Drukčije nego dosad

Čista srijeda / Pepelnica

Mt 6,1-6. 16-8

Kršćani svoje vrijeme raspoređuju prema najvažnijim događajima iz Isusova života. Nedjelja je temeljni dan njihova rasporeda vremena, dan u kojem se dogodilo Isusovo uskrsnuće, pa je i nedjelja Uskrsa središnja godišnja kršćanska svetkovina, glavni kršćanski dan.

U pripravi za taj dan, kršćani se spremaju četrdeset dana, počevši od srijede, nazvane Čistom srijedom ili Pepelnicom. Toga dana, naime, katolici poste i pepeljaju se. Poste, ne uzimajući hranu do sitosti; nemrse se, odričući se mesa i druge hrane koja se dobiva od životinja.

Pepeljanje je obred koji označava čovjekovu povezanost sa zemljom i svojom prolaznošću. Svećenik pepelom posipa po glavi vjernike čineći znak križa (sve je u kršćana u znaku križa) uz riječi: Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti! Uz ovu formulu nakon Drugog vatikanskoga koncila uvedena je još jedna: Obrati se i vjeruj evanđelju! To je Isusova riječ.

Obje ove rečenice su svetopisamske. On izražavaju stanje čovjeka vjernika i kršćanina. Dok prva zahtijeva ljudsku trijeznost, svijest poniznosti i skromnosti pred tajnom života, druga je uzeta iz Novoga zavjeta. Obrati se i vjeruj evanđelju – temeljna je Isusova poruka, njegov osnovni poziv kada počinje javno djelovati. Ta se poruka nakon što ju je Isus prvi put izgovorio u svojoj maloj rodnoj pokrajini Galileji proširila po svem svijetu i došla i do nas, u naše obitelji, mjesta, župe i gradove, do u našu crkvu, do nas svakoga pojedinačno evo i danas.

Obrati se i vjeruj evanđelju – poruka je, dakle, važna i za svakoga od nas. Možda bi baš danas, kada smo rasuti u raznim mislima i po raznim poslovima, valjalo iznova vratiti se tom glavnom Isusovom pozivu. Sadržajno taj poziv traži od nas korjenitu promjenu mišljenja, govora i djelovanja. Ne čini li se da bi ovaj poziv Čiste srijede, Pepelnice, mogli povezati s onim što od nas Isus u evanđelju traži, a traži da svoju korizmenu pripremu učinimo doista stvarnom pripremom i da takvo ponašanje prenesemo u svoj svakodnevni život.

Isus nas u ovom svom ulomku iz Govora na gori iz Matejeva evanđelja poziva da se korjenito promijenimo, traži od nas da se doista obratimo u svom vjerničkom ponašanju.

1. Ponajprije nas upozorava na pravednost. Na pravednost najlakše zaboravljamo, jer smo gotovo prirodno pristrani ljudi. Štoviše, zanosimo se kako je važna ljubav, puna su nam usta ljubavi, a tako često zaboravljamo na ponašanje koje bi se vodilo pravdom. Isus sve svoje zahtjeve prema učenicima i ljudima uopće veže uz ljudsku nutrinu, uz onaj naintimniji ljudski prostor duše koji je pridržan samo pojedincu i Bogu. Zato Isus upozorava: da svoje pravednosti ne činimo pred ljudima. Ta riječ ne znači da se nekamo povlačimo od ljudi, nego da ono što činimo ne činimo samo zato da nas drugi vide. Ne možemo ne priznati da smo tako često postali samo izvanjski ljudi, sve svoje – i mišljenje i govor i djelovanje – činimo samo tako da u očima drugih budemo veliki. Do te mjere može naše izvanjštinjenje (neautentičnost) biti snažno da nam se uvuče pod kožu, da nam izobliči misli, da to uopće i ne primjećujemo. Toliko otupimo u svojoj „iskrenosti“ da nismo ni svjesni da su nam i misli, ne samo riječi i postupci, postale iskrivljene, uvjetovane željom da se svidimo drugima ili da izbjegnemo strah i neugodnosti od drugih. Zato Isus na početku svojih današnjih uputa govori kako je važno biti pravedan. Pravednost koja se uči u unutarnjem stajanju s Bogom, s njegovom riječi, s njegovim zapovijedima, a ne emotivna ili neka druga pristranost, osnažit će nas za slobodan i autentičan život. Pravednost biva darovana, ali ona se i stječe, strpljivim i odvažnim hodom s Bogom.

2. U istom tonu Isus nastavlja svoje opomene svojim nasljednicima, dakle i nama danas. Uz pravedno djelovanje Isus navodi tri važne prakse za sve vjernike svijeta. Nabraja ih po njihovoj važnosti: milostinja, molitva i post. I traži da ih radikalno preispitamo.

a) Kad je riječ o milostinji, Isus ne ulazi u detalje. Zna se iz drugih Isusovih prilika da je milost za njega najvažnija Božja oznaka. Bog je milostiv, milosrdan, darežljiv, solidaran prema ljudima. O tome tako volimo slušati. Isus kao i kod pravednosti opet zahtijeva da svoju milostinju ne činimo da nas drugi vide, jer to je najodvratniji postupak – on je licemjeran. A Isus je najviše osuđivao dvoličnost. Isus govori da je dovoljno da naše postupke vidi Bog, da se sve odvija u skrovitosti. Kazat će to tako snažno i u slici: da nam pri milostinji čak naša vlastita lijeva ruka ne zna što čini desna. Kad se nedovoljno vjeruje u Boga, onda i činimo neko dobro samo da nas ljudi vide i pohvale. Zato ako se danas žalimo na bešćutnost, na nesolidarnost i na neuviđavnost ljudi, često je posrijedi i kriza vjere u Boga i onaj otupjeli osjećaj da trebamo biti milostivi prema drugima. Naravno, svima nam je drago da nas ljudi vide kao dobre, ali je kudikamo evnađeoskije ako sve činimo radi drugoga i radi Krista, ako bez pompe i velikih riječi vidimo nevolju drugoga i skrovito mu pomognemo. Činimo li naime dobro i kad nas nitko ne gleda?

b) Molitva čini drugu važnu praksu za kršćanina. Bez molitve – poznato je – ne može se biti vjernikom. No, toliko je toga o molitvi kazano i toliko je nekada tražena od nas svećenika ili Crkve, a toliko smo nekada nemoćni kako moliti da se i izgubimo, da zašutimo, da jednostavno uopće ne molimo. Isus je i ovdje vrlo jasan. Za molitvu nije potrebno puno riječi, nije važno brbljanje, nego unutarnji stav. No, molitva nije ni samo misaona vježba, nego najiskrenije izgovaranje sebe samoga pred Bogom, bez zadrške, posve otvoreno, bez straha, jer i u molitvi i pred Bogom se može biti dvoličan. Sjetimo se Isusove usporedbe o farizeju koji se moli i u molitvi uznosi da je bolji od drugih. 

