Radnik: pravedan i odlučan

Sveti Josip

Mt 1,16.18-21.24b

O sv. Josipu nalazimo malo podataka u evanđeljima, posve malo. Spominje ga se na početku Matejeva i Lukina evanđelja, u pripovijestima o Isusovu rođenju u Betlehemu, u opisu bijega i povratka iz Egipta, u Isusovom ostanku u Hramu za vrijeme hodočašća. No, na njega se često misli – spominju to svi evanđelisti – u riječima iznenađenja ili poruge kada Isusovi suvremenici, zatim sugrađani (Nazarećani), a pogotovo njegovi protivnici zastaju oduševljeni ili žele omalovažiti Isusovu osobu, riječi i djela. Tada govore: odakle mu sve to, pa zar on nije tesarov, drvodjeljin, Josipov sin.

Josipa su kršćanska predaja, pobožnost i ikonografija označili starim zatajnim radnikom, vezanim za tesarsku radionicu, tišinu i skromnost. Budući da ga evanđelja ne spominju u Isusovom javnom djelovanju, pretpostavlja se da je poput nekih drugih biblijskih likova s Božjim zadatkom bio već starac te da je i umro prije nego je Isus nasilno okončao svoj život.

No, i iz ono malo podataka koje donose evanđelisti i koje je oblikovala naša tradicija, možemo zaključiti na vlastitost ove osobe, a što nam onda može biti primjerom za život.

Prema važnosti za današnje vrijeme vrijedilo bi spomenuti najprije Josipa kao radnika, jer, kako u društvu i kulturi rasutih vrednota, tako i u paradoksalno trijumfalističkoj i istodobno “ugroženoj” Crkvi, rad se marginalizirao. Rad je obezvrijeđen – od fizičkog do intelektualnog. Već na razini jezika i govora, i ne samo zato da bi se hrvatski jezik u svom novokomponiranom čistunstvu razlikovao od susjednih i komšijskih jezika i ne samo zato da bi se umanjilo njegovo značenje, za neke i do danas sveprisutnog, bezbožnog komunizma i marksizma, nego i stvarno i sadržajno, riječi radnik i rad zamjenjuju se, a u tekstovima i dokumentima čak i “ispravljaju”, riječima “djelatnik” i “djelatnost”. Zato umjesto radnika sve više imamo bisnismene i potrošače, umjesto rada odrađivanje i dealove, te masu roblja koje stalno mijenja radna mjesta ili radi neprikladne poslove i najčešće za neadekvatnu plaću. Naravno, i danas i uvijek će, bez obzira na svu disperziju vrednote rada, vrijediti pošteno i strpljivo, disciplinirano i s ljubavlju izvršavanje svoje dužnosti, dakle rad. U radu nije spasenje, on je sredstvo spasenja. Radom čovjek humanizira i sebe i svijet. Po biblijskoj slici i vjeri čovjek radom sakramentalizira sebe, druge i svemir. Štoviše, radom postaje sustvaratelj sebe i svijeta.

Današnje evanđelje navodi da je Josip pravedan. Za Sveto pismo je to najveća oznaka koja se može reći za čovjeka i koju, prema objavi, Bog očekuje od vjernika. Ovdje suvremeni kršćanin treba zastati. Jer, ne čini li se, naime, da se biblijska a onda i Josipova pravednost prebrzo gura u sfere duhovnoga, uopće religioznoga, da se duhovnost gradi bez pravednosti, pa se Josipa pojednostavljuje do trivijalnosti kao da je on neki naivni pobožni čovječuljak, slijepi poslušnik “više” sile. Biblijska/Josipova pravednost, točno, veže se uz bogobojaznost, ali ne na onaj način kako to danas razumijevaju “samoupravljači” duhovnosti i “sebiskretničari” Božje volje.

Josipova pravednost i vjera, prema evanđeljima, ne gubi svoju praktičnu doslovnost i slobodu. Bez doslovne pravednosti i slobode, ne one sebično “nebeske”, biblijski bi Bog bio tiranin, a Isus, njegov Josip i Marija sladunjave lutke u duhovnom kazalištu propisane sudbine. Matej upravo naglašava Josipovu doslovnu pravednost i aktivnu slobodu u vjeri.

Josipovu pravednost Matej izričito veže uz njegovo nastojanje da Mariju ne izvrgne sramoti i ruglu. Josip bi imao sve “religiozne” razloge da po “najsvetijem” zakonu, Mojsijevu zakonu, ozloglasi Mariju. I to bi bio posve pobožan i vjerski ispravan čin. Međutim, onako kako nas Evanđelist izvještava, Josip se našao u velikoj dilemi, štoviše u neznanju i nejasnoći. Ne ulazeći u svu problematiku evanđeoskoga teksta, Matej svakako želi istaknuti Božji čudesni zahvat u Marijino rođenje Isusa, a pred čime Josip zastaje krajnje dvouman. Ipak, i u takvoj golemoj dvojbi, on očuvava prisebnost i poštivanje svoje zaručnice i želi je otpustiti u tajnosti, bez skandaliziranja nad mogućim grijehom i bez isticanja svoga pravovjernog obdržavanja svetih propisa o otpuštanju “sumnjive” žene. Kako god bilo, ne umanjujući ono Božje – nikada dokraja objašnjivo djelovanje, iz svega treba čitati da Bog nije fizički, biološki otac Isusa iz Nazareta. I Matej i Luka, dvojica evanđelista Isusova rođenja, Isusovim začećem po Duhu Svetom, iz perspektive Isusova djelovanja, posebno s kraja njegova života, od križa i uskrsnuća, žele naglasiti da je taj Isus iz Nazareta, ne samo od rođenja, nego od postanka svijeta, pa preko židovskih pokoljenja, od Abrahama i Davidava, Josipovih praotaca, Božji Pomazanik, Mesija, Krist, Gospodin i Sin.

O posebnosti Marijina, kasnije poznatijeg kao tesarova sina, pravednom Josipu će, kako izvještava Matej, biti objavljeno kao slutnja – u snu. Doći će mu glas od drugdje, glas s neba, od Boga koji je i prije tako neshvatljivo i čudesno zahvaćao u povijest njegovih otaca i njegova naroda. Dolazi mu glas, tipično objaviteljsko-biblijski, kroz san, jer samo tako se čuvaju dvije slobode: Božja milosna ponuda i čovjekov odgovor povjerenja. Kroz san, tako da se on može zanijekati kao bolesno izmišljanje i nastaviti po starim propisima ili ga prihvatiti kao najtvrđu opipljivost s kojom se ulazi u neizvjesnu sigurnost Božje pratnje.

