Zvijezda nad Betlehemom (Đuro Seder)

Zemlja kao Betlehem

Poruke Božića za naše vrijeme

Božić 2013.

Nijedan nam Božić nije isti. S razlogom, jer svake smo godine stariji. I okolnosti u kojima živimo mijenjaju se. U našim, glavna riječ je kriza. No, bez obzira na sve, za Božić se u nama budi čežnja za izvornim svetim, čežnja za autentičnom ljudskošću. U nama se, i toga se ne treba stidjeti, uvijek iznova rađa nostalgija za “drugom nevinošću”, za djetinjstvom, za nekim svijetom početnim, za svjetlom usred noći, usred mrklina u našoj zemlji koju je njezin najveći pisac nazvao zemljom “mrke ljepote” (Andrić). Rađa se u nama čežnja za višim, za Bogom.

Čovjek čitava života nosi sva svoja doba. I sebe kao dijete, kao onoga koji drhturi od strepnje i očekivanja novoga, boljega, spasonosnijega života. U nekom kutku sebe, možda i najmanjem, i nesvjesnom, i najzabačenijem, svaki čovjek, i onaj najbolji i onaj najgori, je nedotaknut. I tim dijelom, barem ponekad, duša mu se širi, srce hoće van od želje da se obasjaju sve njegove tame, da iziđe iz svojih zloća, da se vrati sa svojih stranputica, da se pomiri sa sobom i drugima, da zagrli ljude, sve ljude, i one najopakije, da se s njima susretne, popriča, da se svima podari mir, onaj unutarnji i onaj kozmički, da i sebi i svima kaže: čovjek nije sebe rodio i čovjek je stvoren za više i bolje od onoga što već jesmo i radimo. Ovako bi se nekako moglo započeti govoriti o Božiću. No, koje bi to poruke Božića vrijedile danas da čovjek krene na put toga višega i boljega.

Reći ćemo s pravom da je Božić prepun značenja, pun običaja. Reći ćemo da je Božić svetkovina svjetla i mira, vrijeme obiteljskog i uopće ljudskog zajedništva, radosti i obdarivanja. No, takve su sve ljudske i vjerničke svetkovine. Slično se raduju svi ljudi svijeta. Ipak, koje bi bile glavne poruke Božića. Umjesno je i primjereno večeras upitati se: Koga se mi to večeras doista spominjemo? Što to mi večeras slavimo?

Prva poruka Božića bi se mogla izraziti riječima: Bog dolazi čovjeku, postaje jedan od nas, utjelovljuje se u Isusu iz Nazareta. I to znamo. Božić je svetkovina novoga života, rađanja novoga svjetla, drukčijega svjetla, božanskoga svjetla, ne svjetla od ljudi, nego Svjetla od Svjetla (Vjerovanje), kako su kršćani vjerovali kada su sredinom IV. stoljeća počeli slaviti ovaj blagdan nasuprot rimskom blagdanu boga Nepobjedivoga sunca kojeg je uveo rimski car i njegovi svećenici.

Pa što to ovdje ima posebnoga? Ljudi, kulture i religije se miješaju, preuzimaju jedni od drugih forme a i sadržaje. Kršćanstvo je kristijaniziralo (ne uvijek evangeliziralo) poganstvo, moderna kultura sekularizira pa i dekristijanizira kršćanske svetkovine i običaje. Doista, što ima posebnoga u Božiću? Jer Božji se dolazak među ljude vjeruje i slavi na različite načine u svim civilizacijama i religijama, osobito velike monoteističke religije naglašavaju Božje očitovanje ljudima, slobodnu i neovisnu Božju inicijativu. Ali Božić jedinstveno naglašava da se Bog daruje čovjeku u čovjeku, daruje se ljudima i narodima koji žive u mrklini smrti i zavađenosti, sukoba i ratova. Bog se ne objavljuje samo u prirodi i materiji, u kozmosu, ni samo u riječima prirodnih zakona, ni u riječima proroka, u čovjekovoj slobodi i ljubavi, nego vrhunac njegove objave postaje čovjekom, postaje konkretna osoba. Bog dolazi na tako nepojmljiv način, jer se najčešće misli, ne samo od ateista, nego i od vjernika, i od kršćana, da su Bog i čovjek krajnja suprotnost. Bog dolazi kao čovjek tako da ga se može zanijekati. Dolazi kao dijete, kao zreo čovjek, kao Isus iz Nazareta. I to je kršćanski specifikum, ali ne kao zasluga i privilegij kršćana, nego kao Božji dar i odgovornost, kao univerzalna Božja poruka svim ljudima.

Iz gornje slijedi druga poruka Božića. Bog u Isusu osvjetljava sve tame ljudskoga isključivanja, ne tek i ne samo odbacivanje Boga nego baš isključivanje i odbacivanje čovjeka. Mnogi ljudi, mnogi kršćani, mnogi vjernici, spašavaju Boga, idu čak u rat zbog Boga, ne želeći ga miješati s ljudima, s ljudskim sitnoćama i pakostima, pa preziru druge koji ne vjeruju kao oni, čak ih ubijaju. Poruka Božića svjedoči, međutim, da Bog ne izabire božanski, nego krajnje ljudski put, takav ljudski put poslije kojega svaki čovjek postaje eminentno mjesto Božje objave. Čovjek, konkretni čovjek postaje nositelj Boga i kada to niječe. Ljudsko tijelo, duša, razum, čovjek, konkretni čovjek, cijeli čovjek postaje Božje sebepriopćenje. I onaj grešni, najviše baš onaj grešni, onaj marginalizirani, isključeni i omraženi, onaj prezreni i zalutali. Božje učovječenje u Isusu Kristu u konačnici znači da u bližnjem susrećem samoga Boga.

No, ako Božić nosi univerzalnu poruku spasenje za sve ljude, kako to da se ta poruka ne ostvaruje od kršćana koji se toliko ponose tom porukom da je Bog postao čovjekom? Kako to naš svijet, naše društvo i država ne postaju, ljudskiji, čovječniji, nastanjivije mjesto za ljude ako u njima ima toliki broj kršćana koji veličaju Božić Božje učovječenje?

Ako Kristovo utjelovljenje nije konkretizirano, ostaje samo u prostoru sebične intimnosti, kolektivizirane tradicije ili fanatizirane prekogrobnosti? Niječe se temeljna poruku Božjeg utjelovljenja koja bi se mogla izraziti: rođenjem u Isusu Bog nudi spasenje svim ljudima i narodima, i to ne samo izvan ovoga života, nego baš danas i baš ovdje. Bog se objavljuje u licu drugoga, u bližnjem i daljnjem, u prognanom i tuđem, da, i u protivniku i neprijatelju – što uopće nije lagano, niti je samorazumljivo. Pa zar mislimo da smo bolji od Betlehemaca? Mi Boga jedva prepoznajemo i u svojima, a kamoli s konkretnim imenom: Isusa kao Abdulaha, Savu, Elija … i kako sve ne. Nema Božića ako se – unatoč svem pobožnom maskiranju – u drugom vidi samo neprijatelja, štoviše sina đavolskoga, zloduha i demona, samo sotonu i šejtana, neprijatelja “našega” Boga.

Dakle, druga poruka Božića glasi: prepoznati i priznati Božjega sina i Božju kćer, Isusova brata i sestru u – bližnjemu. Znači dopustiti da Božje svjetlo rastjera našu mrklinu, sličnu Izaijinoj mrklini, teški mrak duhovne smrti koji su se nadvili na nas, na našu zemlju i naš svijet u sotoniziranju drugih, u nijekanju drugih kao Božje djece, Isusove braće i sestra. Ako u onome koji nije kršćanin, koji nije moj (Hrvat, Bošnjak, Srbin ili neki “ostali”…), ne prepoznam Boga, vjera postaje mračna bolest duše. Božić i sve naše svetkovine samo su trenuci slavlja, izdvojena vremena povlaštene oholosti, praznog opuštanja, nerada, “pijanstva i kiča”.

