželjnima a ono makar malo “ludima”. Krenimo makar ukratko u tu avanturu “lude” sreće:

Prvo blaženstvo: Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Čini se da je ovo blaženstvo ne samo uvodno nego zaglavno, jer na njemu počivaju sva druga. Matej naglašava da za sreću nije presudno ne samo materijalno nemanje već i ono duhovno nevezanje. Veličina siromaha nije u njegovoj bijedi i neimaštini, nego u potpunome oslanjanju na Boga. Nije riječ samo o socijalnom, gospodarskom siromaštvu, pa ni Isus nije veličao bijedu, nego o posvemašnjoj neovisnosti kako od materijalne tako i od svake stvarnosti koja zarobljuje naš duh, primjerice vlast, ugled, čast, ambicija, požuda, pohlepa… Isus je bio siromašan stvarima, bogatio se ljudima – pomaganjem ljudima, bogatio se novim odnosima i tako stvarao Božje, nebesko kraljevstvo.

Drugo blaženstvo: Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Kako? Evo spomenutoga paradoksa. Bog i njegov Isus, kad god trebaju biti konkretni, oni nam samo “obećaju”, ovdje utjehu. A što sve ljude ne nagoni na žalost, na tugu; i koliko je samo skrivene žalosti tu među nama, kod našega bližnjega, i skrivenih suza, i neispričane patnje, koliko skrivenih molitava i jecaja. I koliko je bilo pravih a koliko bezuspješnih utjeha. Ovo blaženstvo, kao i gotovo sva ostala, govore o nepokolebljivoj nadi protiv svake nade. Utjeha će doći, k’o što svanut mora.

Treće blaženstvo: Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Kako? Pa tu pred našim očima vidimo kako to nije “istina”, jer zemlju (i stanove) često posjeduju osvajači, agresori, pljačkaši, kriminalci. Kakvim riječima utješiti one kojima je sve oduzeto i zemlja i ognjište, i posao i dostojanstvo. Ne možemo, ne smijemo umanjivati ni ovaj paradoks. I ovo “ekološko” blaženstvo, iako s nešto prikladnosti, ne možemo samo tumačiti psihološko-etički. Naime, točno je da krotki znaju sa zemljom i sa svim stvarima, pod njihovim rukama nastaju iznimne kreacije ljudskoga duha. A oni agresivni,  pod njihovim rukama i njihovim riječima umiru stvari, ljudi i ideje, ostaju “spržene zemlje” i odnosi. Ipak, i ovdje je riječ o obećanju, o milosti. I ovdje se vjera spušta u ponore sumnji, i ovdje se nada poput krika izvija u tamne visine, i ovdje ljubav prema stvorenome ne umire i kada je sve nagoni da se zaboravi, pane u depresiju ili uzvrati nasiljem i osvetom.

Četvrto blaženstvo: Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! I opet se pitamo kako i kojim to divnim i pobožnim riječima ikome, pa i samome sebi, predložiti ovaj putokaz života, za sreću, za svetost, ako se baš hoće. Toliki pojedinci, tolike obitelji, veće ili manje zajednice, toliki narodi žive pod strašnim teretom nepravdi. Uz ovo blaženstvo kao da se nameće ona stara misao da je bolje podnositi nego činiti nepravdu; i ona Isusova uputa da pravednost njegovih učenika ne smije biti ni slična pravednosti pismoznanaca i licemjera. Ali ovdje je još tvrđe, ovdje zastaje dah od nepravde. Ovdje se čovjek skameni od ljudske bezočnosti, a osjeća i da Bog šuti. Tek odnekle, i to opet ne znamo kako, i pritom nismo posve sigurni, stiže obećanje da će pravda stići. Kako je teško izdržati čekanje, čekanje obećanja. Redovito izgubimo strpljivost pa ili postajemo nepravedni, jer svi su takvi, ili se uvučemo u pasivnost, u “lažnu” svetost s aureolom mučenika.

Peto blaženstvo: Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Ovdje bismo se nekako mogli i složiti s prijedlogom. Ali sigurno nećemo u tome kome i kada biti milosrdan. Milosrđe, ta konkretizirana ljubav, u našim ljudskim naumima i akcijama najčešće se pretvara u tešku pristranost. Jer kako biti milosrdan prema grešnicima, još više, prema svome protivniku, prema neprijateljima. Ako se na njih ne odnosi naše milosrđe, čemu uopće i ovo blaženstvo, čemu uopće i Isus i svi sveti njegovi? A mi smo ljudi takvi, ne samo da doziramo milosrđe, nego se redovito vodimo načelom da je ipak s naše strane uvijek previše milosrđa – milosrđe je vrhunac ljubavi, u njemu je najuzvišenije praštanje – pa smo još davno navikli da se ne uzbuđujemo na pozive za milosrdnim praštanjem. Milosrđe je za “snalažljive” ovoga svijeta jedna od najnaivnijih stvari, i trebalo bi je – zahtjevaju oni – izbrisati iz rječnika, kad se već ne upotrebljava.

Šesto blaženstvo: Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Evo prvi put izričito spomenutoga Božjega imena u blaženstvima. I s Bogom kao da je lakše, s čistoćom nam baš ne ide. S onom vanjskom još i nekako. I je li to samo ona tjelesna i seksualna čistoća po kojoj vršljaju toliki nadobudni dušobrižnici i policajci oboljele duhovnosti, ili je riječ o nekoj cjelini, gdje se, naravno, sakramentalnost, svetinja tijela drugoga ne zaposjeda fizičkim nasiljem nego ni najpobožnijim riječima. Srce je za stare, za biblijske vjernike bilo središte čovjeka, a ne samo za njegove emocije i seksualnost. Pa šta sve onda nije srce čovjekovo: iskrenost, čestitost, poštenje, temeljna životna opcija, intencija, motivacija, volja, intelekt, razboritost, hrabrost; i ono drugo, loše, kao ljubomora, zavist, srdžba…, možda sve, i još ono najvažnije, tajna života, tajna svega postojanja, čovjek i Bog kao najuzvišenije tajne. I kakav je to susret kad se tajne susretnu, kad se pogledaju “licem u lice”. Ostaje samo molitva iz one pjesme: Sjeti se da sam samo čovjek, a Bog da si – ti!

Čini se da za čistoću važi i ono svevremeno otkupljujuće sjećanje na sve one Isusove obraćenike, zakeje i mateje, petre i pavle, na Pavla koji je čak bio ubojica, i na mnoge druge obraćene grešnike kroz povijest. I naravno i na one Isusove preljubnice, Magdalene i slične na koje se obrušavaju i današnji dvoličnjaci. Ostaje svevremeno sjećanje i na onu bezimenu grešnicu kojoj je Isus poštivao čistoću srca više nego licemjerima  s kamenjem u rukama. Ali, Isus ne bio on da upravo njima/nama, starim i mladim pokvarenjacima, još prije nego toj unesrećenoj ženi, nije ponudio “drugu nevinost”, “drugu čistoću” srca i to jednom od najmoćnijih riječi u povijesti čovječanstva: Tko je bez grijeha, neka… S tim riječima se “gleda” Boga i postiže druga nevinost, novi život.

Sedmo blaženstvo: Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Naravno, zvat će se i kćerima Božjim, Božjom djecom. A šta ćemo više od tih silnih priča o miru, o onom “nikada više rata”? Je li krivo kazati da je mir vrlo povezan s ljubavlju, s milosrđem, s čistoćom gledanja Božje tajne; s ljubavlju posebno: jer tko sebe ljubi, a Bog to traži (u onoj Isusovoj “kao sebe samoga”), on je u miru sa sobom, a tako je i s mirom s Bogom i s drugima. Mir se postiže u ljubavi prema sebi, Bogu i drugima, jer nas Bogu ljubi više nego mi sami sebe, a tako i druge. A naša ljubav je uvijek mala, pa je i mir uvijek krhak. Mir sigurno nije nepokretnost, neangažiranost, okretanje glave i bijeg u zaštićene prostore sebične osame i nedodirljivosti. Mir – kako ta riječ tiho i mirno zvuči; označava svako odustajanje od nasilja, i fizičkoga i duhovnoga, ali ne znači odricanje od slobode mišljenja, govora i slobodna djelovanja. Ni od slobodna kretanja, posvuda po Božjem svijetu. Sinovi se Božji bore protiv svih nepravednih granica, oni su Božja djeca kao djeca cijeloga svijeta.

Osmo blaženstvo: a) Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! b) Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima. Ta progonili su tako proroke prije vas! Jedni tumači smatraju da je riječ o dva blaženstva. Kako god bilo, u ovim riječima kulminira paradoksalnost Isusovih blaženstava. Najveći sretnici prema Isusu su dvije vrste ljudi. Najprije, oni koji su, kaže se jednostavno u prvoj rečenici, progonjeni zbog pravednosti. U četvrtom smo blaženstvu čuli o onima koji gladuju i žeđaju pravednosti, a ovdje su oni koji su zbog pravednosti snose teške nepravde i šikaniranja. Druga vrsta najsretnijih su oni koji su progonjeni “zbog Isusa”, oni koji njega nasljedujući podnose sudbinu proroka na koje se laže, koje se u konačnici isključuje iz zajednica i društva. Treba zamijetiti razlike. Ima blaženih i svetih ljudi koji su progonjeni zbog pravednosti, a ne izravno zbog Isusa. Ima mnogo progonjenih zbog pravde u našem svijetu koji nisu kršćani, a zadobit će Božju blizinu. Ima, međutim, puno “kršćana” koji progone borce za pravdu, bez Isusa i s Isusom; ima “kršćana” koji progone Isusove učenike, svoje suvjernike, kako se to činilo i prorocima prije Isusa, Isusu samom i njegovim učenicima i danas.

Blaženstva završavaju s progonom. I s Govorom na gori, s Isusovim životom u cjelini, blaženstva pripadaju najvećoj i uvijek novoj vijesti u povijesti čovječanstva. Pred nama stoji pitanje hoćemo li povjerovati u tu novost, u ta paradoksalna Isusova obećanja, ili ćemo nastaviti ponašati se po starom, činiti onako kako se uvijek činilo kao da ta radosna vijest, ta poruka o sreći i sretnicima, nikada nije ni izrečena, kao da se Isus nije ni pojavio.

