U čas kad i ne mislimo

I. nedjelja Došašća – A

Iz 2,1-5; Rim 13,11-14; Mt 24,37-44

Došašće je kalendarski počelo. Izvanjski još prije. Na Zapadu još prije nekoliko tjedana, jer su trgovci i prije mjesec dana istaknuli svoje reklame, razastrli stolove i najavili rasprodaju. Oni se vode načelom trgovačkog vremena u kojem je važno privući i osvojiti kupca, dati mu priliku, povoljno vrijeme (kairos) da se osjeti pozvan da staru čežnju adventske pripreme “zatomljuje” novim potrebama. Ništa novo. Tako se uvijek radilo i radit će se.

No, što to nudi Crkva u crkvi? I u Crkvi neki slijede “svjetovni put”. Organiziraju sajmove i razne priredbe. I oni koriste “priliku” – osvajaju kupce, trguju i zarađuju. Ne propušta se, naravno, na vidno mjesto staviti adventski vijenac s četiri svijeće (četiri tjedna/četiri nedjelje do Božića) i učiniti štošta drugoga. I lijepoga. Mnogi se ustaju rano i hvalevrijedno pohađaju mise zornice. No, ipak, što to stoji iza i ispod svih tih vanjskih priprema i priredbi gledano iz kuta vjere?

Ako pažljivo čitamo biblijska čitanja prve kao i drugih nedjelja Došašća, ne čini li se da njihova ozbiljnost i pozivi, njihova očekivanja i nade idu nekim drukčijim smjerom od naših uobičajenih adventskih aktivnosti? Zar ne traže nešto više od redovnoga? U svakom slučaju pozivanje na Boga, na Božju riječ, ne znači navlačenje na lice maske strogoće, nikakve manihejske osude konzumerističkog svijeta i ljudske radosti kupovanja i darivanja. Niti se zagovara, kao u neka stara vremena (od spomendana Sv. Martina do Božića), strogi post i odricanja od veselja. Riječ je o tome da se ne propusti ono bitno, da se poruka Došašća ne zagubi na policama supermarketskih ponuda.

Usred adventskih uobičajenosti

A što bi bilo bitno za Došašće? Složit ćemo se da je Došašće vrijeme koje odiše nadom, očekivanjem, pripremom za Božji dolazak. Mogli bismo njegovu glavnu poruku (temu) izraziti riječima i današnjih biblijskih čitanja: budnost za Božji dolazak u našu pojedinačnu i zajedničku povijest. Radi se naravno o Božjem dolasku u Isusu iz Nazareta; radi se i o Božjem dolasku na kraju vremena, ali još više riječ je o Božjem dolasku u našu svakodnevnicu, u pojedinačnu povijest i povijest našu zajedničku, u naše međuljudske odnose. Jer upravo tu treba Bog stići, upravo ga treba pustiti da nas pohodi u običnostima naših dana, i u svim adventskim pospremanjima i pripremama.

A naša je običnost prepuna svakovrsnih htijenja, očekivanja, posebno patnji, patnji u nama i oko nas. Prepuna je i naših ljudskih laži, obmana i grijeha, malih zloća i bezočnih nepravdi koje činimo jedni drugima. Puno nas je depresivnih i ravnodušnih za mogućnost promjene na bolje. Mnoštvo je ljudi koji su na rubu ljudskosti, ako ne i beznađa, koje ne pokreće ni nada ni stvarno očekivanje. Živi se kao da se ne živi, s prepuno računica i spletkarenja. S prepuno naših ljudskih izvanjskosti kao da Bog još nije stigao u naš svijet, ili, ako je i došao, to je, smatramo, bilo “davno”, a sada je digao ruke od svijeta i od nas u njemu. Što ustvari kažu današnja čitanja u vezi s budnošću i Božjim dolaskom?

Sadašnjost iz Božje budućnosti

Izaija, veliki prorok nade, u svome viđenju govori što će se dogoditi na kraju danā. Upravo imajući u vidu konac povijesti, budući život, smatra ovaj Božji prorok, valja uređivati sadašnji život i odnose. Ljudi i narodi, veli Izaija, nagrnut će na kraju vremena sa svih strana svijeta na Božju goru, u Božji dom da slušaju Boga, da nauče njegove putove i da po njima hode.

Izaijine riječi djeluju optimistično, reći će mnogi od nas utopljeni u realpolitičke računice. Iluzorne su. Pa to je utopija. I doista, zar ne zvuče nestvarno i za globalni i za naš “balkanski” kontekst Izaijine riječi da “više narod neće dizati mača protiv naroda nit se učit ratovanju”? Kako će to biti ako se jedini smisao nalazi u neprestanom sukobljavanju, ako se za život bezuvjetno nekoga mora mrziti, a mirotvorce nazivati zlodusima, izdajnicima i kvislinzima? Zar ne izgleda krajnje ironično, uzaludno, pa i besmisleno i to što je nigdje drugdje nego na zgradu Ujedinjenih Nacija stavljena rečenica iz današnjeg Izaijina čitanja: “Prekovat će mačeve u plugove. Neće se više učiti ratovanju”? Ma tko će to učinti? I zašto?

Ne, ništa nije ironično niti utopijsko. Riječ je o našem ljudskom licemjerju, pogotovo farizejizmu vjernika. I o mržnji koju ne smijemo sebi priznati nego je učitavamo jedino drugima. Kako samo prazno zvuče i mnoge mirotvorne riječi koje demantira mrziteljska praksa njihovih govornika. Kako su samo ugroženi oni koji pod krinkom lažne ugroženosti pretvaraju nedužne u svoje mrzitelje i neprijatelje. Kako isprazno odjekuju riječi ljubavi prema neprijateljima kod onih kojima i Bog “mora” služiti da bi sakrili svoju izopačenost i laž. Bog – Isus je to pokazao ne silazeći s križa – milosrdno šuti, ne sudjeluje u našim ljudskim mjerenjima.

Priprema za Božji dolazak nipošto nije samo deklarativno pozivanje na Boga, ni na davno prošli događaj Božjeg utjelovljenja, nije nikakvo izvanjsko očekivanje da drugi umjesto nas poboljšaju našu situaciju, nego osobno i aktivno zalaganje za mir među konkretnim ljudima i narodima, među najbližima. Tu nas ne može opravdati ono krajnje pokvareno i licemjerno “neznanje” kojim se pravdaju svi lažljivi hedonisti i sitne pobožnjačke duše. Izlazak iz naših ljudskih tama, jasan je Izaijin poziv, te hod u Gospodnjoj svjetlosti, u svjetlosti mirotvorstva i neodustajanje od borbe protiv nasilja, ratovanja i nepravdi nanesenih drugom, smisao je života kao došašća, kao priprave za Božji dolazak među nas ljude.

Sad je čas

I Pavao, apostol narodā, u drugom čitanju, u Poslanici Rimljanima, poziva kršćane na ozbiljno prihvaćanje “sadašnjega časa”, na nepropuštanje prilike spasenja, na kairos – na Božji pohod baš u ovom trenutku. Nema odgađanja. A neki svoj promašeni kairos nikako ne mogu priznati pa još više svoju zloću prebacuju na druge. Kršćanin je – Pavao to tako dobro razumije i svjedoči – čovjek koji se ne kocka s vremenom, koji svoju vjeru ne suspendira za neka posebna ili kritična vremena. Kršćanin nije čovjek koji ubrzava povijest, jer nju i Bog vodi. Ali kršćanin nije ni čovjek samo iznimnih prilika i akcija. On ne kalkulira kada se radi o nepravdi prema drugome. Zato se valja pokazati čovjekom – sada. Vjera u Krista nije kršćaninu ukras, pozivanje na njegovo evanđelje nikakva društvena povlastica niti ikakvo sredstvo da prokrijumčari svoju lošu ljudskost kako bi se predstavio boljim nego što jest. Slijedeći Pavla, možemo kazati da kršćanin svoju vjeru živi u običnosti svojih dana, ovdje i sada, opušteno budan, u trajnom odnosu s Gospodinom, s onim egzistencijalnim pitanjem: Što bi moj Gospodin sad rekao? Što bi Isus na mom mjestu učinio?

