Bogojavljenje
(Iz 60,1-6; Ef 3,2-3a.5-6; Mt 2,1-12)

Svetkovina Bogojavljenja starija je od svetkovine Božića. Počela se slaviti u II. (početkom III.?) stoljeću da nadomjesti pogansku svetkovinu rađanja boga vremena, boga Eona (Antiohija-Aleksandrija). Grčki naziv za ovu svetkovinu je „epifanija“ – što znači objava svetoga, očitovanje božanskoga, te odatle gotovo doslovan prijevod u našem jeziku – Bogojavljenje.

Nekada se na ovaj dan slavilo i krštenje Gospodinovo kao i spomen na svadbeni događaj u Kani Galilejskoj. Trima svetkovinama u jednoj htjelo se proslaviti Božje očitovanje u Isusu svemu svijetu (Bogojavljenje/Tri kralja), zatim Isusovo prvo pojavljivanje među ljudima (krštenje na Jordanu) te njegovo prvo „divno/čudesno“ djelo (Kana). U nas se ova svetkovina zove i Vodokršće, jer označava posvetu vode, vode kojom se škrope ljudi (obitelji), njihova mjesta stanovanja, domovi, mjesta rada i sve što im pripada. [Materijalnom posvetom, vanjskim znakom škropljenja vodom vjernici sebe i sve svoje izuzimaju iz vlasti zloga i magije a izručuju onome kome i pripadaju – Bogu.]

***

Osnovna poruka sve triju današnjih čitanja želi istaknuti univerzalnost, sveopćost Božjega spasenja za čovjeka i čovječanstvo koje se objavljuje i događa u Isusu Kristu.

Izaija nagoviješta Svjetlo nad Jeruzalemom ali i nad svim narodima i ljudima koje pokriva tmina i mrklina. Svjetlost je to kojoj hrle svi, koje postaje svjetlo naroda (Lumen gentium). Apostol Pavao poručuje zajednici u Efezu da se ne mora biti Židov da bi se bilo Isusovim nasljedovateljem, da se može biti kršćaninom ne prakticirajući sve ono što je u povijesnom tijeku nastalo kao običaj ili disciplina koje često više otežavaju nego olakšavaju pristup Isusu. Pavao izričito govori u današnjem čitanju da su „pogani“ subaštinici, „sutijelo“ i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju, po Isusovoj radosnoj vijesti za sve ljude.

Širinu i univerzalnost Isusa i njegova evanđelja Matej, pak, uobličuje na svoj način i prenosi svojoj zajednici, prvim kršćanima, a onda i nama kršćanima danas, kao i Katoličkoj crkvi danas. Preporučuje nam da drugim ljudima ne zatvaramo pristup Isusu, jer Bog u njemu spašava ne samo jedne, jedan narod, nego se nudi svim ljudima, čitavome svijetu. Izabrani nisu privilegirani, kao da bi oni bili povlašteni „posjednici“ Božjega spasenja, nego, upravo, jer su izabrani, trebaju posvjedočiti da se Božja objava njima odnosi na sve ljude. Dakle, sadržaj i poruka svetkovine Bogojavljenja glasi: Bog se objavljuje i dariva svima u Isusu Kristu.

Matej ovu svoju poruku, svoju ispovijest vjere, uobličuje i posreduje pripoviješću o dolaska triju mudraca u Betlehem da se poklone novorođenom kralju židovskom. Oni dolaze s Istoka, a Istok je za ondašnje Židove (za nas?) prostor neotkupljenosti, nespašenosti, prostor kojeg obitavaju „pogani“. Matej zatim govori da su oni zvjezdoznanci. Oni su slijedom zvijezde koja se na neobičan način pojavila, stigli u Jeruzalem, a onda k štalici u Betlehem. Ovim se želi kazati da je Isusovo rođenje ne samo unutarljudski događaj, događaj sveden na mali lokalni prostor, nego povijesni događaj kozmičkoga značenja: i svemir registrira i sudjeluje u rađanju Isusa Krista. Svemir (kozmos) je podređen susretu Neba i zemlje, susretu Boga i čovjeka.

Matej dalje pripovijeda kako se ovi stranci, što je od davnina poznato, a tako se čini i danas, prijavljuju poglavarima. Oni dolaze u Jeruzalem. U tuđoj zemlji se prijavljuju vlasti. Govore što je njihova nakana u Herodovoj zemlji. No, njihovu nakanu, međutim, ni Herod ni Jeruzalemci, iako poznavatelji Pisma i mesijanskih obećanja, ne mogu prihvatiti. Uvodeći Heroda, glavare svećeničke i pismoznance, Matej ih želi suočiti s novošću koja dolazi s Isusom. Herod je uznemiren, vjerojatno zbog straha za stolicu. Slično i Jeruzalemci koji ne bi rado mijenjali svoje stare navike i pogodnosti. Njima se nikamo ne ide, niti ih poznavanje onoga što govore mudraci – oni ne niječu ono što mudraci kažu – može pokrenuti iz njihova postojećega stanja. Znanje i priznanje još ne znače promjenu, obraćenje. Štoviše, glavari svećenički i pismoznanci potvrđuju ono što mudraci slute. Oni čak citiraju poznato proroštvo da će se „novi kralj“ roditi u Betlehemu, malome gradu kralja Davida. „Religioznim stručnjacima“ nije potrebna promjena. Oni znaju, oni su se osigurali. A Herod, kao i svaki vlastodržac, sve želi iskoristiti za svoju vlast. On traži suradnju od mudraca. Traži od njih da odu u Betlehem, da se „pomno“ raspitaju i da mu dođu javiti da bi i on (gle licemjerja i cinizma!) otišao i poklonio se. Herod je spreman na sve, čak i na poklonstvo, ali nakon što sve dobro proračuna.

Evanđelist hoće Herodovoj tiraniji i zatoru suprotstaviti krotkost i blagost novoga kralja. Isus se ne rađa u dvoru, niti je okružen dvorjanima ni vojskom. On ne otima prijestolje, nije uzurpator vlasti čega se boje svi vlastodršci i ljudi koji od života imaju samo položaj (i lukavstvo politikantstva). Isusovo kraljevstvo unosi posve nova mjerila – spasenje za sve. On oslobađa od podaništva i sluganstva, osobito onoga unutarnjega. On je otkupitelj ljudske slobode, slobode koje se boji svaka zemaljska vlast i sila. Evanđelist Matej samodovoljnom „znanju“ svećenika i pismoznanaca suprotstavlja iskreno „traženje“ mudraca. Mudrost se raspituje, mudrost uvažava znanje, ona se zna i pokloniti pred tajnom. Samodovoljno znanje više ne uči, ono se umišlja da zna sve, uživa u sebi. Ono prezire mudrost, podcjenjuje znanje neznanja, podruguje se višem traženje, ono se klanja i divi samo sebi.