Fra Ivan Šarčević

U molitvi se moli

XXX. nedjelja kroz godinu C

Sir 35,12-14.16-18; Lk 18,9-14

I ove nedjelje, prvo i treće čitanje, na kojima se želimo zaustaviti govore o molitvi, odnosno o vjeri koja čovjeka čini poniznim i odvažnim, a njegovu molitvu skromnom. [Ovim se nipošto ne želi umanjiti značenje odlomka iz Pavlova pisma prijatelju i učeniku Timoteju u kojem, pred konac svoga života, ispovijeda ostavljenost od drugih ali i postojano svjedočenje za Krista.] Prvo čitanje iz mudrosne knjige starozavjetnoga vjernika Siraha započinje tvrdnjom da Bog ne gleda poput nas ljudi, na vanjštinu, na “lijepo lice”, nego je njegov pogled usmjeren prema cjelini čovjeka. Sirah piše da Bog nije pristran na štetu siromaha i da bezuvjetno sluša molitvu potlačenog. Neizravno upućuje kritiku ljudskim mjerilima i prosudbama, našoj pristranosti u kojoj smo neosjećajni za vanjski neugledne i stvarno potrebite. Sav ovaj mali odlomak odiše sigurnošću vjerničkog stava da Bog ne ostavlja siromaha, potlačenog, udovice, ojađenog. Čitanje završava govorom o ustrajnoj molitvi poniznoga čovjeka koji se ne smiruje dok njegova molitva ne “prodre kroz oblake”, do Boga, sve dok Bog ne presudi pravedno i ne uspostavi pravdu među ljudima.

Poniznost iz vjere

Sirah a i Isus u odlomku Lukina evanđelja naglašavaju poniznu molitvu, ponizna molitelja. Priznat ćemo, međutim, da je teško biti ponizni molitelj, premda ničim toliko nisu pune naše propovijeda i ničega toliko nije prepuna naša duhovnost kao govorom i praksom najčešće namještene poniznosti. Nikada – točno – dovoljno poniznosti. Ali nikada nam dovoljno budnosti da se najzavodljivija iskušenja skrivaju upravo u onome što smatramo poniznošću. Nigdje više oholosti, zavisti pa i podlosti kao u iskrivljenoj poniznosti. I ničim se oholi ljudi svih boja, od bezočnih poglavara, duhovnih vođa do kukavičkih šutljivaca i pobožnih podložnika ne služe i ni na što se više ne pozivaju u prosuđivanju sebe i drugih kao na poniznost, odnosno na oholost drugih. Zar i samoga Isusu njegovi tobože “ponizni” protivnici nisu optuživali za nedostatak poniznosti i za prekomjernu oholost? Isusovu su “oholost” čak proglasili bogohuljenjem što je, u konačnici, bio farizejski doprinos njegovom smaknuću.

No zar se slično ne događa i danas. I mi, ljudima koji su moralno bolji od nas, koji više znaju i umiju od nas, koji su u poslu stručniji od nas, koji u pitanje stavljaju našu neljudskost, naše sužene horizonte, kad im to ne možemo priznati, izmišljamo najkukavičniju osudu. Kažemo za njih: nisu dovoljno ponizni, oholi si, ne vide nikoga osim sebe. Pa ako se osjetimo od njih ugroženima, a imamo imalo vlasti, takve ćemo (i kaznama i nasilno) tjerati u pokornost, sve pod maskom da ih odučimo od oholosti, jer je to – tako smo pakosno uvjereni – bolje i za njih i za zajednicu, blje za sve. Koliko je strašnih nepravdi i zapriječena rasta u slobodi učinjeno djeci i mladima od strane roditelja ili odgojitelja, koliko od duhom prikraćenih poglavara, vladara i grešnih struktura prema slobodi, kreativnosti i dostojanstvu drugih ljudi, a sve pod neljudskom maskom odvikavanja “neposlušnih” od oholosti. Mnogi se od nas brinemo za duše drugih, za njihov ljudski i duhovni put i to sve pod idejom da, eto, oni kojim slučajem ne bi postali preuzetni; ubrizgavamo im otrov lažne poniznosti, zaostale infantilnosti i lažne duhovnosti koja nema ništa sa zrelom vjerom, s odlučnošću skromna vjernika i ustrajnošću ponizna molitelja Bogu za pravdu na zemlji, kako to mudri Sirah piše.

Često, dakle, nigdje manje poniznosti kao u ljudi koji na njoj toliko inzistiraju, nigdje više glumljene nevinosti i taštog kompromiserstva kao u zvanjima gdje je oholost navodno “zabranjena”, dakle u duhovnim zvanjima i među vjernicima. Poniznost nije cilj vjere, nije cilj duhovnosti. Jest ondje gdje je sebično samousavršavanje glavni projekt života, gdje je okretanje oko sebe cilj svih molitava i nastojanja. Napraviti od sebe ponizna čovjeka, skriva kušnju oholosti kao svi ljudski, na sebe usredotočeni, projekti. Poniznost za vjernika nije svrha nego ozračje, habitus, stanje života. Ponizan nije onaj koji se povlači, izmiče, bježi od mišljenja i govorenja što misli. Uostalom, bogobojazni Sirah ne postavlja poniznost za cilj čovjekove molitve i djelovanja nego pravdu, Božju pravdu, onu koja je svjesno pristrana za siromašne, potlačene, nepravedno zakinute, ojađene. Ta poniznost nije ljigavo prigibanje glave pred bezočnicima ovoga svijeta, nego odlučna molitva pravednom Bogu i ustrajno zauzimanje kroz oblake i tamu nepravdi za ljude oko sebe iz perspektive njihova dostojanstva pred Bogom.

Kvasac molitvenog licemjerja

I odlomak iz Lukina evanđelja govori o molitvi, o najintimnijem odnosu s Bogom. U Isusovoj usporedbi o dvojici molitelja u hramu, farizeju – koji se “raskoračio” naprijed i bahato izgovara svoju molitvu, i carinika – koji se skrušio negdje u prikrajku, uočljivo je da i ta najprivatnija i najskrovitija čovjekova zbilja može biti izopačena ohološću, nadmenošću nad bližnjima ili opravdana pred Božjim licem uslijed ponizne i skrušene vjere.

Oholost, farizej je tome slika ugnijezdila se ondje gdje na nju uopće ne računamo: u molitvu, jer naša je uobičajena misao o čovjeku koji moli da je on istodobno i ponizan.

Čini se, ipak, da je ovdje riječ o nečemu drugom i još važnijem i dubljem od farizejeve vanjštine i njegove oholosti prema drugima. Isus ne apostrofira samo vanjski izričaj, dakle riječi molitve pobožnog farizeja. Netko će možda pomisliti – jer se to i uvriježilo u kršćanskoj duhovnosti – da Isus kritizira farizejevu izvanjsku religioznost. Netko će opet zaključiti da zbog oholosti molitelja nije uopće potrebna religiozna praksa, nego samo unutarnji stav, stav srca. Odatle će mnogi kazati da i ne treba sad tu nešto moliti, postiti, ili ići u crkvu i aktivno se uključivati u zajednicu vjernika. Neki će se, da ne bi bili farizeji (kao oni, kako kažu, koji “ližu” oltare!), na misama i molitvenim sastancima zavlačiti po zakucima crkava, bježati od oltara i prvih mjesta samo da ostanu tobože ponizni i drukčiji od oholih vjernika.

Isus usporedbom o oholom farizeju i poniznom cariniku, ne traži od svojih učenika da zaključe kako ne treba javno izražavati svoju vjeru, kako ne treba postiti i moliti, kako ne treba davati milodare, kako se ne treba uključiti u crkvenu zajednicu i biti njezin aktivni član. Isus nema nakanu kazati da se svi koji dođu na misu trebaju povući negdje otraga, kao “ponizni carinik”, nagurati se ispod kora, skrivati iza stupova ili kod ulaznih vrata tako da ih (možda kao u prijašnjem sistemu) “netko” ne bih vidio u crkvi. Isus, dakle, ne priča ovu prispodobu da bi njome presudio kako ne treba moliti, niti gdje i kako treba stajati u Božjem hramu, niti – recimo – kako se u nas često takmiče “pobožne duše” kada treba sjediti, kada ustati, ili, recimo, hoće li se pričest primiti na “prljavu” ruku s mogućnošću da se Presveto “ukrade” i zloupotrijebi ili na naš “čisti” jezik koji je ne samo pod nadzorom kontrolora “vanjske vjere” nego jer jezikom izražavamo veću pobožnost.

Isus ima drugu namjeru. Hoće nam kazati: U molitvi nije presudna količina izvanjskih djela, ni pozicija u svetom prostoru, ni pozicija tijela. Nije to prvo. Isus govori o nečemu mnogo važnijem. On usporedbu priča – jasno izvještava Luka Evanđelist – “onima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu”. A tko smo mi među tima, komu Isus danas upućuje ovu usporedbu?

U svakom slučaju, Isusu je bitan čovjekov stav pred Bogom iz čega proizlazi i odnos prema ljudima. On inzistira na odnosu s Bogom, na vjeri u njezinom autentičnom izrazu iz čega proizlaze vanjska djela pobožnosti.

Prisjetimo se za kratko što kažu evanđelja o farizejima. Oni su sebe smatrali “odijeljenima” i “čistima”, “svetima” i “pravednijima” od ostalih vjernika. I ne samo od javnih grešnika i carinika, ne samo od običnoga naroda, nego i od saduceja, svećenika i levita. Bolji od svih. Oni su doista težili da iz dosljednog obdržavanja Tore organiziraju čitav svoj život, do u sitnice. Ali u tome se ne iscrpljuje Isusova kritika toga ponašanja ni farizejski sukob s Isusom. Ono u čemu Isus prekorava farizeje ne leži u religioznoj praksi. Bez djela, bez djela pobožnosti, vjera ostaje mrtva, nedjelotvorna. Pa i sam je Isus praktično obdržavao Toru, molio, išao u sinagogu i Hram, poštivao otačku predaju. U ovoj prispodobi naglasak nije dakle na tome da bi Isus zanijekao farizejev dolazak u hram na molitvu, niti brojna pobožna djela koja je taj farizej vršio, vršio i više od onoga što mu je bilo propisano.

