Mirni produžetak Uskrsa

Mt 28,8-15

Uskrsni je ponedjeljak. Danas je mirnije. Spremali smo se kroz korizmu a naročito kroz Veliki tjedan. Jučer smo nastojali primjereno svetkovati Gospodinovo uskrsnuće, Božju obnovu života iz smrti. Jučer smo bili svečarski raspoloženi, jeli blagoslovljenu hranu i drukčije smo se obukli za slavlje dana Gospodnjega. Dana od kojega su sve nedjelje nedjelje, završetak i početak, punina i izvor sedmice.

Danas smo tiši, suzdržaniji, mirniji. Danas nas još jednom pohađa smisao svih događanja zadnjih dana koje smo svetkovali: Cvjetnica – svečani Isusov ulazak u Jeruzalem, pa u četvrtak posljednja večera, pa na petak povlačenje Isusa po sudištima i po putu, sve do razapinjanja i ponižavajuće smrti. U subotu, dan šutnje i groba. I onda jučer, od subote navečer, događaji i vijesti, simboli i poruke, obredi i pjesme sustižu jedni druge: Bog je uskrisio mrtvoga, Raspeti je živ; pa onda čestitke, dobre želje. Danas se uspostavlja ravnoteža, završetak velikih dana i lagani ulazak u svakodnevicu, međuprijelaz u običnost.

Ovaj dan ima nešto što bismo mogli nazvati unutarnjom molitvom, onom iz dubina, bez puno riječi, onom u kojoj Bog unosi red u naše živote, smiruje nas, preslaguje važnosti naših doživljaja, naših križeva i patnji i sumjerava ih s Isusovim. Ovo je dan kada i nama kao ženama – koje još nisu svjesne što im je anđeo rekao na grobu pa odlaze s groba u strahu i nesnalaženju – prilazi Isus i pozdravlja s običnim: Zdravo! Ovim običnim pozdravom kao da govori: uspravite se, glavu gore! A žene odmah iskazuju poštovanje Isusu, obujmljuju mu noge, poklanjaju mu se. One bi zadržale Isusa, jer vremena su nesigurna, ljudi utjeruju strah ljudima; potrebno je imati nekoga za koga se možemo čvrsto uhvatiti. A Isus to ne dopušta. Govori im da se ne boje, nego neka idu ljudima, njegov braći, onima koji su se zatvorili u strah, i neka ih pozovu u Galileju, u svakodnevicu, ondje će ga sresti. Isus će biti s njima u običnosti njihovih dana, i baš od te običnosti činiti posebno vrijeme, novost života.

Također, ovo je dan, obični dan kada se osim vjere nastavlja i nevjera, i sumnja i potkupljivanje. Vlast nastavlja svoje. Glavari svećenički i starješine – piše Matej – nastavljaju podmićivati vojnike, svoje sluge, da krivo preusmjere uskrsnu poruku, da sve ispadne namještaljka i konstrukcija Isusovih učenika. Ljudi se ne mijenjaju tek tako. I najsnažnija poruka života teško stiže i mijenja pozicije, dosegnuta mišljenja i ponašanja.

Ovo je za vjernike dan tihe zahvale: za dar postojanja, za bližnje, za iskustvo da se u životu ne može sve proizvesti svojim sposobnostima i domisliti svojim umovanjima, dan slutnje da je moguće još za ovoga života uskrsnuti na novi početak. Tko je zahvalan iz uskrsne nade, kao da dvostruko živi, sigurnije se kreće među ljudima, ne ide kroz život sa strahom i ugroženošću. On ne prkosi, ne gradi ograde oko utvrde svoje osobnosti, ne sitničari, ne nameće se kao mjera stvari, neupitni arbitar ali ni kao neodgovorni bjegunac iz svakog problema. On ukazuje na onoga koji je viši od njega, i svojom krhkošću veliča onoga koji slabost preokreće u dostojanstvo i s njime mijenja i sebe i okolnosti oko sebe.

Tko zahvalno živi iz svjedočanstva novoga života, probuđena iz najgoreg prezira i smrti, on mirnije prihvaća poplave svakodnevnih vijesti i medijskih iznenađenja, ne gubi glavu kad se svjetina oko njega razjari, kad se i prijatelj preuveličano razgnjevi; ne povodi se za prijetnjama, ne dopušta se ucijeniti ni potkupiti od moćnih glavara i njihovih slugu. Onaj tko je zahvalan iz darovane novosti života, ne zapetljava se u nervozu pred problemima. On vedro živi, ne bez briga, ali te brige opušteno nosi i strpljivo svladava.

