IV. nedjelja Došašća
(Mih 5,1-4a; Heb 10,5-10; Lk 1,39-45)

Upalili smo i četvrtu adventsku svijeću, četvrta je nedjelja Došašća, na samom smo pragu Božića. Današnja biblijska čitanja odzvanjaju od vedre radosti. Netko važan dolazi. Zagonetni prorok Mihej, negdje s prijelaza iz 8. na 7. stoljeće prije Krista, odašilje poruku u kojoj novozavjetni pisci i vjernici prepoznaju navještaj Isusova rođenja iz Davidove loze u gradu Betlehemu. Prorok, Božji glasnik, svjedoči kako u Božjim planovima nema prezrenoga mjesta. Betlehem kao najmanji lokalitet Judeje, rekli bismo izgubljen od glavnih prometnica i središta, postaje mjesto rođenja osobe koja će sabrati ljude – slične tom mjestašcu – ljude koji su rasuti, koji čine „ostatak“ u svakom pogledu, nacionalni, vjerski, uopće ljudski. Mihej govori o dvostrukom kretanju: jedno je da će se oni koji su ostali konsolidirati i povezati oko Onoga koji dolazi, a drugo kretanje je da će se dogoditi povratak prognanih. To će, Novi zavjet svjedoči, ostvariti očekivani Mesija i to ne silom oružja i novca, nego silom Gospodnjom i veličanstvom Božjega imena.

U tim prorokovim riječima postavljena je povijesna i svaka razdjelnica između svjetovno-političkog i biblijsko-vjerničkog razumijevanja ostatka a naročito progonstva i povratka. Ovdje se vjernicima – bez ikakve prisile i mudrovanja – nudi teži put, teški put povratka. Povratak je ostvariv s povjerenjem u Boga. Naravno, rizik nije malen. Ali nije riječ ni o ludosti ili o nerealnosti. Rizik je mnogo manji od onoga kada su prognanici odlazili iz svog zavičaja i svoje domovine – osiromašeni, s vrećicama, poniženi u dostojanstvu, sa strahom i neizvjesnošću. Danas bi povratak bio s mnogo više imanja i posjeda, s ipak mirnijim okolnostima nego kada su bili prisiljeni napustiti svoje domove. I kao što su se onda izručivali u Božje ruke, ništa manje nije potrebno vjere i da se vrate. Vjera se ne kuša samo u nevoljama, nego možda još više u dobru. Boga s pravom prizivamo u patnjama, stradanjima i teškoćama, ali svoju vjeru valja svjedočiti i dobru, u boljem, tako iz nje živjeti da mijenjamo i one nepravde koje nam djeluju nepromjenjive, te da i kao pojedinci i zajednica povratimo svoje poniženo i ljudsko a i vjerničko dostojanstvo.

Onoga koji će sabrati ostatke naroda, Mihej jednostavno naziva Mirom – našim Mirom. Nije to nikakav grobljanski mir smrti ni onostrani mir nebeskih prostranstava, nego posve ljudski i zemaljski mir, aktivni i stabilni mir u svim, pa i u najuzburkanijim vremenima. Taj mir je sabranost u Božjoj i Mesijinoj blizini i u najnenaklonjenijim vremenima, i nepogodnim uvjetima. Onaj tko se oslanja na taj Mir, na Božjeg Pomazanika, na Isusa Krista, on je posve angažiran u zajedničkom dobru i kada trpi udarce i nepravde sa strane. Taj Mir se ne zatvara u privatnost i intimu, u uski krug obitelji i prijatelja, ne diže ruke i ne predaje se, nego djelotvorno utječe na promjene svoje šire okoline. Mir/Šalom nije dakle odsutnost pokreta i akcije. Naprotiv. Taj Mir i čini da se vlastiti život učini što korisnijim drugima.

Druge današnje čitanje iz Poslanice Hebrejima, poslanice koja je svećenički i liturgijski intonirana, preokreće vjerničku bogoštovnu praksu. Krist zamjenjuje, čak, štoviše, Poslanica kaže, dokida žrtve i prinose, paljenice i okajnice, obrede i propise jer se Bogu ne sviđaju. Riječ je o tome da cjelina Kristove osobe i života postaje prinos Bogu, ispunjenje Božje volje.

U kontekstu ovih riječi pred nama kršćanima je zadaća da preispitamo svoje ispunjavanje Božje volje. Svakako nije riječ o onom često tako olakom prizivanju i pozivanju na nju, na onu gotovo „bezbožnu“ praksu kojom svoju mizernu i često izopačenu volju skrivamo iza uzvišene i redovito otajstvene Božje volje. Riječ je o tome, tako Poslanica kaže, da se kršćanin, poput Isusa Krista, ne može svesti na molitve i obrede, prinose i žrtve, nego „tijelom“, cjelinom svoga bića treba biti vjernik. Jer možda se – ne smijemo to isključiti – naše molitve i darovi, prinosi i mise, ne sviđaju Bogu. Riječ je, dakle, o tome da praktično nasljedujemo Isusa Krista, a sve drugo je doista drugotno.