Čovjek/Josip stoji pred činom radikalne odluke vjere. Ima pri tome jedna konstantna biblijska istina koja se i ovdje pokazuje. Od svega se Josipu, ipak, nudi najteži put, jer onaj o otpuštanju Marije je najlogičniji pa možda i najlakši. I ima još jedna posve biblijska istina, biblijsko obećanje. To je prva riječ koju Božji glasnik upućuje Josipu, kao i mnogim njegovim ocima prije njega. Ta prva Božja riječ glasi: Ne boj se …! [Bit će to i riječ na kraju, u pouskrsnim Isusovim susretima!] I onda slijedi konkretnost: … uzeti k sebi, Mariju ženu svoju, jer sve je vođeno Božjim Duhom. Taj Božji glas radikalno mijenja Josipovu odluku. Josipova odluka, pokazuje se, prestaje biti čin strašljiva i zdvojna čovjeka, nego čovjeka koji je otvoren, poučljiv i najtišem glasu u nutrini, onom glasu kada čovjek prestaje biti samo ja i posve se prepušta tajni postojanja, života i smrti, komu je san najbolja slika.

* * *

Svakakvi nas strahovi i obziri salijeću. I mnogo ih je za jedan život. Strahovi i obziri su najčešći pokretači naših djelovanja, a ne vjera u Boga obećane pratnje. Strahovima i obzirima, uostalom, premrežena je i ova naša zemlja. Strahovima i obzirima ljudi vladaju ljudima. Štoviše i Bogom straha mnogi plaše one koji se dvoje hoće li se odlučiti za teže, za život, za druge, za svoje Marije i svoga Isusa, ili će se potajno ili javno zavući u svoj stari (ne)pobožni život.

Josip je radnik i pravedan čovjek. Otvoren je da u buci mnogih glasova, pogotovo u strahu od kolektivne osude zbog kršenja “svetih” zakonskih pravila, ipak čuje najtiši Glas na ovoj zemlji i tom glasu povjeruje. Josip nije pobožni mekušac nego čovjek koji se krajnje odlučno odaziva pozivu koji djeluje “sanjarski” ali korjenito preobražava njegove prošle zamisli. I tako povijest između Boga i čovjeka počinje na jedinstven način, u drvodjeljinoj kući.

Fra Ivan Šarčević

Muška kamena kultura

V. korizmena nedjelja C

Iv 8,1-11

Evanđelja su prepuna zgoda u kojima protivnici žele Isusa provjeriti da li ispravno vjeruje, uhvatiti ga u riječi, namjestiti mu stupicu. I ove nedjelje susrećemo Isusa okružena gnjevnim licemjerima koji su „dovukli“ od njih već osuđenu ženu, preljubnicu, da vide što će Isus napraviti. Jer masi je nepodnošljiv i samo jedan protivni glas, samo jedno neslaganje, samo jedan glas milosrđa za javnog grešnika.

Isus je razjarivao dvoličnjake. On je, kako stoji u odlomku današnjega Ivanova evanđelja, došao u Jeruzalemski hram, vjerojatno za nekog velikoga blagdana, i ondje je – kao već poznati i priznati učitelj vjere u narodu – naučavao pred okupljenim mnoštvom. Njegovi protivnici, pismoznanci i farizeji, čuvari zakona i pravovjernosti, bili su uznemireni njegovim govorima i postupcima. Smatrali su da je opasan, da sablažnjava, da vjernike skreće s pravoga puta, ustvari da odvodi narod od njih, jer krši subotu, krši mnoge religiozne propise ili ih „krivo“ tumači. I stalno su tražili što više dokaza kako bi ga mogli omalovažiti i na koncu ukloniti. Iskušavali su ga kako stoji i u današnjem evanđelju. Pred njega su doveli ženu koju su, kao svi zamaskirani kontrolori vjere, smišljeno i isplanirano zatekli u preljubu, a koju – prema jasnoj odredbi Mojsijeva zakona – zbog toga treba ubiti kamenovanjem.

Odmah treba kazati, o onome koji je bio s tom ženom, o muškarcu – ni riječi. Dovukli su ženu s jedinom namjerom da iskušaju Isusa. Nije njima ni do zakona a kamoli do nesretnosti posrnule žene.

Iskušavanje drugoga jedna je od najnižih ljudskih osobina. To je ono ponašanje koje drugoga želi uvući u zamku, bilo postavljanjem pitanja na koje se već zna odgovor, bilo pravljenjem smicalica kako bi se drugi čovjek razotkrio ili uhvatio u stupicu, pa da se onda njime može vladati, da mu se može naći slaba točka.

Već se raširio loš glas o Isusu da se ne ponaša po uredbama Zakona i po predaji, te, što je najgore, tako uči druge. Namještaju mu smicalicu. Mojsijev zakon je jasan: za ženu uhvaćenu u preljubu, slijedi kamenovanje. Uspaljene branitelje vjere zanima što će uraditi taj navodni silni učitelj iz Nazareta, tesarev sin, prorok silan na djelu i riječi.

I kao što to uopće i biva u području vjere, i Isusovi protivnici najviše ga nastoje uhvatiti u klopku na dva područja: području molitve i tjelesnosti, u konačnici u pitanju vlasti. Molitva i tjelesnost su dva vrlo intimna odnosa, odnos s Bogom i odnos s čovjekom; dva najdelikatnija ljudska područja u kojima ima toliko zanosa i poraza, toliko uzleta i padova, toliko milosti i grešnosti. Molitvi i tjelesnosti, duhovnosti i seksualnosti čuvari zakona i pravovjerja, licemjeri i neiskreni duhovnici rado pribjegavaju kako bi navodno liječili svoje frustracije, u konačnici kako bi održali svoj ugled i povlastice, udobne pozicije i svoju vlast nad dušama. Jer što ima tako moćno i istodobno tako krhko od molitve i ljudske seksualnosti. Tko njima vlada, vlada ljudima.