Ne zaboravimo temeljnu poruku današnje svetkovine: Božja ponuda spasenja svima u Isusu Kristu. I dok smo gore imali govor o zvijezdi kao kozmičkom svjedočanstvu Isusova rođenja, naglašavanje Jeruzalema i Betlehema, govori o važnosti lokalnoga, zavičaja i narodnosti. Univerzalnost Božjeg spasenjskoga zahvata ne ostaje dakle apstraktni kozmopolitizam nego uvijek počiva na lokalnom, partikularnom, ali tako da ono ne biva suženo, egoistično, nego je to način kako se obitava na zemlji i kako se ima svoje mjesto pod suncem. Isus nije dakle neka kozmička apstraktna ideja, neki „općeniti“ čovjek, nego konkretna povijesna osoba, Židov, iz roda Davidova, iz Betlehema, grada Davidova. Njegova se poruka međutim ne svodi na uske zavičajne, narodne ili geografske granice. Isus je onaj koji, prema evanđeljima, nikada nema straha od bilo koje ni za bilo koje granice, osim granice ljudske slobode. Bog u njemu ne povlači granice među ljudima.

To svjedoče i tri mudraca. U našoj kršćanskoj tradiciji trojica velikana s istoka, čija se imena – Gabrijel, Melkior i Baltazar – i bilježe ili su na naljepnica pri blagoslovu obitelji i domova, različite su boje kože. Time se naglašava univerzalnost Isusove poruke, ali i otvorenost naših obiteljski i drugih zajednica za ljude koji tražeći svoju zvijezdu, tražeći svoju sreću, možda naiđu, nabasaju ili s razlogom dođu na naša vrata, na vrata naših zajednica, na vrata naših pojedinačnih života.

Ovu se trojicu u našoj kršćanskoj tradiciji označava s tri imena, tri zvanja. Oni su nekada kraljevi, nekada mudraci, nekada magi. Sva tri imena označavaju važne dimenzije ljudskoga života, osobito dimenzije međuljudskih odnosa. Kraljevi predstavljaju vlast, za čim svatko od ljudi teži, makar ta vlast bila i posve mala i ograničena. Mudraci označavaju ljudsku težnju za spoznajom, znanjem, ljudsku znatiželju, životnu mudrost da sretno vodimo svoj život. Magi označavaju ljudsku potrebu za čudom, da na što bezbolniji i sretniji način riješimo se nevolja i patnji, da „čudesno“ prolazimo kroz životne nevolje. Sve te tri dimenzije koje su prisutne u ljudima, Matej jasno kaže, potrebno je da se mjere, štoviše poklone pred djetetom – pred kraljevstvom, mudrošću i čudotvorstvom Isusa iz Nazareta, pred Božjim očitovanjem sada u djetetu a kasnije u mladiću i čovjeku iz Galileje.

I darovi koje oni donose govore upravo o tome da njihova veličina počiva u priznanju Isusa Krista: zlatom priznaju njegovo kraljevstvo i vlast, nisu zlatom obdarili Heroda niti ikoga kupovali novcem da bolje prođu; tamjanom priznaju Isusov božanstvo, njegovu mudrost što svjetovnoj mudrosti djeluje često malo i ludo – jer zašto bi se čovjekova mudrost vezala za Isusa i njegovo evanđelje; pomast (smirna) označava priznanje njegova čovještva od čega bježe mnogi i suvremeni duhovni gurui i čarobnjaci, opsjenari i svodnici masa koji ne mogu prihvatiti da se Bog može do te mjere „sniziti“ da postane čovjekom; smirnom se priznaje Isusovo čovještvo, spasenjsko čovještvo po križu, smrti, ukopu i uskrsnuću. A mnogi bi i danas samo „boga“, svoga boga bez jaslica i progona, križa i smrti, bez praštanja i poraza.

Nekoliko nam stvari još uprisutnjuje današnje evanđelje i svetkovina Bogoavljenja:

U slici triju mudraca koji slijede Isusovu zvijezdu govori nam se o putu, o napuštanju svojih osiguranih mjesta, o izlasku iz svoje tame navika, iz mraka svojih zacementiranih odluka i sudova. A imamo li mi svoju zvijezdu i koju zvijezdu slijedim? Koliko smo zadovoljno sa svojom mudrošću?

Evanđelje također kaže da se politika i vlasti nekada ne trebaju zaobići a da se nekada moraju zaobići, da se, poput mudraca, treba poslušati „glas“ koji dolazi kao u snu. Iako nenapadan taj je glas jasan. Treba zaobići Heroda. Što mi činimo kad se od nas vlasti i vlastodršci traže da obavijestimo o „novoj zvijezdi“ na našem kršćanskom nebu. Vraćamo li se mi nakon pronađenoga Isusa onima koji možda ne ubijaju ljude, nego poruku, koji je umrtvljuju dobro. Možda od nas nitko ništa ne traži ali mi se sami vraćamo kao mizerni doušnici da uništimo dobro. Vraćamo li se vlastima jer smo u strahu i s njima se savjetujemo čak u znanju da oni ubijaju slobodu, mudrost i čovještvo?

Nismo li mi i Herod ili Jeruzalemci, glavar svećenički i pismoznanci koje ćemo se čak uputiti u Betlehem ali nas to neće pogoditi. Ili možda nećemo ni to. Možda tražitelje Boga, možda tražitelje Spasitelja obeshrabrujemo svojim ciničnim znanjem i govorom kako od toga ionako nema nikakve „koristi“, ili te tražitelje potkupljujemo, zatvaramo u svoje zidine, svoje običaje? Možda te tražitelje svojima naučenim frazama odbijamo i sprečavamo u traženju? Zar možda „netočnim i pogrešnim izlaganjem nauka ili nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života, pravo lice Boga i religije prije skrivamo nego otkrivamo“? (GS 19).

***

Poruka svetkovine Bogojavljenja je odista radosna poruka spasenja u Isusu za sve ljude. Zato ne priliči posvajati Isusa. A mi smo ljudi, vjernici, skloni sebičnosti – ne samo u materijalnim nego i u duhovnim stvarima. Isus i njegovo evanđelje nisu za uske i neprozračene obiteljske, crkvene i nacionalne prostore, nisu za one koji su se već „osigurali“ u svom znanju i svojoj pobožnosti. Božje spasenje koje se objavljuje u Isusu iz Betlehema, Isusu iz Nazareta razvodnjava se u apstrakciji kozmopolitizma a postaje opasno i pogubno ako se svodi na uskoću privatnoga, intimnoga, ako se ograđuje nacionalno-političkim okvirom. Bog se u konkretnoj povijesnoj osobi, u Isusu iz Nazareta, dariva svim ljudima. Pred nama kršćanima, pred Crkvom je da to učinkovito svjedočimo, ne samo licemjernim riječima. U konačnici, ne spašavamo mi sebe, niti je Crkva poslana da se brine za sebe, nego za svijet, za sve ljude. Da svjedoči širinu Božje dobrote, a ne strah za sebe.

Fra Ivan Šarčević

Bogorodica / Nova godina
(Br 6,22-27; Lk 2,16-21)

Prema našem ljudskom dogovoru o rasporedu vremena, ostavili smo iza sebe jednu kalendarsku godinu, nazivamo je čak „starom“, i ušli smo u novu godinu.

Nekomu je prošla godina bila lijepa, puna dobrih događaja, nekomu je bila teška, preteška. Nekomu se ljepota života nastavlja, netko se i dalje muči u lakšoj ili težoj nevolji.