Poznat nam je današnji odlomak iz Lukina evanđelja. On je jedan od najčešće čitanih kroz godinu. Susret je to Marije i Elizabete, dviju žena novoga Božjega saveza s ljudima. Marija, majka Isusova, hita u Gorje, k rođakinji Elizabeti, majci Ivana Preteče. Obje trudne, vjerojatno da se između se povjere i ispričaju. Ovaj susret je neočekivan, iznenadan i pun radosti, radosti do mjere da cijelo tijelo reagira, do mjere da Elizabeta osjeća zaigravanje djeteta u svojoj utrobi. Marija je našla vremena posjetiti svoju rođakinju. Pri susretu, piše Luka, Elizabeta se napunja Duha Svetoga i Mariji izgovara riječi (koje molimo u Zdravomariji) da je „blagoslovljena među ženama i da je blagoslovljen plod njezine utrobe“. Ovaj susret uzrokuje „tjelesnu“ radost, ali i radost duha, radost cjeline ljudskoga bića. Možda djeluje za nas suvremenike previše stran govor kako se Elizabeta napunja Duha Božjega. Naravno, nije Duh neka predmetna veličina koja se spušta s visina u našu nutrinu i ondje ga mi čuvamo kao svoje vlasništvo. Ako se sjetimo svojih najdražih životnih susreta, mnogih početaka u ljubavi i prijateljstvu, zar i u tim susretima, ako je bilo povjerenja u tu osobu, ako smo je osjećali dragom, nije bilo nadahnute, čiste vjere? Zar nismo govorili da nam je tu osobu poslao sam Bog? U našoj je radosti, u našem je susretu sudjelovao Božji Duh, onaj koji iznenađujuće djeluje u neočekivanim životnim susretima s dragim ljudima.

***

Pred samim smo Božićem. Sigurno ćemo kroz ove dane imati puno susreta. Dolazit će nam i bližnji koje dugo nismo sreli. Bit će radosti, veseloga druženja. Tu leži i jedno od najvažnijih značenja Božjega neočekivanoga dolaska među nas, njegova utjelovljenja. Isus iz Nazareta, rađa se među nama, od žene, kao jedan od nas. On je dijete, on je čovjek. Neka nam ovaj Božić bude radostan zbog susreta s Bogom koji nas pohađa. Neka se ta radost razlije po našim obiteljima i zajednicama. Neka radost susreta skine mrkline i nervoze s naših lica, naše strahove i mučenja drugih. Započnimo se iznova susretati, slično Mariji i Elizabeti. I povjerujmo da će i među nas stići Isus Krist, da ćemo biti mirniji i radosniji, blaženiji i sretniji, ako – kao što kaže Elizabeta Mariji – povjerujemo da će se ispuniti je rečeno od Gospodina. I mi povjerujemo u mogućnost povratka s Bogom onamo odakle smo možda prognani ili odbačeni. Povjerujmo da mir, radost i ljubav dolaze ako nasljedujemo put Isusa iz Nazareta.

Fra Ivan Šarčević

III. nedjelja Došašća – C
(Lk 3,10-18)

 Kada bismo bili radosniji, naš bi svijet bio ljepši za stanovanje. Kad bi kršćani, vjernici ove zemlje živjeli radosnije svoju vjeru, ova bi zemlja bila poželjnija za obitavanje. Ne bi se pretvorila u izolirane torove ugroženih kolektiva, njihova riječi i djela ne bi bila pljeva koju vjetrovi ideologijâ bacaju u oči pokoljenjima koja dolaze, i djeci i mladima, i već ih zarana osljepljuju za vedrinu širokih horizonata, onesposobljuju za ljubav i izlaske iz „neozračenih nacionalističkih brloga“. Ne samo Nietzsche, nego se mnogi i danas slede kada susretnu smrknuta lica kršćana, mrzovoljna i ugrožena lica bez dostatne radosti života, vjernike naših vjera koji se, eto, zaklinju u jednoga Boga svih ljudi.

Treća nedjelja Došašća naziva se „radosnom nedjeljom“ (Gaudate). Ujedno je danas i nedjelja kršćanskog milosrđa i solidarnosti – nedjelja karitasa. Vjernik koji živi iz zahvalnosti, iz svijesti obdarenosti, radosno dariva svoja dobra, dijeli svoje vrijeme, pomaže i solidaran je s drugima u potrebi, s bližnjima u nevolji i žalosti.

Biblijska nas čitanja, osobito prorok Sofonija i Pavao, pozivaju na izlazak iz svojih uskoća i strahova. Pozivaju nas na trajnu radost zbog Božjega i Kristova dolaska među nas. Ondje gdje se vjeruje u Božju blizinu, ondje je lice vedro, ondje se trgovački ne računa, ondje se oči ne skupljaju na sitničavost, nego se imanje i veselje umnaža dijeljenjem.