U pitanju je – i to je poražavajuća negacija vjere – farizejeva neupitna samouvjerenost pred samim Bogom. Iz ohola stava pred Bogom proizlazi njegova krivovjerna sigurnost i njegovo odmjeravanje s bližnjim, dakle, osuda carinika kao grešnika, u konačnici osuda kao “nevjernika”. Ponavljamo da izrijekom Evanđelist Luka navodi da Isus pripovijeda ovu usporedbu “onima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu”. U pitanju je, dakle, fundamentalna vjernička opcija. Farizej je pravednik, on nije grešnik ne samo pred ljudima nego ni pred licem savršenog/milosrdnog Boga. On čak zauzima Božje mjesto u prosudbi bližnjega.

Farizejski kvasac odnosno nauk stvarao je nepodnošljivu licemjernu religioznu atmosferu – kako čitamo u evanđeljima.  Licemjerje prevladava i u današnjoj Crkvi i u vjerničkim zajednicama. Isus i ovom usporedbom i cijelim svojim djelovanjem razobličuje i od tog kvasca želi sačuvati svoje učenike. Upravo iz zadnjeg uporišta vjere, iz umišljenosti pred samim Bogom, elita, pojedinci ili skupine pobožnih i danas stvara atmosferu nadmetanja u pobožnim praksama (molitvama, hodočašćima…), atmosferu ritualnih sitničarenja (“cijeđenje komarca”), zajedljivosti, podjela i duhovnog strančarenja. Treba ponoviti: ne iz izvanjske religijske prakse, niti samo iz odnosa prema ljudima, nego iz najosobnijeg odnosa sa svetim Bogom, izvire najteža oholost – molitveno-duhovna oholost. Iz nje onda proizlazi nagomilavanje pobožnih praksi, kao i ona zastrašujuća strast religiozne kontrole, sumnjičenja, umišljaja o vlastitom čistunstvu te odjeljivanje drugih kao nepoželjnih. Iz samoopravdavajućeg odnosa pred Bogom proistječu difamacije i podvale, stupice i krive optužbe, hvatanje u riječi. Odatle i ona podvala da Isus dijeli narod, a ustvari licemjeri su dijelili ljude na pravedne i nepravedne, na vjernike i nevjernike.

* * * *

Da zaključimo: U molitvi nije presudna količina izvanjskih djela, ni pozicija u svetom prostoru, ni pozicija tijela. Nije to prvo. Isus govori o nečemu mnogo važnijem: o onom prvom i posljednjem stavu, stavu pred živim Bogom. Ponizni carinik nije pohvaljen zato što ništa nije činio, ni molio, ni postio, nego što se smatrao grešnikom. Smatrati se grešnikom ne čini se prvotno pred drugim ljudima, nego pred Bogom. Carinik stoji pred Bogom “praznih ruku”, u svijesti da može biti bolji nego što jest, da je pred dobrim Bogom sva njegova dobrota neznatna, da se – i kada najbolje čini – ne može pouzdati u sebe, ne može se sam opravdati. U molitvi nema samoopravdavanja i samohvale. U molitvi vjernik moli Bogu a ne pravi se “bogom”. Moli da bude bolji, a ne da pogledom na druge opravda svoju grešnost. Ne hvali se sa svojih djela, nego zahvaljuje Bogu da ga Bog ne ostavlja i u njegovom grijehu.

Isus je težak za nasljedovanje, jer obrće našu ljestvicu kriterija vjere i molitve. On dokida sve naše ljestvice veličina.

Fra Ivan Šarčević

Ustrajna molitva – za pravdu

XXIX. nedjelja kroz godinu C

Lk 18,1-8

Poruka današnjega evanđelja Isusov je poziv svojim učenicima na ustrajnu molitvu. No, kad čujemo da će biti govor o molitvi, najčešće se u nas uvlači troma misao i zavodljivo nam šapuće: ma to znamo. No, što je ustrajna molitva? Ustrajnu molitvu redovito razumijevamo kao neprekinuto izgovaranje naučenih formula. Ili nekih privatnih molitava. I neki bi stalno molili. Neki to neprimjereno čine i za vrijeme mise, euharistije. Dolaze na misu da izgovore “svoje” prošnje (i zavjete), da se “oduže” Bogu, da”odrade” i taj posao. Jer, ionako, iza crkvenog praga počinje život, drugi, pravi život.

Molitva nije trgovina

Većina vjernika također smatra da je molitva pridržana samo svetom prostoru ili nekom uskom obiteljskom krugu kad se navečer jedva skupimo da se “odužimo” Bogu, ili možda se molitva “obavlja” u posebnim trenucima nevolje i samoće. A izvan toga, na ulici, u poslu, na radnom mjestu, u školi, kao da molitve ne treba biti. Doduše, ima nekih koji bi – redovito zbog pokazivanja i misioniranja – uveli svoja izvanjštinjena molitvena nabrajanja u sve javne prostore. Ovdje naglašavamo riječ “svoja”, jer se molitve drugih, često isto ili slično pobožnih ljudi, teško mogu slušati. Tako ni u molitvi nismo lišeni konkurencije i oholosti. Naša zemlja je krajolik “molitvenog” nadmetanja. I nije nikakav izdvojen slučaj. I u molitvenim skupinama, i na redovnim misama može se čuti nadglasavanje i molitveni nesklad. Neki vjernici zbog molitve mijenjaju molitvene zajednice, crkve, nekad i jer ne podnose “molitelje” pokraj sebe. Oni bi to uvijek drukčije, nekad i s pravom, tim više ako sad u crkvi ima toliko “novovjernika”, koji su se od negdašnjih rugača ili nezaintersiranih preobrazili u učitelje molitve i pobožnosti.

Postoje razne molitve: od prošnji do hvalospjeva; od kontemplativnih, meditativnih, onih misaonih i šutljivih do molitava koje se govore u zajednici i zajedničkim riječima; od onih za svoje potrebe, od zagovornih molitava poput Abrahamove za Sodomu i Gomoru, Mojsijeve molitve uzdignutih ruku, Isusove molitve za svoje učenike, do molitve današnjih očeva i majki, mnogih ljudi za svoje bližnje, za poglavare, za pokojne, za mir u svijetu. No, u temelju svih naših molitava čini se da leži najstariji ljudski zanat, trgovina, trgovina s Bogom. Mi Bogu molitvu, on nama ono što mi od njega molimo. Pa učili su nas, i mi smo to naučili bez velikog napora, da se naš odnos s Bogom odvija gotovo jedino u molitvi. A jer molimo u posebnim prostorima i vremenima, onda se i naš odnos, razgovor s Bogom događa redovito samo u posebnim vremenima i prostorima. Bog je zato malo prisutan u redovitosti života, najmanje ga pripuštamo u naše svakodnevne međuljudske odnose.

Molitva – naš odnos s Bogom – trebao bi, međutim, prožimati sav naš život, a u njemu ono najvažnije – naše odnose s drugima. Molitva nije alatka kojom ćemo se izdići iznad drugih, nego stanje duha i stav nutrine da Bog s nama hodi i nalazi se gdje god mi bili i što god mislili i radili. To opet ne znači stalno nabrajati molitve, ali ne znači ni smatrati da je vrijeme izdvojeno za molitvu, a ono je nužno, gubitak vremena. Molitva ne znači zapustiti posao i obaveze; ne znači, primjerice, moliti u vožnji automobila pa ne biti koncentriran na vožnju. Molitva pogotovo nije zatvaranje od drugih, sredstvo da se slučajno ne bismo susreli s bližnjim, s njim porazgovarali, saslušali njegove probleme. Molitva nije sredstvo zataškavanja konflikata i nepravdi, imunizirajući napitak da se začepe vlastite uši i zatvore usta drugima.

Molitva bez pravde

Čini se da Isus današnjom usporedbom za ustrajnom i neposustalom molitvom svojim učenicima, a i nama danas, želi kazati da se molitva Bogu, odnos s Bogom, ne odvaja od naših odnosa s ljudima, i to naših odnosa u pravdi. Važno je zamijetiti da ni ovdje, kao ni uopće u evanđeljima, Isus učenike ne poučava mnogo o molitvi; ne podastire im duhovni traktat o molitvi, ne vježba ih u tehnikama molitve, nigdje svojom molitvom ne uzdiže u nebesa, niti ih “polaže” po podu. On za molitvu nalazi primjere iz života, iz života svojih siromaha, nepravedno optuženih. Nije, dakle, molitva – kako smo sviknuli – izdvajanje iz nepravedna svijeta, bijeg od opterećenih odnosa, nego sagledavanje tih odnosa iz odnosa Boga i Isusa Krista prema obespravljenima, ovdje konkretno prema udovici. Što nam to kaže Isusova usporedba o udovičinom stanju kao primjeru za našu molitvu?

Isus pripovijeda da je neka udovica – a udovice su uz siromahe i gubavce, strance i javne grešnike, bile najaobespravljeniji dio ljudi – tražila zaštitu od nekog čak nepravedna suca a od nepravedna tužitelja. Udovicama se, uz smicalice, lukavstvo i potplaćivanje svjedoka, moglo oduzeti sve što im je poslije muža ostalo. Pravo i Zakon su mogli biti protumačeni tako da ostanu bez ičega, bez kuće i imanja, bez posla, lišene pravde i dostojanstva. Navodi li Isus ovu usporedbu tek tako? Ako je koristi da pojasni važnost ustrajne molitve, želi nam najprije reći da ne preskačemo odmah na naš odnos s Bogom, da molitvu ne odvajamo od svakodnevice i naših ljudskih odnosa.

Jer stanje Isusove udovice, stanje bezočno oduzete pravde, stanje je mnogih ljudi oko nas. Ponašanje nepravednog suca, ponašanje je ne samo nekih današnjih sudaca i presuditelja, poglavara i onih na vlasti, nego mnogih nas koji, eto, molimo Boga, i molimo ga stalno. Molimo ga i bojimo ga se samo ako mu nismo molitvom otplatili dug, koji mi mislimo da smo mu dužni, dok istodobno, u međuljudskim odnosima, u svagdanjem životu, poput nepravedna suca: Boga se ne bojimo, a za ljude ne marimo.