Već smo mnogima čestitali. Pružili smo ruke ili izrazili dobre želje telefonski ili nekom porukom. Možemo li danas razmisliti o sadržaju naših čestitki i želja za novu godinu? Čini se da nam prvo čitanje iz Knjige Brojeva u tome može dobro pomoći. Riječ je o blagoslovu kao najboljoj želji. Mojsije preporučuje bratu Aronu da Božji blagoslov dariva drugima. Taj blagoslov ne treba tumačiti. On se uči napamet, kao što ga je i Franjo Asiški naučio napamet i njime blagoslivljao svoju braću. I mi bismo, i ako ga riječima ne izgovarali, trebali u svojim čestitkama i željama uključiti taj predivni blagoslov: „Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude! Neka pogled svoj svrati na te i mir ti donese!“ Po ovom blagoslovu, kojim drugome želimo Božju pratnju i svjetlo, milost i mir, jedni drugima ćemo u novoj godini postajati više blagoslov a manje prokletstvo.

***

Uz blagoslov je važno da razmislimo hoće li nova godina doista biti nova, i u čemu. Naravno, mnogo toga ne ovisi o nama, ali je i do nas kako ćemo urediti svoje vrijeme. U tome neka nam pomogne Evanđelje koje slušamo na Novu godinu. Ono je dio Lukina izvještaja o Isusovu rođenju. Govori se da su pastiri pohitili u Betlehem i ondje našli Mariju, Josipa i Isusa gdje leži u jaslama. Zatim su, vraćajući se svojim stadima, svome poslu, drugima radosno prenosili što su vidjeli, slaveći i hvaleći Boga. Marija je, pak, piše Luka, slušala sve što se to priča o njoj i njezinu sinu, pohranjivala, pamtila sve to, i o tome razmišljala.

Ako bismo na osnovu saslušanoga evanđelja htjeli izvući poruku i ne samo za ovaj kalendarski dan, nego za cijelu godinu, poruku kako ćemo na nov način urediti vrijeme koje je ispred nas, onda se nameće nekoliko zaključaka.

Ponajprije, s Isusovim rođenjem Bog započinje nove odnose s čovjekom, s ljudima uopće. To znači da prije nego budemo raspoređivali svoje vrijeme, prije nego planirali koje to poslove trebamo obaviti u novoj godini, valja nam se odlučiti da sve što budemo činili ne izgubi iz vida tu temeljnu poruku Božjeg novoga početka s ljudima. Hoćemo li, dakle, moći poput pastira živjeti iz te temeljne poruke naše vjere da se Bog objavio u Isusu iz Nazareta, da je postao čovjekom, i da je svakome od nas zadatak postati čovjekom na Isusov način? Hoćemo li moći poput pastira radosno posredovati ljudima tu novost i ne umoriti se i ne zaplesti u svoje materijalne i duhovne brige?

Još se nešto u današnjem evanđelju navodi a bitno je i za nas. Veli se da je Marija pohranjivala sve što se govorilo i o tome razmišljala. I mi svoje događaje trebamo pohranjivati i o njima razmišljati, u njima otkrivati dublje značenje. A možemo li u onome što se oko nas događa pronalaziti dublji smisao? Hoćemo li u novoj godini imati više vremena da se zaustavimo nad sobom i našim životom, da razmislimo komu u konačnici služimo (Marija je Božja službenica), ili ćemo bezglavo juriti svoje vrijeme, gubeći se na bezbrojnim usputnim stanicama, umarajući od nepotrebnih poslova i sitnica, u suludom aktivizmu ili ispraznujući se u lijenosti i besposlici.

Isusovo rođenje, Božji novi početak s ljudima, stavlja pred nas zahtjev novoga čovještva, a ono se ostvaruje u novim odnosima. Koliko god pričali o različitim krizama danas, o ekonomskoj, političkoj, crkvenoj, a koje doista nisu malene ni bezazlene, ipak svi osjećamo da su nam potrebni novi odnosi među nama. I kao što Bog u Isusu Kristu nudi novi odnos s čovjekom, i od nas se traži da na nov način susretnemo sebe, bližnje i Boga. Bog nam u Isusu nudi novi odnos prema sebi. Na nov nas način poziva da preispitamo sebe same, svoju vjeru, svoj posao, što činimo od svoga vremena. Na nov nam način nudi izlazak iz naših zatvora u koje smo se stavili htijenjem da nagomilavamo materijalno. Na nov nas način poziva da shvatimo kako nismo završili svoje ljudstvo, da – nalazili se na stranputici, u zlu ili grijehu ili mislili o sebi kako smo se usavršili – nismo, dakle, još u vjeri prihvatili sami sebe, da još nismo dopustili da nas dotakne novost Isusova života i da još nije dovršeno naše obraćenje.

Kada je riječ o potrebi novih odnosa na temelju Božjega dolaska u Isusu Kristu, onda se u novoj godini valja iznova založiti i za nove odnose s bližnjima, s onima kojima živimo, i uopće s drugim ljudima. Nedvojbeno, to je najdelikatnije područje humanosti i najteži naš put. Imamo iskustvo da možemo namaknuti ili postići mnogo toga, ali ako su naši odnosi s bližnjima lažni i nepovjerljivi, u strahu ili nevjernosti, zavisti ili ljubomori, sve djeluje uzalud. Odnosi nam daju ili oduzimaju snagu. I nerijetko, naši loši odnosi učine nas takvima da i ne primjećujemo da se srozavamo kao ljudi. Može nam izgedati da sve ispravno radimo, a mi smo se ljudski krajnje unizili. Svakako valja naglasiti da ne možemo biti kršćani i mrziti. A upravo se to događa i često skriva iza maske naše pobožnosti, etičnosti i korektnosti.

Isusovo rođenje, čitav njegov život, zahtijeva od nas najtežu promjenu, promjenu naših odnosa prema ljudima. Točno je, ljudi nisu savršeni, ali ljudi, mi jedni drugima, nismo predmeti koje se pomiče po želji. Ljudi nisu sredstva za usavršavanje svoga lika i djela. Ljudi nisu vreće u koje se guraju nervoze i nezajažljivi prohtjevi. Ljudi nisu otirači na kojima se otresa blato tračeva i lažnih svjedočanstava. Nova godina je prilika da nam na nov način ljudi postanu – ako su nam pre/uzvišene riječi „braća“, „bližnji“, „prijatelji“ –  barem partneri, sugovornici i suputnici na istom putu prema ostvarenju čovještva po Isusovoj mjeri, za ostvarenje zajedničkoga života. Kako je samo potrebno u našim obiteljima, na radnome mjestu, u rodbini, našem susjedstvu, u našoj zemlji, posvuda – novih odnosa. No, tko će se prvi promijeniti? Tko će nove odnose prvi započeti?

I na koncu treće područje naših odnosa jest odnos s Bogom. To je intimni odnos koji prati sve odnose. On je zadnji kriterij „uspjeha“ svega. S tim odnosom ne treba „mahati“ ali ga ni skrivati. Novi odnos s Bogom ponajprije znači novi način razgovaranja s Bogom. Bog napokon treba izići iz mračne sjene kamo smo ga možda još davno odaslali. Treba izići iz naše nutrine gdje smo ga „prignječili“ molitvama i ljubavlju. Treba izići iz uskoće naših obitelji i naših crkava. Vrijeme je, vidjeli to drugi ili ne, da krenemo za Isusom. Taj novi odnos s Bogom u svjetlu Isusova puta promijenit će naše ponašanje i to korjenito i prema sebi i prema drugima. Nećemo se moći skrivati, nećemo moći u Isusovoj prijateljskoj nazočnosti izmišljati i lagati, krasti i biti nevjerni, mrziti i biti zli. Ako Bogu, ako Isusu dopustimo da krene uz nas, sve će se promijeniti, svi naši odnosi, i onaj prema sebi, prema svome poslu i onaj prema drugima. I naše molitve neće biti brbljarije i nagomilavanje uzdaha da se Bog „promijeni“ i da nas uvijek usliša kada želimo, nego će molitva i razgovor s Bogom nas mijenjati.