Odlomak s početka Lukina evanđelja izvještava o Ivanu Krstitelju i njegovim praktičnim savjetima kako do radosti života. Ništa tu nema izuzetno, ništa nemoguće, nego su tu jednostavne upute kako živjeti. Ivan mnoštvu, dakle svima koji su mu došli, u slici dviju haljina i hrane, govori kako sve svoje treba dijeliti s onima koji nemaju odjeće i nemaju što jesti. Ivan pretpostavlja da su njegovi slušači osjetljivi za potrebite. Uopće se ne govori o tome koliko tko ima. Riječ je o tome da se ima što dati, da se uvijek ima više od nekoga drugoga. Poteškoća našega darivanja stoji najprije u tome da ovim svijetom ne idemo otvorenih očiju i nedovoljno primjećujemo da oko nas ima potrebitih. Također – jer smo u panici da sami ne ostanemo goli i gladni – postajemo mrki skupljači dobara za neizvjesnu budućnost. Mislimo da ni mi nemamo dovoljno ili da ono što imamo jest malo, te ako bismo imali više, da bismo onda svakako druge darivali. Ovdje je, međutim, riječ da se dariva ono što se ima, a uvijek se ima što darovati. Posebno ovo vrijedi za crkvene ljude, i za franjevce, naravno. Kroz povijest, naročito povijest franjevaca u našoj zemlji, uvijek se pokazalo da nikada nisu ostajali ni goli ni gladni jer su svoje dijelili s onima s kojima su živjeli. I vjernici, i uopće ljudi, teško susreću namrgođene i sebične duhovne „face“. I nešto je najgore ako se po crkvama i samostanima povlače ljudi uske duše i duha, ljudi koji „judinski“ sabiru novac, zgrću i namiču blago, misle samo na sebe, stvaraju si „zlatnu osamu“ iz koje ne vide potrebe svojih bližnjih.

Ivan Krstitelj potom upućuje savjet carinicima da ne utjeruju porez više nego što je određeno. Danas nema toliko te vrste carinika, ali ima ljudi, i vjernika, od onih u obitelji do političara, poduzetnika i crkvenjaka, koji uvijek više i više potražuju od drugih. Bližnjima postavljaju uvijek nove novčane, radne ili duhovne namete, uvijek nešto moraliziraju kako bi trebalo a sami gotovo ništa ne čine. Ima majki i očeva, ima poglavara i duhovnika koji svojoj djeci ili podložnima stalno „utjeruju“ nove zahtjeve, nove poreze na dobrotu, nove molitvene ili pokorničke prakse, nove planove i programe; koji teroriziraju svoje bližnje osjećajem kako su im oni uvijek nešto dužni. Takvi stvaraju neopuštenu klimi krivnje za nešto što uopće nije počinjeno. Takvi su tu samo da smišljaju kako da im drugi služe u njihovim nezajažljivim životima. I mnogi bi od nas sebi sve omogućili, dok bi drugima prikratili i ono što im pravedno sljeduje. Zato se ponašamo po načelu sviđanja i kažnjavanja. Ako nam netko nije po volji, prema njemu se može – gle izopačenosti – činiti i nepravda i navaljivati razne terete, poslove i namete. Radostan i otkupljen vjernik za sebe traži uvijek manje, a uvijek više za druge, za uvećanje radosti života, za umnažanje zajedničkoga dobra.

Trećoj skupni, vojnicima, koji se obraćaju Ivanu Krstitelju za savjet, Ivan odgovara kako nikome ne smiju činiti nasilja, nikoga krivo prijavljivati i da trebaju biti zadovoljni sa svojom plaćom. Ovdje se razotkriva ne samo ponašanje stvarnih vojnika, nego i vojnički mentalitet uopće koji smatra da se sve treba rješavati silom i nasiljem. I ne samo fizičkom silom, nego i onom koja se krije iza tobože „blaga“ lica, iza lica namještene korektnosti i lažno pobožne krotkosti, a ustvari kipti unutarnjom silovitošću. Vojnički mentalitet je i onaj koji sebe razumijeva kao zaštitnika i čuvara neke ideologije, političkog ili crkvenoga sistema, institucije a ne pojedinoga čovjeka, pa prijavljuje, bavi se denuncijacijom, difamacijom i doušništvom i onda kada se to od njega ne traži, samo da bi se pokazao „odanim“, „poslušnim“, „vjernim“. Slijepa odanost i poslušnost, ta mizerna militaristička servilnost nanosi mnogo nesreće i mnoge je zavila u crno, mnogima je okrnjila dobar glas. Mnogi ljudi vole „uniformiranost“, „komande“, straše se slobode, vlastite odgovornosti. Vojnici, stvarno ili metaforički uzeto, često nemaju svoje osobnosti. Oni su lakeji i papučari za svoju sitnu poziciju i korist. Dovoljno je vidjeti kamo su nestali sa „scene“ mnoge sluge dojučerašnjeg sistema, ideologijâ, političara ili crkvenih poglavara.

I još nešto: Ivan govori vojnicima, služinčadi režima: da budu zadovoljni s plaćom. Zacijelo Ivan ne opravdava one situacije kada su ljudi potplaćeni, nego su vjerojatno u njegovo vrijeme vojnici, kao plaćenici režima, imali dobre plaće, i unatoč tome bili nezadovoljni. Ivan razotkriva onu ljudsku manu – nezadovoljstvo i kada se gotovo sve ima osigurano i kada se ima mnogo više od drugih. Nije među nama rijetkost susresti ljude koji su uvijek nezadovoljni, koji bi jadikovali i onda kada bi, kako evanđelje kaže, imali sav svijet. Nije među nama rijetkost susresti ljude kojima najbolje ide u pojedinoj zajednici i društvu a oni najviše kukaju, mrzak im je posao koji su sami izabrali, koji što god dotaknu sve umire pod njihovim rukama. Naravno, treba ponoviti, ovdje se ne opravdava onaj lažni duhovni stav kako treba uvijek biti zadovoljan i onda kada smo poniženi i kada smo potplaćeni. Ivan i kasnije Isus nisu za unižavanje ljudskoga dostojanstva, nego za promjenu svih struktura koje orobljavaju čovjeka.