Pismoznanci i farizeji dovode Isusu ženu koja je sagriješila na tjelesnom području, jer je Isus radikalno doveo u pitanje ne samo preljub, nego svako licemjerno otpuštanje žene od strane muškarca. On je tu neizmjerno zahtjevniji od Mojsijeva zakona. Sjetimo se kako je odlučno kazao muškarcima, muškoj kulturi, da tko samo s požudom pogleda tuđu ženu, već je sagriješio u srcu, učinio je grijeh preljuba.

Što dakle Isus čini? On premješta grijeh sa žene i na muškarca i to u područje ljudske nutrine, u pogled, u motiv, u izvorište grijeha. Kao ni za dobro tako ni za grijeh, nema predodređenih. Čin preljuba je posljedica požude, preljubničke požude – i muškarčeve. A ti „vrli“, „bezgrešni muškarci“, koji su dovukli grešnu ženu, i ne spominju muškarca koji je s njome bio. Njega nigdje nema. Žena je, od Adama, ionako „kriva“ za svaki grijeh na tjelesnom, seksualnom području. Ona je izvor grijeha.

Isus, međutim, nakon određene stanke – veli se da je nešto pisao po pijesku – razoružava dvoličnjake odlučnom rečenicom: Tko je bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen? Nije samo riječ o nekoj općenitoj grešnosti, nego konkretnoj grešnosti, grešnosti na tjelesnom području, području u kojem – kao rijetko gdje – ima toliko puno laži i licemjerja, moraliziranja i zloupotreba, ucjenjivanja i izopačenosti.

Isusova izjava: Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen, pogađa u samu srž ljudskoga zla. Isus okupljenoj svjetini oduzima snagu, pozivajući svakoga od njih pojedinačno da bude osoba, subjekt svoga čina. On naglašava važnost prvoga kamena, prvoga čina zla, prve laži i optužbe, jer svaki drugi kamen je imitacija prvoga. Isus poziva svoje kušače, svakog pojedinačno, koji se osjeća sigurniji u masi – tako uvjerenim da smatra da ne mora ni misliti – da istupi naprijed, da izađe iz kolektiva, da se osobno očituje – svatko samostalno i slobodno. Jer mnogo zla koje činimo, zlo je imitacije i nemišljenja.

Današnje nam evanđelje poručuje da je dvoličnjaštvo nešto najgore, te da su laži, petljanja i licemjerja osobito prisutna na najljudskijem području, području seksualnosti. Njemački pisac Heinrich Böll, u svome romanu Vlak je bio točan pripovijeda kako se njegovom junaku jedne vrlo hladne noći u opustjelom Parizu primakla prostitutka i nudila se za malen novac. On ju je odlučno odbio. Kad je stigao kući, pitao se ponizno: A šta bih učinio da je bila lijepa?

Oni koji su Isusu doveli preljubnicu da ga iskušaju, ti vlasnici ljudskih duša i života, poslije Isusova upita, posramljeni su napustili poprište. Ti moćni muškarci ispustili su kamenje pravovjerja, utihnuli su u svojim optužbama. Raskrinkani u svojoj mizernosti, odlazili su, kako stoji u evanđelju, jedan po jedan, vjerojatno s gorčinom neobavljena posla, i to počevši od starijih. Da, od starijih, jer kako se stari, čini se da se redovito biva gorim, opakijim, i to baš na molitvenom i tjelesnom području. Mlađi mole i ljube iskrenije, pa i kad griješe, griješe iskrenije, više iz nemoći i čežnje, nego iz smišljenosti i zlobe.

Isus ohrabruje optuženu ženu. Kaže joj nasamo, kad se razišla razjarena skupina, da je ni on ne osuđuje. On ima sućuti prema njoj. Veli joj da ide i da ne griješi više. Isusov prvi pogled je pogled na ljudsku patnju, nesreću, a tek onda na grijeh, na grešnu ljubav. Posve jasno i odlučno ustaje protiv „muške kamene kulture“, protiv kontrolora i vladara ljudskog/ženskog tijela, protiv namještaljki, dvoličnih stupica i licemjernih iskušavanja; protiv grijeha koji se tako lukavo skriva iza grijeha nemoćnoga. Umjesto srca koje kamenuje, Isus zabludjelim i osuđenim ljudima otvara novu budućnost na grešnoj prošlosti. S njime uvijek ima šanse za pravu ljubav.

Fra Ivan Šarčević

Dolazak k sebi

IV. korizmena nedjelja C

Lk 15,1-3. 11-32

Poznata nam je ova Isusova usporedba o dvojici sinova: jednome izgubljenom, rasipnom, bludnom i onom tobože pravednom, te njihovom milosrdnom ocu koji je slika za Boga. Naime, na prigovor farizeja i pismoznanaca zašto se druži s grešnicima i s njima se veseli na gozbama, Isus iznosi prispodobu o izgubljenom sinu koji se nakon svojevoljna odlaska, nakon grešnoga života, obraća i vraća ocu, te o starijem sinu koji poput farizeja i pismoznanaca ne može prihvatiti bratov povratak i ne miri se s očevim postupkom.

Stariji je sin označavao sve one koji su prigovarali Isusu da se druži s grešnicima, nečistima, s onima s kojima se nije trebalo, pa ni smjelo družiti. Ti prigovori su trajna napast i u našoj vjeri, jer vjernikova je stalna kušnja dvoličnjaštvo, lažna pravednost. I mi redovito ne možemo prihvatiti obraćenje drugih. Bivamo povrijeđeni poput starijega sina ako je netko promijenio život; ne možemo se veseliti dobrim djelima drugih; čak bismo zauzeli mjesto Boga i određivali tko je vjernik a tko nevjernik, te tražili od Boga kako će se odnositi prema pojedinim ljudima.

No, ne čini li se da se ipak olako okomljujemo na starijega sina? I ne bi li za nas današnje kršćane vrijedilo iznova razmišljati o ponašanju mlađega sina i u njegovim postupcima usporediti sebe same? Ne izgleda li, naime, da prebrzo smatramo kako je mlađi sve dobro napravio? Uslijed suvremene preosjetljivosti za vlastitu slobodu, neovisno kreiranje života i za obranu osobnih prava, ne nastradava li i ne biva li difamiran kao farizej ili zavidnik svaki “brat”, stariji ili mlađi, koji se samo “usudi” uputiti i mali  prigovor na naše “slobodno” ponašanje? I branimo li mi poziciju mlađega sina s aspekta stvarnoga obraćenja i njegova poniznog priznanja grešnosti, ili to činimo iz pozicije zaštite vlastite samovolje? Uostalom, kako je moguće da se kršćani osjećaju tako umornima i ugroženima odasvud, dok se – kao nikada u bližoj povijesti kao zadnjih dvadesetak godina – istodobno na sve strane “trubi” o tolikim obraćenjima, novoobraćenicima i tobožnjem povećanju vjernika u crkvama?