Molitva je i riječ. Zato je Isus darovao uzvišenu molitvu Očenaša. Važno je u molitvi i slušati, jer od naših misli ili riječi najčešće ne možemo čuti Boga. Molitva nije trgovina, dûg koji smo dužni Bogu „otplatiti“. Valja se zato primiriti – Bog dolazi tiho. Iz molitve bježimo, teška nam je, jer nam se u njoj znaju dogoditi pozivi na obraćenje, stvarni zahtjevi za promjenom. Naravno, ima onih koji uvijek mogu moliti. Pravi su molitelji, međutim, doista rijetki, jer redovito oni koji puno mole shvatili su to kao svoju razonodu, ili bijeg od drugih poslova i dosadnih, mrskih ljudi, ili im je molitva posao kojim zarađuju ili se neki molitvama predstavljaju dobrima drugima ili čak tom najsvetijom zbiljom vrše teror na unesrećenim ljudima.

Bog nas u molitvi doista mijenja. No, i za molitvenu praksu Isus je jasan: ne treba s molitvom bučati; ne treba se moliti samo da nas ljudi vide, niti razglašavati kako nam se u molitvi dogodilo ovo i ono, čega je prepun ovaj naš svijet – prepun molitvenih čudaka koji hodaju posvuda hvaleći se nekim svojim izuzetnim molitvenim odnosom s Bogom. Zato Isus i ovdje izričito govori o nužnosti skrovitosti molitve, o vlastitom intimnom prostoru molitve, o tajnosti razgovora između vjernika i njegova Boga, o onom tihom razgovoru kada se Gospodin primiče čovjeku, makar se čovjeku molitelju činilo da se i Bog nekamo makao. Naravno, tek iz takve molitve u skrovitosti, i naša zajednička molitva, naša obiteljska molitva, naša liturgijska molitva i župska euharistija dobit će svoj pravi smisao i osjetit ćemo da gdje smo dvojica ili trojica u Isusovo ime sabrani da je i on s nama.

c) I treći važni vid naše vjerničke, kršćanske prakse koji se preporučuje ne samo u korizmi, jest post. Naravno, ne post, ni ikakvo odricanje zbog njih samih, zbog tjelesnoga zdravlja, nego zbog što trjeznijega vjerničkog života. Znamo iz iskustva kako s puno hrane ili pića (ako smo pretjerali), ne možemo lijepo ni misliti ni govoriti ni raditi. Post je kontrola nad nama samima, ali ne radi same kontrole, nego da bismo učinili nešto vrjednije u životu. Kao i sve vjere, tako i kršćanstvo puno cijeni odricanje, pokoru i unutar nje post. Pri tome je Isus opet vrlo izričit. I ovdje traži da to činimo drukčije nego što uobičajeno činimo. Znamo kako postimo, kako vršimo pokoru. To redovito moraju znati svi. Postanemo čak zlovoljni, namrštimo lice. Zbog toga ne treba činiti pokoru. Čak su i crkveni propisi u tome vrlo blagi. Kod nas imaju samo dva dana propisanoga posta i nemrsa, danas i na Veliki petak. Nije dobro činiti pokoru ili takav post u kojima bi se izgubila snaga za dobra djela. Zato je post stavljen na treće mjesto, jer ako izgladnjivanjem ili nekim drugim pokorama ne možemo biti korisni drugima, onda naš post nije vrijedan. Isus traži radosno odricanje, radostan post, govori o tome da se čovjek treba umiti, lijepo urediti, naparfemirati, a ne posteći biti ljut na sebe i na sve oko sebe, vršiti neke neprirodne duhovne vježbe ili odricanja od materijalnoga. I naravno, u postu se traži da se o tome ne trubi uokolo, da se ne prave tobožnja religiozna takmičenja pod krinkom narcisoidnog samousavršavanja i treniranja volje do oboljenja.

***

Sve rečeno nam je poznato, ali bi i na početku ove korizme valjalo iznova posjetiti se na ove važne Isusove riječ i doista pokušati raditi drukčije nego dosad. Važno je ovim obraćeničkim duhom pratiti Isusa kroz korizmeno vrijeme. Zato i danas, dok budemo slušali riječi: Sjeti se čovječe da si prah… ili: Obrati se i vjeruj evanđelju, sjetimo se Isusove poruke da trebamo biti pravedni, da trebamo dijeliti milostinju, moliti i činiti pokoru. Neka nam to bude korizmeni program. Korizma koju započinjemo povlašteno je vrijeme našega obraćenja upravo na tim područjima. Nemojmo to odgađati za neka druga vremena. Iz vjere u Boga, kroz praksu pravednosti, milostinje, molitve i posta, postat ćemo radosniji ljudi i bolji vjernici. I ne zaboravimo, vjera je odnos s Bogom a ne nadimanje pred ljudima. Iz tog skrovitog – tajanstvenog – odnosa pouzdanja i ljubavi proizlazi naša nova životna praksa i naš novi odnos prema bližnjima.

Fra Ivan Šarčević

Na tvoju riječ

V. nedjelja kroz godinu C

Iz 6,1-2a.3-8; 1 Kor 15,1-11; Lk 5,1-11

Mladi ljudi, više nego stariji, postavljaju pitanja o vlastitoj budućnosti. Budućnost se pred njima otvara kao bezbroj mogućnosti izbora, ali ih ona i straši da ne bi promašili, pogriješili u bitnim, životnim odlukama. Ta mladenačka tjeskoba pred sutrašnjicom razumljiva je, gotovo prirodna. No, tjeskobnost valja strpljivo izdržati, jer može i potrajati dulje vrijeme. Nažalost, mnogi je uopće ne mogu nositi pa se osiguravaju prebrzim, nedomišljenim i kratkoročnim izborima – izborima zvanja i raznih orijentacija, izborima posla i prijatelja… Pri tome se redovito bira lakši, površniji, nezahtjevniji put. Čak i ondje gdje se netko nudi kao pratnja, kao životni oslonac, čak i ondje gdje se netko obvezuje na riječ, na ljubav, ljudi, mnogi mladi ljudi, mu ne vjeruju i vraćaju se u svoje tvrđave.