I treća poruka Božića, Božjega dolska među ljude na poseban se način danas nenasilno ali urgentno nameće. Teško je prepoznatljiva, teško da zaživi među nama. Ona proizlazi i prve dvije a nalazi se u konkretnom odgovoru na pitanje: Gdje to Bog danas dolazi? Rekli smo da Božić znači da se Bog objavljuje u čovjeku, i u onom koji nam je čak mrzak. Ali gdje? Sve naše riječi, kako se izgovaraju i s ovakvih i sličnih mjesta, najčešće ostaju samo lijepe ali često hinjene i lažne riječi, ako definitivno ne raščistimo gdje to danas konkretno dolazi Bog?

Dolazi li Bog u naše entitete, u naše kantone, u naša mala mjesta, u naše obitelji i škole, u naše zajednice i susjedstva? Ima li ga večeras ovdje ili je on samo ovdje, u crkvi sv. Ante?

Ne krijmo se istini! I naš Božić, i Bog u kojeg vjerujemo, najčešće ostaje u mraku naših isključivosti, u neprozračenim nacionalnim torovima, u licemjernim molitvama zagušljivih crkava, hramova i džamija, u uskoćama naših sebičnih relacija i uskogrudnih intimnosti, zato jer ne vjerujemo, i to posve konkretno, u poruku Božića i betlehemskog događaja: susret Boga čovjeka događa se i ondje gdje mi to ne možemo ni zamisliti, gdje to, eto, mi uopće ne bismo dopustili. Može Bog biti među anđelima, ali među nekim ljudima ne, na današnjim rubovima društva, na najneuglednijim mjestima, na suvremenim betlehemskim poljanama, među današnjim pastirima. Da sada stignu Josip i Marija, ma mi ne bismo dopustili da se vucaraju tražeći prenoćište kao što su to onda činili?!

Zastanimo. Zar betlehemske jaslice i svu tu sudbinu Josipa i Marije i Isusa, nismo pretvorili u idilu, u našu čežnju za prerano završenim djetinjstvom, u dekorirani protest protiv preranog uozbiljavanja i opora života s “neljudima” i iskvarenim svijetom. Zar nismo Isusove jaslice, Božji dolazak među ljude premjestili samo među nas, među svoje, u svoje crkve, u sakralne prostore, u svoje stanove, obitelji, u svoju dušu. I dobro. Tako nekako i treba. Ali što je s drugim mjestima ovoga našega grada, društva i svijeta? Dolazi li tamo Bog? Nije li Bogu u kojega vjerujemo, koji se pojavljuje najprije u djetetu Isusu, pa u zrelom mladom čovjeku koji putuje svojim krajem i domovinom i naviješta nove odnose među ljudima (Božje kraljevstvo), zar njega nema među nekim današnjim pastirima koji slično onima čuvaju današnje “ovce” nekih drugih svećenika i poglavara, koji rade za bogataše i svećenike,  koji se od zebnje za svoju budućnost i budućnost svoje djece griju na vatri uvijek novih obećanja, koji očekuju spasenje, koji se straše, poput onih betlehemskih, nevremena i slabih godina, otpuštanja s posla i zakašnjenja plaća, koji kad se Isus rađa, nisu u našem hramu ni u našoj crkvi, koji su šikanirani jer žive kao manjina i stranci među bahatom većinom, koji su dolazili u crkvu i među nas a tu nailazili na neslobodu pa i sektašku isključivost.

Treća poruka Božića kaže da se Bog rađa u mjestima ljudske negostoljubivosti. Isus se i danas rađa u nekim drugim betlehemima i jaslama. Božić se događa u konkretnosti naših života. Onako kako su pisci Isusova života, Matej i Luka, opisali Isusovo rođenje u konkretnom kontekstu, za vrijeme konkretnih vladara i konkretnih običnih ljudi, za vrijeme popisa stanovništva, tako bi se poruka Božjega ulaska u naš svijet mogla i danas izraziti: Bog dolazi u profanosti, u banalnosti naših života.

Mi najčešće želimo uteći od nas samih, od naših života, od naših svakodnevnih štala i brloga, kokošinjaca i vučjih kolektiva. Mi bismo izmakli od ljudi, pogotovo od dosadnih i napornih ljudi, od zlih i pokvarenih ljudi. A Bog koji se objavljuje u Isusu pokazuje se i onima koji su izvan sigurnih prostora, koji su sva očekivanja sveli na najobičnija ljudska očekivanja, koji su na hladnoći ovoga svijeta čekajući spasenjsku poruku.

Zaključimo: Ako je Bog u Isusu iz Nazareta postao čovjekom samo za mene i moje, to nije Bog, to je ljudska izmišljotina, opasna figura kojom se uništavaju ljudi. Dȁ, Bog se nudi kroz siromaštvo i oskudnost svake vrste, nudi se do mogućnosti ubijanja. Ali se nikome ne nudi da ga se posvoji. On se u Isusu, u Sinu, u čovjeku radije daje razapeti nego da ga se zatvori u bilo koju rasu i naciju, kulturu i vjeru, klasu i ideologiju. Spreman je umrijeti nego da bude ikome smetnja slobode.

Bog nas pohađa i večeras. U njega je inicijativa. Nudi nam put ljubavi i spasenja, put izlaska iz mrkloga kraja smrti. Pođimo iz ovoga Božjega hrama u svoje svakodnevne života, Bog nas i onamo čeka i susreće u ljudima različitima od nas, u ljudima koji nas ljube ali i koji su protiv nas, koji nas ne mogu smisliti ili koje mi mrzimo. Pođimo u sva naša mjesta u kojima se ljude ne prima nego protjeruje. Ova zemlja je stoljećima jedan veliki betlehem. U njoj se Bog stalno objavljuje, ali ni njegovi vjernici ga ne prepoznaju, ne primaju, jer nikako da povjeruju da se objavljuje/rađa u konkretnom čovjeku.

Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!

* * * * * * * *

Bijeg u Egipat (Josip Biffel)

Izlazak na Svjetlo

Božić 2012.

Iz 9,1-3.5-6; Tit 2,11-14; Lk 2,1-14

 „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“ Ovim riječima prorok Izaija naviješta oslobođenje mnogih koji su pod raznim ropstvima i jarmovima koje su sami sebi natovarili ili su ih drugi obremenili i zarobili, koji su pod udarcima i šibama raznih političkih ili duhovnih goniča. Ove riječi nam mogu pomoći da razumijemo zašto Božić – Božji dolazak među nas – slavimo usred noći, i to u najdužoj noći, i da ga posadašnjimo u dugoj noći naše svakodnevice.

U Svetom pismu se na dosta mjesta govori o noćima i tamama u koje stiže Božje svjetlo. Posebno se ističu četiri noći. Na početku stvaranja svijeta, Biblija izvještava, Boga stvara svjetlo, razdvaja ga od tame, stvara noć i dan. Druga važna noć je noć izabranja Abrahama, čovjeka pojedinca – noć u kojoj Bog sklapa savez s ocem vjere i s njegovim potomstvom. Treća je noć oslobođenja Božjega naroda iz ropstva, noć izlaska iz Egipta i odlaska u novu budućnost s Bogom i povratak u domovinu. Tu noć kršćani slave na Veliku subotu kada se spominju novog izlaska s uskrišenjem Isusa Krista iz tame zla i smrti.

Četvrta noć jest ova noć, noć u kojoj slavimo dolazak novoga Svjetla, dolazak Emanuela – Boga s nama i među nas. U ovoj noći slavimo Isusovo rođenje, početak zemaljske, krajnje ljudske objave Boga. Taj dolazak prati jarko svjetlo, jedinstveno svjetlo koje obasjava sve naše mrkline i tame, koje se svojom snagom samo djelomično može usporediti s prirodnim svjetlima i svjetlilima.

Dolaskom Boga u našu zajedničku i osobnu povijest, povijest nije završena. To je tek njezin početak, kvalitativno novi, drugi početak. U ovoj nam se noći nudi mogućnost novoga druženja s Bogom i ljudima, našega i Božjega novoga dijaloga. Skloni smo da božićnu poruku lišimo njezine zemaljske konkretnosti, da je zaodjenemo u lijepe, predivne, ali nestvarne parole. Riječ je, međutim, o krajnje običnom, čak oskudnom rođenju Isusa Krista, ali koji ima snagu da mijenja svijet, moć svjetla koja bez buke i glamura preobražava i najtamnija skrovišta naše neljudskosti.