Pogledajmo iznova kako je sve teklo s mlađim sinom i njegovim obraćenjem!

Mlađi sin – govori Isus – bez ikakvih objašnjenja traži da mu otac dadne što mu pripada. Otac, pravedan, dijeli obojici sinova što im pripada. Stariji ostaje, a mlađi odlazi iz očeve kuće. Ne spominje se razlog njegova odlaska. Možda se on nalazi u sinovljevom nezadovoljstvu s ocem, s bratom ili sa samim sobom. Nenavođenje razloga može značiti da mlađi sin uopće puno ne razmišlja zašto odlazi. On jednostavno smatra da treba otići. Njegova je odluka, kasnije se vidi, bila nepromišljena, gotovo kao da je odluka zbog same odluke.

S njegovim postupkom mogu se usporediti i neki drugi ljudski odlasci ne samo iz očinske kuće nego i raskidi drugih ljudskih relacija i veza: odlasci koji nemaju dostatan razlog, odlasci iz hira, obijesti, kao i raskidi s onima koji su prema nama bili dobri, čak nas voljeli. Ima nas ljudi kojima dodije dobrota drugih, pa iz te prezasićenosti želimo izmaknuti se, ili nas fascinira mogućnost da negdje drugdje postoji veća sloboda, veća sreća nego ona koju svakodnevno doživljavamo. Zacijelo, gotovo se nijedna promjena ne poduzima bez odluke u koju je uračunata makar i mala misao da će nam drugdje biti bolje, da ćemo biti slobodniji nego ondje gdje već jesmo. U svakoj odluci ima rizika, ali taj rizik pokrivamo ili osiguravamo nadom da ćemo u novom životnom prostoru ili na novom životnom putu biti sretniji. Uostalom, često mislimo da se naš život ipak trebao odvijati na nekom drugom mjestu.

Možemo također pretpostaviti da Isus ne komentira odlazak mlađega sina, jer nisu svi odlasci iz očinske kuće, nisu svi prekidi naših komunikacija odlazak u lošije, nego uistinu u veću slobodu, višu i osobniju odgovornost. Pa i Isus je otišao od svojih. Štoviše, čini se da je, za vrijeme svoga javnoga djelovanja, još samo jednom navratio u svoj rodni grad, te se nakon doživljenoga gnjeva sugrađana da ga strmoglave, u njega više nikada nije ni vratio. Dakle, ne navodeći razlog sinovljeva odlaska, Isus sam odlazak od kuće ne dovodi u pitanje. Tek se kasnije ispostavlja kakva je odluka doista bila. Odlazak mlađega sina iz očinske kuće nije, dakle, po sebi odmah nešto loše, jer bi ga otac vjerojatno zaustavljao da ne odlazi. Ili, kao svaka osoba koja ljubi i voli, otac “nema argumenata”. Onima koji nas vole, često se čine velike povrede pa i zla, a oni se ne umiju ni braniti! U svakom slučaju, za mlađega sina problem nastaje tek onda kada novi život postaje katastrofa u usporedbi sa životom gdje je prije živio.

Mlađi sin je uskoro rasuo sve što je ponio iz očeve kuće. Uskoro je proigrao i slobodu, jer sloboda se ne dobiva na dar niti se iscrpljuje samo u kidanju izvanjskih okvira i veza za koje mislimo da nas sputavaju. Uskoro je oca zamijenio sebičnim gospodarom koji se prema njemu ponio vrlo nehumano, koji ga je ponizio u dostojanstvu, stavio ga za čuvara svinja i prepustio da izgladnjuje.

U sudbini mlađega sina možemo vidjeti mnoge sudbine ljudi uopće. Mnogi od nas smo raskinuli svoje dobre odnose, također i odnos s Bogom, i dali se ujarmiti novim gospodarima koji su nas pretvorili u svoje sluge. Iz slobode smo otišli u ropstvo. Nažalost, rijetka su obraćenja, rijetki primjećuju da su robovi, rijetki uviđaju da su njihov duh i duše sapeli bezočni vladari ili da robuju samima sebi. Rijetki uviđaju da su istinsku slobodu zamijenili njezinim prividom, hirovima, novcem, unutarnjim prisilama, lošim ambicijama, umišljenom ispravnošću, sterilnim pobožnjaštvom…

Pogađa li nas uopće sudbina mlađega sina? Prepoznajemo li važnost svih etapa njegova života? Za ključni moment u njegovom obraćenju Isus kaže da je došao k sebi, uvidio svu bijedu svoga stanja, sjetio se svoga oca i njegove dobrote te odlučio u krajnjoj poniznosti vratiti se ocu i bratu, priznati svoj grijeh i zatražiti oproštenje. Možemo se pitati na osnovu čega ili kako da mi dođemo k sebi. Koliko danas uopće ima stvarnog dolaženja k sebi? Imamo li uopće vremena za to? Zar nas briga za sebe ili toliki poslovi nisu zatrpali da uopće ne vidimo da nam je potrebno ikakvo sabiranje? Zar nismo samodopadno zadovoljni svojim životom ili možda imamo strah da do u dno dotaknemo svoju životnu nesreću i promašaj, jer ako bismo došli k sebi, možda bi se sve srušilo što smo tolike godine gradili? Zar se iz lijenosti duha često ne skrivamo iza kolektivnog ponašanja govoreći pa svi tako rade ili jednostavno i dalje odgađamo vlastito obraćenje? Možda čak i stignemo do poražavajućeg trenutka priznanja o promašenosti života, o vlastitom neljudskom postupanju, ali nemamo snage za povratak, za poniznost, jer pred nas – tako smo u to uvjereni – ne stiže nikakav milosrdni otac nego samo farizejska, sitničava i zlurada “braća”. Jer, u našoj “velikoj” vjeri ionako sve činimo mjereći se s “braćom”, a ne s milosrdnim ocem!