Iz radosne zahvalnosti za Božju darovanu ljubav u uskrslom Isusu vjernik polazi na svoj svagdanji put, pohađa svoje bližnje, živi solidaran s njima u običnosti radnih dana i posreduje im poruku da grijeh, zlo i smrt nemaju zadnju riječ. On svojim bližnjima kaže: Zdravo, uspravite se, hajdemo dalje, nastavimo ljude podizati iz straha. Bog novog, uskrslog života nenametljivo se nudi našim danima, običnim danima, našim susretima i odnosima. Ne kraj groba, ni pri ranama i povredama prošlosti, ni u gorčinama i nevoljama, ni u strahu od drugih ni u depresivnoj nemoći, nego u svakodnevici novih iskoraka produžava se uskrs. Zahvalnost za Uskrsloga, početak je nove povijesti.

Fra Ivan Šarčević

I. Isusa u grobu nema

Iv 20,1-9

Kad se stišala golgotska galama, kad su se akteri Isusova razapinjanja povukli u svoje svakodnevlje, izvukla se Marija Magdalena, još za mraka, i krenula na grob. Vjerojatno se povukla u krug Isusove majke i pokojeg učenika, u strahu skrivenih od obijesna mnoštva u nekom jeruzalemskom skrovištu. Ili se negdje šćućurila u svom skrovištu.

Što je Mariju Magdalenu nagnalo da ide na Isusov grob? Možda radoznalost? Možda unutarnja pobuna i neslaganje s činjenicom da nasilno umre netko tko je toliko volio ljude, koji je i nju izvukao iz tame života, spasio iz okova starih navika, slabosti i zla? Možda potreba da u blizini mrtvoga Učitelja, u samoći i miru, prijeđe put njihovih susretanja, da mu opet osobno i intimno zahvali za darovanost novoga, oslobađajućega puta; da se čisto onako porazgovara s njim? Jer nitko je nije toliko razumio. Ona je ljubila puno, ali nije bila ljubljena. Isus ju je razumio i zavolio. Okrenuo joj život u novom smjeru.

Pismo ne izvještava o razlozima Marijina dolaska na grob, nego o njezinom nenadanom uvidu da je kamen s groba maknut. Neočekivano: Isusa u grobu nema. Onako kako je došao na svijet, u tuđoj pojati, tako je prošao kroz tuđi grob. Došao i prošao. I nitko nije dokraja povjerovao, čak ni učenici koji su kroz tri godine s njime boravili, pričali i slušali ga, pješačili i blagovali s njime. Kao da nitko nije ozbiljno uzimao njegove nagovještaje o uskrsnuću, o nemogućnosti smrti onoga tko je u životu bio potpuno očitovanje Boga, njegove ljubavi i milosrđa.

Zbunjena Marija trči da muškima, Petru i vjerojatno Ivanu, drugom učeniku kojega se ne imenuje (pretpostavlja se po onim riječima: kojega je Isus ljubio), kaže da je Isusa netko uzeo iz groba, nekamo ga premjestio. I dva učenika trče. Evanđelist Ivan do u sitnice opisuje trčanje dvojice učenika kao da time hoće iskazati ne samo važnost ove dvojice učenika, nego u njihovim radnjama, akcijama i pokretima, želi prenijeti svojoj zajednici sve što se događalo oko Isusova groba te da je grob uistinu nađen prazan.

Onaj drugi učenik bio je vjerojatno i mlađi i poletniji. Brže je stigao na grob. Nadvirio se nad njega, vidio plahtice u kojima je bio umotan Isus i zastao nad prazninom. Vjerojatno je razmišljao što se sve to moglo dogoditi, tko je mogao maknuti Isusovo tijelo, ili možda tko je uistinu Učitelj kojega je slijedio. Možda je čekao Petra pa da zajedno uđu.

Petar je sporije trčao. Stigao je poslije. Ali silazi u grob, želi doći na mjesto gdje je Isus bio položen i sve provjeriti. I uistinu, Isusa nema. Bijele krpe u koje je bio umotan odložene su. I ručnik kojim je bila umotana Isusova glava posebno je složen. Je li bilo vremena za slaganje ručnika ako je netko Isusa „ukrao“? Je li ga Isusu sam složio? Je li ručnikom dan kakav znak? Da nije ručnik pripadao Mariji Magdaleni, nekoj od žena ili učenika? Da njime možda nije odložen zemaljski čovjek?