***

Stupili smo u novu godinu. Neka Isusovo rođenje, taj jedinstveni Božji ulazak u našu povijest, u naše osobne živote, neka taj neiscrpni i uvijek novi odnos Boga s čovjekom, potakne i nas  na nove odnose u sljedećoj godini.

Sretana vam i blagoslovljena nova godina!

Fra Ivan Šarčević

Stara godina
(1 Iv 2,18-21; Iv 1,1-18)

Daleko smo osjetljiviji na tuđu nego na svoju nezahvalnost. Svoju redovito i ne vidimo. I godinama se možemo mučiti zato što nam je netko stvarno ili samo „po našem računu“ nezahvalan, tako da nam to stvara gorčinu koja truje i druge odnose pa i život uopće. Nema sumnje, zahvalnost je ljudska krepost, vrlina koja se nerijetko izjednačava s cjelinom ljudskosti. Zahvalni ljudi su okrenuti stvaranju, okrenuti su životu, izlaze u susret drugim ljudima, dok se nezahvalni ljudi najčešće vrte oko sebe i s vremenom gube povjerenje u druge, a onda i u sebe; s vremenom se osjećaju neslobodnima i u vlastitom okruženju. Tko zahvaljuje, kao dar drugome vraća povjerenje i širi prostor slobode. Nezahvalan čovjek je stisnut u sebe i boji se da i samom riječju „hvala“ gubi dio svoje veličine i dio slobode, dio sebe samoga. Onaj tko nije zahvalan, misli da su mu svi dužni, da se njegovi bližnji uvijek moraju dosjetiti što njemu treba. Nezahvalnom čovjeku je najteže iskazati povjerenje drugome i zamoliti za uslugu, i istodobno je iznimno osjetljiv na nezahvalnost. Zahvalan čovjek je radostan. On poput Pavla i nezahvalnost i kažnjavanje, i nerazumijevanje i druge negativnosti prima kroz temeljni stav zahvale: „Što imam, a da nisam primio!“ Svijest darovanosti uzrokuje zahvalnost. Zahvalnost rađa povjerenje i slobodu.

Večeras smo se skupili da svatko osobno, a i kao zajednica vjernika, zahvalimo Bogu za prošlu godinu; kao i da zahvalimo ljudima, ne malom broju naših bližnjih, koji su nam bili od pomoći, koji su s nama dijelili naše vrijeme, naše dileme i muke, naša traženja i dobrote, naše neuspjehe i uspjehe, bez kojih ne bismo bili ono što jesmo.

Vjerujemo da je i kroz proteklu godinu otajstveni Bog, onaj milosrdni, nerijetko i zagonetni Bog, bio upleten u naše živote, da nam je – i kada mi to nismo vidjeli ili nismo mogli vidjeti – kroz Isusa Krista, njegovu riječ i djelovanje, osvjetljavao stazu našega života. Dolazili smo u ovu crkvu, donosili svoje potrebe i želje, molili smo nošeni čežnjom za Božjom blizinom. Išli smo kroz život nošeni duhovnom snagom koju smo i ovdje, u ovoj crkvi, pojedinačno i zajednički primali.

Još jedna godina je na izmaku. Bilo je u njoj veselja i radosti, bilo je tjeskobe i tuge, bilo je i bolesti, patnje i smrti nekoga bliskoga, dragoga, gotovo neprebolnoga. Bilo je u prošloj godini mnogo dobroga koje smo učinili, dobroga koje su nam drugi učinili. A bilo je i naših ljudskih zakazivanja i grijeha, svađa i prkosa, laži i zabluda, ucjenjivanja i omalovažavanja, nerazumijevanja i uvreda. Bilo je u prošloj godini puno neslobodnih postupaka i djela, onoga što nije dostojno čovjeka. Možda smo se skrili i od samih sebe da si priznamo svoje malenosti i uskoće, svoje bahatosti i neuviđavnosti. Ostalo je iza nas i dosta toga kao neutaživa želja za boljim. Jer htjeli smo – mislim da smo ipak u dnu sebe htjeli – da neke stvari budu bolje, a otišle su drukčije.

Moglo bi dugo potrajati naše preispitivanje prošle godine. Doduše, i uopće ne bi bilo loše pred početak nove godine podvući neku crtu, napraviti duhovnu inventuru, kako se to na koncu godine radi i po poduzećima i trgovinama, dakle, sagledati vlastito duhovno stanje, osobne duhovne kapacitete, vlastitu ljudskost. Vidjeti dokle smo stigli. Valjalo bi sebe sama posaditi pred sebe, ali i pred svjetlo Božje riječi i pred Isusov život i – izvagati se. Jer možda, kako to obično kod nas ljudi i biva, previše bježimo od sebe i ne uviđamo da kako bivamo stariji, ne znači istodobno da postajemo i bolji ljudi i bolji kršćani. Štoviše, možda postajemo samo izvanjski mirniji, spretnije skrivamo sebe same, a u biti smo oporiji, tvrđi, da ne kažemo suroviji i lukaviji. Možda smo i u svome kršćanstvu odavno ohladnjeli i postali neaktivni.

U svakom slučaju, na današnji dan trebalo bi si posvijestiti nekoliko stvari. Ponajprije treba sebi priznati da nismo uvijek bili na visini svoga ljudskoga i kršćanskoga poziva. Nismo se uvijek pokazali dobrim ljudima i vjernicima. Nismo živjeli iz zahvalne darovanosti. Naravno, ne možemo vratiti vrijeme, ne možemo neke stvari više popraviti, ne možemo sanirati ranjeno, izgraditi nešto što se našom ili tuđom krivnjom srušilo, niti zacijeliti slomljeno. To ostaje naš neotklonjivi dio. Valja nam, dakle, uzeti našu prošlost, priznati našu malenost, slabost pa i moralnu mizernost. To je dio našega života, to je naš teret, to je dio našega neprenosivoga križa, kojeg nam valja nositi kroz život. No, ono što možemo jest da budno otkupljujemo svoje buduće vrijeme: čistoćom svojih misli, jasnoćom svojih riječi i dobrim djelima. Na to nas poziva i vjera u Boga. Vjera u Boga koji je jedini kadar da posve sanira našu prošlost; vjera u Boga koji nas poziva ne da prošlost prebrišemo, nego upravo posve svjesni nje, da tu prošlost dijelimo i s njime, te da se okrenemo izgradnji svoje nove, drukčije, bolje budućnosti.