Nema sumnje, bilo kako bilo, Bog, Otac, uvijek je na pragu. I uvijek izlazi pred svoju djecu. Izgleda i čeka svakog od nas – i mlađeg i starijeg. Čeka naš povratak. U to vjerujemo, no jesmo li spremni doći k sebi i ponizno napraviti usporedbu između sada i nekoć, između sebe i milosrdnoga Boga?

Fra Ivan Šarčević

Oročeno vrijeme obraćenja

III. korizmena nedjelja C

Lk 13,1-9

Kada se dogodi nesreća, s pravom se traže njezini uzroci i razlozi. Nije rijedak slučaj da se za nesreću okrive nevini, oni koji su nastradali. Za pojedine bolesti, patnje, nevolje, ubojstva i ratove, ili za stradanje ljudi uslijed prirodnih katastrofa, poplava i tsunamija, neki ljudi ne mogu izdržati „tajnu zla“ nego joj odmah pronalaze uzrok u ljudskoj grešnosti i time i nedužne ljude proglašavaju krivcima za nesreću koja im se dogodila. Pritom sebe izdvajaju iz grešnih ljudi, postavljaju se sucima ljudskih smrti, zauzimaju čak Božje mjesto.

Upravo sličnu situaciju imamo u današnjem evanđeoskom odlomku. Luka izvještava kako su neki, vjerojatno silno uznemireni, došli obavijestiti Isusa da je Pilat dao pogubiti neke Galilejce i njihovu krv izmiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus se, međutim, ne uznemiruje na njihov način. Svoje dojavljivače prekorava da ne smatraju te ljude grešnijima od drugih, grešnijima od sebe, nego ih poziva da se, dok ima vremena, obrate, da i njih ne bi snašlo nešto slično ili gore.

[Usput treba kazati: Pilat, kojega je kršćanska predaja pod narastajućim antijudaizmom uvijek nastojala uljepšati, učiniti ga barem neodlučnim za Isusovo smaknuće (pogotovo na osnovi „pranja ruku“), bio je vrlo okrutan upravitelj rimske pokrajine Judeje. Osim ovoga zločina poznato je da je postavio vojne simbole u Jeruzalemu /idolopoklonstvo/ čime je povrijedio religiozne osjećaje Židova, uzurpirao je hramski novac za vodovod, dao je da zamaskirani rimski vojnici do smrti toljagama pretuku neke židovske prosvjednike… Zbog svoje okrutnosti je i smijenjen s pozicije prefekta/upravitelja Judeje.]

No vratimo se na drugi primjer iz današnjeg evanđelja koji Isus navodi da potakne svoje sugovornike da krivo ne sude, da oholo ne zaključuju na veću grešnost nevinih ljudi nego ih poziva da se obrate. Riječ je o nesreći iz Siloama. Ondje se – ne spominje se da je uzrok ljudski faktor –, naime, srušila kula i ubila osamnaest ljudi.

Na pozadini današnjega Isusova poziva na obraćenje stoje dvije teške nesreće za koje se ne donosi uzrok ni razlog. Odnosno, ovdje nije ljudska grešnost osnovna poruka Isusova govora nego poziv na obraćenje. Možda bismo u oba slučaja mogli kazati da uzrok nesreće ne stoji u ljudima koji su nastradali, niti u njihovoj grešnosti, te da nitko ne smije na njih svaljivati krivicu i sebe graditi boljim od njih. Neke nesreće dolaze i bez našega htijenja, nisu ishod čovjekova zlog i grešnog djelovanja, odnosno nisu kazna za grešan život stradalih. U svakom slučaju vjernikova je zadaća – prema Isusovu zahtjevu – da se obrati, da se obrati najprije od najgoreg grijeha koji ga čini tobože boljim od drugih, da se obrati od umišljenosti da je pravedan i ispravan, pobožan i svet dok su drugi zli, opaki i grešni. Vjernikova je zadaća da živi budno, s pouzdanjem u Boga, u svijetu u kojem se, naravno, događaju zla i nesreće potaknute ljudskom zloćom (vlastrodržačkom, pilatovskom zloćom) ili iz nekih drugih uzroka koji nisu u našem dosegu niti na raspolaganju našem uvidu ni pobožnim željama.

Luka dalje piše kako je Isus nastavio svoj govor pripovijedajući prisutnima usporedbu o neplodnoj smokvi u vinogradu. Gospodar dolazi već tri godine i traži ploda na smokvi, a ploda nema. Slika vinograda je slika za svijet. Vinogradar je Isus ili onaj koji djeluje u Isusovo ime. Smokva je slika za Isusove suvremenike kojima se on obraća kroz tri godine koliko se smatra da je javno djelovao i pozivao na obraćenje, a pozvani ne prihvaćaju njegovu riječ ni djela, ne vjeruju u Isusa, nego ga odbacuju.

U današnjem evanđelju imamo, dakle, vrlo jasan i neopoziv Isusov zahtjev za obraćenjem. S druge strane, u slici neplodne smokve imamo sažetak Božjeg djelovanja u Isusu: strpljivost i dobrohotnost i prema onome koji odbija da donese plod obraćenja. Važno je također primijetiti da ta strpljivost ne traje u nedogled, da vrijeme obraćenja nije neoročeno vrijeme. Vinogradar traži još jednu godinu, što ne mora značiti kalendarsku godinu, ali svakako znači oročeno vrijeme. On će još jednom pokušati, još će jednom smokvu okopati, pognojiti, pa ako uza svu njegovu brigu ne bude ploda, neka se posiječe.

Uočljiva je Isusova briga za ljude. On je posrednik između smokve i Gospodara, čovjeka i Boga, vinograda/svijeta i Gospodara povijesti. U Gospodareve, u Božje naume, ne može se prodrijeti. Naime, u pojedinim nesretnim događajima ne znamo nikada dokraja kako to Bog pripušta nesreće i zbog čega pojedini ljudi nevini stradaju. Slično je i s usporedbom o smokvi. Usporedba ostaje otvorena. Ne zna se je li nagodinu, kada je vinogradar uložio ponovno svoj trud, rodila ili ju je gospodar sasjekao. Ono što ostaje nepobitno jest poziv na obraćenje i donošenje plodova obraćenja. Pritom je također očito da se obraćenje može otegnuti „na godinu“, na neko vrijeme, ali ne smije izostati. Božjoj strpljivosti, Isusovoj brizi i dobroti treba odgovoriti promijenjenim životom. Jer ako to ne uslijedi, doći će vrijeme kada će se vlastita neplodnost i nekorisnost početi smatrati normalnim. Doći će vrijeme kada nećemo ni primijetiti da nas netko pohađa, da nas brižno njeguje, da mu je, i kada nas kritizira, stalo do nas. Doći će vrijeme kada ćemo se oglušiti na pozive i kada ćemo postati nesposobni da uopće zamijetimo ičiju ljubav. Doći će vrijeme kada ćemo se sasušiti u svojoj pravovjernosti i neupitnosti.