Jedna od Pavlovih središnjih poruka i glasi da se kršćanin treba zaodjenuti Gospodinom Isusom Kristom. Na drugim mjestima to izražava riječima o suobličavanju s Kristom. Zaodjenuti se Gospodinom znači nasljedovanje Isusa. Pavao traži da se u svijetu ne imitira svijet, da se ostavi sanjanje, djela tame, sva djela opijanja, bludništva i razvratništva, svađe, ljubomore i zavisti, jednom riječju sva velika briga za “tijelo” te da se prepozna trenutak ispita vjere u Krista. To naravno ne znači nikakvi tmurni asketizam, život bez radosti. Nego razumijevanje svakoga trenutka kao prilike spasenja, kao kairosa dobrote, što čini čovjeka manje upetljana u brige za sebe i u ovosvjetske sukobe, premda pritom neće biti lišen patnje, prezira i progona. Kršćanin nipošto nije čovjek bez radosti. Naprotiv! Riječ je o drukčijoj radosti od ekstremnih ludovanja kao i namještenih duhovnih euforija. Riječ je o radosti koja niče iz odgovornosti i ljubavi, koja, dakle, nije lišena muke, ali koja se nada da Božja objava u Kristu svoju puninu dosiže u učinjenoj radosti bližnjima, baš iz oblačenja Kristove evanđeoske odjeće a ne odjeće naših požuda i pustih sebičnih želja.

Ako i prokockamo priliku, Bog dolazi

Vrhunac poziva na budnost u običnostima života izražava Isus u današnjem odlomku iz Matejeva evanđelja. Isus koristi sliku Noina vremena i sliku kradljivca kako bi označio dolazak Sina Čovječjeg na koncu vremena. No, i ovdje valja shvatiti da sadašnjost trebamo živjeti iz budućnosti, iz tog nepredvidivog kraja, odnosno neočekivanog Božjeg dolaska. U Noino vrijeme potop nitko nije očekivao. Kradljivca, također, malo tko dočeka budan. Svaki ulazak Boga u našu osobnu i opću povijest je slobodan i otajstven, zaogrnut tajnom i neproračunatošću. Jedni povjeruju, drugi ne povjeruju. Tako se uostalom Bog stalno objavljivao i objavljuje u povijesti, pojedinačnoj i općoj. Tako se, uostalom, nepredvidivo i otajstveno, očitovao u Isusu iz Nazareta. Tako Bog u Isusu, i u njegovoj braći i sestrama, nadolazi u naše svakodnevicu, u naše osobne živote.

Kada bi se znao ili mogao proračunati Božji dolazak, sve bi bilo lakše. Bog se, međutim, ne nameće kao prisila, nego kao sloboda i slobodna odluka. Božji dolazak u naš život ne događa se ni kao prijetnja; on od nas ne traži Damoklovu ljeporječivost niti se kao prijetnja, slična Damoklovu maču, nadvija nad glavom da nas ustraši pri svakom iskoraku ili ljudskom veselju. Bog nije sveprisutni glas opasnosti od neprijatelja, terorista i smrti. Bog ne plaši. Bog je jednostavno darivanje smisla kojeg slobodno možemo prihvatiti ili odbaciti. Bog je osoba koja se u oslobađajućoj istini nudi kao nikada prepoznati prijatelj koji nam želi bolje od nas samih.

Ako prokockamo priliku, ako ne budemo budni za njegov dolazak, neće svijet propasti, niti će Bog ustati da nas kazni ili satre u zemlju. Štoviše, svjedoci smo i kod sebe i kod drugih da se uz mnoštvo prokockanih prilika Božjega dolaska može biti bez grižnje savjesti i mirno spavati. I možemo čak biti podržavani i uljuljavani od drugih ljudi. Bog “ne reagira”. Može se nastaviti u opijenostima i razvratnostima, brigama i sukobima, spletkama i mržnjama ovoga svijeta. I s umišljajem dobre moralnosti i dobre vjere, Bog će, unatoč svom tom našem zakazivanju, i dalje dolaziti k nama. On sebe neće zanijekati. Isus će i dalje kucati na naša vrata. No, čini se, ako “prespavamo” ili hotimično prokockamo više prilika, onih važnih, što više otežemo susret s Isusom, bit ćemo sve više okradeni u svojoj ljudskosti; naše će uši sve manje moći razaznati Isusovo kucanje među tolikim “adventskim” ponudama, postat čemo slijepi za istinu drugoga.

U konačnici, nije sva naša nevolja u jednoj ili nekoliko prokockanih prilika, nego u tvrdokornom ustrajavanju u nebudnosti, u onom konstantno njegovanju oholosti kako smo ispravno postupili a zapravo nismo. Bili smo neljudi. Nije, dakle, sva naša nesreća u počinjenom grijehu, izdaji i zataji Boga u bližnjem, nego u našem “nekarakteru”, u ustrajavanju da je naš “san”, naša “pijanka” pravi trezveni život, naš “grijeh” jedini način dobroga djelovanja i vjerovanja. Postati budan, očekivati Božji dolazak, znači ostaviti se lažnog “nevinog neznanja”, sebične ravnodušnosti i zaspale savjesti; znači obratiti se sa stranputice koju smatramo jedinim pravim putom.

Bog nam se i ovoga časa nudi. “U čas kad i ne mislimo.” Dolazi tiho. Tajnovito. Evo Isusa, kuca na naša vrata i ovoga trenutka. Gotovo nečujno. Moguće je i prevariti se, jer puno je buke oko nas a i mi smo umorni za razlikovanje. Valja uzeti vremena, treba se osloboditi “briga za tijelo”, valja mu posvetiti pažnju, ugostiti ga, slušati ga – na neoročeno vrijeme, mnogo duže od Došašća.

Fra Ivan Šarčević

KRIST KRALJ

XXXIV. nedjelja kroz godinu C

Lk 23,35-43

Krist Kralj! Kako to zvuči? Gordo? Zaostalo? Promašeno? U svakom slučaju ako i shvatljivo, onda paradoksalno, slično u mnogo čemu samoj vjeri. Jer u svijetu, toliko je malo kraljeva i kraljica, a ako ih ima, njihovo je značenje simboličko, relikt su tradicije. A s Isusom, još paradoksalnije, jer on je kralj na križu? Dȁ, ponekad netko za sebe ili netko nekome za “razmetljivo” ili “majestetično” držanje ili da mu se dodvori kaže da je kralj/kraljica, car. A to s Isusom, kao i neka druga tituliranja, nema baš nikakve veze.

Svetkovinom Krista Kralja završavamo liturgijsku godinu. Ona je kruna puta koji počinje došašćem. Svetkovina je to novijeg datuma. Ustanovljena je početkom prošloga stoljeća (Pio XI, 1925.), nakon I. svjetskoga rata, nakon velike klaonice čovječanstva, kada su padala carstva i kraljevstva, i vjernici pozivani da si posvijeste značenje zemaljskih vladara i Krista, drukčijeg od svih. No, nitko, pa ni kršćani i nijedna kršćanska crkva nisu lišeni rizičnoga vezanja za svjetovne tvorevine, bile one kraljevine, “demokratske” države, stranke ili političke ideologije. Iznimno je umijeće i stvar razborite vjere biti u svijetu, biti angažirano unutar društvenoga poretka, a ponašati se kraljevski, onako kako je to Isus činio. Nije dakle rješenje bijeg iz svijeta niti radikalna revolucija, ni prezriva kritika svih ljudskih institucija, a nipošto podržavanje postojećega stanja, pogotovo ne teokratska vladavina (spoj trona i oltara), nego postojano zalaganje za preobrazbu odnosa – djelovanje poput soli, kvasca i svjetla, kako Isus traži od svojih učenika – svaki puta kada naše institucije i strukture – političke, religijske, kulturne, obrazovne … – nisu u službi čovjeka, nego čovjeka orobljuju i ponižavaju.

Kralj Božjeg kraljevstva

Imenovanje Isusa kraljem ima svoje utemeljenje u evanđelju, u Isusovom životu. Nasuprot ljudskim društvenim tvorevinama u kojima ljudi jedni druge iskorištavaju ili mrze, preziru, tjeraju u ropstvo, Isus naviješta i uspostavlja Božje kraljevstvo. To kraljevstvo nije nikakva teritorijalna ni vojna ni birokratska kategorija. Riječ je o radikalno novim odnosima među ljudima. Isus nije svjetovni kralj, nije vojskovođa, nije tehnokrat. On je očitovanje milosrdnoga Boga čiji je najveći zahtjev da među ljudima zavlada ljubav, i to čak i prema neprijateljima. Najveća novost Božjeg kraljevanja koju je tražio Isusu od svojih učenika jest da se obrate od onog prirodno ljudskog ponašanja: da od bližnjega (od čovjeka) čine dalekoga i neprijatelja. Isus naviješta  i ostvaruje krajnju novost, paradoksalnu radosnu vijest: od grešnika, tuđinca i neprijatelja činiti bližnjega i brata.