Večeras, u ovoj svečanoj noći, kada možda nismo stigli pripremiti i uraditi sve što smo planirali, saberimo se, unutarnje se umirimo, dopustimo se obasjati porukom nebeskoga svjetla koje dolazi. U zajedničarskom duhu i u radosnom raspoloženju razmislimo što bi mogao i trebao značiti Isusov dolazak u naše svakodnevlje. I u kakvu našu noć Bog želi stići? Koje naše tame i mrkline želi obasjati svjetlo Isusova rođenja?

1. Čini se da je našu noć, u svakovrsnim suvremenim krizama, ponajprije obavila tama neizvjesnosti, strah od budućnosti i za budućnost, kako pojedinačno tako i na razini obitelji, Crkve, naroda, našega grada, društva i države. Ne možemo ne primijetiti kako skoro već dva desetljeća lutamo po mraku, kako nam je potreban stvarno novi početak – gotovo na svim područjima: od naših najbližih odnosa, do odnosa s drugima, od obitelji i škole, do posla i molitvenoga života, od obrazovanja do politike. Doista je vrijeme da nas obasja Božje svjetlo.

Možda i nismo dovoljno svjesni da većinom živimo strašljivi i uplašeni, zatvoreni i izolirani, da i mi obitavamo mrkle krajeve (da živimo u zemlji „mrke ljepote“), da smo u strahu za budućnost, da smo u svakojakim strahovima: od onoga da prekoračimo u prostor i entitet drugih do straha da kažemo ono što mislimo. Strah unosi bezizlaz, smanjuje aktivnost i kreativnost, u konačnici oduzima dostojanstvo. Utjerivanjem straha, pogotovo straha od budućnosti i od drugih, ljudi vladaju nad ljudima, ucjenjuju jedni druge, kupuju ih i preprodaju te im tako zatvaraju budućnost. Noć straha osljepljuje za novi početak.

Svjetlo betlehemske noći razgoni strah, donosi svjetlo na naše staze, otvara nove perspektive i osnažuje da se i u situacijama bez uvjeta stvaraju uvjeti za novi iskorak. Svjetlo Isusova rođenja govori o potrebi radikalne promjene našega životnoga stava o tome da svega sebe izručimo Bogu, pouzdamo se u Boga, izručimo svjetlu njegove riječi. Ljudi koji su obasjani božićnim svjetlom, neumorno i strpljivo, unatoč svim zaplašivanjima sa strane, svjedoče da se dobro može roditi i ondje gdje atmosfera nije gostoljubiva, i u „štalama“ ljudske odbačenosti, i pod vedrim i svakim nebom, u malenim, siromašnim i zabačenim mjestima i među običnim obiteljima. U svjetlu božićne noći širi se radost, ljubav se ne može zadržati samo na svojima nego kreće prema svima, i prirodi i ljudima, i vjernicima i nevjernicima. Božja objava u djetetu, u novom čovjeku, postaje Svjetlo narodima (Lumen gentium).

2. Osim straha od i za budućnost kojom je opečaćena naša duga noć svakodnevnice, u nama svima, više ili manje, vlada i noć neistine i zabluda, laži i licemjerja o nama samima i o drugima, i onim najbližima. S Isusovim rođenjem započinje i rađanje novoga čovjeka, ne nekog nestvarnoga i neostvarivoga čovjeka, nego izvornoga, autentičnoga čovjeka. Iznimno je lijepo vidjeti kako se u božićnoj noći većina ljudskih lica promjene, kako se ljudske nutrine šire na prihvaćanje svojih bližnjih, kako se omekšavaju bore i nervoze, kako smrknutosti i gorčine nestaju pod toplinom i svjetlom božićne poruke, kako božićno Svjetlo odjednom obasja mogućnost i prilike za nove odnose. Čovjek, isti onaj stari čovjek, u noćima obasjanim Božjim svjetlom, opušta se i postaje „original“, postaje on sam, dotad skrivan od drugih i od sebe sama. Onaj čovjek koji svednevice juri da se dostigne, da se nađe, da drugima dokaže da vrijedi više nego što oni misle. U božićnoj noći smanjuje svoj stres i stišava svoju zabrinutost.

Svjetlo Isusova rođenja skida maske s oholih lica, s lica koja glume moć, uspjeh ili stalnu nasmiješenost. Skida i masku samosažaljenja, depresije, ovisnosti i raznih tereta koji jedni drugima tovarimo. Jednom riječju, betlehemsko svjetlo poziva na prihvaćanje istine o sebi samome i o čovjeku uopće. A ta je istina da Bog, osim što je stvorio čovjeka, dolazi svakom čovjeku po čovjeku, dolazi po Isusu da svatko postane čovjekom. A zar je malo biti čovjekom!

Isusovim utjelovljenjem svako ljudsko lice, i moje i moga bližnjega i moga protivnika i neprijatelja, postaje najuzvišenija i najbliža, najuočljivija i najtajanstvenija Božja prisutnost na zemlji. To je temeljna istina Božje objave u Isusu iz Nazareta. Istina koja je, ne treba ništa uljepšavati, tako teška i tako zahtjevna, jer živimo pod sjenom rata, u atmosferi sukobljenosti, u dosta polomljenih odnosa te je gotovo nemoguće prihvatiti da bi s tim drugim ljudima Bog imao ikakve veze. Ipak, ta teška istina obvezuje. Ako se ona prihvati i ima u vidu, ako se u nju povjeruje, onda će biti daleko manje maski, zabluda i laži i o sebi i o drugima. Ta istina treba rasvijetliti tame naših zabluda o našoj veličini i nevinosti, tame naših memorija koju smo natrpali povrijeđenostima i gorčinama, lažima i zloćama drugih. Ta će nas istina vratiti na početak, novi početak naših odnosa.

3. I treća oznaka naše duge noći svakodnevnice je označena tamom sebičnosti, crnilom i gorkostima našega sebeljublja. Sebičnost nas čini tjeskobnima, hladnima, bezosjećajnima. I ako igdje moramo ostvariti novi početak, upravo je to na razini našega milosrđa i solidarnosti prema drugima. Božić govori o tome kako Bog izlazi iz svoje samodovoljnosti, svoje osigurane svemogućnosti, svoje neupitne veličine. Bog ne čeka hoće li se stvoriti uvjeti da se pojavi, nego sam ima inicijativu. Dariva se. On postaje običnim djetetom i čovjekom, upušta se u rizični odnos ljubavi sa svakim pojedincem.

Poruka betlehemskoga rođenja želi osvijetliti sve one mračne zakutke našeg sebičnoga ponašanja i poziva nas da budemo – poput tolikih proroka i svetih ljudi, poput Marije, Josipa, pastira i mudraca, poput ljudi koji nas nose čitava života, naših bližnjih i prijatelja koji su nam omogućili da budemo to što jesmo – i ponajviše da budemo poput Isusa iz Nazareta po kojemu se zovemo kršćani – ljudi služenja, ljudi pripravljanja putova, te da po drugim ljudima – sve na primjeru Isusova rođenja i života – Bog stigne u naše života i Božja dobrota među nas ljude.

****

Ova skromna poruka božićne noći neka nas barem potakne da dopustimo da svjetlo Isusova rođenja, da Božje svjetlo koje dolazi njegovim ulaskom u svijet, obasja svakoga od nas pojedinačno, naše obitelji, zajednice, naš narod i sve narode, druge ljude, sav svijet: da obasja našu dugu noć straha od neizvjesne budućnosti, da nam svjetlo istine obasja noć naših zabluda i laži, naših maski o nama samima i o drugima, te da obasja i otopli najledeniju noć naše sebičnosti, oporosti i zatvorenosti srca te da nam osvijetli stazu služenja i postajanja ljudima. Vrijeme je da iznova iziđemo iz tame na svjetlo, da dopustimo obasjati sve nesnošljive i turobne tame našeg svakodnevlja Božjim svjetlom u Isusu Kristu čije rođenje večeras slavimo.

Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!