Korizma je intenzivno vrijeme obraćenja. Prvi korak, prvi plod tog obraćenja je prihvaćanje Božjeg poziva na obraćenje i strpljive ljubavi u Isusu Kristu. Drugi korak je spuštanje iz svoje oholosti kako su drugi grešniji od mene. Dalje će već ići.

Fra Ivan Šarčević

Njega slušajte

II. korizmena nedjelja C

Lk 9,28b-36

Prošle nedjelje slušali smo evanđelje o Isusovoj kušnji u pustinji, na početku njegova javnoga djelovanja u Galileji. Današnji evanđeoski izvještaj govori o Isusu skoro pred kraj njegova javnoga djelovanja, pred – prema Evanđelistu Luki – dugi put u Jeruzalem, pred sudbonosne događaje u kojima će biti osuđen i pogubljen na križu.

Evanđelja nam prenose da bi se pred sve svoje važnije nastupe Isus povlačio na samotno mjesto. Iz svakodnevne vreve i zaokupljenosti ljudima, uzmicao je u molitvu. Isus je kombinirao osamu s Bogom i angažirani život među ljudima. Nalazimo ga u pustinji, pustim krajevima, gorama, Getsemaniju, ali i u srcu događanja, na svadbi, gozbama, na ulicama, u sinagogi, s ribarima, u carinarnici…

Danas slušamo da se Isus sa svojom trojicom učenika, Petrom, Ivanom i Jakovom, s onima koje je – prema istom evanđelju – pozvao od ribarskih mreža, uspeo na brdo, u osamu na molitvu. Brdo je izvanjski znak distanciranja od svakodnevnoga, mjesto veće blizine s Bogom. Vrijeme se zgunšnjavalo. Isus je osjećao da se oko njega steže obruč lažnih optužbi, da se spletkari kako buni narod, dijeli religioznu zajednicu, krši Zakon, da je bogohulnik… A to ne može dobro završiti. Potrebno se pripremiti i potrebno je pripremiti najbliže, učenike, prijatelje.

I dok se molio, piše Luka, njegovo se lice preobrazilo. Čak mu je i odjeća zasjala. Blizina s Bogom preobražava čovjeka i stvari, čitav svijet. Iz molitvenoga susreta s Bogom sve dobiva neki drugi, proslavljeni izraz. I u toj Božjoj nazočnosti dolaze dva čovjeka, glavni likovi prvoga saveza (Staroga zavjeta) – Mojsije i Ilija, zakonodavac i prorok. Oni potvrđuju Isusovu posebnost: u osobi Isusa iz Nazareta Božja objava dosiže ispunjenje. Isus je više od Zakona i Proroka. Mojsije, Ilija i Isus razgovaraju o posebnosti Isusova izlaska, o njegovoj pashi koja se uskoro ima dogoditi u Jeruzalemu.

Mojsije je izvršio plan Božjeg oslobođenja potlačenoga naroda. Izveo je narod iz kuće ropstva. Mojsije je onaj kojemu je objavljeno Božje Ime (Jahve), koji je vidio Božje lice, kojemu je na brdu dano Deset zapovijedi, propisi kako nastaviti živjeti po Božjoj slobodi. Ilijin izlazak se može označiti kao proročko revnovanje za čistoću vjere, za Jahvu – jedinoga Boga, protiv idolatrije kralja i kraljice i lažnih svećenika, Njegov je izlazak skopčan s razočaranjem, umorom i odustajanjem. Njegov je izlazak također trajao dugo i završio izlaskom iz pećine, na brdu Božje objave. Ilija je očekivao Boga u snazi, onako kako je „uništio“ Baalove svećenik, očekivao ga je u strahotama prirodnih sila, a Božji dolazak je bio jedva čujan.

Isusov će izlazak, kao sinteza i ispunjenje prijašnjih, zahtijevati radikalno osobni pristanak. Još više: njegov izlazak će tražiti osobnu vjeru u Boga koji se u njemu objavio, vjeru njega kao uosobljenu Božju riječ, slobodu i ljubav, kao put, istinu i život. I to ne više samo za izabrani narod i pojedince, nego za sve ljude.

Isus ne niječe Mojsija ni njegov Zakon. On ne dopušta svođenje odnosa s Bogom na legalizam i moralnu trgovinu (do ut des). Isus ne niječe ni Iliju, njegovu proročku kritiku krivovjerja. Isus ide još dalje. Za čistoću vjere u Boga, u Boga Oca, i neprijatelji i grešnici imaju priliku; dokle god žive, nudi im se šansa obraćenja. I za nove odnose među ljudima, za Božje kraljevstvo, ne može nijedan propis, ideja ili ideologija biti iznad čovjeka. Ne može se u vjeri koristiti uopće nikakva ni duhovna ni fizička prisila i sila. Ne može se nikoga žrtvovati, koliko god netko bio na krivom putu. Za Božju vladavinu među ljudima može se „jedino“ sam žrtvovati.

Isusov izlazak – njegov kraj – proteći će krajnje ljudski, u središtu svijeta, mogli bismo reći u srcu profanoga, tako radikalno ljudski s poražavajućim fijaskom koji će i njegove učenike raspršiti u razočaranju. Univerzalna poruka spasenja koju Bog dariva ljudima kroz Isusov izlazak, nema svjetlo s gore preobraženja, nego prolazi kroz pustinju i vrevu ljudskog nerazumijevanja i prezira, osude i ubojstva, štoviše kroz ono najtragičnije iskustvo – iskustvo ostavljenosti od Boga.