Ništa puno ne znamo. Ivanovo nam detaljno opisivanje dolaska na Isusov grob Marije Magdalene i dvojice učenika ne pomaže u rasvjetljavanju samoga događaja uskrsnuća. Prazan grob nije dostatan dokaz da je Raspeti živ. Ostaje nam činjenica Isusova sramotnoga stradanja, smrti i polaganja u grob. Ostaje nam činjenica praznoga groba. Odnosno, sve počinje svjedočanstvom Isusovih učenika da je grob prazan, da je Raspeti živ, da nije među mrtvima. I da se sve dogodilo po Pismima, da u Isusu Bog ispunjava svoja obećana dana ocima. Kršćanstvo počinje porukom učenika da su susreli raspetoga Gospodina i da njegov život, osobito njegova muka i smrt, imaju smisao i da je uskrsnuće potpuni čin vjere. Tako je Isusova radosna vijest zaokružena radosnom viješću o uskrsnuću. Od malovjernih i zbunjenih, strašljivih i neuvjerljivih, učenici su postali sigurni i vjerni svjedoci. Isus i njegovo evanđelje postali su radosna poruka svijetu, poruka koja nudi puninu života. Ta radost nije usporediva s uobičajenim radostima, ali nije strana nijednom ljudskom srcu. Ona je vedra radost koja s površine zahvaća čitavu osobu i nosi je anagažirano kroz život.

Sretan Uskrs!

 *******

II. Uskrsni kvasac

Dj 10,34a.37-43; 1 Kor 5,6b-8; Iv 20,1-9

Ako bismo vijest da Isusa nema u grobu, da je njegovo tijelo netko uzeo, sklonio, čak ukrao, ako temeljnu vijest da je Raspeti uskrišen, da je živ – koju su najprije prenijele Marija Magdalena i druge žene a onda drugi Isusovi učenici, ako dakle vijest o Isusovu uskrsnuću usporedimo s nekim današnjim vijestima kojima smo često izloženi, zacijelo ćemo naći sličnosti.

Sličnost je u tome što većina nas živi zatvorenu budućnost, odnosno sviknute dane i mnogi od nas teško očekuju nikakvu doista “novu” vijest, vijest da će biti stvarno bolje. Naša je budućnost, tako redovito mislimo određena našom prošlošću, našim uobičajenim poslovima, ili – eventualno – nekim očekivanjima pa i programiranjima „nove“ budućnosti koja u konačnici uvijek ostaje u našim umskim i praktičnim mogućnostima, u našim rukama, u našim planovima.

Naša je budućnost zatvorena prošlom ili sadašnjom patnjom, starim komunikacijama i odnosima, našom uhodanom praksom. Naša je budućnost određena našim starim ali živim i bolnim ranama koje nam zaklanjaju perspektivu, suzuju horizonte. Mi smo poput Isusovih učenika, razočarani nad propalim obećanjima, na polomljenim htijenjima i nastojanjima; nalazimo se u stanju očekivanja ali ničega posebnoga nego posve uobičajenoga. Obavljamo svoje poslove, živimo svoje osrednje živote; nas u biti situacije i život stalno „prepadaju“, one nas modeliraju i mijenjaju, mi se njime prilagođujemo. Mi smo aktivni samo u obavljanju svakodnevnoga posla i agilni u nastojanjima da izbjegnemo muke koje nam bez našega htijenja donosi život i drugi ljudi, ali u bitnome naš život se ne mijenja.

Što očekujemo od Isusa?

Ako bismo iz kuta vjere, odnosno našega kršćanstva promatrali sami sebe, ako bismo promotrili kako prihvaćamo Isusa i njegov život, onda možemo vidjeti da nas ima različitih. Ima nas takvih koji izmičemo križu. S Isusom smo, ali neobvezatno. S Isusom smo, ali vezani za njegova čudesa ili ozdravljenja. On nam je prije svega Sin Božji, čudotvorac. Sve nam je svedeno na očekivanje da i nas zahvati nekakva njegova čudotvorna ruka spasenja ili čudotvorna ruka nekoga od onih koji govore da imaju njegovu snagu ozdravljenja. Ima nas dakle koji smo svoju vjeru sveli na neku vrst magijskih obreda.