Fra Ivan Šarčević

Emanuel po proroku i snu

IV. nedjelja Došašća – C

Iz 7,10-14; Mt 1,18-24

Vjernikov život je obilježen Božjim nenajavljenim dolascima. Bog dolazi ne samo za Božić, za vrijeme molitve i mise. Bog na različite načine dolazi u čovjekov život. Današnja čitanja, prvo i treće, govore o dva načina, dva vremena, dvije osobe kojima se Bog nenasilno i gotovo nečujno primiče. Jednom se radi o kralju – kralju Ahazu u Jeruzalemu, drugi put o običnom čovjeku – gotovo nepoznatom ali pravednom Josipu iz Nazaretu. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o Božjem dolasku, jednom po proroku, drugi put po anđelu u snu, pred njihove važne odluke: Ahazu u pitanju političkih odluka važnih za narod a Josipu u pitanju braka i rođenja Emanuela. Čini se da se moćni Ahaz ne dvoumi, dok je Josip u tjeskobi da se ne pokaže čovjekom i ne počini kakvu nepravdu svojoj zaručnici Mariji.

Ne čini li se da je danas malo dvoumljenja, malo pozornosti za Božji dolazak. Sve važnije se čini brzo i napoprijeko. I rijetki pitaju za savjet. Rijetki su koji vrše prvo djelo duhovnog milosrđa: dvoumna savjetovati. Uvijek se brže živi kada treba biti strpljiviji; ima se manje vremena kada treba trijezno razmisliti i donijeti važniju odluku. Kao da se tada i vrijeme ubrza, kao da smo uvjereniji da smo iscrpili sve mogućnosti i da što prije treba razriješiti stanje nesigurnosti. Nesigurni, oholi, poglupi a moćni ljudi najčešće i nemaju dvoumljenja. Oni se ne savjetuju. Oni se vode drugim načelima, svojom moću i samodostatnošću ili se daju zavesti silama i moćima izvan sebe. Uostalom, i njihova životna laž za njih je razumnija, dorađenija i utemeljenija od istine; jača od savjeta koji bio dolazio s otajstvene Božje strane.

Nešto se slično događalo i kolebljivome kralju Ahazu o kojem čitamo u prvom čitanju. Naime, kad je Jeruzalem bio ugrožen u sirijsko-efrajimskom ratu, kralj Ahaz se oslanjao na sebe i svoje krive savjetnike, pa je ulazio u sumnjive i pogubne političke saveze sa susjedima. Nije se upustio u prave dileme, u radikalno dvoumljenje u vezi sa svojim postupcima, niti je tražio odgovor u vjeri. Ni onda kada mu dolazi Božji čovjek, prorok Izaija, i savjetuje ga da “uspori”, da se pomoli, da zaište znak od Gospodina Boga, da Boga zamoli za “prosvjetljenje pameti”. Ahaz za to nema vremena nego se ispričava lažljivom religioznošću da neće “iskati ni iskušavati Gospodina”. Radi se o poznatom stavu tobožnjeg “vjernika” koji kao vjeruje u Boga ali Bogu, njegovom proroku i njegovoj riječi, ne dopušta ulazak u život. Što ima Bog tražiti u onome što je ljudsko, preuzetno zaključuje. Ma pusti Boga, to mogu i sam! Onako kako, s jedne strane, bogomoljci, duhovnjaci i pasivni vjernici neodgovorno sve pripuštaju Bogu, s druge strane, preuzetni vjernici, slični Ahazu, sve uzimaju u svoje ruke. Tako do nijednih ne stiže Božja riječ.

A što je s Josipom Nazaretskim? Što je uopće s tim čovjekom koga je kršćanska predaja previše “postarala”, dala mu ulogu šutljiva, pokorna i bespogovorna radnika i poslušnika. Ne čini li se iz današnjega evanđeoskoga odlomka da on ipak razmišlja svojom glavom. Razmišlja što će sa svojom zaručnicom. Što više, njemu za razliku od Ahaza, ne dolazi Božji prorok. Nema Izaije, nema se s kime posavjetovati. Sam je.

Matej Evanđelist donosi pripovijest kako Josipu u snu dolazi Božji anđeo. Sve je tako neuvjerljivo: u snu i još anđeo! Tko će danas u to povjerovati. Samo se onim malo “skrenutima”, opće je mišljenje, takvo što još može dogoditi. I tko je to uopće mogao vidjeti i čuti. Pa nije valjda Matej negdje iz prikrajka Josipove sobe sve gledao, i nije valjda mogao zaviriti u Josipovu “glavu” i pratiti njegov san kao film na ekranu. Uostalom, Matej piše desetljećima kasnije kada Josipa nije više bilo među živima.

“Osjetljive” uši koje smatraju da se sve dogodilo kako piše, neka ovdje prestanu čitati, iako je poruka ovoga evanđelja posve jasna. Bog bira svoj način kako će doći čovjeku, i nije potrebno – kako to “uspaljeni duhovnjaci” rade – primjenjivati znanost (egzaktnost) na Josipov san i Isusovo rođenje kao da je baš sve tako bilo kako piše. Poruka je važna i ona je jasna. Božji dolazak čovjeku ima nebrojeno načina, primjereno kulturi i vremenu u kojem čovjek živi. Bog dolazi preko ljudi (proroka) preko sna, kroz anđelov, Božji glas. Svaki put se traži da čovjek nadiđe samoga sebe, da se ostavi baš onoga što je “izračunao” kako bi Bog trebao djelovati. Ono što Božji glasnik i glas traži od Josipa u snu jest da nastavi putem pravednosti. Kao što Josip i prije sna i Božjega glasa nije htio sramotiti svoju zaručnicu, jer bi zbog toga mogla biti kamenovana, nego je nastojao da je potajno otpusti, tako se potajno događa i novi Božji plan s njim. U snu. I posve mu obraća njegov naum. Božji glas najčešće traži zaokret od naših nauma.

Dakle, bilo preko ljudi, bilo u snu, ili na neki drugi način, Bog nam dolazi, javlja nam se. U Došašću, u Božiću, u svakodnevici. Javlja se u velikim i malim dilemama i dvoumljenjima, najčešće kada su prisutni i mnogi drugi glasovi tako da se njegov tihi i nenasilni glas može ne čuti, ne raspoznati. Bog se preko ljudi, u snu, u nekom posebnom stanju, na čudan i čudesan način, u redovnom životu upliće u naše zapetljanosti. Govori nam što trebamo činiti. Prije svega govori nam kao Josipu: Ne boj se! Početak Božjeg dolaska među nas je povjerenje da ne treba imati straha. I Bog govori tako da nijednog trenutka nismo prisiljeni već posve slobodni; govori nam tako da sve možemo zanijekati, ili njegov glas prečuti ili ga posve prisvojiti kao svoju odluku, iskriviti ga, zloupotrijebiti. Može nam se dogoditi kao Ahazu. Može nam se dogoditi kao nama samima jer smo se već umorili od čekanja da će Bog progovoriti, da će već jednom doći u naš život.

U svakom slučaju, i bez ljudskoga htijenja ili s ljudskom odlukom, Bog dolazi. Bog daje svoj znak neuvjetovan ljudskom neposlušnošću. Netko se ipak uvijek odazove. Netko se uvijek odazove Božjem glasu na jakost i nadilaženje sebe. Pri svakom Božjem dolasku, on nam se javlja i očituje kao Emanuel – Bog s nama. Kao Bog koji postaje jedan od nas, konkretni čovjek, od žene rođen, dijete i zreo čovjek, poseban čovjek, Isus Nazarećanin, punina Božje objave, kao Božji tjelesni dolazak među ljude. On je više od znaka (Ahaz) i sna (Josip), više od proroka i više od Božjeg glasnika u snu. Nama dolazi primjereno našim životima i okolnostima. Ne mimoilazi nas.

Fra Ivan Šarčević

Priprema za božićnu ispovijed

NE TRAŽI BUDUĆNOST U PROŠLOSTI

Ef 4,23-32; Ps 103 (102); Mk 2,1-12

U vremenu smo Došašća. Za malo vremena slavit ćemo Božji dolazak među nas ljude, njegovo ljudsko očitovanje u Isusu iz Nazareta. Za tu svetkovinu želimo se večeras pripremiti i sakramentom ispovijedi, sakramentom pomirenja s Bogom i bližnjima.