Dakle, kad smo nasamo s Bogom, onda tu vlada strah i trgovina; a kad smo pak u odnosu s ljudima, tu smo nadmeni i gluhi, bezočni i nepravedni. Ne čujemo ne samo kako na našu savjest (na najintimniji prostor u kojeg i Bog dolazi) nego na naša “vrata” uporno kucaju ljudi oko nas da im omogućimo pravdu ili da ih zaštitimo od nepravde. I nama, poput Isusove udovice, dolaze ljudi, i prose: Obrani me od moga tužitelja! A mi, kao da ništa ne čujemo. Beskorisni su savjeti drugih, i naših prijatelja, da budemo pravedniji. Uzaludna su nečija upozorenja što riječima što šutnjom pa i zaobilaženjem, jer neki nas ljudi upozoravaju na naše nepravedno ponašanje time što nas izbjegavaju, ne uzimaju nas za karakterne ljude. No, mi ustrajavamo u svom: Molimo i Boga se bojimo, kad smo s njime na samo, a za ljude uopće ne marimo!

Možda netko misli da su Isusove riječi o udovičinoj situaciji daleko od nas, da je to davno ispričana priča. Ali, zar naša supruga, naš muž, zar naše dijete i djeca, naš brat, sestra, naši bližnji i daljnji već toliko vremena od nas nešto važno i stvarno pravedno ne mole, a mi nehajno prelazimo preko toga? Zar oni s kojima živimo ne očekuju više naše zauzetosti, barem u raspodjeli dobara i rada, malo više pravde? Zar naši prijatelji ne očekuju da pravedno presudimo u njihovim teškim situacijama, kad su ih potvorili, difamirali, a mi se licemjerno izmotavamo, skrivamo u “moralnu podršku”, u lažnu nemoć ili ih se rješavamo lažnom utjehom da samo trebaju moliti?

Zar onda Isusov nepravedni sudac, koji se uopće nije unosio u udovičin problem, koji vjerojatno nije ni sagledao stvar, zar on, dakle, nije bolji od mnogih od nas? Ako i nije imao suosjećanja za udovičino stanje, ipak je uslišio njezinu molbu, jer je želio svoj mir. Mnogi ljudi, međutim, lažno se predstavljaju pravednima, a u stvari se dokazuju bezočnim održavanjem nepravednih odnosa, od onih obiteljskih do onih crkvenih i političkih. [Ovdje su i oni kojima je povrijeđenost postala druga narav, stil života; koji se uslijed svoje umišljene ili stvarne nepravde vrte samo oko sebe, u svojoj gorčini ili oholosti “mučenika” i ne primjećuju stanje bližnjih.] Oni su ne samo suci nego i tužitelji. Oni i funkcioniraju na destrukciji pravednosti, na njezinoj izokrenutoj predodžbi. Hladni su, bezosjećajni i bezočni na svaku ljudsku molbu. Zadovoljstvo im je pokazati moć na muci bližnjih. Oni se osvećuju i uživaju da tuže i presuđuju, da gomilaju – kako Pismo kaže – nepravdu na nepravdu. I mirno spavaju. Čak i mirno mole, jer molitvu smatraju trgovinom, jer je njihov bog Trgovac, samo sposobniji i veći trgovac od njih.

Kad bi Isus danas došao?

Isus navodi da je nepravedni sudac uslišao molitvu unesrećene žene. I nastavlja da dobri Bog brani svoje i onda kada u životu nema čak ni takvog suca, kada nema nikoga da usliša nevoljnika i nevoljnicu, da pomogne barem zbog dosađivanja. Bog je – Isus je izričit – odvjetnik nepravedno tuženih u njihovoj apsolutnoj ostavljenosti. Štoviše, Bog ne napušta “svoje izabrane” i kad djeluje da odgađa njihovu stvar da je riješi, dakle kada unesrećenom izgleda da se i Bog oglušuje na njegovu nevolju.

Isus nam u današnjem evanđelju poručuje da molitva Bogu ne može biti lišena odnosa s ljudima, da treba i dan i noć vapiti za pravdom, da zemaljskim sucima treba dosađivati, da se ne smije odustajati u borbi za pravdu, te da u svemu treba biti strpljiv, pogotovo u molitvi Bogu za pravdu. Da Bog nije slijep i gluh, poput nas ljudi, da ustaje u obranu nepravedno optuženih, to je vjera; to je izraz duboke vjere koja prolazi kroz samoće i nevolje, krive strašne nepravde. Ako posumnjamo – a sve, baš sve se često udruži da to i učinimo – da i Bog uzmiče pred ljudskom nepravdom, čini se da trebamo priznati da “ne vjerujemo” u Boga jer mislimo da je ljudsko zlo jače od Boga, da krivi tužitelji i nepravedni suci imaju zadnju riječ. Zato, uostalom, Isus na koncu postavlja vjerojatno najteže pitanje u evanđelju: Hoće li naći vjere na zemlji kad opet dođe? Hoće li naći ikoga tko će u nepravdama i iskustvu neuslišane molitve još uvijek moliti, ne prekinuti odnos s Bogom; hoće li još uvijek vjerovati u Boga i njegovu pravdu, jasno – ne pravdu na nebu, nego baš pravdu na zemlji, jer Isus i postavlja pitanje hoće li na zemlji naći vjere.

Pitamo li se mi što bi Isus našao kada bi danas došao, a dolazi – stalno kuca u naš život. Našao bi sigurno mnoge koji mole, ali vjerujemo li doista u Božju pravdu na zemlji, ne samo na nebesima? Može li Isus naći ljude koji ustrajno vjeruju da Bog nije bešćutan i zbog toga se bore za pravdu krivo optuženih? Koliko smo mi kršćani i naša Crkva odvjetnici drugih, borci za pravdu tolikih pojedinaca i naroda koji nepravedno trpe oko nas i posvuda u svijetu?

Kad bi sad Isus došao, svakako bi našao mnoge koji mole, i koji puno mole, i koji se samo u molitvi Boga boje, dok u životu ne mare za ljude, koji u konačnici vjeruju da našim ljudskim odnosima više vladaju nepravda i zlo, nego Božja snaga i dobrota. Koji uvijek vjeruju više tužiteljima – sotona kao najveće zlo u Svetom pismu naziva “tužiteljem svoje braće” – i tih se tužitelja boje i njima vjeruju više nego što vjeruju svojoj braći i sestrama, onim nepravedno optuženima.

Ustrajna molitva, koju Isus traži od svojih učenika, ne mijenja Boga, ne umilostivljuje Najmilostivijega, nego radikalno mijenja nas i naše odnose, naše obitelji i zajednice, naše institucije i strukture, sve one odnose – a takvih je najviše – koji se grade i održavaju na krivim optužbama. Strpljiva i postojana molitva izraz je vjere koja se pouzdaje u Boga, Bogu se nada te nije nemarna, bezobzirna za nesreću i nepravde ljudi oko sebe. Ustrajna molitva je izraz ustrajne vjere. Udovica ne bi dosađivala (nepravednom) sucu da nije vjerovala da je on moćniji i bolji od njezina tužitelja. A što bi bilo da se i on oglušio?

Fra Ivan Šarčević

Vjera “gubavih” tuđinaca

XXVIII. nedjelja kroz godinu C

2 Kr 5,14-17; Lk 17, 11-19

Složit ćemo se da nam je često teže podnijeti nezahvalnost djece, bližnjih i prijatelja, nego uvrede i nepravde onih s kojima nismo posebno povezani. Nezahvalnost boli. Ako razgovaramo s osamljenima, pogotovo ostavljenim starijim osobama, osjetit ćemo da se njihova samoća udvostručuje nezahvalnošću najbližih. Na drugoj strani nije malo ljudi koji su život pretvorili u trgovinu, namicanje i skupljačinu svega i svačega, koji su rijetko kada od srca nešto darovali, koji hode kroz život uvjereni da se njima treba samo davati, njih veličati i slaviti, kojima je teško preko usana izgovoriti i onu malu riječ: Hvala ti! Tolika je njihova veličina da darivanje drugih smatraju dužnošću, nečim običnim ili čak beznačajnim, pa im je zahvaljivanje poniženje i umanjivanje njihova dostojanstva.

Postoje opet ljudi koji se uvijek nešto zahvaljuju. Među vjernicima postoje i oni koji neumorno govore: Hvala Bogu, i kad im ponestane mišljenja i riječi, i dok istodobno nezahvalno žive prema bližnjima. Nekima je Hvala Bogu pokrivalo licemjerja, lopovluka. Ili naviknuta isprazna fraza, slično onom dječačiću koji je, kad su se gosti opraštali od svojih domaćina riječima: Eto, mi sada idemo, na majčin upit: Što se sada kaže?, uzviknuo: Hvala Bogu!

Više od zahvalnosti

Današnje prvo čitanje iz Knjige Kraljeva i odlomak Lukina evanđelja govore i o zahvalnosti. Prorok Elizej ozdravlja stranca, Naamana Sirca od njegove gube. Kao kraljev namjesnik i bogat čovjek, želi zahvaliti darom, ali Elizej ne prihvaća dar, jer se neke stvari čine besplatno. A u evanđelju se od izliječenih gubavaca Isusu vraća samo tuđinac, Samarijanac. Luka piše da se vraća hvaleći i slaveći Boga. Ne govori se da se izričito zahvaljuje Isusu. To se pretpostavlja.

Zahvalnost je jedna od osnovnih kreposti. Ona je više od riječi i čina. Zahvalnost je stanje. Dobro se to vidi u ljudi koji prihvaćaju život kao dar i zahvalnost, koji su zahvalni za sva Božja stvorenja, pogotovo za bližnje. I zahvalni su Bogu i bližnjima ne zato što im Bog i bližnji samo “koriste”, što su bližnji u njihovoj funkciji i službi, nego i kada od njih nemaju nikakve koristi, dakle, zato što u njihovoj blizini postaju bolji ljudi i vjernici, što život s “nekorisnom” osobom dobiva viši smisao. Pa najbolja ljudska prijateljstva, najmanje se mjere korišću. Oni su iz optike koristoljublja, suvišak i teret. Iz optike ljudskosti i vjere, ljubavi i prijateljstva, oni prerastaju u život kao radost i zahvalu.

Baš u kontekstu zahvalnosti ne samo kao pojedinačnoga čina i pojedinih riječi, nego kao stanja, kao životne opcije, kao stava ljudskosti i vjere, treba čitati današnja čitanja. Više od uobičajene zahvalnosti, ozdravljeni stranac Naaman povjerovao je u Boga u čije je ime Elizej djelovao. Gubavi Samarijanac iz evanđelja vratio se da dadne hvalu Bogu koji se očitovao u Isusu iscjelitelju. Isus ne hvali strančevu zahvalnost nego njegovu vjeru. Veli mu: “Ustani! Idi! Vjera te tvoja spasila!” Nije ga spasila zahvalnost. Zato je više od zahvalnosti glavna tema današnjih čitanja vjera, i to vjera dvojice gubavih tuđinaca. Vjera koja nije proizašla samo iz čuda iscjeljenja, nego iz “čuda” da su Elizej i Isus pomogli tuđincima, da Božju i svoju dobrotu nisu pridržali samo za “svoje”, nego je izobilno podarili onima koji nisu “naši”, koji su – uobičajeno se mislilo i danas misli – opasni po društvo, grešnici, krivovjernici, nevjernici, nedostojni da ih se pogleda a kamoli s njima druži i pomaže im se.