Ima nas i takvih koji od Isusa uzimamo samo njegove moralne naputke, predivne usporedbe ili Govor na gori; još se nismo primakli ni mogućnosti da se Isusov govor upućen farizejima odnosi i na nas, ili da je Judina izdaja ili Petrovo zatajivanje sastavni dio našega ponašanja, ili da se vjera ne može svesti na moralnost, nego da je iznad svih naših i zasluga i poraza, iznad svih naših herojstava i čovjekoljublja, iznad svih naših zala i neljudskosti, iznad etike i politike.

Ima nas u svakom slučaju koji bježimo od Isusove muke. Isusova sramotna patnja i smrt ostaju u prostoru koji nas se ne dodiruju, prostoru zaborava koji je bolje ne dirati, jer imamo nekakav čudan strah da bi nas to moglo odvesti nekamo gdje bismo izgubili sebe, gdje bi bio okrnjen naš mukom stečeni identitet, gdje bismo možda prestali biti mi, svoji, jedinstveni, neponovljivi.

Ima nas opet koji Isusovu muku, stradanje i smrt, prihvaćamo kao nešto što se stvarno dogodilo. No, ako nas se već tiču Isusovi posljednji dani, ako čak o njima volimo razmišljati, meditirati i moliti, onda je to vezano samo da uspoređujemo Isusa sa samima sobom, s našim osobnim ili kolektivnim patničkim životom. Isusov Put križa, tako mislimo, bez ostatka opravdava naše križne putove. Isusovo stradanje, njegova patnja kao nedužnoga čovjeka dobro nam dođu da pojačamo svijest o sebi, da i dalje podržavamo i opravdavamo pasivno samosažaljenje. Isus nas uvijek i bezuvjetno potvrđuje.

U svakom slučaju većina nas živi i vjeruje samo u dio Isusova životnoga puta. Jedni smo dakle previše vezani za njegova čuda, za njegovo božanstvo, jedni samo za njegovo čovještvo i etičnost, jedni za njegov nebeski život, jedni samo za zemaljski put. Dio nas odmah preskače na činjenicu uskrsnuća, ali tako kao da za to uskrsnuće ne treba ništa činiti, kao da će ono doći kao što dolazi sunce iza tmurnih dana. Uskrsnuće nam služi kao SOS dugme koje pritisnemo kada ne znamo što kazati, kako se ponašati, kako djelovati.

Djelovanje iz Isusova uskrsnuća

Točno je da Isusovo uskrišenje nitko nije očekivao. Ni njegovi učenici. Uskrsnuće je radikalna novost, ali nikada odvojiva od cjeline Isusova života. Točno je da nam Isusovo uskrsnuće govori kako ni dobra djela ne mogu sačuvati čovjeka od patnje, neizvjesna svršetka, od smrti, i to ne bilo kakve smrti, nego da nas ne mogu sačuvati i od najgore, nepravedne smrti kao totalnoga poraza i ponižena ljudskosti i kao iskustva napuštenosti i od samoga Boga.

Uskrsnuće se pojavljuje duboko usidreno u Isusov život, i istodobno bez ikakav oslonca u ljudske snage, bez ikakva uporišta u svijetu – u ljudima ili uporišta u svojoj vlastitoj vjeri i snazi. Uskrsnuće dolazi kao darovani novi život od Boga ondje gdje je budućnost posve prazna, gdje je budućnost radikalno poljuljana, gdje su se obzori suzili na očaj i pesimizam da se išta novo može dogoditi, da ovaj život može imati ikakvu promjenu na bolje.

Riječ je naime o tome da se Isusovo uskrsnuće pojavljuje kao radikalna novost, kao neočekivana budućnost. Znamo, naime, da su Isusovi učenici očekivali od Isusa mnogo a onda se sve raspalo. Oni su očekivali sve posve drukčije, a dogodilo se sve suprotno: očekivali su prije svega zemaljsko mesijansko kraljevstvo, a Isus utemeljuje “nebesko”, Božje kraljevstvo, nove odnose među ljudima, a ne odnose na vlasti i podčinjavanju. Očekivali su ozdravljenja, osobito oslobođenje od smrti, a ono se dogodio strašan poraz, fijasko, najgora i najsramotnija smrt.

I žene koje su prve išle na grob, i učenici koji su pošli na poziv žena, nisu očekivali ni prazan grob a kamoli da je Raspeti živ. No dogodilo se sve suprotno: oni su pomaknuti iz svojih mračnih misli, iz običajnosti, oni su radikalno uzdrmani u svojoj vjeri. Oni su iskusili Isusa živa. Na toj vjeri, vjeri svjedoka, temelji se naša vjera.