Ljudski se život, točno, ne može isprogramirati, ali ne može se ostati slijep kod činjenice da mnogi mladi ljudi postaju zarana zatvoreni, tobože završeni i zreli, a u stvari su zakržljali ljudi sužene budućnosti. Blokiraju se, postaju sumnjičavi za novosti života, za strpljivo zrenje, pa i za ljubav. Utapaju se u prosječnost skupine, odabiru uhodane sheme. I umjesto da pronađu svoj vlastiti put, ukalupljuju se u ono što im zavodljivo nameće okolina, ili čime ih bombardira pomodna kultura i duhovno tržište. Slično je i u prostoru vjere. Više je nego tužno vidjeti okamenjene mlade ljude, ostarjele prije vremena – tako mlade a tako stare, kako bi rekao pjesnik Ujević.

Općenito gledano, naročito u prostoru ljudskosti i vjere mi ljudi vrlo rano ostarimo, postajemo „duhovni starosjedioci“ (V. Bajsić). Čak i oni koji su nemirni i duhovno nezasitni, često su to samo izvanjski. Oni su voajeri i vagabundi, nemirni tragači koji ponavljaju gotovo iste korake i nikako da zažive puninom svoga bića. Trčeći od sebe do sebe, evanđeoski kazano, možda zadobiju mnogo toga, vjerojatno i napune svoje dane uvijek novim „svijetom“ doživljaja, ali izgube sebe, izgube svoje uporište a možda i smisao.

Današnja svetopisamska čitanja govore o trojici ljudi/vjernika koji su se – svaki na svoj osobni način – našli, koji su se odazvali pozivu izvana, izvan svoga svijeta materijalnih i duhovni želja. Riječ je o proroku Izaiji, Isusovom učeniku Šimunu/Petru i posljednjem Isusovu apostolu Pavlu. Izaija je bio mladić, aristokrat; Šimun već stariji, oženjen i ribar iz Betsaide; Pavao također s iskustvom, dakle ne mlad, obrtnik, proizvođač šatora, religiozno farizej i revnitelj do progona i ubijanja pripadnika Isusove zajednice, Crkve, te obrazovan u helenističkoj kulturi.

Ova trojica bivaju izvučeni iz svoga uhodanoga života. Radikalno mijenjaju, ne svoju prošlost, nego svoju sadašnjost i ulaze u novu, nepripremljenu budućnost. Izaiji se u godini smrti kralja Uzije, koji se iznevjerio pri žrtvovanju, objavljuje Bog u svojoj veličanstvenosti. Izaija, čovjek, istodobno oduševljen i ustrašen, priznaje Bogu da je čovjek nečistih usana i da u narodu nečistih usana živi. Niti su on niti njegov narod sveti, nego grešni. Ne znamo odnosi li se ta nečistoća usana na laž ili na ono kako će isti prorok upozoravati svoje sunarodnjake na licemjerstvo, na vjeru koje su puna usta a srce je daleko od Boga. U svakom slučaju u svojoj skromnosti pred Bogom, izvještava se dalje, dolazi Božji seraf sa žarom sa žrtvenika (kojega je okaljao kralj Uzija) i njime čisti Izaiju od krivice; priprema ga za proročki poziv, na ono njegovo odlučno i definitivno: Evo me, mene pošalji!

Luka u evanđelju izvještava o prvim Isusovim učenicima, o onoj trojici ribara s Genezaretskoga jezera (Galilejskoga mora) koje kasnije susrećemo u najbitnijim momentima Isusove pouke učenicima (Šimun, Ivan i Jakov). Odlomak se koncentrira najviše na Šimuna. On je već ranije susreo Isusa, spominje se ozdravljenje njegove punice. Isus je, zbog mnoštva koje se tiskalo, vjerojatno ušao u Petrovu lađu da mu bude lakše govoriti, dok su Šimun i njegovi drugovi čistili mreže nakon neuspjela noćnoga ulova.

A kad je završio svoj govor, Isus zovne Šimuna i govori mu da izveze na pučinu i baci mreže za ulov. Ne znamo zašto: da li iz zahvalnosti za posuđenu lađu ili iz razloga što se Šimun tražio? U svakom slučaju, poziv nije bezazlen. Traži povjerenje. Šimun se usteže, jer svu noć su lovili i ništa nisu ulovili, pa kako da to sad čini na pučini i to još u pol bijela dana. Ipak, zbog Isusove, Učiteljeve riječi, čini što mu je on kazao. I mreže se raskidaju. Šimun, piše Luka, pada na koljena pred Isusom [i slično a i još radikalnije od Izaije] govori Isusu da ode od njega jer nije dostojan njegove prisutnosti: Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! Koja je to grešnost, ne govori se. Iskazuje se samo Šimunova ispovijest i strahopoštovanje. Isus mu na koncu govori: Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude! Umjesto Izaijinoga serfaskoga žara, ovdje je „samo“ Isusova riječ: Ne boj se! U njoj je sadržano najveće obećanje, ne da Šimun neće imati životnih muka i patnji, niti da će biti lišen grešnosti, nego da će Isus biti uz njega u novoj zadaći koja je iznimno teška, najteža, ribariti ljude. Tu će tek osjetiti pučinu i strah, patnju i nerazumijevanje, svoju slabost i zataju, ljudsku zloću i osvetu, porugu i nasilnu smrt. Kojeg li obećanje, koje li „duhovne naslade“?! Ipak, Šimun i njegovi drugovi kreću u neizvjesnost, ali – s Isusom. Izvlače prepune mreže, ostavljaju ih i kreću za njim.

I posljednji od likova iz današnjih čitanja je Isusov apostol Pavao. On Korinćanima piše o Isusu, o tome da su se njegova smrt i uskrsnuće dogodili po Pismima. Piše im i o susretima Isusovih učenika, svjedoka s Isusom. I ispovijeda se u svom novoobraćeništvu, iskreno i jasno. Smatra sebe nedonoščetom, najmanjim među apostolima, jer je progonio Crkvu. Ni njega, kao ni Šimuna, ne dotiče serafski žar da ga pridigne iz malenosti. Štoviše, on nema ni ono obećanje zemaljskoga Isusa kao Šimun: Ne boj se! Ali Pavao ima takvu sigurnost u Božju pratnju, u milost kako on naziva svoj odnos s Bogom da čak za sebe može reći da se u nasljedovanju i naviještanju Isusova evanđelja trudio više nego svi oni koje je nabrojao i koji su čak živjeli s Isusom. Toliko je siguran, ne u sebe, nego u Božju milost, da pred podijeljene Korinćane, posvađane između toga tko će nasljedovati kojega duhovnoga vođu, može kazati: Ili dakle ja ili oni! I traži od njih da vjeruju onako kako on propovijeda Isusovo evanđelje.