“Pokazivanje” vjere

Zacijelo se nameće pitanje zašto se Isusu nisu vratili “njegova” devetorica, devetorica njegovih sunarodnjaka. I zar su oni, doista, bili tako nezahvalni? Čini se da odgovor na ovo pitanje možemo naći ako se prisjetimo čitava današnjeg evanđelja, zapravo u pitanju je ne toliko nezahvalnost nego upravo vjera. Krenimo ispočetka. Desetorica je gubavaca. Među njima i jedan Samarijanac, tuđinac. Otkriva se da je Samarijanac tek nakon njegova povratka Isusu. U bolesti, nevolji i društvenoj isključivosti ljudi su jednaki, ne prepoznaju se po uobičajenim podjelama. Tuđinac dijeli istu sudbinu koja nema ni naciju, ni religiju, ni ikakav društveni status. Gubavci su izvan društvenih staleža. Ne pripadaju uopće društvu, ikojoj društvenoj zajednici.

I gubavci izdaleka – jer se s gubom kao ljudskim i Božjim prokletstvom ne smiju približiti ljudima – prizivaju i vapiju Isusu da im se smiluje. Isus ih otpućuje riječima: Idite, prokažite se svećenicima! Naime, svećenici su, kažu tumači Pisma, utvrđivali i proglašavali bolest (i gubu) i ozdravljenje. I to pismeno. Svećenici su isključivali i uključivali ljude u zajednicu. I više od toga, kao i danas, oni su pridržavali sebi ovlasti dijeljenja ljudi na vjernike i nevjernike, pravedne i grešne…

No, je li Isusovo slanje gubavaca svećenicima – teško nam je odgonetnuti – tek dosljedno poštivanje onodobnih religijskih pravila ili je Isus – na sebi svojstven način, često ironijom – htio pokazati kako se mi ljudi, vjernici, bolesni i zdravi, uobičajeno ponašamo? Je li Isus uistinu očekivao povratak zbog zahvalnosti, ako zahvalnost nije očekivao ni Elizej? Ili je riječ o nečem osnovnijem?

Čini se da je više nego o zahvalnosti riječ o dvije vrste vjere: jednoj koja ovisi o pokazivanju pred svećenicima, pred ljudima i onoj vjeri koja slavi Boga bez ljudskih podjela; bez potvrde, bez bilo kakvog atesta od strane ljudi. Kao što je spomenuto, ne može se tako olako kazati da devetorica nisu imali nikakve vjere ili da su bili krajnje nezahvalni. U konačnici, Luka piše, Isus ne hvali Samarijančevu zahvalnost nego njegovu vjeru. Iz nje proizlazi hvala i zahvala Bogu i ljudima.

*****

Poruka današnjih čitanja je naravno i ta da nevolja ne čini čovjeka boljim niti zahvalnijim. Ali još više poruka bi se mogla sažeti da su vjernici često vjernici samo zbog pokazivanja pred ljudima, pred svećenicima i poglavarima. Oni se i kad im se učini dobro djelo, kad “ozdrave”, zatvaraju u svoj stari svijet u kojem nema mjesta za drukčije i tuđe. Ostaju neobraćeni, “duhovni starosjedioci” u istim podjelama na vjernike i nevjernike, čiste i gubave. Nije li nam poznata ova situacija? Ne samo za vrijeme rata kada su neki vjernici pomagali, duhovno i karitativno, tuđincima (i “našim neprijateljima”), nego i danas, u samoj Crkvi kada se s negodovanjem i prezirom postupa prema onima koji su solidarni s ljudima druge vjere ili s nevjernicima; proglašava ih se čak odrodima i izdajnicima i naroda i Crkve. Zar ne doživljavaju sličnu sudbinu kao i Isus koji je, u svom vlastitom zavičaju, u sinagogi svoga grada Nazareta, pred kamenovanjem svojih izvukao živu glavu, jer im je govorio da se vjera sastoji u pomaganju i onima koji nisu “naši”, i baš im navodio primjer Elizejeva Naamana i Ilijine poganke iz Sarfate sidonske.

Toliko ćemo jadikovati i žaliti se na današnju krizu vjere, a istodobno je tako malo svjedočiti prema strancima i neprijateljima. Isus nije pokazivao Božju dobrotu i spasenje da bi mu ljudi zahvaljivali i hvalili ga, nego da mu povjeruju, da preko njega povjeruju u Boga, da hvale Boga koji je toliko milosrdan i koji u njemu dokida podjele, objavljuje se prijateljem i neproračunatim pomoćnikom tuđinaca i neprijatelja.

A kako je stalo s našom vjerom, našim Bogom koga smo zatvorili u uskoću svoje obitelji, u utvrdu svoje bojovne nacije, u crkvu zagušljivu vapajima samo za sebe i svoje? Biti vjernik uvijek znači “pokazati” se pred Bogom a ne put po potvrdu i odobravanje ljudi. Biti čovjek i vjernik, na Isusov način, konačno znači biti proglašen izdajnikom “svojih”.

Fra Ivan Šarčević

Čudo vjere

XXVII. nedjelja kroz godinu

Hab 1,2-3; 2,2-4; 2 Tim 1,6-8. 13-14; Lk 17,5-10

Sva tri današnja čitanja za svoju glavnu temu imaju vjeru, vjeru u Boga. I to ne neku “nebesku” vjeru, nego običnu vjeru, vjeru u svakodnevnom životu isprepletenu nepravdama i nasiljima, kukavičlukom i stidom, zatajom i poricanjem – ne  vjeru čuda nego čudo vjere, ne vjere u čudesno spašavanje od svakodnevnice, nego čudo vjere u najobičnijem, redovnom životu.

Veliki vremenski raspon koji nas dijeli od biblijskih čitanja, razlika društvenoga konteksta u kojem su nastajali, može nas odvratiti i od aktualiziranja i usvajanja njihove poruke. Mi smo ljudi starih navika. Zato nije ništa novo da čim počne biblijsko čitanje, automatski se isključujemo; prepuštamo se nekoj neodređenosti, možda i pobožnoj praznoj tišini ili se vraćamo problemu koji nas najviše pritišće. Zacijelo, nije lagano pozorno slušati ni sugovornika koji nas gleda u oči, a kamoli neko “staro” čitanje, izdvojeno iz cjeline, kojemu najčešće ne poznajemo povijesnu pozadinu, koje govori drukčijim jezikom i duhom od nas i našega vremena. I još k tome ako čitač ili njegov navjestitelj i sam ne razumije niti je imalo pokušao zaviriti što mu tekst poručuje.

Slično je i s današnjim čitanjima kojima je, spomenusmo, glavna tema vjera. A o vjeri, najteže je i najlakše govoriti. Nije čudno da bi zbog preplavljenosti takva govora neki od nas najradije začepili uši, preporučili da se zašuti – i za vrijeme mise; svakako bi voljeli i da se ne propovijeda. Još ako cijela crkva, s nepripremljenim svećenikom, rastresenim ministrantima ili bučnim pjevanjem postane pričaonica ili takmičenje tko će prije izgovoriti molitvu ili nadglasati drugoga, teške Isusove riječi o vjeri, ili one upute Pavla Timoteju o hrabrosti vjere, kao i one proroka Habakuka o pravednikovoj vjeri, teško da izazovu nešto drugo od uobičajene navike kako da izmolimo “svoje molitve”, “odradimo” s Bogom, i krenemo drugim poslom. No, ipak pokušajmo, iznova, iako s vjerom valja pažljivo.

Od čega se živi?

Prorok Habakuk – pretpostavlja se hramski glazbenik s kraja VII. stoljeća prije Krista, ili suvremenik proroka Jeremije (VI. stoljeće) – osim najave silne i opake vojske, vjerojatno babilonske koja će upasti u zemlju, opljačkati sve i odvesti narod u sužanjstvo, bio je svjedokom posvemašnjeg nasilja, ugnjetavanja pravednih, pljački i svakovrsnih razmirica u svojoj zemlji. Rekli bismo ništa novo, poznata situacija svih vremena. I danas, kao da i ne znamo za nešto drugo – za miran i skroman, plemenit život u skladu i ljubavi. I prorok se jada Bogu, jer ne vidi kraj svome zapomaganju i Božjoj šutnji. On čak viče Gospodinu da ga usliši. Pa i to nam je poznato, i to je dio stanja mnogih ljudi. Koliko je samo nevidljivih jauka, i onih nečujnih, koliko skrivenih suza…

A onda stiže Božji glas – svjedoči Habakuk. Govori mu da piše viđenje (ne ukazanje!), da ga ureže na trajne (kamene ili metalne) pločice, da ga i drugi mogu pročitati kao njegovo životno svjedočanstvo. To viđenje nije već dosegnuto spasenje, nego viđenje koje ispunjenju teži. Ne vara, stiže polako, ali neće zakasniti. Ono glasi: “Propast će onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će od svoje vjere živjeti.” S poštovanjem i skromnošću valja se odnositi prema ovim riječima da ne bismo osiromašili jednu od najvažnijih “definicija” biblijske vjere. Valja uočiti kako u vremenu nasilja, pljački, razmirica, treba ostati strpljiv, u pravednosti postojan, nepokolebljivo živjeti iz vjere, iz pouzdanja u Boga. Viđenje je tako konkretno a tako široko i zahtjevno: Nema oslobođenja od nevolja i zla. Nema poštede od nepravdi. Ima jedino obećanje da će pravda na koncu prevladati, da će pravednik od svoje vjere živjeti. Ne od pameti, novca, imanja, snage, moći, vlasti… Ništa više – a tako puno, tako sve. I tako jednostavno, naravno, za razumjeti, a ostvariti? I od čega se onda doista živi? Čim se hrani duša?

Za koga imam hrabrosti? Čega i koga se stidim?