I koliko god nam se činilo da je naše vrijeme nesklono autentičnom čovještvu, koliko god naša situacija bila obilježena raznoraznim krizama i lomovima odnosa, i koliko god nam izgledalo da ništa ne možemo promijeniti, valja iznova izgrađivati povjerenje u ljude i u zbilju koja nas okružuje. Isus govori da vjera čini nemoguće, ponajprije u našim odnosima. I valja iznova stjecati vlastitu slobodu i tu slobodu omogućavati drugima. Povjerenje i sloboda, čine se danas najkrhkijima a tako potrebnima. U prostoru povjerenja i slobode, najbolje se izražava i Božji odnos ljubavi prema nama ljudima. U svome milosrđu Bog nam uvijek iznova dariva svoje povjerenje, štoviše, on to čini i ondje gdje mi sami sebi ne vjerujemo. Dariva nam i slobodu i ondje gdje bismo je mi sami sebi prikratili. Povjerenje i sloboda, s druge strane, nisu kao neki darovani predmeti koji se ostave nastranu ili čuvaju negdje na sigurnom. Oni se izgrađuju i stječu.

Zato, u zahvalnosti Bogu i ljudima za prošlu godinu krenimo u novu s novim povjerenjem i novom slobodom. Preko povjerenja i slobode Bog ulazi u naše živote. Preko povjerenja i slobode izgrađuju se naše obitelji, prijateljski i drugi odnosi. Naša zahvalnost za prošlu godinu najviše se ogleda u zahvalnosti i Bogu i ljudima na darovanom povjerenju i slobodi. Darujmo i mi i povjerenje i slobodu svojim bližnjima u novoj godini.

Fra Ivan Šarčević

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa
(1 Sam 1,20-22.24-28; 1 Iv 3,1-2.21-24; Lk 2,41-52)

Svetkovina Svete Obitelj koja se slavi u nedjelju poslije Božića relativno je mlada svetkovina (od 1921. Benedikt XV.). Uspostavlja se u vremenu krize tradicionalne obitelji i općega slabljenja institucionalnih veza. U vremenu urušavanja ljudskih zajednica i institucionalne zaštite, u vremenu (pre)naglašavanja individualnih prava, te inzistiranju na dostojanstvu čovjeka pojedinca, što po sebi nije loše, potrebno je ipak zadržavati i brinuti se o obiteljskim relacijama koje su temelj čovjekove društvenosti uopće – jer, u konačnici, sve naše društvene zajednice kao i čovječanstvo u cjelini jedna su ljudska i Božja obitelj. Obiteljski su odnosi ipak najbolji model svih ljudskih odnosa. U korijenu obiteljskih odnosa leži da se drugome želi i čini bolje nego sebi. Što je onda bliže vjeri nego takav stav i postupanje?!

Svetkovinom Svete Obitelji želi se istaknuti važnost vjere u Boga kao konstitutivnog elementa u obiteljskim odnosima. Svi smo, svi ljudi na svijetu – to ističe današnje drugo čitanje iz Prve Ivanove poslanice – djeca Božja. Iz tog temeljnoga podatka proistječe i temeljno načelo obiteljskih i uopće ljudskih odnosa. Riječ je o tome da smo uvijek djeca konkretnih roditelja, ali u konačnici roditelji nisu vlasnici svoje djece, nego svi pripadamo jednom Bogu, jednom Ocu. Svijest da smo svi djeca Božja, da je svaki konkretni čovjek, od onog najbližeg do onoga tuđega, Božje dijete, mijenja perspektivu našega mišljenja i praktičnog djelovanja. Ako drugome prilazim, ako ga susrećem kao konkretno Božje dijete, onda prema njemu gajim strahopoštovanje i ljubav. Pazim da ga ne orobim, ne iskoristim, ne prevarim, nego da mu pomognem da se razvija u što većoj slobodi i ostvarenju svoje ljudskosti. Podatak da je bližnji Božje dijete, uvodi princip kontrole moje vlastite dominacije nad drugim i manipulacije njime, potvrđuje princip slobode da je drugi samostalan i neovisan o meni u svom mišljenju, govoru i postupanju, čak i onda ako to radi i protiv sebe sama. Pogotovo u obiteljima – gdje se iz „krvnih“, „biološko-posesivnih“ razloga želi opravdati često tiranska i ropska ponašanja – nužno je naglašavati da je svatko slobodno Božje dijete i da mu se mora omogućiti vlastiti, originalni put njegova zrenja (personalizacija) i njegova uključivanja u društvo (socijalizacija). Budući da je svatko dijete Božje, nitko nije ničija kopija ni slijepi poslušnik.

U ovom kontekstu dobro je spomenuti i ono što je prisutno u svim vjerama, o čemu govori i prvo čitanje, a i u nas je donedavno bilo vrlo često prisutno: tzv. „zavjetovanje djece“. Nije, naime, tome tako davno kad su i u nas, naročito majke išle na hodočašća, svetišta i prošteništa i ondje molili da dobiju dijete ili bi moleći za njihovo zdravlje ili iz drugih pobuda i potreba svoju djecu zavjetovale Bogu. Ti bi zavjeti bili različiti, od onoga da budu dobri ljudi i kršćani, do toga da svake godine, kada djeca odrastu, i sami dolaze u to svetište, pa sve do zavjetovanja da njihovo dijete postane fratar, svećenik ili neko drugo duhovno zvanje. U našem vremenu brige i obrane ljudskih pojedinačnih prava, ovakvo zavjetovanje djeluje strano. U vremenu kada ljudska prava poprimaju čak pseudoreligiozni karakter, karakter nedodirljive svetinje, zavjetovanje izgleda i kao nasilje na prava i slobodu pojedinca. Odakle, naime, netko može raspolagati životom drugoga? I poznato je iz iskustva da su se pojedina djeca, tako zavjetovana, čitava života s traumama i mukama, nosili ili nose s tim zavjetom. Možda čitava života taj zavjet nije postao njihova vlastita životna odluka, nego njihova muka.

Točno je da su ti zavjeti nekada bili izraz i bolećive pobožnosti, ali ipak, u cjelini uzevši, oni su i dio stvarne, iako nesavršene, vjere. U korijenu ovakvoga zavjetovanja, usprkos, dakle, i različitih iskrivljenja, ipak leži vjera da dijete pripada Bogu od koga je i darovano i da se dijete izručuje onome od koga je i došlo. Stoga naše ljudske zavjete, kao i uopće naš odnos s Bogom, ne treba shvatiti kao fiksnu i nepromjenjivu točku. To znači da temeljni zavjet posvete Bogu ne znači uvijek i strogo određeno zvanje i strogo određeno postupanje, doslovno ostvarenje onoga kako je onaj koji je zavjetovao mislio. Osnovni je zavjet da dijete bude pod Božjom pratnjom, a ostalo su ljudske želje. Toga bi se zavjeta trebalo držati i dijete i onda kada odraste, kada se odluči za zvanje ili put koji se možda i ne poklapa sa željom majke ili nekoga kada je bilo zavjetovano. Jednostavno kazano: u temelju zavjetovanja Bogu jest da dijete bude doista Božje dijete, Božji čovjek, dobar čovjek i vjernik.