***

Bogati sadržaj današnjih čitanje potiče nas da zastanemo pred Bogom, da pred njim priznamo svoju nečistoću, grešnost i malenost. Uzori poziva koji su nam ponuđeni u Izaiji, Šimunu i Pavlu obvezuju ne samo duhovne osobe, svećenike/franjevce i časne sestre, i ne samo neke elitne pobožnike – kako se to uobičajeno misli – nego sve vjernike. I pred svakim je od nas pitanje: Koga da pošaljem? Pred svakim je od nas Isusov poziv da na njegovu riječ izvezemo na pučinu. Pred svakim je od nas da se shvatimo kakvi jesmo u Božjoj milosti. U konačnici, pred svakim je od nas pitanje budućnosti: hoće li ona biti zatvorena i tjeskobna, bezgrešna i samoljubivo zagledana u sebe ili će biti budućnost s Božjom milošću koja nas potiče da Isusa nasljedujemo u našim, fizički i duhovno, podijeljenim zajednicama i društvu, i hoćemo li mu – napokon – povjerovati na riječ.

Fra Ivan Šarčević

Život u slobodi

IV. nedjelja kroz godinu C

Jr 1,4-5. 17-19; Lk 4,21-30

Današnja čitanja, posebno ono iz Knjige Jeremije proroka i odlomak iz Lukina evanđelja, govori o proroštvu. U prvom čitanju govori se o tome tko je prorok i koje su njegove osobine.

Prorok svoj autoritet utemeljuje u odnosu s Bogom, u slušanju i izvršavanju Božje riječi. Ne govori se ni o komu drugome, ni o kakvoj instituciji, stranci ili nekoj skupni (klanu) ljudi koji legitimiraju proroka, koji stoje iza njega. Jeremiji Božja riječ govori da je njegova proročka egzistencija oblikovana prije njegova rođenja. Sam Bog ga je odredio za svoga glasnika. Međutim, taj Božji izbor je slobodan. Taj se izbor ne može ni prepoznati po rođenju, po podrijetlu, niti se može posvojiti po sposobnostima, po društvenom položaju, po poziciji i funkciji, po vanjskom izgledu. Prepoznaje se kasnije, na putu života, prepoznaje se opet i jedino u odnosu na Božju riječ. Glavno što prorok čini jest da govori ono što mu je „zapovjeđeno“, ono što je izdržalo taljenje na vatri Božje riječi.

U slikama gotovo vojničke pripreme (bedra svoja opaši) Božja riječ poziva čovjeka, Jeremiju, na odvažnost, na hrabro svjedočenje bez uzmicanja. U ovim riječima ogleda se i sloboda čovjeka koga Bog poziva na proročku službu. Uočava se što prorok treba činiti – ne bojati se, ne drhtati pred onima kojima treba navijestiti Božju riječ. Ovdje se uočava da Bog nikoga ne prisiljava. Ne znamo koga je Bog to odredio, ali se, kao kod Jeremije, samo iznutra, iz odnosa s Bogom može prepoznati poziv. Nije zato rijedak slučaj i u našem vremenu, koje kuka nad nedostatkom „vođa“, „pastira“ i “proroka”, da neki koji su pozvani u proročku službu – i netko između nas – bježi od te zahtjevne službe, skriva se u sigurnost ili svoju proročku službu izvršava polovično. Ponetko Božji glas poziva smatra mizernim, ponetko ga smatra prevelikim a sebe posve nedostojnim, ali ponajviše vlada strah od onih kojima bi se trebalo uputiti i posredovati im Božju riječ pa se odustaje od proročke službe. Koliko se samo ljudi, i onih koji su pozvani svjedočiti Božju riječ, skriva u svoj strah, zamjenjuju Božju riječ ljudskim riječima; ublažavaju Božju riječ „korektnim“ frazama; umjesto oslanjanja na Boga, svoj autoritet grade na ropskoj poslušnosti ljudskim poglavarima i uredbama; slobodu s Bogom zamjenjuju sluganstvom religioznim ili političkim čelnicima. Neki pak prolaze ovom zemljom neprepoznatljivi i potuljeni kao kradljivci službe na koju su pozvani. Žive poziv koji nikada nisu prihvatili kao svoj vlastiti. On im je sredstvo za “drugi” život. Zato i ušutkavaju u sebi Božji glas, ušutkavaju ili čak progone proroke oko sebe, zapravo ušutkavaju Božju riječ. Žive lažni život, drugi život od onoga na koji su pozvani. U konačnici, njihova egzistencija, iako izvanjski osigurana i možda u ljudskim očima uspješna, postaje razvalina, a život prokockan. 

Jeremija se uz Iliju smatra najvećim prorokom prvoga saveza. On je prototip Božjeg glasnika. Ustaje, kako piše u današnjem čitanju, protiv zemlje: protiv kraljeva i knezova, protiv svećenika i naroda. Svi se oni bore protiv proroka, i svećenici, ali ga neće nadvladati. Više je nego zanimljivo, Jeremija je ubijen, čak se ni za njegov grob ne zna. Ipak je svladan? Nije – ostala je i nadživjela njegova riječ, zapravo Božja riječ upućena vladarima, svećenicima i narodu. Živi i danas. I mi je slušamo. U njegovoj, kao uopće proročkoj egzistenciji ponavlja se ono što je Isus oštro rekao o svojim suvremenicima i suvjernicima: Ubijate proroke kao i vaši očevi, a onda im dižete spomenike. To je bijedno ponašanje svih, od vladara i svećenika do naroda. Ubijaju „žive“ a slave „mrtve“ proroke.

U Novom zavjetu na dosta mjesta čitamo kako su suvremenici mislili da je u Isusu uskrsnuo Jeremija. Još drastičnije od Jeremije dogodilo se, međutim, s Isusom iz Nazareta. Luka nam govori da se na početku svoga djelovanja Isus pojavio u svom gradu, u svojoj sinagogi gdje je dolazio i dok je živio u Nazaretu. Najprije se kaže da su se ondje skupljeni divili njegovim riječima.

Slušali smo u prošlu nedjelju njegovo otvaranje Knjige proroka Izaije u nazaretskoj sinagogi i govor da se Izaijine riječi o Božjem pomazanju Duhom (Mesija/Krist), naviještanju radosne vijesti, oslobađanju ljudi od svih ropstava, unutarnjih i vanjskih, te nastupanje vremena milosti Božje, događa upravo po Isusu. U današnjem odlomku, nastavku Lukina evanđelja, govori se kako nakon divljenja Isus biva odbijen od svojih, dobačen u svome gradu. Njegovi, rodbina i poznanici, ne mogu prihvatiti da bi on mogao imati proročku službu i odgovoriti na Božje poslanje. Pozivaju se na njegovo skromno podrijetlo, jer on je, kažu, Josipov (tesarev) sin. Oni znaju što on jest i što može biti. Oni su očekivali – jer su čuli za njegova čudesna djela u Kafarnaumu – da će i njih uvjeriti nekakvim „nebeskim znacima“ pa da mu povjeruju. Oni mu, dakle, ne vjeruju, oni traže čuda za vjeru. Isus čita njihove misli i ne ide im se udvarati. On se nikome jeftino ne prilagođava. Štoviše, ironično potvrđuje zloću njihova mišljenja i razotkriva ih rečenicom: Liječniče izliječi sam sebe!