Na našu vjeru bitno spada opraštanje grijeha. Članak Vjerovanja izričito kaže: Vjerujem u otpuštenje grijeha. U Očenašu, molitvi Gospodnjoj, molimo Boga da nam oprosti grijehe onako kako i mi opraštamo svojim dužnicima. Ne možemo moliti ako ne opraštamo. Najbitnija oznaka Isusova spasenjskog djelovanja među ljudima je opraštanje grijeha. Čuli smo to i u odlomku iz Markova evanđelja kada Isus na zaprepaštenje mnogih oprašta grijehe uzetome. Opraštanje grijeha Isus traži od svojih učenika, i ne samo od Petra, i to nebrojeno puta. Jedno od sastavnica poslanja jest da Isusovi šalje učenike u svijet, svijet koji pliva u neopraštanju, da opraštaju grijehe ljudima. Redovito se vodimo neopraštanjem, ucjenjujemo jedni druge prošlošću i povredama, stalno nabacujemo jedni drugima krivnje, stare propuste i grijehe. Živimo kao da nismo nikada čuli ni prepoznali Isusovu temeljnu poruku za opraštanjem i novim životom.

U kršćanstvu nekoliko je redovnih putova opraštanja grijeha. Tako u sakramentu krštenja urastamo u Krista Isusa i oprašta nam se onaj grijeh kojeg su prozvali istočnim grijehom, tajnom ljudskog zastranjenja, ljudskom sklonošću da se pobjegne, umakne od Boga. Krštenjem se potvrđuje da postajemo Božja svojina i da se Bog od nas ljudi nikada odvojiti neće.

U sakramentu euharistije, na početku mise sabiremo se u šutnji, u svijesti Božje prisutnosti, ispovijedamo svoje grijehe, opraštamo jedni drugima, molimo druge za oproštenje i molitvu, i tražimo da nam milosrdni Bog oprosti. S njime i ljudima sklapamo novi savez. Euharistija je slavlje novosti života, novoga zajedništva.

Sakrament ispovijedi je također redovni put pomirenja s Bogom i ljudima, novo rođenje iz smrti naših odnosa. U njemu se događa opraštanje grijeha i onih koje sebi ne bismo oprostili, i onih koje ne bismo drugima oprostili. Preko svećenika, slično onako kako je Isus bio tjelesni sakrament Božjeg praštanja, posrednik između Boga i ljudi, i svećenik je posrednik Božje opraštajuće ljubavi.

Pokušajmo večeras ukratko ispitati svoju savjest i u sigurnoj vjeri u Božje milosrđe pripremiti se za sakrament pomirenja.

• Zastanimo najprije na našem odnosu s Bogom. Nemojmo žuriti. Imajmo strpljivosti s Bogom, jer on nije naša igračka. Obnovimo svoju vjeru, svoju ljubav i svoje pouzdanje u dobroga Boga. Bog je s nama i kada nam se čini da idemo posve sami svojim putem. Bog je s nama i kada bismo mi najradije odustali od sebe. On je s nama i sada ovdje i u našim svakodnevnim poslovima i vremenima. Što više budemo svjesni Božje blizine, manje će biti psovke, manje nervoze, manje onog oholog i nesvjesnog trčanja i zapetljavanja u svakovrsne brige. Bog sigurno ispunja svoja obećanja da nas neće napustiti, da nas neće ostaviti kako god nam se činio odsutnim i dalekim. Oslonimo se iznova na Boga i upravo iz vjere u Boga koji nam prašta sve grijehe, ispitajmo i svoj odnos prema bližnjima kroz četiri Božje zapovijedi. I to koliko smo griješili prema njima uskraćujući im ljubav koju Bog od nas traži prema njima.
• Božja nam zapovijed kaže: Ne ubij. Ova se zapovijed, između ostalog, odnosi na ubijanje života, svoga i tuđega (kao i narušavanje života kroz ovisnosti i nasilje). Odnosi se i na rušenje međuljudskih odnosa, na fizičko i duševno zlostavljanje drugoga; na mučenje drugoga grubim riječima ali i prkosnom šutnjom, na prekid komunikacije; na razne povrede drugoga kojim se drugome prikraćuje njegov razvoj, kojim se drugome podrezuju krila njegova ostvarenja…
• Božja zapovijed nam kaže: Ne ukradi. Ova se zapovijed, između ostalog, odnosi na pljačkanje i lopovluke, na kriminal i potkradanje zajedničkoga dobra; na prisvajanje zajedničke imovine. Krađa je i lijenost, nerad, nestudiranje, život od tuđega rada, iskorištavanje roditelja i bližnjih za svoju lagodnost. Krađa je pristranost u kojoj smo prema onome tko nam se sviđa blagonakloni, a onoga koga ne podnosimo, zakidamo u pravdi, ne dajemo mu ni ono što mu po pravu i pravdi pripada. Krađa je dopustiti sebi da živimo kako mi hoćemo a propisivati život drugome da živi kako mi živimo.
• Božja zapovijed nam kaže: Ne daji lažna svjedočanstva o svome bližnjemu. Ova se zapovijed, između ostalog, odnosi na nužnost govorenja istine. Laži su prouzrokovale mnogo nesreće ljudima. Izazvale su velike nesreće, sukobe pa i ratove. Mnogi ljudi pretvaraju sebe u lašce time što najgore laži izmišljaju o nedužnim ljudima, o svojim bližnjima kao i o onima koji su druge vjere i nacije. Dužni smo ne samo izbjegavati laži nego laži demaskirati, ne iskrivljivati istinu, ne prešućivati istinu, ne obmanjivati bližnje ljeporječivošću, ne zavoditi ih lažnim obećanjima i utjehama, ne manipulirati bližnjima. Drugima smo dužni istinu koja je često skopčana s rizikom. Istina nas, veli Isus, oslobađa.
• Božja zapovijed nam kaže: Ne sagriješi bludno. Ova se zapovijed, između ostalog, odnosi na poštivanje duhovnog i tjelesnog integriteta nas samih i naših bližnjih. Nitko nije ničije sredstvo za ugodu. Tjelesnost je više od seksualnosti. Ljudsko tijelo je tajna koju trebam poštivati, ne ponižavati, ne uljepšavati do umjetne karikature. Put tjelesne čistoće je put čistih unutarnjih očiju ljubavi kada drugoga gledam očima dobrohotnosti u kojoj se čuva nježnost, u kojoj se čuva dostojanstvo druge osobe. Tijelo je naša zemaljska krhkost i naša zemaljska snaga. U tijelu, u tijelu Isusa iz Nazareta, objavljuje se sam Bog. Tijelo je mjesto božanske objave, sveto mjesto koje zahtijeva poštivanje i izuvanje naših požuda i svih vrsta sebičnosti.

U sabranosti i skrušenosti pođimo na ispovijed. Pođimo svjesni da je potrebno da se obratimo, da je potreban doista novi početak s Bogom i bližnjima. Pođimo na ispovijed s vjerom i pouzdanjem da nema toga grijeha kojeg Bog ne oprašta. Bog nam poručuje: Imam povjerenje u tebe, ti se možeš osloniti na mene! Nisam se razočarao u tebe. Ne straši se, neću te ostaviti na cjedilu. Vrijediš drukčije nego što misliš. Opraštam ti i ti oprosti svojim bližnjima. Reci svome bližnjemu: Oprosti mi i opraštam ti, bit ću opet dobar prema tebi. Bog nam u Isusu Kristu govori ustani i hodi; ne traži svoju budućnost u svojim grijesima, ne traži budućnost u svojim ranama i povredama, ne traži budućnost u prošlosti. Kreni u novi život. Bog te prati.

Fra Ivan Šarčević

Ivan se sablaznio nad Isusom?

III. nedjelja Došašća – A

Mt 11,2-11

I ove, kao i prošle nedjelje, slušamo odlomak iz Matejeva evanđelja u kojem se govori o Ivanu Krstitelju, proroku i Kristovom preteči. No, umjesto pustinje danas Ivana nalazimo u zatvoru. Herod Antipa ga je pritvorio zbog njegova govora. Evanđelja izvještavaju da ga je kritizirao zbog nemorala. Židovski pisac Josip Flavije smatra da ga je ovaj tiranin uhapsio i pogubio ne iz razloga kritike njegove nemoralnosti nego jer se bojao da će mnoštvo koje grne Ivanu okrenuti se protiv njega i htjeti ga svrgnuti s vlasti. To je onaj isti Herod, vladar Galileje, koji je za blagdan Pashe stigao u Jeruzalem i kojemu je Pilat poslao Isusa Galilejca da on preispita svoga podložnika. A ovaj, koji je volio slušati i Ivana i Isusa, kad je vidio da Isus nema nikakvih pretenzija na vlast, i da njegova stolica nije ugrožena, izruguje ga i kao ludu vraća Pilatu.