U svojoj osobi Isus ostvaruje tu novu Božju vladavinu. Poruka o Božjem kraljevstvu,  svjedoče njegovi evanđelisti, postao je on sam. Poruka i osoba su se poistovjetile. To se, međutim, nikako nije svidjelo čuvarima znanja i zakona, vjere i vlasti, poglavarima i uglednicima u njegovu narodu. Od odbacivanja poruke prešli su na odbacivanje osobe. Budući da ga nisu mogli ušutkati niti ukloniti, nisu imali takve ovlasti, smislili su opaki plan – kako to izopačeni “religiozni stručnjaci” čine kroz svu povijest. Njegovu poruku o Božjem kraljevstvu iz prostora vjere lukavo su premjestili na svjetovno, političko područje. Optužili su ga – kako to nepogrešivo čine svi “ugroženi” za svoju stolicu – da dijeli i buni narod, da se proglašava kraljem i time čini najveći “zločin” – protivi se jedinom vladaru, rimskome caru. Religiozne optužbe da krši Toru i bogohuli, obukli su u najgoru optužbu da uzurpira vlast. Zato mu Pilat i prišiva na križ ploču s njegovom krivnjom, razlogom zašto je raspet: Isus Nazarećanin kralj židovski (Iesus Nazarenus Rex Iudaeorum – INRI). Židovski prvaci traže da se stavi da je Isus tako kazao, a ne da oni njega takvim smatraju, dakle da je samoproglašeni kralj Židova. Pilat ne popravlja učinjeno.

Izrugani i prezreni kralj

A ništa Isus nije imao od svjetovnoga vladara, ni zemlje, ni dvora, ni vojske, ni dvorske posluge, ni kraljevskih insignija, ni birača ni naroda, nijedne institucije koja bi stala iza njega, a povrh svega nikakve ambicije, ni one skrivene, ili “poslanja” da vlada. I nikakvih pretenzija da zauzme ičije vladarsko mjesto.

Ovaj odlomak s kraja Lukina evanđelja baš govori o tome kakav je Isus kralj. Upravo takav da mu ni po čemu ne može stajati kraljevska titula. Raspet je nedužan, izrugan i prezren. No, ako je Bog svemoguć, kako u tom krajnjem poniženju prepoznati vrhunac Božje objave? I još kazati za Isusa da je kralj? I komu?

Prezasićeni svakovrsnim patnjama, što vlastitim što tuđim, svakodnevno bombardirani bezbrojnim vijestima o ljudskim nevoljama i tragedijama, u tom mnoštvu negativnoga, možda oslijepimo i oglušimo na patnje nedužnih, na “kraljevske” nepravde. Nismo li postali previše hladni ili selektivno suosjećajni? Nije li i značenje Kristova križa izblijedjelo pred našim ljudskim patnjama ili smo ga snizili u običnost davnih događaja? Ovaj “kralj”, Isus Krist, je nemoćan, a mi igramo na moć, na vlast nad drugima. Čak i njega i njegov križ koristimo da pokažemo vlast nad drugima.

Isus je, piše Luka, ponižen, trostruko. Najprije mu se podruguju glavari s narodom. I njihova se poruga tiče njegova temeljnoga poslanja, spasenja: druge je spasio, a sebe ne može. A gradio se Božjim pomazanikom, Mesijom, Kristom, a ništa božansko ne čini.

Uzimamo li ovu činjenicu ruganja ozbiljno? Možda zaključujemo, hajde to su tamo neki glavari, ali naši nisu takvi. Ni naš narod. Bože sačuvaj! Mi to nikad svome Isusu ne bismo napravili. Jer naši glavari i naš narod i mi s njima ispovijedamo Isusa kao Mesiju, Spasitelja, Krista, i mnogo više – Sina Božjeg. Mi ga “nikada” nismo napustili. Pa ni naši vojnici, oni se ne bi kao oni rimski – kao druga skupina izrugivača – iživljavali  nad njim i nudili mu ocat umjesto vode.

Dȁ, ni naši glavari, ni naš narod, ni naši vojnici, ni mi s njima, nikada … Ali, u stvarnosti, u praksi? Koliko je uistinu naš Isus raspeti kralj, kralj ljubavi i nedužnosti, a koliko su to naše skučene predodžbe i slike o njemu. Nismo li ga ipak učinili slugom naših zemaljskih projekata kraljevanja, nismo li ga našim križevima izložili porugama svaki put kada bezosjećajni mimoilazimo patnju naših bližnjih, kada okrećemo glavu i primirujemo savjest na nepravde i nedužna stradanja ljudi oko nas? I tuđinaca, i onih “nenaših”? Kako bi doista Isus prošao pored takvih ljudi? Nismo li od Kralja učinili zadnju porugu?

Puno križeva a jedan kralj

Luka, kao i drugi evanđelisti, izvještava da su na Golgoti s Isusom bila raspeta još dva čovjeka, i to dva razbojnika. Za (rimsku) vlast nema razlika među križevima. No, svaki od raspetih sa svoga križa drukčije se odnosi prema sebi, svome životu i suraspetima. Svaki se drukčije odnosi i prema “kralju”, prema Isusu. Ima dakle više križeva, i na Golgoti. Nisu svi križevi isti. Ima i razbojničkih. S onoga jednog upućena je treća, ista poruka kao i ona glavara, naroda i vojnika. Taj razbojnik pogrđuje Isusa i očekuje od njega čudo. On se ne susreće sa sobom i svojom krivnjom. Njemu je Isus samo ono što je o njemu čuo od drugih, od glavara, naroda i vojnika – čudotvorac, onaj koji se osvećuje svojim “neprijateljima” (farizejima, svećenicima, pismoznancima, poglavarima), koji hoće vlast i dokazuje svoju moć.

Ipak, onaj drugi razbojnik, u tradiciji nazvan Dizma, prekorava svoga sudruga, vraća ga na istinu njihova zločina, na njihovo kršenje pravde i poziva ga da se pred Bogom sabere i uvidi tko su stvarno oni a tko Isus. I prije nego zamoli Isusa za smilovanje, on izražava ono najvažnije u ljudskim relacijama: priznaje svoju grešnost i izražava sućut prema nedužnom Isusu. Dok se njegov sudrug u graničnoj situaciji, u situaciji pred smrt, ne susreće sa sobom, dok ga Isus zanima samo kao mogući čudotvorac, ovaj drugi ne zaboravlja na najveće čudo, čudo priznanja vlastite grešnosti i suosjećanje s nedužnim, čudo prepoznavanja dobrote u nepravedno Raspetom.

Isus, u boli, kako izvještava Luka, ostaje miran. Ništa ne dokazuje svojim izrugivačima i “vjernicima čudesa”. I ne osuđuje ih, jer dok god žive imaju šansu. I u najtežim situacijama Isus naviješta Boga novoga početka. Poručuje da nema toga grijeha, nema te tmine i mraka zla iz kojeg nema izlaza. Ali to se čini u radikalno osobnom činu vjere. Isus ništa ne pojašnjava, on nikoga ne moli da se pokaje i u njemu prepozna začetnika jedne druge, Božje vladavine/kraljevstva među ljudima. Priznaje iskrenost, suosjećanje raskajanog razbojnika i obećaje mu kraljevstvo, raj, Božju blizinu.

Tri su, dakle, bila križa na Golgoti. Po svijetu ih je bezbroj (od ukrasnih do vladarskih, od onih samozatajnih do onih prkosno nacionalističkih). I tu, posvuda, su oko nas. Ima raspetih ljudi i križeva koji se maskiraju Isusom a ništa nemaju s Isusovim križem, jer se rugaju patnji drugih, jer su bešćutni za pravdu nedužnih. Uostalom, ne čini svaka patnja ljude boljima, niti je u svakom križu spasenje, naprotiv.

Ima dakako i onih raspetih na svoj križ koji se susreću sa sobom, kaju i suosjećaju s nevino stradalima, koji se još ovdje na zemlji nadaju uskrsnuću boljih odnosa.

Ima na Golgoti i Isusov križ, nepravedno mučilište na kojem se “pokazuje” Bog nade u krajnjoj nemoći. Skriven svakoj zemaljskoj sili. Šutnjom progovara da je on Bog koji ne spašava onako kako redovito očekujemo mi, glavari, narod, vojnici, neraskajani razbojnici. Kako očekuje Pilat, koji samo obavlja svoju dužnost.

Bog svoju moć pokazuje u paradoksu ljubavi, u mirnoći i ponudi slobode da ga se izruga ili prepozna u nevinosti drugoga, da se drugoga spasi i po cijenu vlastite smrti. Čudan neki kralj. Posve čudan. Druge je spasio, a sebe ne spašava. Čudan neki Bog da se objavljuje u odsutnosti i u najgoroj vrsti poruge, u onoj poniženja nasmrt. U onoj poruzi u kojoj je “car gol”, i samo ga doista “djeca” prepoznaju.