Kao i svaki prorok, Isus sebe ne predstavlja božanskim i oslobođenim patnje. U posve ljudskom ponašanju, ničim iznimnim, naviješta Božju riječ. Kao krajnji čovjek poziva na vjeru. No, ljudi ne mogu prihvatiti da se u posve ljudskim riječima, u osobi kojoj poznajemo podrijetlo i izobrazbu posreduje Božja riječ. Ljudima trebaju magijske riječi, riječi daleke od ljudi, neke nerazumljive. Ljudima trebaju čudesa. Misle, što je nešto dalje od ljudi, to je božanskije.

Da stvar bude još naglašenija, Isus se poziva na Pismo, na život dvojice velikih proroka i to na ono njihovo djelovanje koje uskoći lokalnoga i uskoći nacionalne vjere zadaje „smrtni“ udarac. Da potvrdi svoju izjavu koja će postati kriterij proročkoga djelovanja – Nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju – Isus podsjeća na Proroka Iliju kako je među svim udovicama kojih je bilo puno u Izraelu, u njegovom vlastitom narodu, bio na više od tri godine poslan strankinji, ženi udovici u Sarfati sidonskoj. A tako i prorok Elizej, unatoč mnogim gubavcima u Izraelu, poslan je da izliječi gubavac stranca, Naamana Sirca.

Univerzalnost Božje riječi (spasenje svim ljudima), njezina sloboda da se ne zarobi u lokalna i nacionalna svetišta, da se ne unizi u lokalna i nacionalna mučeništva i mizerni kult ličnosti (nacionalni i pokrajinski sveci), čemu su sklone sve religije a i mi danas (hrvatska vjera!), ovdje se pokazuje u tako oštrom suprotstavljanju. Božja poruka je za sve ljude. Prorok je prorok svim ljudima i onda kada je upućen posve konkretnim.

I u Knjizi Jeremijnoj mogli smo čuti da ga Bog „posvećuje za proroka svim narodima“, ne samo svome zavičaju i svome narodu. To je jedna od najbitnijih oznaka proroka, a suprotstavljanje tomu je jedna od najbitnijih oznaka krive vjere, bijede lokalističke i nacionalističke vjere.

Kad su Isusovi zavičajci čuli istinu o svojoj uskoći i Božjoj širini prema svim ljudima i narodima, Luka izvještava, sukob se zaoštrio do usijanja – „svi se u sinagogi napune gnjeva“. Ustaju, izbacuju Isusa iz njegova vlastitoga grada i vode ga na rub da ga strmoglave. I na koncu – nevjerojatnim ponašanjem – Isus jednostavno prolazi između njih i udaljava se od njih. Koliko znamo iz evanđelja više im se neće ni navratiti, a na njegovom križu stajat će za sva vremena da je Nazarećanin.

Sloboda kojom prorok, kojom Isus govori, sloboda kojom dolazi među ljude i prolazi kroz smrtne opasnosti, utemeljuje se u poslanju od Boga, u odnosu s Bogom Ocem, u Božjoj riječi. Život iz te slobode je puni život. Ostalo su krnjatci od egzistencije, prosječnost ili čak promašaj života.

Fra Ivan Šarčević

Knjiga identiteta i osoba nasljedovanja

III. nedjelja kroz godinu C

Lk 1,1-4. 4,16-20

Današnje prvo čitanje i odlomak iz Lukina evanđelja (Lukino evanđelje čita se nedjeljama u godini C) koncentriraju se oko knjige – svete knjige. Sveta knjiga nastaje i piše se unutar zajednice vjernika, a knjiga – čitanje i slušanje svete knjige – istodobno je događaj utemeljenja i formiranja vjerničke zajednice. Poslije sužanjskog vremena, poučen iskustvom raspršenosti i gubitka duhovne orijentacije, svećenik Ezra, religiozni obnovitelj i vjerojatno konačni redaktor svetih spisa, Božjega zakona, Tore, pred skupljenom zajednicom čita svete spise. Narod, skupljena zajednica se raduje. Osjeća orijentacijsku i identifikacijsku snagu Božje riječi.

Sveta knjiga postaje fundamentalni faktor zajedništva. Još više, knjiga je uz vjerničku zajednicu (instituciju) najvažnija za kolektivnu memoriju. Zajednica u knjizi čuva svoju tradiciju, čuva svoje pamćenje. Knjiga, u semitsko-europskoj civilizaciji, pruža mogućnost dugoga trajanja i životnu orijentaciju. Za monoteističke religije, židovstvo, kršćanstvo i islam knjiga je više od običnog predmeta i „svjetovnog“ čuvanja pamćenja. Ona je sveta knjiga u kojoj se ne zapisuje uobičajena povijest. Biblija nije historiografska knjiga, nije ni knjiga u kojoj se nalaze „recepti“ za svaku situaciju u svakodnevlju, nego knjiga povijesti posebne vrste – knjiga životnoga smisla, egzistencijalnih istina, knjiga povijesti osobnoga i kolektivnoga odnosa između Boga i ljudi. Svete knjige – nikada dovoljno naglasiti – nisu znanstvene knjige, nego knjige vjere, iskustva vjere. Nažalost, Biblija se kroz povijest a neki je tako čitaju i danas kao da je knjiga u kojoj su zapisane „vječne“ znastvene istine. Neuvažavanje povijesti i različitosti slika svijeta, kao i nedostatak „skromnosti“ u znanju izazivali su velike nesreće i katastrofe kroz povijest. Svi religijski fundamentalizmi (i fanatizmi) imaju dva izvora: s jedne strane, nekritično razumijevanje sebe kao jedinih pravih vjernika a, s druge strane, čitanje Pisma kao da je znanstvena knjiga (skripturalistički fundamentalizam).

Izabrani narod, o kojem piše Biblija, svoju jedinstvenost i svjetsko značenje ima upravo u tome što ima knjigu memorije odnosa s Bogom. Tu će knjigu na svoj način prihvatiti kršćani a i muslimani. U budućnosti će se formiranje i osobnoga i kolektivnoga identiteta uvijek događati u preispitivanju s tim izvorom. Pismo, knjiga vjere, vjernički odgovor na Božju objavu postaje temeljni kriterij za vjernički identitet.