U nastavku evanđelja govori se o tome kako su mnogi – zbog jedinstvenosti njegove osobe – pomislili da je Ivan očekivani Mesija, Krist. Ivan odlučno govori da on to nije. Poslije njega dolazi onaj kojemu on nije dostojan odriješiti remenja na obući, onaj koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem. Na njegovoj će se vatri iskušati i njegovi učenici, ljudska mizerija i pljeva će biti sažgana. Od njegova Duha i s njegovim Duhom učenici će biti nošeni u svijet i širiti radosnu vijest (evanđelje) da je Bog u Isusu Kristu pohodio ljude i ponudio se, darovao se svakom čovjeku bez nasilja, bez fizičkog i duhovnog terora. Tko mu povjeruje i odgovori, bit će radostan i naći će smisao svoga života.

 Fra Ivan Šarčević

II. nedjelja Došašća – C
(Lk 3,1-6)

U čitanjima za Došašće tri se osobe posebno spominju: prorok Izaija, Marija i Ivan Krstitelj. Te su osobe tijesno vezane za Isusa iz nazareta. One naviještaju i pripravljaju Mesijin, Kristov dolazak. Luka nas danas u svom evanđelju izvještava o točnom vremenu kada nastupa Ivan Krstitelj, o mjestu gdje to čini te o sadržaju njegova djelovanja. Vrijeme Ivanova javnoga nastupa isto je ono u kojem nastupa i djeluje Isus. Poznata imena kao što su rimski car Tiberije, rimski poslušnik i vazal Herod, upravitelj Judeje Poncije Pilat, veliki svećenici Ana i Kajfa, pokazuju da se Božja objava događa u posve konkretnoj povijesti, ne negdje u nebeskim, nedostižnim prostranstvima niti u skrovitosti čovjekove nutrine. Objava a onda i kršćanstvo su javni događaji, povijesno-zemljopisne zbilje.

Isusov preteča Ivan živio je pokornički u pustinji, pješačio je i propovijedao ljudima. Krštavao je na rijeci Jordanu. Njegovo krštenje zahtijevalo je obraćenje, obraćenje koje podrazumijeva priznanje grijeha, pokajanje i posve novi životni put. Luka, kao što to čini i Isus i čitav Novi zavjet, razumijevaju se u kontinuitetu s vjerom svojih otaca. Zato Luka Ivana veže uz Izaijine riječi. Ivan je glas u pustinji koji viče da se pripravi put za dolazak Gospodinu. U slikama kako radnici i danas pripravljaju ceste i putove, i Izaija govori o nužnosti ispunjavanja dolina, poravnavanja brda, ispravljanja krivudavih cesta i izravnavanja hrapavosti i neravnina, da put bude što prikladniji za dolazak Najuzvišenijega.

Ako bismo na jednu riječ pokušali svesti ono što to u konačnici od ljudi i vjernika traži Ivan, a i Isus, za Božji dolazak među ljude, za pronalaženje smisla života, onda je to obraćenje – obraćenje Bogu. Ako bismo i mi danas, svaki čovjek na zemlji, iskreno sebe promotrili, ne izgleda li da bismo došli do istoga zaključka: trebam se obratiti. Isusov dolazak, kako ovaj svetkovinski za Božić tako svakodnevni, obilježen je zahtjevom za obraćenjem. Kršćanstvo je u bitnom promjena od prirodnoga ponašanja. I tu smo na najtežem zadatku. Da se bude i čovjek i vjernik, ne tek nešto, nego se nešto bitno treba promijeniti u mome životu. I ta promjena nije tek izvanjsko šminkanje mrtvih i besplodnih djela, nego korjenita promjena mišljenja, riječi i postupaka. I nije ta promjena samo usklađivanje uma, srca i volje, nego promjena i uma i srca i volje.

Obraćenje ne polazi izvana nego iznutra – iz najzadnjega i najskrovitijega uporišta našega bića. Ne govori se prvotno o promjeni vanjske molitve niti izvanjskoga ponašanja, nego čovjekovih unutarnjih misli. Promijeniti mišljenje, obratiti um, znači promijeniti logiku i kriterije po kojima mislimo. Znači promijeniti i unutarnje stanje, unutarnje osjećaje naklonosti ili prezira, ljubavi i mržnje. Prvo što naš razum čini jest da čisti naše osjećaje, naše emocije, a od njih nam najčešće dolaze i dobre ali i loše stvari. Primjerice: najčešća logika našega mišljenja je pokretana osjećajem straha. Da se zaštitimo od vanjskih ugroženosti, mi uvijek i jedino mislimo i brinemo se o sebi. Smišljamo i planiramo obrane, dokazivanja, potvrđivanja. Obraćenje bi, barem djelomično, značilo da se u vjeri nema straha i da naše mišljenje bude određeno kriterijima nesebičnosti, da se primaknemo Isusu koji ima drugu logiku mišljenja, da krenemo na svoj izlazak iz uplašenoga srca i uskoće misli.