Odlomak iz Drugoga Pavlova pisma Timoteju nadovezuje se na proroka Habakuka. Pavao svoga učenika podsjeća da ne zatomljuje, ne prigušuje milosni Božji dar koji je primio ne samom Pavlovom poukom nego i polaganjem njegovih ruku. Izgleda da se Timotej ili opustio, ulijenio, ili se uplašio u svjedočenju Isusa Krista, pa mu Pavao piše da nam Bog ne daje duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Velike riječi, velike kreposti! Jer Isusovih je učenika bilo i uvijek ima koji zrače snagom, čak silinom (da ne govorimo i nasiljem), ili to nastoje “odglumiti”, ali su neosjetljivi za Božju riječ i za bližnje. Oni smatraju da su ljudi previše patetični i emotivni, previše osobni a za djelovanje ne treba ni ljubavi ni razbora. Treba se samo pokazati moćnim. Ima Isusovih učenika koji udaraju glavom o zid ili oru more; ima onih koji se zatvaraju ljubavi i zatupljuju u spoznaji i nužnim razlikama, smiruju se u svom sebičnom svijetu, prestrašeni da možda ne bi koga zavoljeli ili morali učiniti napor mišljenja, a kamoli se odvažili za autentično svjedočenje.

Ima Isusovih učenika koji “samo” ljube, a njihova je ljubav preveć razlivena; darovali bi se da mogu svima, žrtvovali bi se za sve. Ljube bez razbora, do bolesti, do pucanja osobnosti, tako da nerijetko izgube snagu, postanu prelomljene i razočarane osobe. No i razočaranje može biti blagoslovno; i óno zbog neuzvraćene ljubavi i nezahvalnosti. Valja ga okrenuti u novu, zdraviju, veću ljubav. Ovo su naravno riječi. Nije ih uopće jednostavno izvršiti.

To Pavao piše učeniku i suradniku Timoteju. Traži od njega da se ne straši. Jer puno je Isusovih učenika, i onih koji su s njime hodili, i nas današnjih koji imamo snage, imamo ljubavi, imamo razbora; da, ima među nama vrlo pametnih i sposobnih kršćana, ali se uslijed životnih okolnosti, uslijed raznih nevolja i izvanjskih zloća, uslijed tko zna sve čega, ne usudimo govoriti, djelovati iz sebe samih, iz autentičnosti svoga bića i svoga pouzdanja u Boga.

I Pavao nastavlja pismo Timoteju, koji se vjerojatno ustrašio – a kako i ne bi u vremenu progona i neizvjesnosti, kao i mnogi mi danas – čak se se zastidio svjedočanstva za Krista, zastidio se i njega, Pavla, njegova drugog učitelja, sužnja Kristova. Previše poznata situacija. Ne samo ona iz Cankareve pripovijesti kad se sin zastidio starice majke, ne samo ona kada se Petar zastidio sebe sama, svoga podrijetla i zavičaja, svoga Učitelja, i sve zanijekao, nego je svako vrijeme i svi su naši odnosi, i oni prijateljski, i oni u koje smo se kleli na vječnost, prepuni strahova i stida, zataje i nijekanja, da ne kažemo računica, neslućenoga lukavstva i uplašene sebičnost. Stidimo se svjedočiti za Krista ili svjedočiti za Kristove sužnje, Isusove pravednike i siromahe, obespravljene i proglašene “odrodima”. Pavao i nas s Timotejem potiče na “zlopaćenje” za evanđelje. U toj riječi je sadržana upornost i strpljivost. Pridružuje se hrabrosti, ljubavi i razboru.

Komu i zašto sluga beskorisni?

U odlomku Lukina evanđelja Isus nas potpuno razoružava u našoj vjeri. S učenicima i mi priznajemo malenost svoje vjere i molimo stalno da nam je “umnoži”. A onda i nama – gotovo na rubu ne samo naše pameti nego i naše vjere – kaže kad bismo imali vjere barem veličine zrna, mogli bismo presađivati dudove s kopna u more (dud koji ima snažno korijenje). I mnogi će se od nas uhvatiti ove nemoguće slike vjere, vjere kao stvaranje čuda, koju čak ni Isus nije prakticirao, tako da ćemo smetnuti s uma Isusovu jasnu riječ o malenosti naše vjere. A doista bio bi to “čudesan” svijet, svijet “čuda” male vjere?

A onda se, slijedeći dalje evanđelje – gotovo začuđujuće – kao prekida govor o vjeri koja bi, da je ima, bila kadra činiti nemoguće. Isus, naime, napušta govor o vjeri koja bi premještala dud i usmjerava govor o vjeri u neočekivanom smjeru, u najobičniju, najbanalniju svakodnevicu, na odnos između sluge i njegova gospodara. A voljeli bismo, pa tko ne bi, da nam je makar malo darovao od te “silne” vjere. Ih, što sve ne bismo i koga sve ne bismo premještali, i u koja sve “mrtva” mora presađivali, samo da nam je k’o zrno te vjere. Međutim, danas nam evanđelje kaže da nema vjere s čudima, nego postoji čudo vjere i to u našoj najobičnijoj svakodnevici. I to s ljudima, a ne s dudovima, i to s bližnjima, gospodarima, slugama i susjedima, s poslovima i služenjem i onda kada smo tako umorni, kad smo po cijeli dan (život) radili, i onda kada to nitko ne vidi, i onda kada su drugi, tko zna gdje bili i gdje sve nisu plandovali dok smo mi crnčili. I to Isus govori tako neumoljivo. I nije to nimalo lagana riječ, jer kako kada se sve završi, kada smo se toliko oko svega trudili, toliko nastojali, patili i zlopatili se, kako na koncu svega toga da kažemo – bez gorčine, bez imalo borbe za zasluge, bez samohvale, bez očekivanja nagrada i spomenica: sluga sam beskorisni, ništa nisam učinio što nisam bio dužan učiniti. I kazati to sebi – ne drugima – bez skrivene povrijeđenosti, bez glumljene velikodušnosti, bez pritajenih zlopamćenja – s ljubavlju i razborito, svjesno i slobodno. Koje bi to bilo čudo vjere!

Fra Ivan Šarčević

Sveti Franjo

Obraćeni trgovac, trubadur i vitez

Naši su nam roditelji – tako bi nekako trebalo biti – davali imena s razlogom; da ta imena nešto znače i za njih a i za nas. Nekada se našim imenima pridaju i neka druga imena ili pridjevi. Recimo, po mjestu rođenja i podrijetlu (Isus je nazvan i prikovan na križ s natpisom Nazarećanin) ili po nekoj drugoj oznaci: vjeri, naciji, poslu kojeg obavljamo (npr. za nekoga kažemo da je kršćanin, katolik, Hrvat, ili da je drvodjeljin sin, učiteljeva kći, ili uredski čovjek, ili majstor…). Usuđujemo se kazati da su katolici ove zemlje, Bosne i Hercegovine, a i ovoga kraja, posebno vezani za franjevce, odnosno za svetoga Franju Asiškoga. Iz kršćanske-katoličke perspektive, pa i šire, za sve građane ova je zemlja – kako god to netko želio obezvrijediti ili zanijekati – kršćanska, katolička i franjevačka zemlja.

Dvije svete, franjevačke zemlje

Za franjevce na poseban način postoje dvije važne zemlje: Palestina/Izrael, dakle Isusova zemlja, te ova zemlja, Bosna, Bosna i Hercegovina. U tim su dvjema zemljama, kao nigdje drugdje u svijetu, franjevci u kontinuitetu prisutni. U njima su ostajali sa svojim pukom i kad im vremena ni okolnosti uopće nisu bili naklonjeni, kada su mnogi odlazili, i kada na vlasti nije bila, kako se to ne samo kaže nego i nastoji učiniti, “njihova” – katolička vlast. Za bosanske franjevce Bosna (a onda i ovaj kraj) je posebna zemlja, jer dok su u Svetu Zemlju redovito dolazili franjevci (misionari) iz drugih krajeva svijeta, bosanski su franjevci zarana, još od srednjega vijeka, sastavni dio svoga naroda, domaći ljudi.

Dakle, imaju dvije svete zemlje i franjevačke zemlje. I ne toliko i najprije zbog zemlje, zemlja nije božanstvo ni fetiš, i ne toliko zbog fratara samih, nego zbog istine i pravde, i u konačnici zbog Onoga u čije su ime svjedočili ljudskost i vjeru, zbog Isusova imena, nasljedovanja njegova evanđelja po primjeru Franje Asiškoga. I ništa manje zbog blizine, vjernosti i odanosti svome puku. Sveta je zbog mnogo patnje koje su podnijeli ali ne samo franjevci i ne samo njihov katolički narod, nego svi ljudi ovih “nesretnih” zemalja, zemalja u kojima gotovo svi vjeruju i gdje se Boga nastoji gotovo rukama dodirnuti. Sveta je ova zemlja ne samo zbog patnje, nego i zbog radosti, zbog nade koja je nadvladavala tolika stradanja i podjele, zbog sloge i pomoći jedni drugima usprkos stalnim ratovima i ubijanjima, progonima i čišćenjima, zbog nade koju su franjevci dijelili sa svojim pukom i s drugim narodima i ljudima ove zemlje. Sveta je zemlja zbog blagoslova i dobrote, zbog ljudskosti i svjedočenja vjere pojedinaca koje se može naći rijetko drugdje u svijetu.

Što je Franjo nama?

No, složit ćemo se, ne možemo živjeti samo na baštini predšasnika. Ni mi franjevci. To sveto naslijeđe ne smijemo ni u kojem slučaju osiromašiti, pogotovo ne zanijekati kako smo svjedoci da se čini i u našem vremenu, kako od strane svih nacionalnih politika čišćenja od drugih (i hrvatske) tako i od nekih moćnih iz Crkve, vlastite Crkve; tako i od dijela franjevaca koji više nego evanđelje slijede svjetovni put nacionalne bojovnosti, dnevno-političkog i stranačkog koristoljublja, ili se u strahu povlače pa kao njihovo stado slijede svjetovne vođe. Zacijelo, neki su se umorili – jer nimalo nije lagano izdržati u opiranju kolektivnim zabludama; neki su posumnjali u svoju najzdraviju tradiciju, u sebe same, jer su – tako misle – već “izgubili” narod, narod je otišao za drugim vođama (kao da se to Isusu nije dogodilo), jer je – tako misle – u manjini njihov narod i ugrožen, pa i oni kao i njihovo stado daju se “zavoditi” politikom sile i moći, političarima koji sklapaju strateške ugovore s opakima poslije čega ne samo da je toga naroda sve manje, nego je još ugroženiji i dezolatniji.