U kršćanstvu je nešto drukčije. Božja riječ je normativna, ali na drukčiji način nego u židovstvu i islamu. Za kršćane je osoba Isusa iz Nazareta, Isus Krist temeljni kriterij. On je više od norme, iako se s pravom kaže da je Isus normirajuća norma (norma normans). Za kršćanski Novi zavjet Isus stoji prije knjige a i poslije knjige. No, knjiga uopće nije nebitna. Naprotiv, knjiga stoji na početku da se primaknemo toj osobi. Preko knjige dolazimo do povijesti vjere u tu osobu, do osobe same. Luka evanđelist, kako slušamo i danas, na početku svoga evanđelja piše prijatelju Teofilu (Bogoljubu) da je za sastavljanje svoga evanđelja – svoga izvješća o Isusu iz Nazareta, saslušao što se o njemu pričalo (usmena predaja) i pročitao mnogo toga što je o Isusu napisano te je sam sastavio svoj spis.

A dalje u evanđelju govori kako Isus sam, pripadnik vjerničke zajednice svoga naroda i lokalne zajednice svoga zavičaja, Nazareta, dolazi po religijskom običaju i propisu subotom u sinagogu i uključuje se u tumačenje Pisma. U sinagogi su prednost tumačenju imali ugledniji i gosti. Isus čita odlomak iz Knjige proroka Izaije (61. poglavlje). Riječi Izaijine postaju Isusov govor među svojima. U njima se ogleda program Isusova djelovanja. Riječ je o tome da je na Isusu Duh Gospodnji, da je pomazan (Mesija=Krist), da je pod okriljem Sile Božje. Isusovo će se djelovanje odnositi na navještaj radosne poruke siromasima, oslobođenje zarobljenima, povratak vida slijepima, slobode potlačenima te proglas „godine milosti Gospodnje“ prije nego se – prema tradiciji – ispuni pedeset godina. Shvatili ove riječi doslovno ili metaforično, ove riječi ne gube ni danas na svom temeljnom značenju. Isus je Mesija/Spasitelj svima onima koji su prikraćeni, koji žive u oskudici, koji su bilo od sebe ili drugih zarobljeni i potlačeni, vraća njihovo dostojanstvo, vraća ih u prostor ljudskosti. Iznad svega, Isus proglasom godine milosti vraća sve oštećene, obiteljski i društveno obespravljene, na temeljni početak ljudskih odnosa iz perspektive odnosa s Bogom. Godina milosti je u izabranom židovskom narodu jedinstvena ustanova povratka pravednosti. Isus skraćuje to vrijeme milosti. Štoviše, u pravednosti prema drugima nema čekanja. Sad, baš sad je to vrijeme. Isus poziva vlastodršce i gulikože, poltičke i religijske tirane da odmah vrate oduzeto i prisvojeno. On u svom proglasu utemeljuje ne samo novu etiku nego iz odnosa s milosrdnim i osloboditeljskim Bogom uspostavlja posve nove odnose među ljudima.

***

Današnja nam svetopisamska čitanja govore kako je sveta knjiga knjiga tradicije, pamćenja i identiteta. Iako se naša kultura dubinski promijenila, iako nam se promijenio i način pamćenja i komuniciranja, iako neki više vole „brojke“ od slova, iako i neki koji „zarađuju“ na (svetoj) knjizi u biti preziru sve što je napisano, kršćani ne mogu bez knjige, bez Biblije u kojoj je skupljena povijest vjere ljudi s Bogom.

Kršćanima je Isus Krist osoba o kojoj piše Novi zavjet i osoba kroz čije riječi i praksu ne samo čitamo sveti tekst nego se – ugledajući se u njega i nasljedujući ga kao živu osobu – ostvaruje odnos s Bogom i ljudima. Cjelina susreta s Isusom ostvaruje se u euharistiji – najprije u skupljenoj zajednici, u službeniku koji okuplja tu zajednicu u Isusovo ime (Crkva), zatim u Božjoj riječi, evanđelju i Isusu kao konačnoj, utjelovljenoj Božjoj Riječi, te u slavlju i uzimanju udjela (pričesti) u njegovoj gozbi. To je utemeljujući događaj zajednice za oblikovanje njezina identiteta. No, to još nije sve.

Drugi, ništa manje važan moment ostvarenja identiteta, događa se poslije euharistije, u ljudskim – obiteljskim i društvenim, prijateljskim, poslovnim i drugim odnosima. U njima pojedinac, nošen svojom zajednicom i svojom svetom knjigom, i povrh svega nošen iskustvom vjere u Isusa Krista naviješta radosnu vijest siromasima, oslobađa zarobljene, vraća vid slijepima, slobodu potlačenima i iznad svega, pod kriterijem godine Božje milosti – ne odgađajući za neka kasnija vremena – uspostavlja pravdu u svom društvu i svojim odnosima. Pritom, radikalnost Isusova nasljedovanja svjedoči da ni Isusova učenika neće mimoići sudbina njegova Učitelja. Od zavičaja, od svoga Nazareta do vlastitoga križa, do smrti, put je sazrijevanja vjerničkog identiteta u zajednici, kroz čitanje Riječi i kroz dosljedno usvajanje (pritjelovljivanje) Isusove prakse.

Fra Ivan Šarčević

Druga nedjelja kroz godinu – C
(Iv 2,1-12)

Odlomak s početka Ivanova evanđelja kojega smo netom čuli, usjekao se u naš unutarnji svijet evanđeoskih slika. Pred nas izbija zatečenost i tjeskobnost organizatora svadbe u Kani zbog nedostatka vina, zatim razgovor Marije, Isusove majke i Isusa, te Isusovo čudesno pretvaranje vode u vino, i konačno veselje sudionika da piju novo i bolje vino, i još da ga imaju u izobilju.

Bilo je to, kako Ivan izvještava, prvi Isusov javni nastup, prvi Božji zahvat kojega Ivan opisuje kao Božji znak, milosrdno Božje djelovanje u Isusu za ljude, za ljudsku sreću. Događaj u Kani izdvaja se od drugih Isusovih spasenjskih i iscjeljujućih čina. Naučili smo, naime, da je Isus solidaran s onima koji su grešni, koje je patnja pritisnula k zemlji, koje je nepravda i ljudsko zlo isključilo iz zajednice, koje je bolest ili nekakav fizički nedostatak odgurnuo u samoću, na rub ljudskoga komuniciranja.