Obraćenje vlastitoga mišljenja, mentaliteta, uporišnih osjećaja, prati obraćenje u području govora, jezika i riječi. Kad je mišljenje neobraćeno, kad razum ostaje nepromijenjen, kad smo nošeni osjećajima koji nemaju stvarne veze s Božjom riječi i njegovim zahtjevima, onda naše riječi postaju licemjerne, lažne i neiskrene. Može se dogoditi da se u neobraćeničkom mentalitetu razumijevamo kao vjernici, kao stanovnici Božje blizine, a stvarno smo daleko od Boga. Sjetimo se kako Isus u evanđelju kori farizeja koji „misli“ da je bolji vjernik od carinika, i iz te „pokvarene“ misli tako lažno stoji i izgovara lažne molitve i pred Bogom.

Posljednje područje koje prati pravo obraćenje jesu naša djela, vanjsko ponašanje. Dobra djela su neizostavna i ona potvrđuju naše obraćenje. Ona, međutim, nisu zadnji kriterij, jer mi ljudi jedni drugima znamo i najbolja djela proglasiti štetnim i opasnim, znamo prezreti dobrotu drugih, što se najčešće i događa. Zato je zadnji kriterij obraćenja ne naša ni uopće ljudska pohvala i potvrda, nego tiho i odlučno pouzdanje da Bog sve vidi, da je on zadnji kriterij svega, svih naših postupaka, od mišljenja, preko riječi do djela.

****

Ulazimo u drugi tjedan Došašća. Prorok Ivan iz evanđelja i nas poziva na obraćenje. Naše umorno kršćanstvo neće se obnoviti bez istinskoga obraćenja. Vrijeme je da se nešto bitno promijeni. Možda upravo ondje gdje mislimo da smo najbolji, da o tome najbolje mislimo, da smo za to našli najprikladnije riječi i da to ispravno radimo. Zar možda nije vrijeme da se ostavimo svojih starih sigurnosti, „duhovnoga starosjedilaštva“ i da se upustimo u novi rizik s Bogom i ljudima. Odista je vrijeme da se misli na Boga, da se s Bogom započne drukčije. I ondje i onda gdje mislimo da ga nema, i ondje odakle smo ga potisnuli, baš u onim odnosima u kojima mislimo da smo sve završili i da se nema što ni bolje ni lošije dogoditi.

Koristeći Izaiju, evanđelist Luka Ivana opisuje kao glas u pustinji koji viče. Hajde, dobro, što je Ivan glas, a što će mu da viče? Poziv za obraćenjem, i onda kad je samo tihi glas, od postanka svijeta, razumijeva se kao vika, kao nepodnošljiva galama, kao remećenje redovnoga mira. Ivan, prorok i krstitelj, postao je nesnošljiv svojom vikom i završio je umorstvom od strane onih koji njegov glas nisu mogli podnijeti!

Sve se vike mogu podnijeti osim vike za obraćenjem. Jer koje sve vike ne slušamo i mi današnji ljudi, od onih estradnih do političkih, od televizijskih do uličnih, od onih u razredu do onih mnogih histeričnih s oltara? A ne primjećujemo viku vlastite nutrine koja vapi za obraćenjem, za promjenom života bez obzira koliko godina imali. Kako smo se samo izvježbali da ušutkamo, da pripitomimo sve jače glasove koje dolaze iz najskrovitijih odaja našega srca da je vrijeme da radikalno popravimo svoj život i to baš ondje gdje smo se usalili i umislili da smo na dobrom putu. Kako smo samo majstori, licemjerni vjernici, od biskupa i svećenika do običnih vjernika koji čak znaju kalemiti molitvu na molitvu, a ušutkavamo glasove bližnjih koji nas pozivaju na obraćenje, na promjenu, na dosljedniju vjeru. I danas, od svoga svijeta i od svojih odnosa, i mi kršćani – po definiciji ljudi obraćenja – pravimo licemjerne pustinje prividnoga pravovjerja i lažne dobrote, ušutkavamo glasove za stvarnim obraćenjem. Vrijeme je odista da se nešto bitno promijeni, vrijeme je da se pripravi put Gospodinu.

Fra Ivan Šarčević

Bezgrešno začeće BD Marije
(Post 3,9-15.20; Ef 1,3-6.11-12; Lk 1,26-38)

 Blagdan Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije dio je sadržaja kršćansko-katoličke vjere: Bog je Isusovu majku Mariju izuzeo od onoga grijeha – kojega teologija od sv. Augustina naziva „istočnim grijehom“ – a o kojem govori današnje prvo čitanje iz Knjige Postanka. Vjerska istina kaže da Marija dolazi na svijet kao i svi drugi ljudi, ali je Bog oslobađa grijeha. Od svoga ljudskoga postanka ona je u božjoj milosti, ili „puna milosti“, kako je naziva Božji glasnik Gabrijel. Marija se ne udaljava, ne skriva od Boga poput prvih ljudi, poput svakoga čovjeka, nego je „Gospodin s njom“ kako joj isti glasnik u pozdravu kaže i kako to ponavlja naša molitva Zdravomarijo.