Naravno, nikada nisu svi povjerovali. Isusovo život i sve što se s njime događalo, događaji su koji s ruba, s margina svijeta i ljudske povijesti idu prema središtu, a ne iz središta prema rubovima. Isusov život, smrt i uskrsnuće ulaze u ljudsku povijest ali ne gromoglasnim zahvatima koji su uočljivi vani, koji su uočljivi svima. Oni mijenjaju povijest polazeći iz čovjeka, iz njegove nutrine, a ne ulazeći u njega nekakvim vanjskim prisilama i nužnosti. Zato ima onih koji ni onda kao ni danas nisu povjerovali niti mogu vjerovati, ili su povjerovali samo djelomično. Tako u vjeri uvijek postoji zdrava nesigurnost, uvijek u vjeri postoje opravdana pitanja pa i sumnje. I Petar koji se spustio u grob, koji simbolizira crkvu, nije odmah povjerovao.

U vjeri dakle uvijek postoji zdrava nesigurnost, uvijek je ostavljen prostor slobodne odluke. Treba uzeti cjelinu Isusova života, treba se iznad svega pustiti u Božju mogućnost, treba dakle vidjeti sav njegov život od Betlehema do praznoga groba – treba vidjeti i onda se odvažiti na vjeru. Treba se pokloniti pred jaslicama, ali sići i u mrak, prazninu i šutnju groba.

Osim Petra koji sve provjerava, postoje i oni poput Ivana, koji je prvi stigao, koji iako je prvi stigao, nije ušao, nego je pustio da to Petar provjeri, a onda je sam vidio i povjerovao. Vidio je i sve složeno, dakle da se sve dogodilo „po redu“. Vidjeli su učenici da nije riječ o nikakvom lukavstvu, ili na brzinu smišljenoj namještaljki, nego kako sve ima svoj smisao.

 Uskrsni kvasac

U moru vijesti koje nas danas sapliću i zbunjuju, u moru onoga što nam sa strane dolazi, što nas na valovima suvremenosti zapljuskuje i želi savjetovati kako da mijenjamo život, u moru onoga što nam samo nudi privide novih promjena, u moru naših zatvorenih budućnosti s povredama i razočaranjima, u moru neuslišanih molitava i Božje šutnje, u vremenu kada smo toliko razdražljivi i živčano nagriženi, Isusov život – od utjelovljenja do uskrsa – nudi nam unutarnji oslonac rasta u čovještvu.

Isusovo uskrsnuće od nas zahtijeva aktivni život, isto onako svjedočenje kako je Petar činio u Kornelijevoj kući. Isusovo uskrsnuće zahtijeva od nas angažman, aktivno zauzimanje u svijetu poput novog kvasca o kojem Pavao govori zajednici u Korintu. Mi ne možemo osvojiti svijet, ali svijet možemo mijenjati mijenjajući svoj život, svoje odnose i svoju okolinu. I nikada pri tome ne možemo smetnuti s uma da ne očekujemo vlastito uskrsnuće kao magijski čin nekog boga koji „nužno mora“ uvesti red u ovaj svijet, u naše živote, koji – jer vjerujemo u njega, mora postupiti prema našoj vjeri.

Naše će se uskrsnuće dogoditi  – kao i Isusovo – kao neočekivani Božji zahvat, novost života kojoj pristupa samo gola vjera, vjera koja ništa ne uvjetuje, koja čak ništa ne očekuje da bi joj moralo biti uzvraćeno. To je ona vjera koja zadnjima snaga ostaje u pouzdanju da će Bog već nešto providjeti i kada djeluje da su svi otišli od nas, da se i sam Bog ušutio, odmaknuo od nas, napustio nas.

A do tada, do našega uskrsnuća, potrebno je u vedrini nasljedovati put Isusa iz Nazareta, živjeti i svetkovati s novim kvascem, uskrsnim kvascem nade u Božju snagu koja se očituje i u nemoći. Do našega uskrsnuća, koje će doći kao što svanuti mora, valja nam živjeti i svetkovati s kvascem dobrote i čovjekoljublja, a ne s kvascem lukavstva i zloće, ne s kvascem osveta i pakosti, ne s kvascem tvrdokornosti i svojeglavosti.