Ovdje, u galilejskome gradu Kani, Isus, njegova majka, rodbina i učenici, bivaju pozvani na gozbu, na svadbeno veselje. Nije dakle riječ o pozivu da se pomogne, nego da se pridruže veselju dvoje ljudi koji stupaju u zajednički život. I dok je veselje trajalo, vjerojatno, kako se nije radilo o bogatim ljudima, ili je uzvanika bilo puno, nestalo je vina. Nestanak vina označavalo je veliku zabrinutost sustolnika, osobito mladenaca i ravnatelja svadbene dvorane. Nije to bilo kao danas da se odmah moglo otići u trgovinu, ili vino zamijeniti nekim drugim pićem.

I u tom trenutku uskomešanosti odgovornih za veselje, nastupa Marija, Isusova majka. Brižnošću žene i domaćice primjećuje o čemu se radi, i sa sigurnošću da će nešto učiniti, da će riješiti situaciju, pristupa Isusu i posve mu kratko kaže: Vina nemaju! No, Isus, kako mu prvotno nije stalo do čuda, do pokazivanja svojih moći, nagoviješta majci svoj čas – trenutak svoga radikalnoga očitovanja, a taj čas je – kako stoji u evanđeljima – onda kada se Bog Otac proslavljuje u njemu i to naročito od Getsemanija, preko križa i praznoga groba, ne dakle u zahvatu moći i sile, nego u poniženju i ostavljenosti, u zanijekanoj ljubavi, u drami neuzvraćene i prezrene ljubavi. Naš čas je gotovo uvijek moguć u veselju i na gozbi, na njima nas uvijek ima, i dosta nas je glavnih, a što sa samoćom, s ostavljenošću, časom radikalne odluke za dobrotu i ljubav, časom kad se odlučuje o postojanju?

Ipak, Marijina sigurnost naočigled Isusovih oštrih riječi izražava da će Isus nešto učiniti, da će se i u ovaj čas, u času opasnosti i rizika da se pokvari ljudsko veselje, Božja ljubav očitovati u njezinu Sinu. Zato posve sigurna kaže odgovornima za svadbeno piće i gozbu: Učinite sve što vam kaže! Ove su riječi jedne od najsadržajnijih Marijinih riječi uopće. U njima je izražena bit mariologije, bit našega štovanja i naših molitava Majci od milosti, Isusovoj i našoj majci. Ona primjećuje nedostatak potpunoga ljudskoga druženja, zagovara ljude kod Isusa ali ne upućuje na sebe, nego da činimo sve što nam Isus kaže, da nasljedujemo ne nju nego njega – Isusa: Učinite sve što vam kaže.

I onda se događa veliko čudo, veliki znak Božje dobrote… Prema procjenama novoga je vina, Isusova vina, između 600 i 700 litara. Opća začuđenost i udivljenje. Kad su slavljenici mislili da je kraj, da će doći do blamaže i sramote, situacija se preokreće u obilje; veselje postaje još veće, gozba se može nastaviti.

***

Dakle, na početku svoga javnoga djelovanja Isus objavljuje sebe u radosti, učinio je druge radosnima. Božje očitovanje u Isusu Kristu ne događa se u nekom svetom, sakralnom, molitvenom prostoru, nego upravo u javnom, profanom prostoru, u onom elementarnom prostoru i vremenu ljudskoga zajedništva, u gozbi. Skloni smo naime, Bogu, Isusu Kristu, rezervirati samo sveta mjesta, one prostore koje kao da ograđujemo za božansko, dok je svakodnevni život posve u našim rukama, kao da su neka mjesta nepristupačna Bogu, kao da je Bogu strano ljudska radost.

Skloni smo Boga isključiti iz životnih veselja i dati mu mjesto samo u našim tugama i nevoljama, grijesima i patnjama. Bog se, međutim, očituje u srcu života, svugdje gdje život bukti i pulsira u svojim najizražajnijim trenucima. Nije Bogu strano ljudsko veselje niti ga on zabranjuje. Isus Krist nije antialkoholičar. On ne pretvara ljudsko slavlje u ukočenu atmosferu pobožno nakrivljenih glava, tmurnih pogleda ili zgražanja nad ljudskom radošću. On ne kaže da bi umjesto gozbe i slavlja trebalo se povući u osamu, otići moliti Boga. Ima vrijeme za to. Sada se treba radovati.

Isus dolazi na svadbu u Kanu. Želi da se ljudi raduju, jer Bog kojega objavljuje jest Bog i ljudskih veselja, a ne Bog zatvoren u svijet moralne strogoće, Bog koji zabranjuje smijeh i ljudsko opušteno druženje. Evanđelja mnogo govore o tome da je Isus posjećivao ljude, s njima bio na gozbama, to je organizirao i sa svojim učenicima. Čak je i optužen da je izjelica, vinopija i da se druži s ljudima koji su skloni veseljima.

S druge strane, što je za nas također važno, osobito u vremenu naših prekomjernih veselja, naših opuštanja pa i opijanja do banalnosti i praznine, naših svadbi kojima je najviše stalo do izvanjskosti, do oponašanja praznine sapunica i televizijskih reklama, Isusov dolazak i njegov milosrdni znak darivanja vina, darivanja izobilja u veselju, traži da u naša veselja, naše ljudske tjelesne i materijalne radosti, uključimo Boga. Tada će naša radost biti potpuna, u izobilju. Bog dakle posvećuje ne samo naše patnje, nedostatke, oslobađa nas od grijeha, nego blagoslivlja naše radosti, naša druženja, naše tjelesne okrepe, naše svadbe i gozbe. Treba ga samo pozvati na gozbu. Doći će.

 Fra Ivan Šarčević

Krštenje Gospodinovo (C)
(Lk 3,15-16.21-22)

Božić je brzo prošao. Isusovo krštenje označavamo njegovim prvim javnim nastupom, početkom njegova javnog djelovanja. Evanđelist Luka izvještava da je Isus pristupio Ivanovu krštenju posljednji, nakon što su svi pridošli ušli u Jordan i obavili obred uranjanja, krštenje pokore i obraćenja. Ivan, prorok, kojemu je grnuo svijet i o kojem su mnogi mislili da je očekivani Mesija, svjedoči da on to nije, da on Očekivanome nije dostojan biti ni sluga – odriješiti mu remenje na obući – te da će, za razliku od njega, Mesija krstiti ljude ne vodom nego Duhom Svetim i ognjem. Silom Božjom i riječju koja čisti kao oganj. Ivan je preteča Blagovjesnika, glas iz pustinje koji poravnava stazu Mesiji, koji nadom ispunja doline rezignacije a pokorom brda ohole moći i samodovoljne sebičnosti.