Upravo, o sličnom hodočašću i zavjetovanju govori i današnje prvo čitanje iz Prve Samueleove knjige. Majka Ana, čita se u istoj knjizi, bila je nerotkinja i jednom je tako zanosno molila da je svećenik Eli pomislio da je pijana. A ona je žarko molila Boga da joj podari dijete. I bila je uslišana. Kad je dobila sina, ona i njezin muž Elkana, dali su mu ime Sameul, što znači „Bog je čuo“, Bog je uslišao molitvu. Ana svoga sina Samuela, jedinorođenca, bez tjeskobe što je jedino dijete, zavjetuje Bogu u svetištu Šilo, jer je od Boga i isprošen. Samuel će postati primjer od Boga izmoljenoga djeteta i on će se posve posveti službi Božjoj, postat će Božje dijete. On će prihvatiti zavjet svoje majke i postati Božji čovjek, Božji prorok.

***

Odlomak Lukina evanđelja o hodočašću dvanaestgodišnjega Isusa, Marije i Josipa u jeruzalemski hram, Isusovo ostajanje u Hramu, naučavanje u Očevoj kući, zabrinutost i potraga roditelja za „izgubljenim“ sinom, radost kad su ga našli, govori također kako Isus sa svojim roditeljima ne stoji u neodjeljivoj biološkoj simbiozi u kojem bi mu bila oduzeta sloboda i dostojanstvo. On ima svoj vlastiti životni put, put u Božjoj, Očevoj blizini. On slijedi Božje poslanje, a ne roditeljske želje. Pri tome, on ne čini radikalni raskid sa svojom obitelji. Vraća se, kad su ga našli, veli Luka, s njima u Nazaret, i biva im poslušan. Njegov se život odvija između posluha i slobode, između roditelja i Boga.

Nazaretska obitelj je poput svih obitelji, s mukama i poteškoćama odgoja, pitanjima slobode i poslušnosti. Ona u sebi čuva onu nužnu skrovitost i, kako predaja naglašava, rad, fizički rad za uzdržavanje. Trideset godina je duga škola koju prolazi Isus prije svoga javnoga djelovanja. Tu se, u Nazaretu, kako Luka i izvještava, sve usredotočuje oko vjere u Boga. To je, uz rad, temeljna životna priprema za zrelost. Važni su, prevažni obiteljski odnosi, ali je osnovni odnos svakoga člana obitelji odnos prema Bogu. Iz toga odnosa je lakše prihvatiti i slobodu i posluh, i samostalni i zajednički put. Iz toga odnosa drugi postaju blagoslov a ne pakao i prokletstvo. Ako svaki član obitelji (ili zajednice) gradi svoje odnose s drugima kroz svjetlo odnosa s Bogom, onda u obitelji (zajednici) neće doći do nasilja, ni duhovnoga ni fizičkoga, onda se članovi obitelji neće ponašati kao stranci međusobno, onda netko neće biti čitava života rob a netko strah i teret svojima. Onda će svatko raditi da se štoviše onaj drugi razvije u dobroga čovjeka, u Božjega čovjeka, a ne u samoživa i sebična pojedinca. Ako svatko u obitelji sve svoje djelovanje mjeri u odnosu prema Bogu, onda će se lakše dijeliti bolesti i patnje, probleme i progonstva, neimaštine i radost. Kad je vjera u Boga središte i os obiteljskih odnosa, kad se iz vida ne ispušta da je svatko, od najmanjega do najstarijega Božje dijete, onda nema podcjenjivanja ni ucjenjivanja, nema straha ni omalovažavanja, nema onoga ušutkavanja: „hajde šta ti znaš“, nema ni onoga tako čestoga kažnjavanja šutnjom i pri najuzvišenijim trenucima zajedničkoga objeda, nema kompleksa manje ni više vrijednosti, nema bježanja izvan kuće ili u „zlatni mir“ svoga sobička, nego čitava obitelj (zajednica) živi jednom dušom, opredijeljena da širi radost i novi život. Ona se otvara i za potrebe svojih susjeda, župske zajednice i društva uopće.

***

U vremenu kada se govori o krizi obitelji, današnja svetkovina naglašava da je izlaz iz nje oslanjanje na Boga. Vjera u Boga, zajedničko i pojedinačno stajanje pred Bogom, treba postati sastavnica obiteljskih odnosa. Samo ako svatko postane originalno Božje dijete i autentični Božji čovjek, moći će potpunije razvijati obiteljske i druge odnose.

Fra Ivan Šarčević

Božić
(Iz 52,7-10; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18)

Danas, na Božić, svetkovinu Isusova rođenja, misna čitanja počinju odlomkom iz Knjige proroka Izaije u kojem se narodu koji je pola stoljeća bio u progonstvu javlja da mu je ropstvo okončano i omogućuje mu se povratak u domovinu. U poplavi svakojakih glasova i vijesti kojima smo svakodnevno bombardirani, ove riječi djeluju gotovo nestvarno. Jer na osnovu čega danas biti glasonoša radosti, navjestitelj mira, oglašivač sreće u zemlji u kojoj su ljudi prihvatili da je gotovo „normalno“ ponašanje samo se dijeliti, sukobljavati, osvećivati, progoniti ili vladati nad drugima? Kako to učiniti u zemlji u kojoj je skoro srušena svaka društvena nada nečega zajedničkoga? Tko će – slično jeruzalemskim razvalinama – na našim ruševinama i urušavanjima ljudskosti potaknuti ljude na novi početak? Da, posve novi početak! Jer samo tako će nam biti osigurana bolja budućnost. Prorok je jasan. Novi početak započinje s Bogom. To je jedna od poruka Božića. Bog dolazi čovjeku u njegovu nesređenu zemlju i svakodnevicu, u njegov život izmučen raznim teretima i grijesima, i započinje s čovjekom novu povijest, drukčiju od dosadašnjih, povijest novih odnosa.

U Poslanici Hebrejima slušamo poznati tekst da je Bog kroz povijest govorio po prorocima, a u ove dane se objavljuje u Sinu. I to je punina objave. Kada kažemo punina objave, onda to podrazumijeva da nam se u Isusu daruje potpuni smisao života. U njemu nam biva ponuđeno, nenasilno i bez ikakvih trikova, bezuvjetno i milosrdno put kako provoditi svoj život. Poslanica posebno naglašava Isusovu uzvišenost povrh svega stvorenoga, i povrh svih najsavršenijih bića kao što su anđeli. Bog se u konkretnom čovjeku otkriva ljudima.

A evanđelje današnjega dana jedan je od najuzvišenijih tekstova Novoga zavjeta. Evanđelist Ivan ne govori o jaslicama i pastirima, zvijezdama i mudracima, anđelima i Herodu. Čak nam djeluje preozbiljno za ovo svetkovinsko vrijeme. Ivan svoje evanđelje započinje govorom o Riječi, stvaralačkoj Riječi po kojoj Bog stvara svijet, o tome kako je ta Riječ kod Boga i kako ona postaje Život i Svjetlo te kako ta ista Riječ postaje tijelom, čovjekom, konkretnim čovjekom – Isusom iz Nazareta. U svom Prologu Ivan sažima povijest vjere kao i Isusovu povijest. Govori kako je Isusovom djelovanju prethodilo Ivanovo svjedočanstvo za Svjetlo. Izričito govori kako to Svjetlo, kako Isus nije prihvaćen, nije primljen od svojih, kako Isusa ni svijet ni njegovi nisu upoznali.