No, vratimo se od golgote još kratko na goru preobraženja. Ona je i anticipacija onoga što će bita poslije golgote. Njezino svijetlo je predokus budućeg, novog, uskrsnog života, života Božje potvrde. Dok Isus u Božjoj slavi razgovara s Mojsijem i Ilijom o svome izlasku, piše Luka, njegovi učenici spavaju. Tako to i biva, najbitnije i kod Učitelja i Prijatelja se prespava. Kad se Petar probudio i vidio divan prizor, pri odlasku dvojice Isusovih pratitelja, Petar ih želi zadržati, hoće zadržati trenutak i pretvoriti ga u neoročeno vrijeme. Hoće graditi sjenice, hoće „utaboriti“ (ovo se brdo/gora naziva i Tabor) svu trojicu. I Luka piše da „nije znao što govori“. Ma znao je; njemu je bilo dobro, svidjelo mu se to duhovno iskustvo. Bio je iskren, rekao je iz sebe sama ono što je osjećao“, ono što ga je nosilo u duhovnom doživljaju. Htio je zadržati sveto u svojoj blizini. Htio je i druge – zapravo Isusa – zaustaviti u poslanju, zaustaviti u silasku među ljude i u konačnom izlasku.

No, dok je još Petar izgovarao ono što je najbolje u tom trenutku znao, nailazi oblak (Božja nevidljiva prisutnost), zasjenjuje sve, i Petra. Iz oblaka stiže glasna riječ kao odgovor Petru, prvaku i glasnogovorniku Isusovih učenika, kao odgovor svih što slušaju Petra: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ To je vrhunac boravka s Isusom, vrhunac čitanja, razmišljanja i tumačenja Zakona i Proroka, to je zaključak svakog duhovnog doživljaja, ukazanja i viđenja, svakoga molitvenog susreta.

Preobraženje je dalo nadu u radost dobroga ishoda kako god put bio naporan i smrtonosan. Pred Isusom je bio njegov izlazak, ponuda Božjeg spasenjskog plana sa svim ljudima. Pred Petrom i učenicima bili su njihovi putovi i izlasci, kako god bili isprepleteni strahovima i zatajama. Oni su onih dana, završava Luka opis zgode preobraženja, šutjeli o onome što su vidjeli. Vjerojatno, kao ni govoriti, nisu znali dobro ni šutjeti. Ipak, promatrano kako će se stvari razvijati poslije golgotskog brda, negdje u njima odzvanjao je onaj Glas s brda preobraženja da slušaju Isusa, Božjeg Sina i Izabranika. To su kasnije praktično i činili, do žrtvovanja vlastitih života. Do nas danas.

Fra Ivan Šarčević

Ponuda dvaju putova

I. korizmena nedjelja – C

Lk 4,1-13

I došašće i korizma počinju govorom o pustinji. U došašću slušamo „glas vapijućeg“, poziv Ivana Krstitelja na obraćenje. Korizma počinje izvještajima o Isusovoj kušnji u pustinji. Pustinja je posebno mjesto odluke. U pustinji se, izvještava nas Stari zavjet, oblikovao izabrani narod kroz četrdeset godina, u pustinji su bile kušnje s hranom i vodom, u pustinji se dogodila najveća idolatrija (zlatno tele), u njoj se dogodila i objava Deset zapovijedi… U pustinju su se sklanjali proroci pred prijetnjama vlasti, u pustinjama su padali u depresiju zbog svoga neuspjeha i poraza, u pustinji su čudesno hranjeni i spašavani Božjim zahvatom.

Pustinja je dvostrukog značenja, iskustva krajnje osame i straha, ali i povlašteno mjesto Božje milosrdne pratnje i sigurnosti vjere. Kušnja nikada nije samo kušnja na zlo, kao što ni savjest nije samo „glas Božji“. U pravim kušnjama uvijek je barem prisutna alternativa, dvije mogućnosti, dva puta, kao što se u savjesti čuje više glasova, među kojima i Božji, koji je nenametljiv, ne buči, i čak može biti gotovo nečujan.

Odlomak s početka Lukina evanđelja kojeg čitamo na prvu korizmenu nedjelju govori o tome kako Isus, nakon krštenja na Jordanu, ispunjen Božjim Duhom, biva odveden u pustinju i ondje biva kušan od Zloga. U pustinji se i Isusu nude dva radikalno suprotstavljena puta, ali dva puta tako bliska svakom čovjeku, bliska i prirodna kao što mu je koža na tijelu. Tu dvojnost, tu mogućnost izbora evanđeoski pisci, sinoptici, kao vjernici svoga vremena radikaliziraju u odnos između Boga i Sotone, božanskog i đavolskog. No, nije riječ o dva principa, nego o Božjem gospodstvu nad svim, i nad zlom, i njegovu pripuštanju Zlome da kuša ljude. [To će Isus izraziti i u jedinoj molitvi koju predaje učenicima, Očenašu – „i ne uvedi nas u napast“. Bog, u konačnici, uvodi u napast, u kušnju.]

I pred Isusom su dakle dva puta: Božji put i put Kneza ovoga svijeta. Na početku korizme, u ovu prvu korizmenu nedjelju, u zbornoj molitvi molimo da u ovom vremenu „napredujemo u spoznaju Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer.“ Nije, dakle, prvi cilj korizme, kao ni uopće kršćaninova života, pokora, odricanje, više molitve i dobrih djela, nego bolje upoznavanje i razumijevanje Isusa Krista te nasljedovanja njegova primjera. Upravo današnje evanđelje govori o Isusovom životnom programu, o tome koji je put Isus izabrao. Kršćanin, Isusov nasljedovatelj, treba slijediti Isusov primjer. Tko odmah pomisli da je Isus bio Bog i da je njegovo čovještvo samo izvanjska odjeća, dakle da nije imao kušnji, neka nastavi i dalje svojim vlastitim putom, dalje ne treba ni čitati ni slušati. Isusa se, naime, nasljeduje u njegovoj ljudskosti, u njegovu čovještvu, a ne u božanstvu. Uostalom, svjedočanstvo i potvrdu njegova božanstva od njega je stalno tražio zli Napasnik u pustinji, a i gotovo svi njegovi suvremenici, od farizeja, saduceja, učenika, Heroda i Pilata do običnih vjernika. Svi su tražili potvrdu njegove ovlasti, još neki, konačni i silni Božji znak da mu definitivno povjeruju. A Isus nije dao taj znak. Sve je ostavio u prostoru ponude i slobode, povjerenja i vjere.