U povorci grešnika. Isusovo krštenje u rijeci Jordanu, njegovo javno pojavljivanje treba razumjeti u cjelini Isusova poslanja. U ovom početku zgusnuti su i sadržaj i značenje čitava njegova javnoga djelovanja, riječi i djela, dakle čitava njegova života.

Krštenjem se ponajprije očituje da se Isus solidarizira s ljudima, i to s ljudima koji se smatraju grešnima, sa svima onima koji su, u potrazi za višim smislom, odlučili krstiti se; koji su vanjskim, simboličnim (sakramentalnim!) uranjanjem u tekuću vodu Jordana, željeli ostaviti staroga čovjeka i krenuti u novu budućnost; koji su u vlastitoj nemoći došli Ivanu. Ivan ih, sa svoje strane, ne zadržava kod sebe nego ih upućuje na Isusa.

Isusovo svrstavanje u povorku grešnika znak je da će cjelokupni Isusov život biti ništa drugo nego zauzetost i brižnost s onima koje je iskustvo vlastite nemoći ili isključivost ljudske zloće nagnala na samotnički vapaj da im se pomogne. Isus čitava života prepoznaje ono što se javno ne vidi, one što su društveno potisnuti, koje se osuđuje i od kojih se zazire. Njegovo krštenje ukazuje na početak i uspostavu novih komunikacija s Bogom i ljudima, ondje gdje su one prekinute ili nad kojima stoji opasnost definitivnoga loma.

Iz skrovitosti prema evanđelju. Isusovo krštenje, njegov prvi javni pojavak ukazuje i na nešto posve jedinstveno u povijest čovječanstva. Za razliku od svih drugih osnivača religija i gurua, starozavjetnih ili drugih proroka, za razliku od mnogih drugih velikana, kršćanskih svetaca i modernih duhovnjaka, na Isusovom početku ne stoji nikakav silan događaj, nikakva (duhovna) bitka ni sa sobom ni s drugima, nikakav duševni preokret, obraćenje ili prosvjetljenje, nikakav čudesni zahvat koji bi u njemu izazvao zaokret a druge prisilio barem na udivljenje. On se pojavljuje iz skrovitosti, iz tridesetgodišnje šutnje i zatajnosti, i od tada, od krštenja do Golgote i ukopa, jedva da će proći tri godine, ali tri tako snažne godine oko kojih se zavrtjela ljudska povijest.

Isusov javni život ne počinje ni „traženjem Boga“ kako si zadaju u zadatak mnoge panične i privatističke duhovnosti. Ne počinje ni bijegom od kuće ni od prljava svijeta i nemoralnih ljudi u samotni kraj intimnoga sjedinjenja sa svetim, niti u neki hram pred Presveto. Isus ne počinje ni askezom ni trapljenjem, čak ni proročkim kritikama o pokvarenosti svih, niti apokaliptičkim glasom o skoroj propasti svijeta.

On dolazi među ljude, kao jedan od nas, staje u red, kao posljednji, kao onaj nakon što se gotovo sve ispratilo; prolazi selima i gradovima, javno se pokazuje među ljudima. On javno govori, iznosi svoje mišljenje, raspravlja i sukobljuje se, jede i pije, pješači i vozi se brodicom, pomaže siromašnima i bolesnima, bježi od onih koji ga hoće zakraljiti, moli se u samoći i među ljudima, propovijeda i tumači Božje kraljevstvo, naviješta radosnu vijest Božjega milosrđa, Očeve dobrote. On traži obraćenje i vjeru u tu svoju vijest, u evanđelje. Traži ne tek i samo Boga, nego Božje kraljevstvo, Božju vladavinu među ljudima, povjerenje u Očevo milosrđe i ljubav dokraja.

Ori se glas. Iznad svega, Isusovo krštenje kao prvo njegovo pojavljivanje sva četvorica evanđelista opisuju u slikama otvaranja nebesa, u slici silaska Duha Božjega koji još od početka stvaranja pa kroz čitavu ljudsku povijest silazi nad svijet, nastanjuje prirodu, a ljude ispunja, nadahnjuje i pokreće na djelovanje u skladu s Božjom riječju. Nebesa se otvaraju onda kada se Ivan identificirao kao glasnik neizmjerno većega od sebe. Nebesa se otvaraju onda kada se Isus kao zadnji čovjek stavio u red grešnika.

Rastvaranje nebesa jedinstvena je slika kojom evanđelisti potvrđuju Božji odnos prema zemlji, prema ljudima. S onu stranu svih ljudskih napora da dosegnemo tajnu postojanja, da se uspnemo do Boga, da razgrnemo veo nebeskih, božanskih nepristupačnosti, u Isusu, dok moli, samo Nebo otvara ruke, širi ih i grli zemlju i njezine žitelje. U Isusu Bog kao Duh prilazi čovjeku. Svakom čovjeku i njegovoj braći i sestrama, zemlji i svemiru u cjelini. U Isusu se Bog otvara, objavljuje sebe sama, iskazuje svoju ljubav u čovjeku i kroz čovjeka.

I još nešto. Rastvaranje nebesa nije bezglasno. Čuje se glas da je Isus sin, da je Ljubljeni, da je u njemu sva Božja milina. Glas je „zaorio“ kako svjedoči vjernik, evanđelist Luka. Glas koji je drukčiji od svih glasova. Glas kojega možemo razaznati i u metežu i u tišini, vjerojatno kada se ponašamo kao Ivan ili kao Isus. Glas je to koji i danas ori u buci ljudskih glasova što se tiskaju oko Ivana i Isusa, koji vape za čudom i promjenom. Glas je to koji se izdvaja i u suvremenim kakofonijama, pojačanim decibelima na suvremenima stadionima i u parlamentima, estradama i kafićima, molitvenim hodočašćima, „hurama“ i pljescima za Isusa, političkim, reklamnim i pobožnjačkim vrbovanjima, glas koji se izdvaja od svih drugih ljudskih najava, obećanja i projekata o promjeni svijeta i čovjeka.

***

Dakle, na početku Isusova djelovanja, u Isusovu krštenju na Jordanu, započinje Isusov put uživljavanja u ljudsku povijest, pojedinačnu i skupnu. Isus staje u red ali kao posljednji. U njemu se na neponovljiv način susreću nebo i zemlja, Bog i čovjek. U njemu Božji glas ne ostaje nijem nego ori, u Duhu i ognju. Odjekuje pustinjama i vrevama naših života, gradova i sela, galama i tišina. Razliježe se svemirom. Potresa zgradom našega bića i zove na odgovor.

Fra Ivan Šarčević