Bog se i u naš život svakodnevno primiče i podsjeća nas gotovo neprimjetno da iziđemo iz starih navika, iz naših uobičajenih (ne)očekivanja i zatvorenih budućnosti, da baš ondje gdje mislimo da caruju pakao i smrt – pakao i smrt u našem dosadnom poslu, pakao i smrt u našim obiteljskim i drugim odnosima – da ondje gdje smo pokopali svoje darove, svoje talente, gdje smo navalili kamen nerazumijevanja i nemišljenja, kamen lijenosti, gdje smo prepustili da sve bude zatrovano lažima i zlom, da ondje gdje smo se zakovali u samosažaljenje, upravo ondje bukti život. Uskrsna poruka je da nema toga kamena koji ne može biti odvaljen, nema te patnje, nema ničega negativnoga da bi imalo zadnju riječ.

Isusovo uskrsnuće je nada koja potvrđuje da Božja ljubav spašava čovjeka i svijet. To su posvjedočili Isusovi učenici. Oni su od malovjernika postali neustrašivi svjedoci da Isus i njegovo evanđelje mogu promijeniti svako zlo i smrt preobraziti u život.

Sretan Uskrs!

Fra Ivan Šarčević

VELIKA SUBOTA

Novi čovjek – novi život

Jedan od ključeva za ulazak u značenjima bogate obrede i simbole, riječi i geste večerašnjega uskrsnoga bdijenja mogli bismo imenovati riječima Božja iznenađujuća novost. Bog na uvijek neshvatljivo nov način zahvaća u povijest i čovjekov život. To Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima (koju smo večeras slušali) a i u svim svojim pismima – utemeljeno na osobnom iskustvu – teološki još točnije izražava: vjera u Isusa Krista znači “hoditi u novosti života“. Kako, međutim, u naše dane, u naše pojedinačne i zajedničke živote pripustiti poruku uskrsne novosti koja se ostvarila na Isusu? Kako hoditi u novosti života ako nam je, i subjektivno i objektivno, gotovo nemoguće odmaknuti se od problema, mnogovrsnih dnevnih muka, zadaća i relacija kojima ne umijemo odgovoriti, kako u novu budućnost, ako nas naša prošlost nekada tako pritišće da bismo se rado iselili iz vlastite kože?

Recepta nema. Riječ je o putu. Vjera je put. Savao iz Tarza /Pavao/ djeluje i piše iz svoga osnovnoga životnoga iskustva s puta, koje kulminira na putu u Damask. Iz susreta s Isusom, on je postao novi čovjek – nastala je radikalna promjena njegova mišljenja i djelovanja. Sva večerašnja obredna simbolika i sva čitanja govore o novosti koja dolazi s Božjim zahvatom u ljudsku povijest. I obredi svjetla, Pjesma uskrsnoj svijeći, blagoslov vode i obnova krsnih obećanja, temelje se na iznenađujućoj novosti života. Uskrs i znači: Bog uskrišava Raspetoga, izvodi ga u novi život. Raspeti Isus je u drugoj dimenziji, “stran” i prepoznatljiv, “isti” i drukčiji.

Večerašnja biblijska čitanja na poseban način govore o raznim situacijama pojedinca i naroda u kojima Bog čini sve novo. Božja novost sažetak je povijesti spasenja. Život, novi život glavna je oznaka odnosa između Boga i čovjeka i ljudi među sobom. Novi čovjek je najveći ishod ljudskosti, rada na sebi i vjere u Boga.

Prvo čitanje iz Knjige Postanka o Božjem stvaranju svijeta (naravno, riječ je o staroj slici svijeta) ne želi posredovati znanstvenu točnost nastanka svemira i života, nego biblijski vjernik želi posvjedočiti istinu vjere: Bog je tvorac svega. On je odgovor na pitanje zašto uopće nešto jest, zašto sve ovo, zašto svemir i zemlja, svjetlo i tama, dan i noć, bilje i ribe, žirafe i ptice, zašto tolike galaksije, zašto čovjek, žensko i muško, zašto uopće život, a zašto nije ništa, ništavilo. Sve je u tajni Božjega stvaranja. [Zato donosimo i hranu na blagoslov, da sve što jesmo i od čega živimo stavimo u Božju blizinu, da zahvalimo na daru života, za opći smisao svega.] Zato se uvijek iznova valja vraćati na temeljno povjerenje da stvarnost oko nas, da naš svijet, od mikro do makrokozmosa, da naša povijest, kako god bila prepuna zla i patnje nije besmislena. Postojanju, novoj mogućnosti postojanja treba reći DA.