Ako bismo i mi saželi značenje Ivanova govora za nas danas, onda bismo mogli kazati slično. Isusa još nismo prihvatili. Jesmo riječima, ali ostaje doista pitanje koliko ga stvarno nasljedujemo, koliko Isus rasvjetljava naše putove i odluke, naše misli i riječi, koliko je on naše Svjetlo. Oni koji uzvjeruju u Isusa, nastavlja Ivan, postaju Božja djeca, djeca koja ne djetinjasto nego djetinje povjerljivo nastanjuju ovaj svijet, koji se svom svojom osobnošću pouzdaju u Božju objavu u Isusu.

Osnovne oznake Božje objave u Isusu prema Ivanu svjedoku jest da se Božja objava čovjeku ne događa negdje daleko, daleko od svijeta i ljudi, da se za njezino upoznavanje ne trebaju završavati posebne škole ili prakticirati posebne pobožne vježbe. Ivan izričito kaže da je jednostavno Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. Riječ je, Bog je postao čovjekom. Od Božjeg utjelovljenja svako ljudsko lice postaje trag Božje objave. Ivan potom govori kako su oznake te iste Božje objave milost i istina, a ne najprije Zakon ni religijski propisi. Živjeti u milosti i istini, znači živjeti tu Božju objavu utjelovljenja.

Posebno važnim se čini Ivanova poruka da „Boga nikada nitko nije vidio“ nego ga je objavio, obznanio Jedinorođenac, Isus Krist. Ovo je zacijelo vrlo važna poruka i nama današnjim ljudima. Naime, često se mogu susresti ljudi koji „mašu“ raznoraznim religioznim iskustvima, pa tako znaju govoriti kako imaju iskustvo Boga, kao da su Boga vidjeli. Ivan je jasan: samo je u Isus Bog vidljiv, u Riječi koja je tijelom/čovjekom postala moguće je spoznati Boga. U mnogovrsnim ljudskim traženjima da se dosegne transcendentno, da se dotakne i iskusi onostrani svijet i Boga, na mjestu su pjesnikove riječi – „ne traži Boga mišlju u praznini“ (A. B. Šimić). Božji su tragovi u materijalnom, stvorenom svijetu, a njegov najveći izraz je u čovjeku, u Isus iz Nazareta. Boga se susreće najprije u čovjeku. Tako tjelesno, ljudsko tijelo, postaje nositelj Božjega Duha, Boga kojega nitko nije vidio niti vidjeti može.

Uz to, Ivanov govor o Riječi koja je tijelom postala, na poseban način ističe put kako ono što je eminentno duhovno, kao što je recimo misao, Božja i ljudska misao, zadobiva svoju materijalizaciju u riječi. Kršćanstvo je vjera riječi, vjera u Riječ i vjera na riječ. Kršćanstvo je vjera Božjih obećanja, dane i zadane riječi, utjelovljene Riječi. Zato ovih božićnih blagdana i uopće u životu kada se pitamo kako do Boga ili kako ostvariti svoju ljudskost, čini se neophodnim vratiti se tajni utjelovljene Riječi od koje će i naš život i naše riječi zadobiti svoj smisao. Ako svoje riječi budemo podastirali pod svjetlo i kriterij Riječi, i one će u sebi sadržavati mnogo više milosti i istine, a mnogo manje osuđivanja, optužbi i gorčina. Riječi, riječi – ima ih previše i u naše vrijeme, ali se bez njih ne može. Šutnja nije rješenje, nego govor u milosti i istini. Riječi trebaju biti milosne i istinite. Riječi su stvaralačke i ubilačke, nose život ili usmrćuju. Isus je Riječ koja donosi život u punini i onda kada je ta riječ nasilno ušutkana, kada nije primljena ni prihvaćena. Ona ima svoju snagu u Bogu i njemu se ne vraća bez učinka čak i onda kada djeluje da je kazana u prazno i gluhim ušima. Doista, Isus je Riječ puna milosti i istine. Neka nam ovi blagdanski dani i naš život budu radosni, i prožeti takvim riječima. Susretali u svojim bližnjima Božju objavu, susretali u njima utjelovljenju Riječ, Isusa Krista.

Fra Ivan Šarčević

Božićna ponoćka
(Iz 9,1-3.5-6; Tit 2,11-14; Lk 2,1-14)

„Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“ Ovim riječima prorok Izaija naviješta oslobođenje mnogih koji su pod raznim ropstvima i jarmovima koje su sami sebi natovarili ili su ih drugi obremenili i zarobili, koji su pod udarcima i šibama raznih političkih ili duhovnih goniča. Ove riječi nam mogu pomoći da razumijemo zašto Božić – Božji dolazak među nas – slavimo usred noći, i to u najdužoj noći, i da ga posadašnjimo u dugoj noći naše svakodnevice.

U Svetom pismu se na dosta mjesta govori o noćima i tamama u koje stiže Božje svjetlo. Posebno se ističu četiri noći. Na početku stvaranja svijeta, Biblija izvještava, Boga stvara svjetlo, razdvaja ga od tame, stvara noć i dan. Druga važna noć je noć izabranja Abrahama, čovjeka pojedinca – noć u kojoj Bog sklapa savez s ocem vjere i s njegovim potomstvom. Treća je noć oslobođenja Božjega naroda iz ropstva, noć izlaska iz Egipta i odlaska u novu budućnost s Bogom i povratak u domovinu. Tu noć kršćani slave na Veliku subotu kada se spominju novog izlaska s uskrišenjem Isusa Krista iz tame zla i smrti.

Četvrta noć jest ova noć, noć u kojoj slavimo dolazak novoga Svjetla, dolazak Emanuela – Boga s nama i među nas. U ovoj noći slavimo Isusovo rođenje, početak zemaljske, krajnje ljudske objave Boga. Taj dolazak prati jarko svjetlo, jedinstveno svjetlo koje obasjava sve naše mrkline i tame, koje se svojom snagom samo djelomično može usporediti s prirodnim svjetlima i svjetlilima.

Dolaskom Boga u našu zajedničku i osobnu povijest, povijest nije završena. To je tek njezin početak, kvalitativno novi, drugi početak. U ovoj nam se noći nudi mogućnost novoga druženja s Bogom i ljudima, našega i Božjega novoga dijaloga. Skloni smo da božićnu poruku lišimo njezine zemaljske konkretnosti, da je zaodjenemo u lijepe, predivne, ali nestvarne parole. Riječ je, međutim, o krajnje običnom, čak oskudnom rođenju Isusa Krista, ali koji ima snagu da mijenja svijet, moć svjetla koja bez buke i glamura preobražava i najtamnija skrovišta naše neljudskosti.

Večeras, u ovoj svečanoj noći, kada možda nismo stigli pripremiti i uraditi sve što smo planirali, saberimo se, unutarnje se umirimo, dopustimo se obasjati porukom nebeskoga svjetla koje dolazi. U zajedničarskom duhu i u radosnom raspoloženju razmislimo što bi mogao i trebao značiti Isusov dolazak u naše svakodnevlje. I u kakvu našu noć Bog želi stići? Koje naše tame i mrkline želi obasjati svjetlo Isusova rođenja?