Vratimo se s tim mislima današnjem evanđelju.

1. U Isusovoj, u ljudskoj izgladnjelosti, Zli ga kuša tako da bi Isus svojim božanskim sinovstvom trebao kamenje pretvoriti u kruh. Između kruha i Božje riječi, Isus se odlučuje za Božju riječ. Smisao života ne počiva, kako se često misli, u rješenju ekonomske situacije. „Samo kruh“ pa će sve biti uredu, zabluda je. Ako se riješe novčani, stambeni problemi, problemi posla, sve će biti riješeno, ženit ćemo se i udavati, u konačnici postat ću bolji čovjek, riješit će se i naši nacionalni problemi ili čak ustav. Ne, ovdje se ne niječe važnost kruha. Ovdje je važna svetopisamska i Isusova riječ „samo“: ne živi se dakle samo o kruhu. Za kršćanina je osnovna hrana Isusova riječ, evanđelje. [Ostavljamo ovdje svakome da razmisli koliko u ovome slijedi Isusov primjer, koliko se „zakopao“ u nagomilavanje materijalnoga, koliko mu je osnovni cilj života da zaradi ili, što je iznimno važno za svakog vjernika, koliko i crkveni službenici i drugi poglavari koriste evanđelje, Isusovu riječ, za sebično bogaćenje – što je đavolski put.]

2. Druga kušnja, a ona je možda još zavodljivija od prve, odnosi na pitanje vlasti i služenja, klanjanja ljudima, u najširem smislu na međuljudske odnose. Knez ovoga svijeta, kao i svaki vlastodržac redovito obećaje mnogo, nemoguće (sav svijet), nudi Isusu čak svoje mjesto, svoju poziciju vlasti i slave. Jedini je uvjet da mu se pokloni. Da, jedini je to uvjet, jer svaka vlast u biti traži samo poslušnost i zamamno, manipulativno nudi svoje privilegije i slavu. I danas je prisutna ova kušnja demagogije i hegemonije, diskriminacije i dominacije, posvuda, i ondje gdje se netko zanosi čak iz vlastite odgovornosti kako će – ako bude na vlasti – napokon urediti što drugi ne znaju.

Od vlasti i slave, vlastohleplja i častohleplja, od političkog mesijanizma, nitko, a ma baš nitko nije oslobođen, ni onaj koji se povazdan izmiče i skriva po svojim odajama pod krinkom tobožnjega nenametanja i nesmetanja drugima; čak ni onaj koji se, tobože, eto, želi samo moliti i ne prljati politikom i parama. I vlast i slava su zavodljivi u samom srcu vjere. I teško ih je kod sebe prepoznati. I danas će mnogi kazati da se klanjaju samo Bogu, a ustvari i ne primjećuju da se klanjaju bogu nacije, novca, seksa, sporta… Idu u crkvu, staju pred oltar i za oltar, pričešćuju se, drže mise i mole, a to im služi da se samo lakše klanjaju zemaljskim liderima i stožernicima, u konačnici svojoj strasti za vlast i čast. Što smo mi ljudi manji i opakiji, to nam treba više vlasti i časti.

Isus se odlučuje klanjati samo Gospodinu, Bogu, i njemu jedinom služiti. On time ne ruši zemaljska poglavarstva, on ne želi nikakvu anarhiju ali ni teokraciju, nego posve jasno razgraničava vjeru kao klanjanje i služenje Bogu od svakog drugog klanjanja i služenja ljudima kao bogovima.

3. U prethodne dvije kušnje Isus se poziva na Sveto pismo. U trećoj, pak, knez ovoga svijeta citira Pismo. I to ne bilo gdje. Isusova kušnja se događa u svetom mjestu, Jeruzalemu, i još na vrhu najsvetijeg Božjeg prebivališta na zemlji, na vrhu Hramu. Tko bi povjerovao da je zlo prisutno u najsvetijem. I da je prisutno na najzavodljiviji način. Zlo se zavlači u samu dušu vjere. I poziva se da Pismo, Božja riječ, Bog sam podržava čudo, njegovo zlo. Zapravo, nijedna kušnja se ne događa izvan vjere. I ovdje, kao i kod kruha, zli hvata Isusa na Božje sinovstvo, na ono najsvetije, i ne ustručava se eksperimentirati sa samim Bogom, s Apsolutnim. Najteža je oholost u vjeri koja, vidimo, kuša Božju dobrotu trgovinom i čudotvorstvom. I danas se mnogi, po crkvama ili nabožnjačkim skupinama, od običnih vjernika do uznositih pismoznanaca, olako pozivaju na Pismo kad njima treba; mašu čudotvorstvima – padanjima i ustajanjima, govorima raznih jezika, iskušavaju i slabe i unesrećene, pretumačuju Pismo, iskušavaju samoga Boga.

U ovoj kušnji Isus kratko i definitivno odgovara: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga! I odlučuje se na teži put u svome životu, put potpune vjernosti Ocu, ali i put da će ga proglasiti bogohulnikom, opsjednutim te da po đavolskom poglavici otjeruje demone i zle sile od ljudi. Isus ne niječe čudo, ni molitvu za čudo. On niječe onaj put u vjeri koji se dokazujem čudaštvom, koji iskušava samoga Boga, koji svetim manipulacijama, blefiranjima i sakralnim obmanama  ne vodi ljude k Bogu nego ih zarobljuje u svoje carstvo privida, još veće nesreće i oboljenja. On ustaje i protiv onoga najtežeg zla koje se ugnijezdilo u dušu vjere i nudi „lijekove gore od bolesti“. Isus i danas dedemonizira čovjekov svijet, demaskira zlo koje ima masku i njegova lica.

***

Započeli smo korizmu. To nije samo vrijeme odricanja i raznih pokora, nego ponajprije vrijeme boljeg upoznavanja Isusa Krista. No, nije dovoljno samo upoznati ga – jer i knezovi ovoga svijeta poznaju i njega i njegovu riječ (Pismo), čak bolje od mnogih „kršćanskih stručnjaka“ – nego je nužno ući u zajedništvo s Isusom Kristom i nasljedovati ga. To znači ne izabrati „đavolski“ put, nego put Božje riječi, put klanjanja jedino Bogu i put potpunog izručenja Bogu bez „čudotvornih“ iskušavanja.

Fra Ivan Šarčević