I druga čitanja govore o radikalnoj Božjoj novosti. I ono o Abrahamovom žrtvovanju Izaka i njegovom vjerničkom zaključku da Bog i u takvoj situaciji preokreće njegovu povijest, svjedoči da postoji Bog novosti, Bog koji proviđa, Bog providnosti. Velika je razlika između biblijskih vjernika (pisaca Biblije) i nas danas. S biblijskim čovjekom, tako on vjeruje, Bog hodi “uz bok”, ispred njega je, vodi ga, čovjek s njime razgovara, moli, pjeva mu i svađa se s njime, njegovi su tragovi čovjeku posvuda vidljivi. Bog vodi povijest. U našem vremenu, pak, za mnoge Bog postoji, ali je “nedjelotvoran”, ne uviđa se njegova prisutnost u konkretnim događajima, ne čuje se njegov glas… I kod onih koji mašu Božjom blizinom, raznim duhovnjačkim iskustvima, često je to više vjera u vlastite slike o Bogu, svoje nezajažljive želje nego vjera u milosrdnoga Boga Biblije koji u Isusu definitivno ulazi u naš svijet. Razlika je ogromna: za biblijskog vjernika, unatoč svem zlu i patnji u svijetu, Bog je gospodar svega, i nad zlima i dobrima. Za njega zlo i đavao nikada nisu tako “crni”, nikada samostalni princip, nego uvijek Božje stvorenje. Zato biblijski vjernik svoj svijet nikada ne predaje vlasti mračnih sila, jer nitko nije veći od Boga. Za nas današnje ljude: Ili je Bog doista iščeznuo, izmakao se, ili smo zamagljeni, zavedeni ili uplašeni drugim prisutnostima i učinkovitostima pa ne uviđamo Božju prisutnost i djelotvornost?

Vratimo se Božjoj novosti u svetoj povijesti kako nam predstavljaju večerašnja čitanja. Posebna novost predstavlja izlazak/oslobođenje čitavoga jednog (izabranog) naroda iz Egipta o kojem govori čitanje iz Knjige Izlaska. I mnoge je druge narode i skupine Bog izveo i izvodi na slobodu, ali ne bez njihove volje. No, ovaj nevjerojatni izlazak, kako nam ga prenose biblijski pisci, postao je uzorom i nadahnućem mnogim oslobođenjima u povijesti čovječanstva do danas. I Božji čovjek, Mojsije, postao je proročkom figurom, likom vođe naroda kako se pojedinac i zajednica (narod) oslobađaju od najoholijih i najzavodljivijih faraona (Führera i poglavnika, voždova i stožernika…), njihovih nasilja i tlačenja. Bog i danas, ali ne bez nas, izvodi iz ropstva straha, iz obespravljujućih struktura, iz mraka ovisnosti. Bog se nudi kao snaga za novi, posve novi život i kada nam izgleda da je najbolje gdje već jesmo, uz “egipatske lonce”. Poteškoća je što se stanje sužanjstva, kako unutarnjega tako i vanjskoga, najčešće smatra nepromjenjivim pa i dosegnutom slobodom. Poteškoća je što se u strahu i nehrabrosti i Bogu i sebi zatvara novost budućnosti. Sloboda nije samo dar, ona se stječe, za nju se odlučujemo stavom i samostalnim izborima.

Dva čitanja iz Knjige proroka Izaije nastavljaju govorom o Božjoj brizi za čovjeka i narod, o opraštanju prijestupa i grijeha kao novoj šansi, o tome kako nema neutješne situacije, kako tjeskoba i nesreća nemaju zadnju riječ. Govori se – pogotovo u drugom Izaijnom čitanju – o besplatnosti Božjega odnosa s čovjekom, o novom i vječnom savezu, o tome kako Bogu ne treba pristupati samo sa svojim mislima, nego mu ostaviti da bude doista Bog, da se treba ostaviti svoje bezbožnosti i zlikovstva. Prorok svjedoči da Boga treba tražiti dok se može naći i zvati ga dok je blizu, jer – to se ne pojašnjava – zacijelo postoje vremena Božje odsutnosti, ljudske ostavljenosti od Boga ili čovjekova nepovratna skretanja s Božjega puta. Ipak, Izaija kako i započinje tako i završava: Božja riječ je osnovna čovjekova hrana i piće. Ona je – kako god često izgledalo drukčije – nježna i moćna, praštajuća i oslobađajuća, nikada ne ostaje bez učinka (ploda). Božja riječ je “zadnja” riječ povijesti.