Fra Ivan Šarčević

Postojanost Isusova učenika

XXXIII. nedjelja kroz godinu

Lk 21,5-19

Biti kršćanin, znači biti nasljedovatelj Isusa iz Nazareta. Glavna intencija svih novozavjetnih spisa, posebno evanđeljā, jest u tome da posvjedoče vjeru u Isusa Krista u svjetlu učeničkog nasljedovanja. I današnji odlomak Lukina evanđelja izvještava o Isusu koji daje upute svojim učenicima za teška vremena sukoba, rata i katastrofa. Započinje govorom o Hramu, središnjem mjestu židovske religije. Neki su se, naime, divili tom velebnom zdanju i zavjetnim darovima koje su vjernici, pogotovo oni bogati, u njemu ostavljali. Ne znamo sa sigurnošću je li Isus doista prorekao ono što će se dogoditi trideset i više godina poslije njegove smrti, dakle rušenje Hrama i Jeruzalema, ubijanja i strašni progon Židova od strane Rimljana, ili je evanđelist s iskustvom te katastrofe Isusu pripisao te proročanske riječi.

Kako god bilo, jedno je sigurno: Isusovi učenici, kao i svi ljudi do dana današnjega, žele čuti kad će se to dogoditi (kao što žele čuti i kad će sudnji dan) i kakav će znak prethoditi katastrofi da se barem pripreme. I pitaju Isusa, kao što i danas trče guruima i vidiocima, ne bili saznali posljednje tajne. Prije nego se osvrnemo na Isusov odgovor učenicima, zaustavimo se za trenutak na Isusovu govoru o Hramu.

Pustite me drugima

Isusov govor o razrušenju Hrama ne treba shvatiti tek kao apokaliptičku viziju katastrofe. Taj se govor uklapa u cjelinu Isusova odnosa prema svetim i hodočasničkim mjestima, prema sinagogama i Hramu. Sjetimo se i Isusova razgovora sa Samarijankom koja je bila u dilemi gdje se klanjati Bogu, u Jeruzalemu ili Gerazimu, na koje brdo ići. Isus joj jasno kaže da se pravi klanjaoci klanjaju Bogu u duhu i istini. Točno je: Isus je išao slušati Božju riječ u sinagoge, hodočastio i prinosio žrtve prema propisima u Hramu, ali to – prema njegovim riječima i djelima – dolazi tek poslije osobnoga odnosa s Bogom Ocem.

Evanđelist Luka govorom o razrušenju Hrama naglašava da se nasljedovanje Isusa Krista ne ograničava na sveta mjesta. Kršćanstvo, za razliku od islama pa i židovstva (uza sve poštivanje tih vjera i njihovih vjernika!), nije vjera kojoj bi obavezni izraz bio da se, uz ostalo, mora pohoditi određeno sveto mjesto. Štoviše, kršćanstvo nije skup istina i propisa, zapovjeđenih molitava i obreda. Kršćanstvo nije vjera jednoga jezika, nije svedivo ni na kakvu građevinu, ni na kakav sveti tekst, nego vjera u živoga Boga, Boga otaca, Boga povijesti, vjera u osobu Isusa iz Nazareta koji toga Boga objavljuje kao Oca svih ljudi.

Odatle je razumljivo da je kršćanstvo vjera svjedoka, vjera Crkve, Isusove zajednice, čije granice nisu fiksirane. Nažalost, i danas, baš danas, opet živimo u “strahu za granice”. I živimo u paničnom lokaliziranju Boga u ljudske građevine i prkosne tornjeve koji bi se da mogu domogli i samog neba. Neki Isusovoj crkvi propisuju stroga ograničenja, a Isus govori da je došao najprije onima s onu stranu granica, onima koji su na distanci, udaljeni, koji lutaju, koji su izgubljeni.

Kad Isus govori o tome da od Hrama, najsvetijeg mjesta, neće ostati “ni kamena na kamenu”, ne mislimo valjda da je Isus zagovornik nasilja i rušitelj svetinja. Daleko od toga. On želi svojim učenicima kazati da se takve nesreće i tjeskobe stalno događaju u povijesti, te da se prevladavaju samo vjerom u Boga koji je osobni Bog. Bog koji se ne dopušta ograničiti među zidove, niti mu trebaju ljudski rituali. Zato kršćanstvo i njegove crkve žive u stalnoj napasti da “za vječnost” stave Boga pod svoje vlasništvo. Čine to i vjernici drugih vjera. U povezanosti s politikom i raznim ideologijama nasilja osvajaju teritorije pa onda u njima instaliraju sveta mjesta i u njih useljavaju svoga boga kojim zabranjuju pristup drugima.

Kršćanstvo kao nasljedovanje Isusa Krista je vjera odnosa, relacijska vjera a ne primarno prostorna i vjera građevinā. Isus, njegova riječ i djela, njegovo tijelo, čitava osobnost, su Božji hram, “mjesto” najsvetijeg očitovanja Boga. Isusova crkva je njegovo mistično tijelo. Kad se kaže mistično to znači da ga se ne može ograničiti, da pripada prostoru Božje tajne, ali i da je stvarno tijelo stvarnih ljudskih (a ne nebuloznih) relacija u kojima je Krist glava, kriterij i posljednji horizont. A mnogi bi crkvu preselili u neka sveta nebesa ili je sveli na građevinu, ili na hijerarhiju i hijerarhijske odnose zapovijedi i posluha. Neki bi od Isusove crkve napravili toplo majčinsko gnijezdo u koje bi se sebično uvukli i ostali u infantilnoj neodgovornosti. Mnogi prave od Isusove crkve sektu, zajednicu odabranih u kojoj se sve zna, zna se tko joj pripada, svi su identificirani, i u kojoj su neki uzurpirali mjesto “glave”, pa nitko ne može pristupiti ako mu ta “duhovna glava” ne dadne dozvolu. Samo se malo prisjetimo što se čini kad se “stranac” nađe u nekoj našoj zajednici. Jedni odmah jure da ga učine “standardnim”, “uobičajenim” vjernikom, jednakim sebi, a drugi mu već očima (“sektaški”) pokazuju da mu je mjesto s onu stranu “crkvenih” vrata.

Mogli bismo metaforički kazati da Isus ne govori samo o razrušenju hrama kao građevine nego i kao one zajednice vjernika koja se zatvorila, koja se zbila u zagušljivosti svoje samodovoljnosti. Mnogim današnjim stražarima na crkvenim granicama Isus poručuje: Pustite me da izađem iz vašeg pozlaćenog tabernakula, iz vaših sebeproducirajućih rituala, iz vašeg uskog i patetičnog srca, iz vaših nacionalističkih torova… Pustite me da odem. Pustite me drugim ljudima, mojoj “dalekoj” i izgubljenoj braći i sestrama. Prepoznajte me u njima…

Zbog Isusova imena

Na Isusovo upozorenje učenicima kako od ljudskih hramova neće ostati ni kamena, učenici ga pitaju za vrijeme i znak kad će se to dogoditi. Isus im na to pitanje ne odgovora. Jasno im, međutim, kaže, i ne prvi put, da se ne dopuste zavesti od onih koji bi govorili u njegovo ime i s njime se identificirali, koji bi prijetili blizinom “posljednjega dana”. To vrijeme, znamo iz evanđelja, Isus nikada nije prorekao. To je, govorio je, pridržano samo Ocu. I nastavlja poučavati svoje učenike da se u teškim vremenima kao što su rat, sukobi narodā, prirodne nepogode, glad i razne pošasti, ne prestraše.

On im u nemirnim vremenima nudi sebe kao uporište. Isus svoje učenike opet vraća na nasljedovanje, na svjedočenje za njega. Jer, manja je opasnost i katastrofa nastradati u izvanjskim nevoljama, nego u kušnjama međuljudskih odnosa zatajiti Isusa. Mnogo je manja opasnost fizička smrt od poricanja učeničkog (kršćanskog) identiteta, od duhovne smrti.

Prije smrti i sudnjega dana, prema Isusovim riječima, događaju se presudni momenti njegovih učenika. Na Isusove učenike ljudi će podizati ruke, progoniti ih, predavati religijskim i svjetovnim upraviteljima, stavljati ih u tamnice, neke će i ubijati. Isus je jasan. Njegov učenik ne može proći ovom zemljom a da ne bude krivo optuživan, izrugivan, prezren, društveno izoliran, crkveno osumnjičen, proganjan pa i ubijen. I od svojih najbližih, jer nasljedovanje uspostavlja posve nove i drukčije relacije od onih rodbinskih.