Bog usmjerava Marijin život u služenju Isusu Kristu. Katolici vjeruju da Bog iz toga razloga pošteđuje Mariju od grijeha i u njezinom začeću. Veličina onoga koga rađa, služenje svome sinu, Božjem Mesiji, uzrokuje i Marijino bezgrešno začeće. Evanđelja izvještavaju također da Marija sebe samu i imenuje „poniznom Božjom službenicom“. Sva njezina egzistencija je, dakle, služenje. Izabrana je po Isusu Kristu, kao što to Pavao, u današnjoj poslanici Efežanima, kaže da su svi Isusovi učenici u Kristu od Boga „izabrani prije postanka svijeta“.

Kroz povijest kršćanstva a i danas zaboravlja se često da je Marija Božja službenica, da služi Božjem naumu, da vjernike upućuje na Krista, da i nama današnjim kršćanima kaže kao i onda zabrinutima u Kani Galilejskoj: „Sve što vam kaže, to činite!“ Činite sve što vam Isus kaže! Naime, zna se dogoditi da vjernici Mariju diviniziraju, da joj se mole kao da je ona „božica“, jedna od osoba uz trojednoga Boga. Neki vjernici, u svom zagovorničkom zanosu tako mole Mariju kao da ona treba „ublažiti Božju srdžbu“, kao da je Marija – jer je majka, jer je žena – suosjećanija od dobroga Boga, milosrdnija od Isusa Krista. Naše su zemaljske, antropomorfne predodžbe o strogom Ocu ili muškom Bogu toliko ušle u našu podsvijest da čeznutljivo, često vjerski vrlo infantilno, tražimo majčinsko krilo i zagrljaj bezuvjetne ljubavi. Jer, redovito, majka nas uvijek prihvaća, nikada ne ostavlja, kakvi god mi bili. Marija jest zagovornica, ali ostaje stvorenje – ponovo kazano – Božja službenica. Ona je uzor vjere; kršćanima – prvi uzor vjernika među vjernicima.

Koju poruku za nas današnje ima ovaj blagdan? Najprikladnije je krenuti putem današnjih svetopisamskih čitanja. Kazali smo da je prvo čitanje odlomak iz Knjige Postanka, s početka Biblije. U njem se govori kako su Adam i Eva, čovjek uopće, nakon što su iskušali svoju slobodu i jeli s drveta, skrio od Boga. Bog, međutim, traži čovjeka, nalazi ga i pita: „Gdje si?“ To je za biblijskoga pisca, za biblijskoga vjernika, prvo pitanje koje Bog postavlja čovjeku. Ne bi ga postavio da se čovjek nalazio u Božjoj blizini. Ne ulazeći u mnoge poruke koje se nameću iz ovoga teksta, treba ipak istaknuti kako prvi ljudi (slika za svakoga čovjeka) za svoje skrivanje od Boga, za svoju grešnost, stalno nalaze krivce izvan sebe: muž optužuje ženu, žena zmiju i tako uokolo i unedogled. Bog, međutim, traži odgovornost od svakoga pojedinačno. Uočljivo je iz teksta da kušnja zla postoji izvan čovjeka, zlo postoji izvan pojedinčeve odgovornosti ali je svatko osobno odgovoran pred tom kušnjom. Na koncu današnjega teksta stoji kako Bog proklinje zmiju, proklinje zlo, i postavlja neprijateljstvo između ženina roda i zlog roda. Nasuprot Evi, majci svih ljudi, kršćanska je vjera i teologija, još od Apostola Pavla, postavila „novu Evu“ – Mariju, majku Isusovu i majku svih vjernika u Krista. Marija se nije izmakla od Boga, nije se skrivala od njega i njegova plana. Nju kršćanska ikonografija najčešće i slika onom slikom iz knjige Otkrivenja, odjevena u sunce, s djetetom u ruci, gazi glavu zmiji (zlu).

A odlomak iz Lukina evanđelje pokazuje da na Marijinu (a i Elizabetinu) primjeru i mi svoje nejasnoće života, neizvjesnost budućnosti kao i najdublje čežnje za smislom trebamo prihvatiti ne bez razuma, nego s razumnim pouzdanjem, razložnim povjerenjem da će Bog – ako mislimo, govorimo i činimo dobro – pripomoći svladati i najteže prepreke, pomoći nam da pronađemo svoj smisao. A smisao je doista položen u nas i oko nas, ali se ostvaruje izvan nas, izvan našega straha za sebe, izvan naših granica sa sviješću ograničenja, i uvijek preko naše sebičnosti u služenju Bogu i bližnjima. Jednom riječju: I naš je smisao u služenju Božjoj Riječi. Stoga bismo se i mi trebali shvatiti kao „ponizni Božji službenici“, obraćeni od adamovskog, od našega prirodnog stanja da smo skloni umaknuti se Bogu, sakriti se od njega i onda kada nam se čini da smo skroz u njegovom „vrtu“, u njegovoj „kući“, u njegovoj milosnoj prisutnosti. Danas bi to značilo i da budemo budni pred kušnjom lažne i zle poniznosti, poniznosti koja ima tisuću maski te lažnom služenju koje je tako često samo licemjerno poziranje, verbalno isticanje posluha Božjoj volji a ustvari je pokazivanje svoje umišljene veličine. I naše kršćanstvo, i naša Crkva, zajednice i obitelji, obiluju lažnim i zamaskiranim služenjima.