Nikada nije bilo jednostavno biti čovjek, vjernik, franjevac. U ovakvoj zemlji pogotovo gdje se, kako kaže njezin najbolji pisac i “dram radosti dušom plaća” (I. Andrić). Bili su to rijetki, bili su to, biblijski kazano, kao “ostatak ostataka”. No, mi živimo u svome vremenu. I mi današnji, na blagdan sv. Franje, stojimo pred pitanjem tko je Franjo Asiški, odnosno još točnije, što to on znači za nas današnje franjevce, kršćane i katolike ove zemlje. Može nam, kao i u mnogim drugim stvarima izgledati suvišno to pitanje, jer sve nam je – većina nas misli – poznato. Ipak, kad god dođemo na euharistiju, na misu, kad se kao danas spominjemo nekoga sveca, važno bi bilo pronaći neku životnu poruku za nas danas. Naučili smo, naime, svece poštivati samo onoliko koliko vjerujemo da su nam moćni zagovornici kod Boga. Franjo Asiški u tom slučaju prolazi “loše”. Slabo mu se ljudi mole, nekako izgleda “slab” zagovonrik. Ali sveci su nam ne samo zagovornici nego i primjer, uzor života. A što tu tek reći? Jer imamo li uopće uzore u životu, primjere, ili od njih bježimo?  Što bismo uzeli iz Franjina života mi današnji ljudi?

Obraćenje od redovnog obraćenja

Znamo da je Franjo zaštitnik prirode, da je mirotvorac, da je siromašan, da je dobar prema svima. Kao da je njegova slika u našim očima postala i previše uljepšana, možda i daleka od nas, od stvarnosti našega svakodnevlja. I samom mi je, iako franjevcu, nezgodno govoriti o nekome koga je teško slijediti, jer je i čitavo vrijeme govorio kako ne treba njega slijediti nego Isusa Krista. I ne biti u svojim riječima i licemjeran a istodobno ne moći šutjeti. Ipak, valja sačuvati skromnost i inzistirati na Franjinoj jednostavnosti, na radikalnosti njegova nasljedovanja evanđelja Isusa Krista. Nažalost, i mi, neki današnji franjevci, odstupamo od Franjina puta, u franjevačkom habitu smo (nekarakter i hulje u oblandi svetoga ruha) ili kao članovi Franjevačkoga svjetovnoga reda, Frame, mašemo Franjinom karizmom, ali od nje praktično živimo daleko (hoćemo po siromaštvu ili po poslušnosti evanđelju!), jer nam djeluje previše jednostavna, malo, ili nam prečesto djeluje prezahtjevno pa se utapamo u neke druge duhovnosti, neke svjetovne igre i neozbiljnosti, ili u neko “veruganje” molitava i posebnih pobožnosti, podvodeći to pod Franjinu nakanu i franjevaštvo. Ili se utapamo u snagu i lukavstvo uniformiranja “velike Crkve” (Metz), jer svi smo mi “jednaki”.

Ipak bih progovorio nešto o Franjinom životu i to nečemu što se čini uvijek važnim i za mene osobno i za nas današnje ljude. Riječ je o Franjinu obraćenju. Riječ je o onome o čemu Isus toliko govori u evanđeljima i što toliko traži od svojih suvremenika – da se obrate. Ako netko misli da se ne treba obratiti, ili da to trebaju samo drugi, onda može zatvoriti i oči i uši na svaki spomen obraćenja. Ako pak netko misli da je obraćen, i tu se ne može ništa učiniti. A izgleda da je to naše stvarno stanje, stanje umišljene obraćenosti, farizejske pravednosti, dosegnute pravovjernosti. I doista, i na javnoj i crkvenoj sceni stalno se govori o obraćenima i pravovjernima. To stalno čitamo po novinama. U nas je, netom pred rat i u ovih zadnjih dvadesetak godina više obraćenja nego kroz čitavo prošlo stoljeće. Te obratio se ovaj, te obratila se ona… Toliko je obraćenja da nas više ništa ne iznenađuje, toliko da se jedva što mijenja.

Obraćenje kao promjena mišljenja

A kako stoji s Franjinim obraćenjem? Ponajprije valja kazati da je Franjo Asiški bio jedan normalan, prosječan mladić, ali unutarnje nemiran, nespokojan. Nemiran i nespokojan kao i drugi, ali svoj nemir i nespokoj nije brzo pripitomljavao polovičnim odgovorima. Nije bio ništa posebno, ni agresivan ni mlakonja. Nije živio – kako njegovi životopisci žele kazati da bi naglasili njegovo kasnije obraćenje i svetost – u razuzdanostima i grijesima. U tri riječi bi se dalo svesti tko je bio Franjo Asiški: trgovac, sin trgovca; zatim trubadur, volio je veselja i pjesme, posebno francuske šansone (ime mu to kaže, kršteno mu je ime Ivan); i bio je vitez. A njegovo obraćenje trajalo je dulje. Obraćenje nije točka u vremenu, legneš kao jedan a ustaneš kao drugi čovjek. Franjin nemir, njegovo nezadovoljstvo s vlastitim čovještvom i vlastitom vjerom trajali su barem nekoliko godina.

Još od one bitke između dvaju gradova, Peruđe i Asiza (1202), kada je Franjo uhapšen i dospio u zatvor, nadalo mu se pitanje koje ga nije puštalo: Tko si ti, a tko sam ja, Bože moj? Važno pitanje, nezaobilazno pitanje smisla vlastitoga identiteta. I od tada pa berem sljedećih pet-šest godina, ako ne i čitava života, trajat će njegovo nimalo lagano traženje.

Dakle, obraćenje je proces. Franjo ga ne može sam proizvesti, kako to činimo mi neki danas. Odlučimo se obratiti, pa se onda dajemo na “akciju”, na vanjsku strogoću, na nagomilavanje pobožnih vježbi i molitava, a u mišljenju ostajemo isti, stari ljudi. Obraćenje je ljudski čin, ali i duboko je dar, čin milost odozgor, Božji zahvat i čovjekova otvorenost Bogu koji se miješa pa i “smeta”, unosi smetnju u redovni život, u staro mišljenje. Franjo i luta u svom traženju (Sjetimo se kako mu s križa biva rečeno da popravi crkvu, pa se on daje na zidarske poslove.) Nikako nije miran, nije što bismo kazali, zadovoljan, unutarnje zadovoljan, i ne miri se s polovičnošću.

Franjo je izgleda u tom smislu, u smislu traženja bio iznad prosjeka. Ali to mu nije bilo dosta. Nije bilo dovoljno nasljedovati neke svoje ideje, kako mi redovito shvaćamo svoje promjene i obraćenja, pogotovo ona politička, kada se zamjene samo izvanjske forme, kada jednu partiju zamijenimo drugom, kada umjesto na neke sastanke idemo u crkvu, kada jedne neprijatelje zamijenimo drugima, kada bivše prijatelje pretvorimo u protivnike i neprijatelje… Rijetka su obraćenja, i mnoga su danas toliko izvikana, postala su medijska senzacija. A prava se obraćenja teško ili nikako vide. A ima ih. I za njih se saznaje nešto kasnije. Kao i za Franjino. Jer kad se Franjo počeo mijenjati, ni njegovi roditelji, pogotovo otac, ni braća, ni njegovi drugovi, nisu to razumjeli kao obraćenje. Za njih je to bila ludost. Čak su ga ismijavali, rugali mu se, pa i prezirali. Smatrali su neki da je poremetio pameću i srcem za nekom ženom. Obraćenje je u svakom slučaju proces.

Obraćenje je promjena društvenog položaja

A što Franjo čini u svom procesu obraćenju. Najviše se povlači u osamu, u molitvu, i gleda i sluša Isusa, s križa i iz evanđelja.  Što još čini? Ostavlja svoje stare navike, ostavlja oca, rodbinu. Ostavlja stare prijatelje, ali ih ne prezire. Nikada se – kao što je to u nas – Franjo (kao i Pavao) – nije okomio na one s kojima je prije “slatko” drugovao. Bio je čovjek razumijevanja, poštivanja i ostavljanja slobode drugima. Najvažnije u Franjinu obraćenju jest to što Franjo mijenja društveni položaj, socijalni status, onodobni jezikom kazano – mijenja stalež. Ostavlja stalež plemenitaša, privilegiranih, i pribraja se onima koji nisu uključeni ni u koji stalež, koji su društveno marginalizirani – na koje nitko ne računa, niti ih gdje ubraja. No, ne mijenja Franjo toliko svoju osobu, svoju ličnost, svoju narav, kako mi uobičajeno razumijevamo obraćenje, nego sve ono što ima, usmjerava u posve drugom pravcu.

Franjo mijenja društveni položaj. On nije više trgovac, on nije više trubadur, on nije više vitez. Odnosno, bolje kazano, on sve to ostaje ali sada postaje Božji trgovac, Božji trubadur i Božji vitez. On sve one najvažnije osobine trgovca, trubadura i viteza zadržava. On ne mijenja svoju narav, on ne vrši nasilje nad njom.

Nije mala stvar bila biti uspješan trgovac. Valjalo je ne samo znati račun nego i “psihologiju”, dušu kupaca. Nije mala stvar bila ni biti trubadur. Valjalo je ne samo znati pjevati i zabavljati, nego nositi opuštenost i razigranost života, znati uveseljavati druge. Nije mala stvar bila ni biti vitez, trebalo je za viteza mnogo odricanja od divljeg ponašanja, trebalo je naučiti primjereno dvorsko ponašanje, uljuđenost i plemenitaštvo, ali i odlučnost i snagu da se stigne do postavljena cilja.

Franjo postaje Božji trgovac, jer umjesto novca želi steći i namaći ljudskost i vrhunac vjere u nasljedovanju Isusa Krista, njegovo evanđelje. I za taj dragocjeni biser, kako i piše u evanđelju, kao vrhunski trgovac, spreman je sve dati, sve ostaviti i prodati. On ostavlja trgovinu, radnju svoga oca, platna i sukna. Ali ništa ne ostavlja ako se onamo za što se odlučuje ne vidi bolje, vrjednije, dragocjenije (umjesto novca i bogatstva – siromaštvo i sloboda Isusova evanđelja). Mudrošću trgovca Franjo susreće i ljude, od prosjaka do pape i sultana. Tom mudrošću nastoji organizirati svoju zajednicu, bratstvo; njome prepoznaje dušu svakoga svoga brata sljedbenika.