Kad slušamo ove Isusove riječi, zar se ne zastidimo zbog straha i zamora naše osobne vjere, zar se ne posramimo zbog tolikih kompromiserskih i oportunističkih stavova i ponašanja, mlakosti, laži i izdaje nasljedovanja Isusa Krista. Ili smo se tako lijepo udomili, da naše kršćanstvo više ne uznemiruje ni nas. Doista, većina nas je pretvorila vjeru u sjajne misaone konstrukcije, predivne ili histerične riječi, ispraznu pobožnu retoriku kojom zamagljujemo horizonte i sebi i drugima, kojom plašimo i odbijamo ljude koji istinski traže. Naše uspavano i dobro situirano kršćanstvo nema puno veze s Isusom. Netko će se čak i umisliti kako stradava zbog Isusa, a u podnožju su to ipak samo sebične nakane, skriveni motivi koristoljublja i ugodnoga života – zarađivanje na Isusu. Skrivanje umišljene ugroženosti iza nevinosti Pravednoga.

Isus naglašava da nije riječ o svakoj patnji, progonu i stradanju, nego o onim stradanjima koji se podnose zbog njegova imena. Naravno, time ne isključuje mnoge ljude koji i bez vjere (i bez znanja o Isusu) stradavaju, što bi se kazalo, na pravdi Boga. Isus nije isključiv prema tim ljudima, ali njegov učenik ne može biti njegovim učenikom ako i u najtežim situacijama ne čini sve u dogovoru sa svojim Gospodinom i Učiteljem, u njegovo ime, i baš zbog njega. A kušnja nije nimalo nevina, kušnja da se od Isusa napravi vlastitu marionetu, da se od njegova Puta križa načini vlastiti križni put.

U nasljedovanju Isusa kroz nevolje i stradanja odsutno je svako nasilje, svaka mržnja i prezir. Odsutno je i ono panično razmišljanje kako se suočiti sa svojim protivnicima i neprijateljima. Isus je i tu jasan: Ništa se ne spremaj za svoju obranu, jer u kritičnim situacijama dat će ti se što ćeš govoriti i kako ćeš postupati. Izričit je: “Tȁ ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći oduprijeti nijedan vaš protivnik.” Isus ne kaže da će svoga učenika ili učenicu sačuvati od nevolja, ili da će biti pošteđeni najgorega. Najgore je za Isusova učenika da ne svjedoči za Isusa, da ga zaniječe, da ga iskrivi, obeskrijepi, zataji i izda. To je najgora vrsta stradanja i izopačenosti. Imati postojanosti i podnositi prezir i mržnju zbog Isusova imena, vrhunac je nasljedovanja, pa rušili se hramovi i carstva, propadale gore i gradovi, zajednice i odnosi. Najgori je potres karaktera, vjerničkoga identiteta, ona nepouzdana i nepostojana karikatura od čovjeka, lakejsko snalaženje u svakoj situaciji. Najgore je kad se najbolji izopači, kad kršćanin od Isusa (i njegova Oca) načini kameleona vlastodržaca ili slugana vlastitih prohtjeva i prisila (Corruptio optimi pessima – Pokvarenost najboljega je najgora).

Fra Ivan Šarčević

U zagrljaju Boga života

Lk 21,5-19

XXXII. nedjelja kroz godinu C

Bude nam nelagodno, čak postajemo nervozni, ako nas netko previše ispituje. Posebno ako nas pita o nečemu što sigurno zna. Nekada to ljudi čine iz ljubavi. Majka ili netko komu je stalo do nas iznova nas priupituje o nečemu što smatra da je važno za nas. Neki opet pitaju iz puke znatiželje. A neke ljude kao da nešto iznutra pokreće da stalno kopaju po intimama drugih, ili zanovijetaju nepotrebnim upitima. I čine to rado onda ako je prisutno više ljudi, recimo na nekom skupu. Ispraznim pitanjima (ili “retoričkim” konstrukcijama), ustvari, kao da se žele pokazati. Ima, međutim, u nekih ljudi tako silan i njima neizdržljiv poriv da – pogotovo ozbiljne teme i razgovore – omalovaže, relativiziraju pa i destruiraju svojim pitanjima i komentarima. Oni sve svode na svoje “jednostrano” i narcisoidno znanje. Neki opet ne mogu izdržati razgovor i ozbiljnost te sve banaliziraju ili svode na lakrdiju.

U mreži podmuklih iskušivača

U susretima i razgovorima ima i onih ljudi koji sliče ispitivačima iz današnjega Lukina evanđelja – pripadnicima saducejske sljedbe. Oni postavljaju Isusu pitanje ne s ciljem da nešto novo saznaju, pa ne i iz neke znatiželje, nego ne bi li Isusa iskušali, “uhvatili u riječi”, pa ga onda “razobličili” u njegovom neznanju ili krivovjerju, a zatim taj njegov nedostatak (i grijeh) pohranili za neko buduće vrijeme kada će – oni se žarko nadaju – na nekom vijeću doći do rasprave ili “opće tužbe” i uklanjanja, pa će i oni iz svoga kontejnera zlih podataka, moći pridružiti svoje dokaze, svoj (ne)ljudski doprinos. To su ustvari podli ljudi.

A s podlacima nije nimalo lagano, jer su na vani vrlo uljudni, lica ozbiljno namještena, tobože sva zabrinuta, s primjesom vedroga prihvaćanja, sabranosti i poštivanja sugovorniku. I biraju riječi. Nije uvijek lako prepoznati podlaca. U podlih ljudi se miješa laž, udvorništvo i prezir. I paze na bonton, uljudnost, titule, paze na službe. Oni koji dolaze ispitivati Isusa oslovljavaju imenom kojim će, pretpostavljaju, ugoditi njegovim ušima. Kažu mu: Učitelju, a ustvari obescjenjuju ga ne samo kao učitelja nego ga preziru kao osobu. Obazrivo ali krajnje podmuklo postavljaju Isusa na kušnju. Za njih Isus kaže da su izvana u janjećem runu, a iznutra su vuci grabežljivci. Takvi, naime, iskušivači stalno se vrte oko vlasti i kad nisu na vlasti, stalno nešto spletkare, a na vani se predstavljaju s aureolom poniznosti i svetosti.

Takvi dakle, postavljaju Isusu problem – problem braka iz Zakona levirata (u slučaju da umre stariji brat a ne ostavi muškog nasljednika, mlađi brat treba oženiti njegovu ženu, roditi s njome sina i nadjenuti mu ime po pokojnom bratu). I pitaju, a što će biti s onu stranu smrti, komu će pripasti ta žena koju su, konstruiraju ono gotovo nemoguću situaciju, imali sedmorica braće za ženu. Za njih to pitanje nije od presudne važnosti u smislu vjere. Oni s uskrsnućem i životom poslije groba uopće ne računaju. Oni su “realni”, čvrsto na zemlji. Isusov ih odgovor zanima samo u smislu nadmetanja s “nadobudnim učiteljem” oko utjecaja u narodu. Jer se – tako je od pamtivijeka – “osjetljivim problemima”, a to su svakako i oni u području braka, tjelesnosti i seksualnosti vrlo lagano može vladati ljudima. [Zar sličnih situacija nema i danas.]

Isus, jer je stvar baš delikatna, prihvaća raspravu. Ne dakle zbog nadmetanja i pokazivanja, nego zbog težine problema. Pa Isus je kritizirao one pismoznance, religiozne stručnjake i pravnike, svećenike, koji su ljudima “tovarili nesnosna bremena”, a oni nisu ni prstom micali da ih olakšaju, “cijedili su komarce”, stajali na vratima Božjega kraljevstva u kojeg ne samo što nisu sami ulazili, nego nisu ni druge puštali. Svojim su sitničarenjima i podlostima držali vjernike u stanju ropstva i neoslobođenosti. Propuštali su bitno, a bavili se manje bitnim pitanjima.

Isus i saduceji

Valjalo bi se ukratko prisjetiti o kojim je Isusovim sugovornicima i protivnicima riječ. Riječ je o članovima saducejske sljedbe, uglednim (i dobrostojećim) židovskim pismoznancima i svećenicima, od kojih je dio sačinjavao i Veliko viječe (Sinedrij) koje je imalo vlast nad narodom za vrijeme rimske okupacije. Bili su jedna vrsta paralelne vlasti, religijska vlast uz rimsku državnu/carsku vlast. Imali su monopol u pitanjima vjerskih propisa: propisa obreda, subote, molitve i posta, kao i religioznih poreza, pogotovo onoga najvećega, hramskoga poreza. Prema unutra konzervativni, prema vani liberalni, uz dogmatizam i ritualizam prema svome narodu, saduceji su u odnosu prema svjetovnoj vlasti bili kompromiseri i oportunisti. Nisu oni bili u “prijateljskom” odnosu s rimskom vlašću. Štoviše, među njima, gotovo kao i u svakom odnosu između religijske i svjetovne vlasti, vladala je netrpeljivost, ali su upravo zbog vlasti nad narodom i u suzbijanju “kritičara” i “bundžija” bili upućeni na međusobne dogovore, osobito ako se uzme u obzir da je velikog svećenika u Isusovo vrijeme postavljala rimska uprava.