1. Čini se da je našu noć, u svakovrsnim suvremenim krizama, ponajprije obavila tama neizvjesnosti, strah od budućnosti i za budućnost, kako pojedinačno tako i na razini obitelji, Crkve, naroda, našega grada, društva i države. Ne možemo ne primijetiti kako skoro već dva desetljeća lutamo po mraku, kako nam je potreban stvarno novi početak – gotovo na svim područjima: od naših najbližih odnosa, do odnosa s drugima, od obitelji i škole, do posla i molitvenoga života, od obrazovanja do politike. Doista je vrijeme da nas obasja Božje svjetlo.

Možda i nismo dovoljno svjesni da većinom živimo strašljivi i uplašeni, zatvoreni i izolirani, da i mi obitavamo mrkle krajeve (da živimo u zemlji „mrke ljepote“), da smo u strahu za budućnost, da smo u svakojakim strahovima: od onoga da prekoračimo u prostor i entitet drugih do straha da kažemo ono što mislimo. Strah unosi bezizlaz, smanjuje aktivnost i kreativnost, u konačnici oduzima dostojanstvo. Utjerivanjem straha, pogotovo straha od budućnosti i od drugih, ljudi vladaju nad ljudima, ucjenjuju jedni druge, kupuju ih i preprodaju te im tako zatvaraju budućnost. Noć straha osljepljuje za novi početak.

Svjetlo betlehemske noći razgoni strah, donosi svjetlo na naše staze, otvara nove perspektive i osnažuje da se i u situacijama bez uvjeta stvaraju uvjeti za novi iskorak. Svjetlo Isusova rođenja govori o potrebi radikalne promjene našega životnoga stava o tome da svega sebe izručimo Bogu, pouzdamo se u Boga, izručimo svjetlu njegove riječi. Ljudi koji su obasjani božićnim svjetlom, neumorno i strpljivo, unatoč svim zaplašivanjima sa strane, svjedoče da se dobro može roditi i ondje gdje atmosfera nije gostoljubiva, i u „štalama“ ljudske odbačenosti, i pod vedrim i svakim nebom, u malenim, siromašnim i zabačenim mjestima i među običnim obiteljima. U svjetlu božićne noći širi se radost, ljubav se ne može zadržati samo na svojima nego kreće prema svima, i prirodi i ljudima, i vjernicima i nevjernicima. Božja objava u djetetu, u novom čovjeku, postaje Svjetlo narodima (Lumen gentium).

2. Osim straha od i za budućnost kojom je opečaćena naša duga noć svakodnevnice, u nama svima, više ili manje, vlada i noć neistine i zabluda, laži i licemjerja o nama samima i o drugima, i onim najbližima. S Isusovim rođenjem započinje i rađanje novoga čovjeka, ne nekog nestvarnoga i neostvarivoga čovjeka, nego izvornoga, autentičnoga čovjeka. Iznimno je lijepo vidjeti kako se u božićnoj noći većina ljudskih lica promjene, kako se ljudske nutrine šire na prihvaćanje svojih bližnjih, kako se omekšavaju bore i nervoze, kako smrknutosti i gorčine nestaju pod toplinom i svjetlom božićne poruke, kako božićno Svjetlo odjednom obasja mogućnost i prilike za nove odnose. Čovjek, isti onaj stari čovjek, u noćima obasjanim Božjim svjetlom, opušta se i postaje „original“, postaje on sam, dotad skrivan od drugih i od sebe sama. Onaj čovjek koji svednevice juri da se dostigne, da se nađe, da drugima dokaže da vrijedi više nego što oni misle. U božićnoj noći smanjuje svoj stres i stišava svoju zabrinutost.

Svjetlo Isusova rođenja skida maske s oholih lica, s lica koja glume moć, uspjeh ili stalnu nasmiješenost. Skida i masku samosažaljenja, depresije, ovisnosti i raznih tereta koji jedni drugima tovarimo. Jednom riječju, betlehemsko svjetlo poziva na prihvaćanje istine o sebi samome i o čovjeku uopće. A ta je istina da Bog, osim što je stvorio čovjeka, dolazi svakom čovjeku po čovjeku, dolazi po Isusu da svatko postane čovjekom. A zar je malo biti čovjekom!

Isusovim utjelovljenjem svako ljudsko lice, i moje i moga bližnjega i moga protivnika i neprijatelja, postaje najuzvišenija i najbliža, najuočljivija i najtajanstvenija Božja prisutnost na zemlji. To je temeljna istina Božje objave u Isusu iz Nazareta. Istina koja je, ne treba ništa uljepšavati, tako teška i tako zahtjevna, jer živimo pod sjenom rata, u atmosferi sukobljenosti, u dosta polomljenih odnosa te je gotovo nemoguće prihvatiti da bi s tim drugim ljudima Bog imao ikakve veze. Ipak, ta teška istina obvezuje. Ako se ona prihvati i ima u vidu, ako se u nju povjeruje, onda će biti daleko manje maski, zabluda i laži i o sebi i o drugima. Ta istina treba rasvijetliti tame naših zabluda o našoj veličini i nevinosti, tame naših memorija koju smo natrpali povrijeđenostima i gorčinama, lažima i zloćama drugih. Ta će nas istina vratiti na početak, novi početak naših odnosa.

3. I treća oznaka naše duge noći svakodnevnice je označena tamom sebičnosti, crnilom i gorkostima našega sebeljublja. Sebičnost nas čini tjeskobnima, hladnima, bezosjećajnima. I ako igdje moramo ostvariti novi početak, upravo je to na razini našega milosrđa i solidarnosti prema drugima. Božić govori o tome kako Bog izlazi iz svoje samodovoljnosti, svoje osigurane svemogućnosti, svoje neupitne veličine. Bog ne čeka hoće li se stvoriti uvjeti da se pojavi, nego sam ima inicijativu. Dariva se. On postaje običnim djetetom i čovjekom, upušta se u rizični odnos ljubavi sa svakim pojedincem.

Poruka betlehemskoga rođenja želi osvijetliti sve one mračne zakutke našeg sebičnoga ponašanja i poziva nas da budemo – poput tolikih proroka i svetih ljudi, poput Marije, Josipa, pastira i mudraca, poput ljudi koji nas nose čitava života, naših bližnjih i prijatelja koji su nam omogućili da budemo to što jesmo – i ponajviše da budemo poput Isusa iz Nazareta po kojemu se zovemo kršćani – ljudi služenja, ljudi pripravljanja putova, te da po drugim ljudima – sve na primjeru Isusova rođenja i života – Bog stigne u naše života i Božja dobrota među nas ljude.

****

Ova skromna poruka božićne noći neka nas barem potakne da dopustimo da svjetlo Isusova rođenja, da Božje svjetlo koje dolazi njegovim ulaskom u svijet, obasja svakoga od nas pojedinačno, naše obitelji, zajednice, naš narod i sve narode, druge ljude, sav svijet: da obasja našu dugu noć straha od neizvjesne budućnosti, da nam svjetlo istine obasja noć naših zabluda i laži, naših maski o nama samima i o drugima, te da obasja i otopli najledeniju noć naše sebičnosti, oporosti i zatvorenosti srca te da nam osvijetli stazu služenja i postajanja ljudima. Vrijeme je da iznova iziđemo iz tame na svjetlo, da dopustimo obasjati sve nesnošljive i turobne tame našeg svakodnevlja Božjim svjetlom u Isusu Kristu čije rođenje večeras slavimo.

Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!

Fra Ivan Šarčević