Uz to, važno je primijetiti da nas Marija ne uči lakovjernosti. Vjera u Boga nije slijepo povjerenje i beskičmenjačko, bespogovorno podlaganje svakome autoritetu, pa ni Bogu. Bog traži slobodan, svjestan, samostalan pristanak. Marija – stoji u evanđeoskom tekstu – pita Božjega glasnika da joj razjasni što treba značiti ono što joj on priopćava. I ona će razmišljati o svemu u svome srcu. Ona i u Pismu svjedoči i nama danas govori kako nas ne može lišiti zahtjevnosti Isusova evanđelja. Naprotiv, od poruke Gabrijelova navještaja preko nerazumijevanja i patnje, Isusova križa, groba i uskrsnuća, pa sve do „sile odozgo“ na Duhove Marija nas stalno odvraća od sebe i neumorno upozorava da dosljedno i ponizno slijedimo Isusa Krista te da mu služimo u braći ljudima.

 Fra Ivan Šarčević

I. nedjelja Došašća – C
(Lk 21,25-28. 34-36)

Svake se godine kršćani iznova spremaju Božić – proslavu Isusova dolaska među nas ljude. To vrijeme priprave od četiri tjedna nazivamo Došašćem (lat. Adventom). No, Došašće nije samo vrijeme od četiri tjedna, nego ono označava i čitav kršćaninov život na zemlji; život u kojem se Bog u Isusu približava svijetu, dolazi pred čovjekova vrata i vrata njegove obiteljske ili šire zajednice. Došašće, dakle, nije samo kratko vrijeme pred Božić, nego životno vrijeme u kojem se ostvaruje Božje kraljevstvo. Ono je i redovno vrijeme ljudske radosti i ljubavi, ali i vrijeme kada na čovjeka i kršćanina nahrupe nevolje i bolesti, stradanja i progoni. To je i vrijeme aktivnog čekanja svoga Gospodina kao svoje jedine konačno spasonosne utjehe.

I ove, kao i svake liturgijske godine, za prvu nedjelju Došašća, uzima se čitanje jednog od evanđelista. U njemu Isus govori o svom ponovnom dolasku na koncu povijesti, o znakovima koji će pratiti njegov dolazak te o tome kako se vjernici trebaju pripremiti za njega, odnosno kako vjernici trebaju provoditi svoj život do njegova konačnog dolaska. Današnji odlomak Lukina evanđelja dio je Isusova eshatološkog govora (govora o kraju vremena). Poznat nam je taj govor po svojim slikama. One opisuju dolazak Sina Čovječjega kojega će pratiti velike i katastrofične promjene u prirodi i svemiru: strašni znakovi na suncu, mjesecu i zvijezdama, huka mora i valovlja, dolazak kojega će pratiti ljuljanje nebeskih sila, pokretanje svega onoga na čemu počiva naš svemir. Te promjene pratit će tjeskoba narodâ i ljudi. Ljudi će biti u strahu i iščekivanju. Ali znamo, već odavno, novovjekim ljudima, ove slike djeluju nestvarne, mitske, iako svako malo u nekom dijelu svijeta ljudi iskušavaju sličnosti s njima kroz potrese, poplave u uragane. No, rijetko tko u njima prepoznaje kraj svijeta, a kamoli nečiji dolazak, pa tako ni dolazak Sina Čovječjega.

Nema sumnje da Isus govori u slikama antičke kulture, u predodžbama svoga vremena. U tim slikama, stoga, ne treba iščitavati znanstvene podatke našega doba. Sveto pismo nije znanstvena knjiga, nego knjiga koja i neznanstvenim jezikom izražava ispovijest vjere. Zato poruka Isusova govora nadživljava različite slike svijeta i slike kraja svijeta. Poruka je jasno izražena u drugom dijelu Lukina evanđeoskog odlomka. Naime, što se god događalo, štoviše, kada se god događaju katastrofe bilo koje vrste, od potresa i poplava, do sukoba i ratova, Isus traži od svojih vjernika da se bez straha i panike usprave i podignu glave. To je pretpostavka došašća, to je stanje duha Isusovih učenika, tako se iščekuje Isusov dolazak, kako onaj liturgijski, za proslavu Božića, tako i onaj svakodnevni, životni, kojim se pripremamo za konačni susret s Isusom licem u lice u našoj smrti. Odsutnost tjeskobe i straha, uspravnost hoda i podignuta glava, nisu znakovi umišljenosti i oholosti nego sigurnost u vjeri da onaj tko u Krista vjeruje, ne propada, rušilo se sve oko njega. Onaj tko vjeruje u Krista, čvrsto stoji u vremenima kada se inače lako „gubi“ i glava i obraz.