Saduceje je manje od farizeja (pogotovo manje od zelota) mučila situacija siromaštva, potlačenosti i ugroženosti njihova naroda. Oni su, zbog svojih stečenih položaja, nastojali održati postojeće stanje, ili kako bismo danas kazali, ponašali su se “realpolitički”. U tom smislu – Isusov slučaj to zorno predočuje – ne samo da su se služili difamacijama i krivim optužbama nego su perfidno unajmljivali i podmićivali kako one strašljive iz naroda, tako i one s kojima se nisu slagali, primjerice zelote (nacionaliste-revolucionare), čak i vlastite protivnike i suparnike, rimsku vlast, zacijelo i Isusova učenika Judu. Kod Isusa im nije toliko smetalo to što je oko sebe okupljao narod, činio čudesa, ozdravljao ili uskrsavao, nego što je kritikom pojedinih zakona i propisa, pogotovo žrtveničkog (hramskog) kulta, njih dovodio u pitanje. Bilo je, naime, i mnogih drugih propovjednika, iscjelitelja i čudotvoraca u to vrijeme, ali im oni nisu stvarali problem, jer su bili oportunistički lojalni te ovi u njima nisu vidjeli opasnost za svoju vlast.

Glavare svećeničke i starješine narodne (dobar dio saduceja) povrh svega je uznemiravalo pitanje kojom to “vlašću” Isus čini, tko ga je delegirao i tko stoji iza njega. To mu pitanje i postavljaju kad se pojavio u Hramu (usp. Mt 21,23-27). Znalo se, naime, da je taj Galilejac “drvodjeljin sin”, da nije pripadao nijednoj teološkoj školi. Nije bio ni pismoznanac, ni svećenik, ni levit, niti ga se moglo svrstati među farizeje ili neku drugu religioznu ili političku skupinu. Slično Ivanu Krstitelju, Isusovo ih je djelovanje stavljalo pred neshvatljivu mogućnost da mu vlast dolazi “s neba”, od Boga (Mt 21,25). Zasjenjeni vlastohlepljem i privilegiranom posredničkom ulogom između naroda i Boga, pozicijom vlasnika religioznoga, “svetinje nad svetinjama”, nisu mogli prihvatiti nekoga tko bi dolazio izvan njihovih struktura i još se postavljao većim od njih; ponašao se neposlušno a dosljednije od njih, i pritom ga nije štitila nikakva institucija, stranka ili religiozna udruga. Isus ih je ugrožavao vjerojatno ne samo iz razloga što su slutili da mu vlast dolazi “od drugdje”, jer, kako smo napomenuli, bilo je i drugih koji su se pozivali na Boga, nego jer se Isus kritički osvrtao na njihovu religioznu praksu, na njihovo “proždiranje udovica” i siromašnih, pogotovo na pretvaranje hramskoga kulta u trgovinu, a Hrama, Božjeg doma, u špilju razbojničku (usp. Mk 11,15-19). Isus ih je dovodio u krizu jer su i sami, usprkos njihovoj ciničnoj lukavosti i političkim smicalicama, morali priznati njegovu istinoljubivost.

Bog života i novih relacija

U odlomku današnjega Lukina evanđelja očituje se kako Isus razobličava saducejsku podmuklost. Isus prihvaća iskušavanje i razgovor, ali im sve pretvara u besmislenost. Upravo će to u konačnom slijedu događaja utjecati na njihovu mržnju prema Isusu i razlog da ga izruče rimskoj vlasti na raspeće. Nisu mu mogli naći krivnju, osim one najgore – da nije dobro da bude mežu njima, među živima.

Ono čime se Isusovi iskušivači bave, nije bilo pitanje života nego smišljeno ispitivanje s nakanom da Isus uhvate u krivici i da osnaže svoje vladanje nad ljudima. Isus im, služeći se njihovim argumentima, govori o životu koji ima dvije svoje strane. Onostrani, uskrsni život je drukčije od ovoga našega, zemaljskoga. Onamo su drukčija mjerila od propisa u braku i sličnih propisa. Ali, iako se razlikuju, ta dva života su ipak jedan te isti život. U konačnici, riječ je o vjeri u živoga Bogu, gospodara obaju života – gospodara vječnosti. I citira im Isus temeljnu istinu zajedničkoga Svetoga pisma i Mojsija na koga se oni stalno pozivaju: Bog je Bog otaca – od Abrahama do danas. Bog nije Bog mrtvih nego živih. I u njemu ljudi postoje. Ta svi njemu žive, zaključuje Isus svoju raspravu sa saducejima. Onostrani život, uskrsnuće – najradikalnija je istina vjere, koja se ne može dokazati, nego se u nju vjeruje.

Vjera u Boga života i s onu stranu smrti, s onu stranu ovozemaljskih uredbi i zapetljanosti, takva je istina koja mijenja naše ponašanje a odnose na zemlji čini boljima. Vjerovat da “živimo u Bogu života”, vjerovati iz perspektive uskrsnuća, ne oduzima našim životima patnju, muku i križ; ne oslobađa nas naše zemlje naših bračnih i drugih odnosa i odgovornosti za njih, ne preseljava nas u neku zaštićenu i nedodirljivu zonu, nego svemu zemaljskom daje smisao i oslobađa nas onog nesnošljivog sitničarenja i neotkupljenoga nemira. Vjerovati iz perspektive susreta sa živim Bogom s onu stranu ovoga života, sadašnjim našim problemima, naporima i pitanjima daje sigurnost, radost i opuštenost. Život koji taj Bog daruje, obeskrepljuje sve smrtne situacije i relacije u koje sami upadamo ili nas guraju drugi svojim iskušavanjima. S Bogom života i stvarna smrt dobiva svoju spasonosnu realnost. Ona postaje našim ključnim vremenom u Božjem vremenu, prijelazom u Božjoj vječnosti i u Božju ljubav koja će sve naše zemaljske čežnje i ljubavi zagrliti neočekivanim zagrljajem milosrđa.

Fra Ivan Šarčević

Hajmo k tebi, Zakeju!

XXXI. nedjelja kroz godinu C

Lk 19,1-10

Moralo je izgledati i smiješno i čudno da se stariji čovjek pentra na drvo, kako je to, prema Lukinom evanđelju, učinio maleni Zakej dok je Isus, okružen mnoštvom, ulazio u njegov grad, Jerihon. Ne izgledaju li također nezgrapno i ružno i neki suvremenici, koji “izdvojeni” izvan mase, izvan općeg trenda, stoje po nekim društvenim rubovima i religijskim “prikrajcima”? Zar se na njihove izdvojene poglede i stajališta ne obrušavaju očevi i policajci bontona i pravovjerja, proglašavaju ih i grešnicima i luđacima, i izdajnicima, i “kvislinizima”, i kako sve još ne?

Zakej je zacijelo čuo za Isusa, ali nije mu se onakvom niskom zapetljavalo u masu. Masa priječi pogled. Ima ljudi, i malenih i velikih, koji vole vlastitu poziciju, a ne tiskanje i masovno oduševljenje. Većina je onih koji se utapaju u “dinamiku grupe”, jer se u grupi i masi čovjek osjeća sigurnijim, ondje se čak i ne mora misliti, netko drugi to čin umjesto nas, redovito neki predvodnik. Ondje je dovoljno samo da se “opustiš” i “priključiš”. Jer košta posebnost, skupo se plaća autentičnost i svoj put.

Zakej je vjerojatno izabrao povišeno a skrovito mjesto, jer mu odavno neko primjereno mjesto među drugim (perspektivama) nije pripadalo. Omražen kao nadcarinik (glavni skupljač nameta i poreza za vlast, i za onu rimsku, tuđinsku), u društvu i religijskoj zajednici koja je od vrha do dna, kako pokazuje Isus, bila isključiva, zaražena licemjerjem, čiji su prvaci, pismoznanci i svećenici, živjeli od podjela na grešne i pravedne, čiste i nečiste – među njih nije dobrodošao.