Ivanovo sumnja u Očekivanoga

Ivan je dakle u tamnici. Čuo je, piše Matej, za djela Kristova. I ne može ta djela pomiriti sa svojim očekivanjima, vjerojatno ni sa svojim propovijedima, načinom života i djelima kojima je pripremao Mesijin dolazak. Šalje svoje učenike Isusu s jedinim pitanjem: “Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?” Ivan nije  suglasan s tim što Isus čini. Isus, međutim, ništa ne dokazuje. Ivanove učenike poziva da izvijeste Ivana o onome što vide, o Isusovim djelima: slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje radosna vijest. Ništa što Ivan vjerojatno nije sam čuo. I na koncu Isus poručuje: “I blago onom tko se ne sablazni o mene.”

Nema dvojbe, prema Matejevu izvještaju, Ivan se “sablaznio” nad Isusom. Ako usporedimo Ivana i Isusa, od načina života, odijevanja, hrane, susretanja s ljudima, uviđamo velike razlike. I u poruci još više. Iako oba pozivaju na obraćenje, razlog i sadržaj njihovih poziva je različit. No, najveća sablazan koju Isus izaziva kod Ivana čini se da predstavlja Isusovo univerzalno milosrđe, spasenjsko djelovanje prema grešnim i potrebitim ljudima koje ničim nije uvjetovano. I povrh svega Isusova skrovitost, samozatajnost, takvo postupanje koje ostavlja i najveću slobodu, mogućnost da se Isusova djela ne shvate kao Božji zahvat, nego kao posve ljudski čini, pa i “đavolski” čini kako su to tumačili mnogi utjecajni farizeji, svećenici i prvaci naroda. Isus svoju vezu s Bogom ostavlja čovjekovoj odluci, ostavlja slobodnom povjerenju, ničim osiguranoj vjeri. On nikoga ne prisiljava na vjeru, ni Ivana.

Ivan se sablaznio nad Isusom. Štoviše, razočaran nad Isusom, u neizvjesnim tamničkim trenucima, trenucima pred pogibiju, navrle su mu teške sumnje. Možemo li pretpostaviti da je mogao posumnjati i u ono što je on do tada radio, kako je živio, što je propovijedao? Ne očituje li se to u njegovu pitanju upućenu Isusu, kao i u Isusovim riječima o njemu? Isus, naime, o Ivanu govori biranim i uzvišenim riječima. Ivan nije čovjek-trska, čovjek bez karaktera i supstance. Ivan nije čovjek mekušaste odjeće, kompromiserskoga i oportunističkoga ponašanja koje vlada po vladarskim dvorima i kancelarijama, u ljudskim odnosima. Pa svi su ga smatrali prorokom. A Isus veli da je on više od proroka. On je glasnik, on pripravlja put Gospodinu. Evanđelje završava kulminacijom u Isusovim riječima za Ivana da je najveći rođenih od žene, ali da će i najmanji u Božjem kraljevstvu biti veći od njega.

Izdržati sumnje nevjere

Živimo u društvu podjela. Jedna od najvećih je sukob između lakomislenih i samorazumljivih vjernika i lakomislenih i samorazumljivih nevjernika. U trećoj smo nedjelja došašća, na polovini priprema za svetkovinu Božjega dolaska u naš život. Evanđelje i Isus upozorava nas vjernike na mogućnost sumnji i sablazni koja se može dogoditi i nama, i uvijek, i usred a i na koncu života. Ona sumnja i sablazan, slične Ivanovim, da samorazumljivo očekujemo, vjerujemo u Kristov dolazak, ali ne dolazak istinskog Krista, nego neke naše slike o njemu, ili naše karikature od njega. Štoviše, i nas može zahvatiti sumnja nevjere, i usred i na koncu života i kada smo poput Ivana revnovali za Božju stvar. Zar nismo susreli ljude i naše bližnje koji su radikalno posumnjali, osobito uslijed neke patnje, bolesti, smrti. Zar ih nismo susreli promijenjene, krhke, lomne, neke možda i čangrizava, paranoične…

Vjernik nije oslobođen kušnje neizvjesnosti. Možda mi prosječni vjernici, vjernici s puno trgovanja s ljudima i Bogom, vjernici prigibanja kičme, ponašanja poput trske i mekušastoga prilagođavanja, s puno praznovjerja, takvih sumnji uopće i nemamo, ne dopuštamo da nas išta dovede k nama samima. Zatvoreni u svoju osrednju i samodovoljnu egzistenciju, nas ne pogađaju ni vjera ni sumnja, ni Bog ni bližnji. Ivan je posumnjao, veliki, najveći Ivan. Posumnjali su i mnogi drugi veći od nas. Pišu kako je i velika svetica Mala Terezija umrla s neizmjernim sumnjama, s mislima najgorih materijalista, grešnika i ateista. O teškoj sumnji vjernika, o Terezijinoj sumnji, unatoč njezinim sestrama koje su to sve htjele prekriti i ublažiti, govore u naše vrijeme ozbiljni vjernici i teolozi. Snažne retke ispisao je i teolog Joseph Ratzinger (kasnije papa Benedikt XVI) na početku svoga vrhunskog djela Uvod u kršćanstvo (Kršćanska sadašnjost, Zagreb ⁶2007). Duboka kriza vjere, “beskrajni ponor ništavila”, nadvija se nad čovjekov život. Ratzinger između ostalog piše o Tereziji: “Na njezin um nasrću svi postojeći argumenti protiv vjere. Čini joj se kao da više nema osjećaja za vjeru, kao da se nalazi u ‘koži grešnika’. To znači da se ovdje i čovjeku, u prividno kompaktno građenom svijetu nenadano otvara ponor koji vreba iza čvrstih konstrukcija vladajućih konvencija. U takvoj situaciji ne nalazi se više u pitanju ova ili ona stvar, nešto o čemu se možda inače raspravlja: uznesenje Marijino, da ili ne, ovakav ili onakav način ispovijedanja – sve to postaje sasvim sekundarno. Tad se postavlja pitanje o cjelini, sve ili ništa. I to preostaje kao jedina alternativa, te se čini kao da ne postoji nikakvo uporište za koje bi se čovjek pri tom naglom padu mogao uhvatiti. Vidljiv je još samo beskrajni ponor ništavila, kamo god čovjek upravio svoj pogled.”

Ljubav je veća od vjere?

Danas se vode teške rasprave o nevjeri, događaju se neevanđeoska i bezbožna isključivanja “nevjernika”, čitavi se narodi i društva dijele po pitanju vjere kako je “mi” shvaćamo i nevjere kako je “mi” u drugih učitavamo. Trebalo bi svakako sačuvati poštivanje dostojanstva svake osobe, i one koja sumnja, i one koja ne vjeruje, čak i one koja “psuje” Boga. Pogotovo biti skroman pred tajnom Boga koji zasigurno ima svoje putove sa svakim. Ovdje se nipošto ne brani ateizam, nikakva vulgarna poza nevjere. Traži se više brižnosti i pažnje za neopisivu muku nevjere odnosno sumnje u vjeri, naročito nevjere kao protesta protiv licemjernih nevjernika ili tolike patnje u svijetu. Sumnje i nevjeru ne treba odmah maskirati, ublažavati, prenagljeno popunjavati nikakvim namještenim molitvenim brbljanjem, a nikako okrivljivati ljude slične Maloj Tereziji kao da su oni hotimični nevjernici, ili da je riječ o oholosti ili samoskrivljenoj sumnji i grešnosti.