U kontekstu iščekivanja Isusova dolaska, u vjerničkoj pripremi i organiziranju došašća, u konačnici u organiziranju života, Isus poziva svoje učenike da sačuvaju svoje srce svježim, lakim, otvorenim. Posve na tragu starozavjetnih proroka i vjere otaca, Isus koristi sliku „otežaloga srca“, srca koje se usalilo, srca koje je „podivljalo“, koje nije obrezano, nego se usalilo i otvrdnulo. A srce je za Isusa, kao za biblijske i semitske ljude uopće, ne samo puki tjelesni organ, i ne samo središte čovjeka, nego čovjek sav, totalni čovjek sa svojim umom i dušom, osjećajima i razborom, tijelom i duhom. Zato, izričito navodi loša i zla ponašanja koja čovjeka čine otežalim, tvrdim i oporim. Ona ponašanja koja nisu primjerena za život shvaćen kao došašće, Božje dolaženje, život koji se proteže između dvaju Isusovih dolazaka. Ta su ponašanja: proždrljivost, pijanstvo i životne brige. I njih treba shvatiti odista doslovno. Ne odmah u prenesenom smislu. To su neumjerenost u ishrani i nagomilavanju materijalnoga, pohlepa za novcem, kao i požuda na tjelesnom/seksualnom području, zatim pohlepa za svim što nam je osjetilima ili umu zavodljivo i zamamno kao krajnji smisao. U drugo loše ponašanje koje „otežava“ srce pripada pijanstvo, alkohol posebno, ali i sve što nas opija poput drugih ovisnosti, od droge, kocke, pušenja, volje za dominacijom, nezajažljiva potreba za pozicijom i vlašću nad ljudima, opijenost častohlepljem i prvim mjestima.

Isus navodi i treće, vrlo opasno, čovjekovo ponašanje koje nikako ne priliči došašću, nije primjereno kršćaninovom životu shvaćenu kao aktivno iščekivanje Isusova dolaska. Riječ je o „životnim brigama“. Ne možemo kod sebe samih ali ni kod naših bližnjih ne otkriti kako svi nosimo neke životne terete, kako se naša leđa povijaju pod raznoraznim brigama, kako nam se iza lica – koja znamo namjestiti opušteno, kako nam se iza života – kojega drugima predstavljamo s lakoćom, kriju brige koje nam u bitnome zagorčavaju život. Nekada su te brige doista velike, a nekada čak smiješne. Puno je pozadinske povrijeđenosti, gorčina, skrivenih dokazivanja i unutarnjih prisila koje mrače našu dušu. I kod vjernika koji nastoje što duhovnije organizirati svoj život, i kod onih koji se smatraju velikim moliteljima, nerijetko se otkriva obremenjenost i teret života. Oni žive bez stvarne lakoće vjere, bez iskustva otkupljenosti, iako stalno govore o svome iskustvu Boga, o svom pronalasku puta. Oni su zabrinuti za sve oko sebe, za spasenje „pokvarenoga svijeta“ koji srlja u propast. No, i njihovo je srce otežalo u zemaljskim brigama, jer su, i ne uviđajući često, preuzeli ulogu Boga, ili su sebi dali zadatak da „spašavaju“ Boga od nevjernih ljudi.

Isus traži od svojih učenika da se odreknu proždrljivosti, pijanstva i životnih briga. To ne znači depresiju, lijenost, nego aktivnu nadu, djelotvorno i radino iščekivanje – budnost i molitvu u svako vrijeme, kako Isus kaže. Naravno, to je lagano za razumjeti, ali je veliko umijeće to ostvariti. Budnost i trajna molitva označavali bi svjesni život pred Božjim licem i u suputništvu s Isusom Kristom.

Danas započinjemo vrijeme došašća. U katoličkom svijetu započinje vedro vrijeme u kojem su ljudi otvoreniji, pokretljiviji. Slave se i mise zornice. U došašću započinju kupovina, uređivanje kuća i stanova, i sve tako do svetkovine Božića. No, da naša priprema ne ostane samo lijepa izvanjska „žrtva“, Isus nas u evanđelju poziva na stvarnu promjenu života. Točno, ta se priprema odnosi na budniji život s više, odnosno, sabranije molitve. No, ne može se ostati samo na poboljšanju naše molitvene prakse, nego povrh svega valja raditi na popravku naših odnosa prema bližnjima i na odgovornijem obavljanju svojih dužnosti. Jer, srce nam je otežalo upravo na tim područjima. Možda nismo ni primijetili da su se našom „proždrljivošću“, „pijanstvom“, „životnim brigama“, već odavno dogodila pomračenja našeg unutarnjega sunca i zvijezda, da smo odavno izgubili svoje ideale, da se dogodio potres životnoga smisla, da su se još odavno poljuljala nebeska uporišta u našim srcima, da smo – primjerice – strašno iznevjerili svoje bližnje, krupno im slagali i zaveli u zabludu, da smo svoje bližnje optužili za ono što nisu napravili i društveno im uništili i dobar glas i dostojanstvo, da smo već odavno teret, strah i tjeskoba onima s kojima živimo i za koje smo odgovorni. Možda smo još davno na svome poslu prestali biti pošteni, možda zauzimamo mjesto drugih, možda stojimo na vratima novih odnosa ali smo nekim svojim krivim ponašanjem zakrčili ta vrata pa niti mi ulazimo niti drugima dopuštamo ulazak. Došašće je život iz budućnosti, iz budućeg Isusova dolaska koje je započelo već ovdje i sada i traži da se budno i aktivno susrećemo s njima u srcu naših ljudskih odnosa.

Fra Ivan Šarčević