Zakej: izdvojen a otvoren

Luka piše: “Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi…” A što ga je to pokretalo naprijed i da vidi Isusa? Možda čista radoznalost? Možda neka dubinska čežnja, kako se razaznaje kasnije iz evanđelja – da promijeni svoj život. Od skupljača novca, od hrčka za ovozemnim stvarima, pozicijom i ugledom, trebalo je iskoračiti u novi život. A nije mu se išlo u masu, među nakupinu hrčaka duhovnih senzacija, među znatiželjnike i vječno izgladnjele prosce uvijek novih Božjih čudesa…

I dok je provirivao iz smokvine krošnje, dogodio se susret dvaju pogleda. Isus je stao, prepoznao Zakeja i njegovu poziciju. I jednostavno ga zovnuo: “Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.” Koje jednostavne riječi. I Isus ne želi usputan susret. Ne kaže mu ono uobičajeno, da ga se što prije riješi: “Zdravo, kako si?” Štoviše, ne kaže, kao ni nikome u svojim susretima: Dođi mi u ured tada i tada, sada nemam vremena. Ne kaže mu dođi večeras, imamo (molitveni) susret, nego ni više ni manje – hajmo k tebi, hajmo tvome domu gdje se primaju prijatelji. I maleni Zakej, silazi. Kao da je od vječnosti čekao taj poziv. I odlaze njih dvojica k njegovoj kući. Sami, čini se, možda još Isusovi učenici s njima. Luka ne pojašnjava. Zakej je radostan. Netko ga je prepoznao; prepoznao u njegovu stanju izdvojenosti i distanciranosti. Štoviše, netko mu je došao kući a da od njega nije tražio nikakve carinske usluge, i koji ga je – što je najvažnije – nije gledao prezrivo i osuđivački.

Češki psihoterapeut, sada teolog, Tomáš Halík, koji je zakejevski skriveno postao svećenikom 1978, za vrijeme represivnoga komunizma, tako tajno da mu ni vlastita majka nije znala, napisao je na osnovu ove evanđeoske zgode knjigu: “Dalekima blizu” (njem.: “Strpljivost s Bogom”). U toj knjizi, nagrađenoj 2010. kao najbolja teološka knjiga u Europi, Halík se sučeljava s dvije isključive i nepomirljive pozicije u pogledu na vjeru u postkomunističkim zemljama: samouvjereni vjernici, na jednoj, i samouvjereni ateisti, na drugoj strani. Zakej je pozicija distanciranog od obiju skupina, čovjek čija vjera nije samorazumljiva, koji ne ide niti juri za Isusom (po crkvama i molitvenim skupinama) s pobožnim povicima podrške Bogu; čovjek koji nije s tzv. demokratskim promjenama pojurio za mnoštvom pred oltar, nije se pridružio Božjim ni Kristovim “navijačima”, ali i čovjek čija nevjera nije tako tvrdoglavo samouvjerena, nije lakomislena. On se izdvojio, ali nije zatvorio. On gleda iz druge perspektive, jer mu masa priječi pogled, zaglušuje uši i skraćuje vidno polje, on “proviruje”, on pógleda iz svoga skrovišta hoće li taj Netko naići i osloviti ga, pozvati ga imenom.

Suočenje s prošlošću

Nosi, naravno, Zakej teret svoje prošlosti, grešne prošlosti. Otkrit će to iskreno u svojoj kući s Isusom. On svoju prošlost ne želi unovčiti novom izvanjskom promjenom, uključenjem u novu partiju, niti svoje stare drugove s kojima je radio pretvoriti u neprijatelje. On svoj prošli život ne želi uljepšati nikakvim verbalnim skrivanjem iza Isusa i Božjega imena, on se, zapravo, stidljivo povukao pred svim tim “bestidnim” ophoditeljima s tajnom Boga, kako onim crkvenjacima tao i onima izvan crkve. On očekuje pravu, dubinsku lustraciju, svoje najunutarnjije čišćenje, a ne nastavak služenja novim gospodarima.

Zakeja ima i danas po našim mjestima i ulicama, i više ih je nego što iz svoga osvojenoga i osiguranoga mjesta možemo i slutiti. Možda katkad provire i u crkvu, ali im do Isusa možda priječe put oni samouvjereni navijači i licemjerni novoobraćenici. A Isus više sam ne šeta našim ulicama. On to – tako je rekao – čini u osobama svojih učenika, svećenika i vjernika… A oni su, po svemu sudeći, okupirani sobom, okrivljivanjem “izgubljenih”, oni su u onoj istoj masi, pomiješani s ovcama u stadu pravednih i nađenih, oni se samo prilagođavaju svojim i tuđim površnim potrebama i duhovnjačkim zanovijetanjima. A Isus očekuje, poziva, da se krene suvremenim zakejima.

Kako je samo veličanstven bio susret kada Isus prepoznaje Zakeja. To nisu primijetili drugi. Najvažnije stvari se ne vide. I idu k Zakeju. I Isus oslobađa Zakeja svakoga pravdanja. Zakej pred Isusom nema što lagati, nema na koga prebacivati krivnju, štititi se okolnostima, ratom ili sličnim prijetvornostima. Maleni stari Zakej, doživljava drugi život. I onda kreće konkretna promjena. Ne daje sve od svoga imanja, daje polovicu siromasima. I dolazi još važnija njegova odluka. Kaže Isusu: “I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.” Čovjek pred dobrotom, Zakej pred Isusom, spušta se u dno sebe, probuđuje svoju savjest i za ono što starozavjetni psalmist moli Boga: “Od potajnih grijeha mojih, oslobodi me, Gospodine!”. Zato Zakej kaže, “ako sam koga u čemu prevario”.

Od potajnih grijeha mojih…

Ne možemo a ne registrirati posvuda oko nas toliko ljudi s pogrešnom, umirenom savješću, utišanom, gluhom i bezočnom savješću, koji nastavljaju činiti nepravdu, nastavljaju svoje male i velike prevare, i savjest ih u tome čak opravdava. Njihova ih savjest ni zašto ne optužuje. Oni su čak u prvim redovima s Isusom, usta su im puna Božjega imena i Božje volje, ali su u stvarnosti nedostupni i Bogu i čovjeku.

Zakej ostavlja mogućnost da je pogriješio, da je nekoga grdno prevario i kada to ne zna sa sigurnošću. I hoće svoju nepravdu ispraviti. Mnogi su ljudi, međutim, od obitelji do poglavara, ograničili svoju ljudskost, iz lakomislene sigurnosti lišili su se osjećaja krivnje, te jedne od najvažnijih čovjekovih sposobnosti i kreposti. “A tko nije više sposoban osjećati krivnju, duhovno je bolestan, ‘živi mrtvac, kazališna krinka'”, ponavlja stajalište psihoterapeuta i istraživača patologije katolicizma Alberta Görresa prethodni papa Benedikt XVI.

Ušutkavanje savjesti, zabludjela savjest, nastavlja papa Ratzinger, vodi raščovječenju svijeta i moralnoj pogibelji. “[…] nemogućnost doživljavanja grižnje savjesti jest bolest, jednako kao što je to i nemogućnost osjeta boli” (R. Spaemann). To se događa napuštanjem istine, odsutnošću osjećaja i najmanje mogućnosti da smo u svojoj odluci pogriješili.

Tako funkcionira naš uobičajeni svijet, suprotno Isusovom Zakeju. Tako funkcionira svijet bez autoriteta istine i krivnje, samo na formalizmu i juridizmu poslušnosti, na voluntarizmu ograničenog, bolesnog i autističnog autoriteta koji se tako olako poziva na Božju volju. Tako funkcionira svijet bez povjerenja i rasprava utemeljenih na evanđelju, na slijepoj odanosti, na konformizmu društvene prilagodbe, na onom suvremenom hedonizmu kojega označava odsutnost svake moguće nelagode dok se istodobno krije iza visokih moralnih principa i tobožnjoj založnosti za pojedinca i njegovu pravdu. Odatle onda i ona dijabolična došaptavanja i difamacije tko se s kime druži, tko na koga utječe; odatle onda i one sotonske podjele na podobne i nepodobne, na vjernike i nevjernike, i one optužbe koje su pratile i samoga Isusa kad se usudio prekršiti uobičajeni (okamenjeni i zarobljavajući) moral, i otići u kuću – u kuću Zakeja, grešnika.

****

Kod Zakeja je krenulo s mogućnošću i željom da vidi Isusa, da ga on vidi, sa sklanjanjem iz mnoštva; nastavilo se Isusovim iznenađujućim milosnim prepoznavanjem Zakejeva skrivenoga mjesta, njegove pozicije, oslovljavanjem imenom i pozivom da se upute k njemu, u njegovu dušu, u prošlost, u moguće krivnje. Evanđelist ne izvještava da je Zakej pošao za Isusom. Kao ni mnogi drugi koje je Isus vratio među vjernike, među sinove Abrahamove. On se nije ni ovako ni onako “tiskao” uz Isusa. Možda je ostao kod kuće. Sigurno je jedno, htio je susresti Isusa, ugostiti ga. I nikako na zadnjem mjestu – htio je ispraviti svoje nepravde, i one “potajne grijehe” koje je pred Isusom slutio kao moguće počinjene ali za koje nije bio svjestan. Maleni, bogati i prezreni Zakej više nije trebao povišena mjesta ni izdvojene pozicije. Krenuo je u popravljanje svojih krivnji i uveseljavanje ljudi svojom dobrotom i nadoknadom počinjenih nepravdi. Obraćenje se praktično počelo ostvarivati.