Veliki Ivan je posumnjao, sablaznio se. Očekivao je drukčijeg Mesiju. A mogu li ja, današnji kršćanin, posumnjati imalo u svoju vjeru, ne u Boga, u svoju sliku Mesije. I mogu li povjerovati u tajanstveni Božji put s ljudima i onda kad su oni sumnjivci i nevjernici. Uostalom, ima li i ostaje li – prema Pavlovim riječima – išta više od vjere. I ovdje na zemlji? Što je s ljubavlju? Pa susrećemo tolike ljude, a možda smo i mi takvi, koji znamo sve o vjeri, molimo, polažemo ruke, liječimo, prorokujemo, premještamo gore, govorimo jezike, a hladni smo, bešćutni, bez ljubavi? Ne dolazi li Bog, ne dolazi li njegov Mesija/Krist kroz pustinju (kroz odsutnost) naše vjere ali i kroz ljubav. Božji dolazak se ne ostvaruje samo kroz vjeru, nego ponajviše ljubavlju i ondje gdje je nema i ondje gdje je drugi nisu zaslužili, posebno nevjernici i grešnici. Ne poručuje li to Isus Ivanu u tamnici, velikom vjerniku, većem od svih proroka? I nama ovdje i danas?

Fra Ivan Šarčević

Ponizna Božja službenica

Bezgrešno začeće BD Marije

Post 3,9-15.20; Ef 1,3-6.11-12; Lk 1,26-38

Blagdan Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije dio je sadržaja kršćansko-katoličke vjere: Bog je Isusovu majku Mariju izuzeo od onoga grijeha – koga teologija od sv. Augustina naziva „istočnim grijehom“ – a o kojem govori današnje prvo čitanje iz Knjige Postanka kao čovjekovo”zastranjenje” od Boga na samim počecima čovjekova postojanja. Vjerska istina kaže da Marija dolazi na svijet kao i svi drugi ljudi, ali je Bog oslobađa grijeha. Od svoga ljudskoga postanka ona je u Božjoj milosti, ili „puna milosti“, kako je naziva Božji glasnik Gabrijel. Marija se ne udaljava, ne skriva od Boga poput prvih ljudi, poput svakoga čovjeka, nego je „Gospodin s njom“ kako joj isti glasnik u pozdravu kaže i kako to ponavlja naša molitva Zdravomarijo.

Službenica Gospodnja

Bog usmjerava Marijin život u služenju Isusu Kristu. Katolici vjeruju da Bog iz toga razloga pošteđuje Mariju od grijeha i u njezinom začeću. Veličina onoga koga rađa, služenje svome sinu, Božjem Mesiji, uzrokuje i Marijino bezgrešno začeće. Evanđelja izvještavaju također da Marija sebe samu i imenuje „poniznom Božjom službenicom“. Sva njezina egzistencija je, dakle, služenje. Izabrana je po Isusu Kristu, kao što to Pavao, u današnjoj poslanici Efežanima, kaže da su svi Isusovi učenici u Kristu od Boga „izabrani prije postanka svijeta“.

Kroz povijest kršćanstva a i danas zaboravlja se često da je Marija Božja službenica, da služi Božjem naumu, da vjernike upućuje na Krista, da i nama današnjim kršćanima kaže kao i onda zabrinutima u Kani Galilejskoj: „Sve što vam kaže, to činite!“ Činite sve što vam Isus kaže! Naime, zna se dogoditi da vjernici Mariju diviniziraju, da joj se mole kao da je ona „božica“, jedna od osoba uz trojednoga Boga. Neki vjernici, u svom zagovorničkom zanosu tako mole Mariju kao da ona treba „ublažiti Božju srdžbu“, kao da je Marija – jer je majka, jer je žena – suosjećanija od dobroga Boga, milosrdnija od Isusa Krista. Naše su zemaljske, antropomorfne predodžbe o strogom Ocu ili muškom Bogu toliko ušle u našu podsvijest da čeznutljivo, često vjerski vrlo infantilno, tražimo majčinsko krilo i zagrljaj bezuvjetne ljubavi. Jer, redovito, majka nas uvijek prihvaća, nikada ne ostavlja, kakvi god mi bili. Marija jest zagovornica, ali ostaje stvorenje – ponovo kazano – Božja službenica. Ona je uzor vjere; kršćanima – prvi uzor vjernika među vjernicima.

Koju poruku za nas današnje ima ovaj blagdan?

Nova Eva

Najprikladnije je krenuti putem današnjih svetopisamskih čitanja. Kazali smo da je prvo čitanje odlomak iz Knjige Postanka, s početka Biblije. U njem se govori kako su Adam i Eva, čovjek uopće, nakon što su iskušali svoju slobodu i jeli s drveta, skrio od Boga. Bog, međutim, traži čovjeka, nalazi ga i pita: „Gdje si?“ To je za biblijskoga pisca, za biblijskoga vjernika, prvo pitanje koje Bog postavlja čovjeku. Ne bi ga postavio da se čovjek nalazio u Božjoj blizini. Ne ulazeći u mnoge poruke koje se nameću iz ovoga teksta, treba ipak istaknuti kako prvi ljudi (slika za svakoga čovjeka) za svoje skrivanje od Boga, za svoju grešnost, stalno nalaze krivce izvan sebe: muž optužuje ženu, žena zmiju (zlo izvan sebe) i tako uokolo i unedogled. Bog, međutim, traži odgovornost od svakoga pojedinačno. Uočljivo je iz teksta da kušnja zla postoji izvan čovjeka, zlo postoji izvan pojedinčeve odgovornosti ali je svatko osobno odgovoran pred tom kušnjom. Na koncu današnjega teksta stoji kako Bog proklinje zmiju, proklinje zlo, i postavlja neprijateljstvo između ženina roda i zlog roda. Nasuprot Evi, majci svih ljudi, kršćanska je vjera i teologija, još od Apostola Pavla, postavila „novu Evu“ – Mariju, majku Isusovu i majku svih vjernika u Krista. Marija se nije izmakla od Boga, nije se skrivala od njega i njegova plana. Nju kršćanska ikonografija najčešće i slika onom slikom iz knjige Otkrivenja, odjevena u sunce, s djetetom u ruci, gazi glavu zmiji (zlu).

Slobodni i svjesni Neka mi bude!

A odlomak iz Lukina evanđelje pokazuje da na Marijinu (a i Elizabetinu) primjeru i mi svoje nejasnoće života, neizvjesnost budućnosti kao i najdublje čežnje za smislom trebamo prihvatiti ne bez razuma, nego s razumnim pouzdanjem, razložnim povjerenjem da će Bog – ako mislimo, govorimo i činimo dobro – pripomoći svladati i najteže prepreke, pomoći nam da pronađemo svoj smisao. A smisao je doista položen u nas i oko nas, ali se ostvaruje i izvan nas, izvan našega straha za sebe, izvan naših granica sa sviješću ograničenja, i uvijek preko naše sebičnosti u služenju Bogu i bližnjima. Jednom riječju: I naš je smisao u služenju Božjoj Riječi. Stoga bismo se i mi trebali shvatiti kao „ponizni Božji službenici“, obraćeni od adamovskog, od našega prirodnog stanja da smo skloni umaknuti se Bogu, sakriti se od njega i onda kada nam se čini da smo skroz u njegovom „vrtu“, u njegovoj „kući“, u njegovoj milosnoj prisutnosti. Danas bi to značilo i da budemo budni pred kušnjom lažne i zle poniznosti, poniznosti koja ima tisuću maski te lažnom služenju koje je tako često samo licemjerno poziranje, verbalno isticanje posluha Božjoj volji a ustvari je pokazivanje svoje umišljene veličine. I naše kršćanstvo, i naša Crkva, zajednice i obitelji, obiluju lažnim i zamaskiranim služenjima.

Uz to, važno je primijetiti da nas Marija ne uči lakovjernosti. Vjera u Boga nije slijepo povjerenje i beskičmenjačko, bespogovorno podlaganje svakome autoritetu, pa ni Bogu. Bog traži slobodan, svjestan, samostalan pristanak. Marija – stoji u evanđeoskom tekstu – pita Božjega glasnika da joj razjasni što treba značiti ono što joj on priopćava. I ona će razmišljati o svemu u svome srcu. Ona i u Pismu svjedoči i nama danas govori kako nas ne može lišiti zahtjevnosti Isusova evanđelja. Naprotiv, od poruke Gabrijelova navještaja preko nerazumijevanja i patnje, Isusova križa, groba i uskrsnuća, pa sve do „sile odozgo“ na Duhove, Marija nas stalno odvraća od sebe i neumorno upozorava da dosljedno i ponizno slijedimo Isusa Krista te da mu služimo u braći ljudima.