On u svom obraćenju postaje Božji trubadur, veseljak, jer raduje se životu i u nemanju. On ostavlja trubadurska sijela, ali i dalje trubadurskim veseljem može se veseliti i kada nema što jesti, u nevoljama – kako on kaže – i onim krajnjim nedaćama sačuvava radost života, opuštenost, pjesmu i smijeh. On se raduje životu i kada su okolnosti teške, a znamo da ljudi patnici znaju biti veseliji od onih bez patnje, od onih imućnijih. On živi poput Isusovih ptica i ljiljana, oslonjen na Boga a ne na moć, ugled i vlast.

Franjo postaje i Božji vitez, jer uljudnošću i lijepim ponašanjem odnosi se prema ljudima i ženama, prema djeci i starcima. On ostavlja vitešku opremu, i kacigu i mač, štoviše, ostavlja se borbe i viteških, križarskih ratova, ali ne napušta uglađeno ponašanje, viteških duh. On duhom viteza, odlučnošću vojnika, pridobiva i osvaja ljude; viteškom snagom ne odstupa sa svoga puta; istom se snagom, jasno i oštro, suprotstavlja svakome tko umanjuje evanđeoski ideal.

Od prezira do pogleda ljubavi

No, ostaje nepotpuno Franjino obraćenje ako se ne uključi njegov presudni moment o kojem govori sam Franjo. Riječ je o temeljnoj prekretnici u njegovom traženju, u njegovom nasljedovanju Isusova evanđelja. U svom jedinstvenom spisu, u svojoj Oporuci, Franjo govori o tom presudnom momentu svoga obraćenja. [Nije riječ o svakodnevnoj oporuci. O oporuci koju ljudi redovito ostavljaju i čiji je sadržaj materijalno nasljedstvo, bankovne knjižice, imanja, stan, automobil. Oko ostavštine i oporuka često nastaju teški sukobi. Nije različito ni u Crkvi, sa svećenicima i među franjevcima. Pitamo li se što bismo mi ostavili? Što ćemo ostaviti? Imamo li kakvu autentičnu poruku svojim bližnjima?] Franjo svojoj braći, u godini svoje smrti, 1226., ostavlja posljednje svjedočanstvo života. I tu progovara o vrhuncu svoga obraćenja. Za njega, za taj svoj životni put kaže da mu nitko nije pokazao što treba činiti, nego mu je sam Gospodin pokazao što treba činiti. Bog mu je na put stavio gubavce, one koje je prezirao.

Sav put od onoga glavnog pitanja (smisla života): Tko si ti, a tko sam ja, Bože moj!, preko iskustva Isusova križa da popravi crkvu, onoga uvida da: Ljubav nije ljubljena, preko onih riječi iz evanđelja da sve treba ostaviti i biti putujući siromašni propovjednik, sve to još nije vrhunac obraćenja. Onoga trenutka kada Franjo susreće gubavca i ne može ga zaobići, kada kaže da mu gubavci, oni koji su mu do tada bili mrski, odvratni, od kojih je bježao, da su mu postali dragi i privlačni; onda kada u prezrenima prepoznaje lice samoga Gospodina Isusa, on može kazati da napušta svijet i svoje uobičajeno ponašanje, naviknuto svjetovno vladanje. On se počinje vladati prema evanđelju: ponajviše u odnosu na ono što mu je mrsko, neprijateljsko, što treba izbjegavati. On ostaje u svijetu, ali ponaša se drukčije, dakle, evanđeoski, obraćenički, počinje stvarno i radikalno nasljedovati Isusa Krista.

Promjena pogleda – promjena duše

Isus traži i od nas obraćenje. Bog koga Isus objavljuje i u kojeg kažemo da vjerujemo, želi našu duboku promjenu, promjenu mišljenja, promjenu pogleda na sebe, život, bližnje i druge ljude. Franjo mijenja svoj pogled, svoje oči, svoje ogledalo duše. Promijenio je svoj požudnički pogled za novcem, za ženama, za vlašću, za vladanjem nad drugima. Franjo mijenja svoj pogled prema stvarima, prema svemu stvorenju. On postaje čovjek iskrena pogleda, pogleda ljubavi. Nije to pogled one duhovnosti koji se “obara” u sebe, koji samo sebe pretražuje, pogled koji vidi samo svoju molitvu i samousavršavanje. Nije to ni pogled koji je nezainteresiran, koji u svojoj molitvi, meditaciji i kontemplaciji ne primjećuje tuđe grijehe, slabosti ili mane; koji se ne odlučuje za istinu, pravdu i mir. To je vrhunski pogled koji iz prezira (koji je gori od mržnje: mržnja uvažava drugoga i kada ga ne voli; prezir oduzima svako dostojanstvo drugome, drugoga obescjenjuje i pretvara u “ništariju”) postaje pogled ljubavi i zagrljaja.

Ako volimo samo one koji nas vole, šta to ima novo na ovoj zemlji – zar ne odzvanjaju ove Isusove riječi u Franjinom obraćenju. Isus nastavlja: ako vaša pravednost ne bude veće od pravednosti licemjera vjernika, ako ne ljubite i ne molite za one koji vas ne vole, koji vas progone, koji su vam neprijatelji, uzaludno je vaše kršćanstvo; svijet ostaje u starim navikama i okvirima, ništa se ne mijenja ni u vama ni oko vas. Nema sumnje, ovo je najteže vršiti. U svakome od nas na svaki ovakav Isusov poziv odgovara naša uobičajena buka samoopravdavanja: pa previše je govora o ljubavi prema neprijatelju, previše je te naivnosti i ljubavne patetike. Kad će on ili oni meni i nama oprostiti!? Svijet tako nastavlja ići svojim utabanim putem moći, lukavstva i sebičnosti.

Franjo i njegova poruka nisu paralelan svijet, ni paralelna Crkva spomenutom općem putu. To je malo gorušičino zrno, kvasac, svjetlo našim stazama u središtu svijeta, u srcu Crkve, u konretnoj svakodnevici. Naravno, povijest pokazuje, Franjo je, ne za sve, ne za sve biskupe, svećenike, ni za sve svoje franjevce, nego za manjinu jedan od najvećih kršćana, jedan od najomiljenijih ljudi u povijesti čovječanstva. Od srednjega vijeka do danas, među tim malobrojnim vjernicima i “nevjernicima”, a njihov snaga i leži u malenosti i malobrojnosti, sve do papa (Ivan XIII. prije sazivanja II. vatikanskoga sabora išao je moliti u Asiz; Ivan Pavao II. sazvao je jedinstveni susret u Asizu 1986. predstavnike svih religija svijeta; sadašnji papa je uzeo Franjino ime). Nikome, ni nama franjevcima, u ovoj zemlji, Franjina baština kroz djelovanje tolikih franjevaca nije samo nepotrošivi duhovni kapital i prazni ponos nego obaveza, obaveza evanđeoskoga obraćenja, Isusov poziv svakome osobno da autentično i samostalno slijedi evanđelje.

Franjo je promijenio svoj pogled ali i pogled Crkve, kršćana, pogled ljudi uopće. To je najteže u obraćenju. Radikalno promijeniti pogled, dakle dušu i nutrinu prema svima koje se prezire: od gubavaca (siromaha) – socijalno isključenih; do krivovjernika, heretika – onih koje je Crkva (nacija i društvo) isključila kao otpadnike i odrode, izdajnike i krivovjernike; do pogleda na muslimane (ondašnje najveće neprijatelje) i sve koje se smatra “sotonama” i nevjernicima, sve koje se prezire zbog tobožnje kulturne i civilizacijske zaostalosti. Franjina oporuka glasi: najvažnije je u nasljedovanju Isusova evanđelja ono obraćenje po kojem se djelotvorno počinje ljubiti sve ono i sve one koji po uobičajenom mišljenju treba mrziti i prezirati.

________________________________________________________________

Molitva vjernika

Braćo i sestre, okupljeni na zajedničku proslavu svetoga Franje (zaštitnika naše župe i) uzora kršćanskoga života, pomolimo se Gospodinu za mir u svijetu, za povjerenje među ljudima u našoj zemlji, za sklad u našim obiteljima, za pokojne i za naše obraćenje:

• Za sve kršćane, za papu Franju, biskupa Vinka, za sve svećenike, franjevce i redovnike, za sve vjeroučitelje da pozorno slušaju, vjerno propovijedaju i u životu provode Isusovo evanđelje, molimo te
• Za državnike, političare, vođe naroda i stranaka da se ostave sebičnih računica, zavođenja i iskorištavanja svojih naroda te nađu miroljubivo rješenje za sve ljude ove zemlje, molimo te
• Za sve naše obitelji da žive u slozi i poštivanju, poštenu radu i pomoći. Neka se nitko ne osjeća suvišnim, iskorištenim i ostavljenim, molimo te
• Za mlade da ne prihvaćaju poluodgovore na smisao života, da se ne mire s prosječnošću, da ne odustaju od viših vrednota i ideala, molimo te
• Za sve one koji su se našli na stranputicama života, u grijesima alkohola, droge, prostitucije, krađe, laži i drugoga nečovještva, da povjeruju kako nema toga grešnoga puta s kojega se ne možemo obratiti, molimo te
• Za sve pokojne da ih obdariš puninom života, da sve njihove zemaljske nemire i čežnje blagosloviše svojom radošću, molimo te

Hvala ti, Gospodine, što si nam dao slaviti ovaj dan. Poput svetoga Franje i mi ti želimo kazati: Hvaljen budi, Gospodine moj, za braću sunce i mjesec, vjetar i zvijezde, za ovu zemlju, za braću i sestre, ljude, naše bližnje i susjede, za sve patnike i stradalnike, za sve radosne stanovnike koji šire mir, prelaze granice nepravednih podjela i žive za bližnje. Hvaljen budi za sva dobra koja si nam podario preko svetoga Franje i franjevaca. Hvaljen budi, Gospodine, milosrdni Oče, za svoga Sina, našega brata i Spasitelja Isusa Krista, po sve vijeke vjekova.

Fra Ivan Šarčević