Fra Ivan Šarčević

SPOMEN SVIH POKOJNIH /DUŠNI DAN/

Job 19, 1.23-27; Rim 5,5-11; Iv 6,37-40

Ušli smo u mjesec studeni. Njegovoga prvog dana slavimo sve svete, sve dobre Božje ljude, znane i neznane, nekršćane i kršćane koji su poznavajući ili ne poznavajući Isusa slijedili put njegovih blaženstava. Drugoga dana, na Dušni dan, spominjemo se pokojnih, izražavamo poštovanje i zahvalnost svojim pokojnima, ali i svim umrlima, nastradalima, nestalima… I onih koji se nitko spomenuti nema.

Današnja misna čitanja mogla bi se svesti pod zajednički nazivnik: vjera u život, vjera u susret s Bogom s onu stranu ovoga života.

Izbavitelj moj živi

U prvom čitanju starozavjetni se pobožnik Job ne miri s prijateljima i vlastitom ženom koji mu govore da patnju i nesreću koju je doživio jest sam skrivio. Njemu su toliko dodijale te njihove riječi da im kaže: “Tȁ dokle ćete mučiti dušu moju, dokle ćete me riječima satirati. Već deseti put pogrdiste mene, i stid vas nije što me zlostavljate.” Job – svevremeni lik ljudske patnje – govori, ipak, u vjeri da sve dolazi od Boga, Bog mu je sve odnio, čak i nadu; otklonio od njega i prijatelje i znance. Štoviše, Job jadikuje da su ga i vlastita žena i djeca prezreli (“Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe.”) Nije rijetkost da se o pravednika ogrješuju i njegovi najbliži. Iskustvo pogažene ljudskosti i ponižena dostojanstva kao da se uvećava.

I unatoč tome svemu, Jobova je vjera nepokolebljiva. On ne može spojiti sebe, svoj život, Boga, i misao da će toliki grešnik da ga s pravom Bog kažnjava, i da će vječno nestati, da je rođen za propast. On traži da se svjedočanstvo njegove vjere zapiše željeznim dlijetom i olovom, dakle neprolaznim riječima. A one glase: “Ja znadem dobro, Izbavitelj moj živi… iz svoje ću pùti tad vidjeti Boga … za njim srce moje čezne.”

Jobova vjera dakle ne dopušta da se za patnju, nevolju i muku uvijek osuđuje čovjek, nego to ostavlja Božjoj otajstvenoj promisli. Istodobno ispovijeda neustrašivu vjeru u Boga izbavitelja, Boga kojega će gledati kad završi ovozemaljski put. I čak mu biva već na ovoj zemlji vraćeno dostojanstvo, a njegovi prijatelji pokuđeni.

U drugom čitanju Pavao se obraća Rimljanima, rimskim kršćanima, sa sigurnošću Isusove otkupiteljske smrti za sve ljude, i to ljude grešnike. To je nada koja ne razočarava. Pavao svjedoči da život kršćaninov koji se oblikuje prema Isusovom životu ne može propasti, da nas Isusova smrt miri s Bogom o kojemu redovito mislimo da nam želi loše, da je protivnik čovjeka, da ga je teško udobrovoljiti i najdosljednijim izvršavanjem njegovih propisa, i da će nas u konačnici upropastiti. To nema veze s Bogom kojega je naviještao i očitovao Isus iz Nazareta. Slijediti Isusa znači imati nadu da ćemo biti u Božjoj blizini i nakon ovoga života. A u ovome, uza svu grešnost, slabost i krhkost hoditi naprijed u dobru uz sigurnu Božju pratnju koja se ni očima drugih ljudi ni nama samima ne pojavljuje kao opipljiva sigurnost.

Nije život pokraj groba

U trećem čitanju, u odlomku Ivanova evanđelja, govori se o Isusovom obećanju svojim učenicima da nitko tko vjeruje u njega, a vjerovati ne znači samo riječima pristajati uz Isusa, neće propasti nego će uskrsnuti u posljednji dan. Nitko neće biti izgubljen.

Ako bismo živjeli iz sigurnosti ove vjere, onda bismo mnogo radosnije živjeli na ovoj zemlji. Ako bismo živjeli iz uskrsne perspektive, ne bi bilo među nama toliko muke, nevolje, strahova, nervoze, lukavstva, ljubomore, smicalica, konkurencije i takmičenja. Ako bismo živjeli s pouzdanjem da nijedan naš čin, nijedno naše dobro djelo, nije izgubljeno, premda nije možda viđeno, mi bismo bili blaženiji, sretniji ljudi.

Započinjemo mjesec studeni, mjesec kada se na poseban način spominjemo i svojih pokojnih. Odlazimo na groblja da potvrdimo da su naši pokojni dio našega životnoga puta. Rijetko smo kada tako odmjereni u svojim pokretima kao u izražavanju pijeteta u ophođenju s pokojnima. Nismo ni od velikih riječi. Najviše smo za šutnju i tihu molitvu.

Sve su smrti i odsutnosti naših pokojnih propovijedi za nas, za nas žive. Nama trebaju mrtvi. Nije vjernički da ih sebično iskorištavamo, da ih zlorabimo za pokvarene politike, kako sredstvo produžetka mržnje među nama ljudima. Valjalo bi mnogo više u zahvalnosti se spominjati pokojnih, u oproštenju pod okriljem Božjega milosrđe za eventualne “nesređene” račune njihove i naše s njima, i povrh svega nastaviti dobro koje su oni započeli.

U kršćanstvu, u vjeri u Isusa Krista, od nas se traži da se ne zadržavamo na grobovima, da život ne prikivamo uza smrt, nego da smjelo krenemo u darivanju drugima u svakodnevici. Vjerujemo da bi nam i naši pokojni kazali da ih previše ne oplakujemo, nego da s još većom snagom nastavimo činiti dobro.

U evanđelju stoji da je Isus jednom pozivao ljude da idu za njim. Jedan se ustezao da mora pokopati mrtvoga. Onda mu je Isus kazao: Ostavi neka mrtvi pokapaju mrtve! Oštra riječ. Ona smjera da se odlijepimo od gubitka, da se izvučemo iz prostora očaja i smrtne tame, da ne pristajemo na ponude mnogovrsnih trgovaca i plašitelja smrtnim strahom koji unose depresiju i prazninu.

Kad je Isus pokopan, onda su njegovi učenici i žene dolazile na grob. A na grobu su dobili jasnu poruku: “Ne tražite živoga među mrtvima.” Idite u Galileju, idite u Jeruzalem, idite u svoje svakodnevlje i svjedočite ne poruku smrti nego poruku života.

“Sestrica” smrt

Vjera nam kaže da se molimo za druge, ali da ne pomišljamo kako mi njihove duše “izvlačimo” iz čistilišta ili spašavamo pokojne, nego da u vjeri ostavimo Bogu konačni sud te da sa sigurnošću, nepokolebljivo, živimo plemenit životi ovdje na zemlji. Kod Isusova i našega Oca ima mnogo stanova i Bog ne želi da itko bude izgubljen. Smrt, bolest, nevolja, gubici, nisu posljednja riječ, nego dio života. Zato valja širiti život, radovati se životu. Nerijetko život i najviše bukti u nevoljama i nemoći. A smrt nije ništavilo. Smrt se je druga riječ za najuzvišeniji trenutak postojanja, za onaj iznenađujući susret s dobrim Bogom licem u lice. Franjo Asiški joj je čak tepao – sestrica smrt, ne da bi se tek izvanjski razlikovao od onih namrgođenih propovjednika koji ljude plaše smrću i paklom, koji već na zemlji žele uspostaviti tamu nespasenja. Nazivao ju je sestricom, ne jer je bio neodgovorni romantičar, zavodljivac ljudi i krivotvoritelj ljudske patnje, zamagljivač teških ljudskih pitanja, šetač po oblacima neobvezatnosti, nego jer je već unaprijed gledao svoj ulazak u Očevu kuću kao ono nježno privijanje u zagrljaj Oca koji je izišao pred njega i čekao ga raširenih ruku da zagrli svoje dijete, svoga “maloga brata”, svoga “beskorisnoga slugu”. Zbog nade i vjere u taj zagrljaj, Franjo nikada nije bio “smrtno” ozbiljan, nego je radosno ljubio ljude i sva Božja stvorenja. Širio puninu života.

Fra Ivan Šarčević