Fra Ivan Šarčević

Kršćanin se ne rađa nego postaje

II. nedjelja Došašća – A

Mt 3,1-12

Upalili smo drugu svijeću, jer druga je nedjelja, drugi tjedan Došašća. Kako je krenulo? Kako smo započeli pripremu za svetkovinu Božjeg dolaska u naš život i povijest? Uobičajeno? Rutinerski? Po starim navikama? Više nekom vanjskom promjenom, ako i njom, nego li zaokretom mišljenja i stavova, promjenom unutarnjeg pogleda od kojeg dolaze i promjene našeg vanjskog postupanja.

Društvena pustinja

Odlomak Matejeva evanđelja opisuje nam kratko ali upečatljivo proroka Ivana koji i nas poziva da se ostavimo starih navika, da prepoznamo svoju malenost i pustoš ljudskosti. Na Ivana se primjenjuju Izaijine riječi da je on glas koji viče u pustinji. A sadržaj njegova govora je poziv na obraćenje i pripravu puta Gospodinu.

Ivan živi i djeluje u Judejskoj pustinji. No, ne samo pustinja, nego sva njegova pojava, način njegova života, odjeća i hrana, njegov govor, sve to djeluje još za ono vrijeme neuobičajeno. Danas bi to vjerojatno djelovalo još začudnije: Ivan bi možda bio proglašen neuljuđenim čudakom, divljim čovjekom, “zloduhom” koji remeti mir čuvara vjere, koji pravi podjele i potiče na neposluh prema svećenicima i prvacima naroda.

U našoj društvenoj pustinji – ako pustinju shvatimo mjestom naših života i traženja smisla – ne odzvanjaju Ivanove riječi, nego riječi koje nam gode ušima, riječi lažnih proroka koji nas uljuljavaju u ispravnost “tradicionalnog” i “kolektivnog” opredjeljenja. U našim pustinjama zasuti smo bukom riječi da sva naša nesreća dolazi od zla onih drugih, od naših susjeda i “neprijatelja u kući”, a da smo mi nedužni, pravovjerni. Naša društvena pustinja sve više postaje nenastanjivi prostor zagušen govorima mržnje, okrivljivanja, jezivo mjesto spletkarenja i laži. Glasovi koje slušamo i po kojima se ponašamo uvjeravaju nas da bi naša pustinja procvjetala samo ako bismo se lišili onih drugih. Umjesto obraćenja, umjesto priprave puta da Bog dođe, mi “čistimo” naš put isključivanjem “različitih” i “nepodobnih” iz naših obitelji i zajednica.

Subverzivne riječi

Ivan nije nastradao zbog svoga nekonvencionalnog načina života, zbog strogog posta i pokore, devine dlake i skakavaca, nego zbog svojih riječi. Čudaka ima i danas. Da nije govorio kako je govorio, nestao bi u pustinji zaborava. Ljudi vole neobičnosti i “senzacije”. I dolazili su Ivanu. Ivan, međutim, nije bio za “event” religiju niti za onu koja ima svoje dežurne krivce i neprijatelje. Herod ga je uklonio iz živih zbog riječi, subverzivnih, opasnih riječi. A farizeji i saduceji – moćni u narodu i društvu – nisu se nijednim glasom usprotivili. A kako i bi kad ih je i njih Ivan nazvao “zmijskim leglom”. Složit ćemo se da uopće ne bi bilo pristojno ako bi netko poput Ivana nešto slično danas kazao “pobožnim” vjernicima i njihovim malim i velikim svećenicima, današnjim farizejima i saducejima.

Uvijek se, dakle, moglo i može živjeti “osobenjački”, “čudački”, ali se ne može podnijeti da netko nekoga poziva na obraćenje, na ostavljanje sigurnosti zato što je netko podrijetlom od Abrahama, oca vjere. Ne može se podnijeti demaskiranje licemjernog vjerničkoga života, one vjere koja se skriva iza “stare slave djedovina”. Ne može se podnijeti raskrinkavanje besplodne, lakomislene i ohole vjere koja se predstavlja samorazumljivom, koja proizvodi svoju suprotnost – mržnju prema drugima.

Postati kršćaninom

Ivanove riječi, njegov poziv na obraćenje, odzvanjaju i u našoj pustinji da se ostavimo farizejske pravednosti, svakog trijumfalizma, sve one barokne pompe oko oltara i s oltara, s procesija i javnih nastupa, i onog neupitna stava krvne, obiteljske, narodne, tradicionalističko-europske uobraženosti da smo mi kršćani, Kristovi učenici, samim tim što smo rođeni gdje smo rođeni i od koga smo rođeni, da pripadamo ovoj kulturi ili narodu. Kršćanin se ne rađa, kršćaninom se postaje. I to slobodnom odlukom. Kršćanin se ne učlanjuje ni u kakvu “navijačku” skupinu, nego – kako Pavao kaže – zaodijeva, suobličuje se s Kristom, u zajednici ide prepoznatljivo “sam”, osobno i samostalno. Naravno, nezaobilazni su naši roditelji i stariji, nezaobilazna je župna i crkvena zajednica za našu vjeru, ali bez nas samih, bez našeg osobnog zalaganja i sazrijevanja, vjera ostaje samo izvanjski ukras, napuhana prazna mješina, besplodno umjetno drvo, “leglo gujinje” iz kojega sikću otrovi nevjere, a što neće – prema Pretečinim riječima – izbjeći Božjoj srdžbi i sjekiri.

Došašće odzvanja pozivom na obraćenje i pripravu puta Gospodinu. Poziva na plodove života koji će biti primjereni stvarnom životnom zaokretu od izopačenoga mišljenja, od ohole vjere, od hladnoga srca, od lažljivih pristanaka i prilagođavanja zapaljivom kolektivu i masi koji su našli svoj objekt mržnje, svoje krivce i žrtvene jarce samo izvan sebe.

Konkurencija i kult vođe

I još nešto važno iz današnjeg evanđelja. Za Božji dolazak se treba čuvati i onoga što je zadesilo i samoga Ivana Proroka. Valja se čuvati trajne kušnje i pogubne zamke – duhovne konkurencije i kulta ličnosti. Ljudi se trajno mjere između sebe. Konkurencije i takmičenja nisu lišeni ni “duhovni” ljudi. Naprotiv! Nigdje toliko perfidne oholosti, nigdje onog lažnog pribrajanja i pripisivanja tko je čiji, koji je duhovni vođa bolji i pobožniji, komu dolazi više svijeta, tko na koga utječe. Kad se ne može prihvatiti zrelost drugoga i njegova kritika, onda ga se proglašava epigonom nekoga “opasnog” vođe. Pokušali su to i sami Isusovi učenici, mjereći Isusa i Ivana. Sjetimo se, primjerice, pitanja posta i molitve.

Kolektivi, mase i narodi koji žive u stanju mitske nedužnosti, nedozrelosti, u stanju trajnog povijesnog puberteta, uvijek traže vođe, zemaljske vođe. Uz to, njihova katastrofa je i u tome što lako mijenjaju vođe, i što od ljudi – pa i proroka, žele učiniti Mesiju. I Matejeva zajednica se lomila između Ivana i Isusa. A pravi prorok – poput Ivana – ne nasjeda na taj đavolski izazov, na kušnju demagogije. Ivan nije Mesija. On nikoga ne zavodi, niti se, štoviše, utapa u kolektiv. On ne postaje jedan od naroda, ne postaje “narodni mesija (vođa)” nego i dalje ostaje samo svoj, Glas u pustinji, Krstitelj vodom, Preteča obraćenja. On ne hrli narodu, niti trči na ikakve narodne ili masovne skupove; niti se ponaša kao narod, niti se ikada (kao ni Isus) za svoje riječi i djela poziva na narod. On ne djeluje u ime naroda, ni ikakve većine, ikakve skupine, institucije i partije. Ivan govori u ime posve Drugoga ali Očekivanoga. Ivan je samo onaj koji pripravlja put Onomu komu nije dostojan ni obuću vezati, dakle ni biti slugom.

Došašće je vrijeme obraćenja, osobne vjere i priprave puta Onomu koji ne dolazi u našu pustinju onako kako ga se uobičajeno očekuje, niti starim putem. Njega, Isusa Krista, Nemjerljiva s ikim, još nismo saslušali. Nismo se još sagnuli njegovoj obući.

Fra Ivan Šarčević