Čitanje iz Knjige proroka Baruha poziva ljude da se vrate Božjoj mudrosti sadržanoj u Božjem objavljenom Zakonu. Za biblijskoga čovjeka moralnost, izvršavanje Božjih zapovijedi je praktično ostvarenje vjere. Biblijski čovjek ne pretendira da svoje ljudstvo i vjeru ostvaruje u mističnim zanosima sjedinjenja s Bogom, nego da u svakodnevici mirno i u skladu sa svojim Bogom hodi i radi, moli se u zajednici i izgrađuje etičniji, pravedniji svijet. Punina života je u vjeri u Boga Stvoritelja i Izbavitelja, Boga otaca, te u obdržavanju pravednosti koja dolazi od Božjih zapovijedi. To je Božja volja za čovjekov život na zemlji.

Novost života, Božji novi zahvat u ljudsku povijest posebno svjedoči prorok Ezekiel. Unatoč nedostojnom ponašanju naroda, njegovoj licemjernosti i izdaji (priklanjanju kumirima), nečasnoj zloupotrebi Božjega imena, prorok govori da se sam Bog “mijenja”, odustaje od kažnjavanja naroda: sabire raspršeni narod (babilonsko sužanjstvo), vraća ga u njegovu zemlju, škropi sve vodom čistom da se očiste od staroga čovještva; vadi im kameno srce, srce bešćutno i hladno, srce nezahvalno, koje zaboravlja i mijenja ga novim srcem od mesa, dakle ne umjetno nego ljudsko srce poniznosti i vjere; i na koncu – slično kao na početku stvaranja – iznova udahnjuje u čovjeka svoj duh.

Sva se ova Božja novost, stvaranje novoga života i čovjeka, u povijesti spasenja potvrđuje i nenadmašno još jednom očituje Božjim uskrišenjem raspetoga i umrloga Isusa iz Nazareta – kako nas izvještavaju evanđelisti, ove godine Evanđelist Luka. Tri žene, tri Isusove učenice i nasljedovateljice: Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva krenule su zorom na Isusov grob da mu pomažu tijelo. I nailaze na novost, prazan grob. I pojavljuju im se dva čovjeka u blistavoj odjeći (od dvojice je sigurno svjedočanstvo!) i uplašenim ženama govore da ne traže živoga među mrtvima; i vraćaju ih da se podsjete na život s Isusom, na njegove riječi, riječi života, života koji se proteže i preko smrti. No, ženama se nije odmah povjerovalo: ne vjeruju jedanaestorica apostola, ni sam Petar koji je otišao na grob, vidio ga prazna i vratio se s čuđenjem.

Uskrišenje Isusovo je apsolutna Božja novost, “zaglavni kamen” kršćanske vjere. Vjere koja se temelji na iskustvu svjedoka, ne na njihovom iskustvu praznoga groba nego na iskustvu susreta s Uskrslim najprije kao Strancem, ponekad, u prvi mah, kao s Utvarom, a onda živom osobom s povezivanjem kroz zajednički život s njime: kroz Pismo, kroz lomljenje kruha, kroz jednostavne riječi kao što je pozivanje imenom (Marija!), kao što je poziv da se ne boje, i onako kao što je “zaskočio” Savla i izmijenio ga u novog čovjeka. Bog u Isusovom životu do kraja izvodi iznenađujuće novosti. I u smrti. Učenici se od uskrsnuća vraćaju natrag u Galileju i počinju s Isusom svoj novi život.

I nama danas – i meni i tebi, i našoj obitelji i zajednici, našem gradu i državi, Crkvi i narodu, našem društvu i svijetu – potrebna je Božja novost – novi uskrišeni čovjek. Upeli smo se da stvaramo mnogo toga novoga: nove granice i teritorije, nove ustave i zakone, nove entitete za “naš” narod i nove države za “čovjeka”. Da, treba i to. Upeli smo se da ponudimo nove programe i strategije, nova mišljenja, nove molitve i duhovnosti, sve za čovjeka. Da, treba i to. No, najpotrebniji smo, polazeći od sebe samih, nikoga drugoga nego novoga čovjeka, ne nadčovjeka bez vjere ili umišljene vjere, niti ropskog čovjeka slijepe vjere, nego čovjeka po mjeri Isusa iz Nazareta, onoga koji je tako živio da je bio raspet, umro i pokopan, ali je uskrišen u Božju blizinu i u blizinu svakog našega htijenja, misli i ljubavi. Potrebni smo novoga čovjeka iz obraćenoga života, onako kako nam svjedoče Pavao i Isusovi učenici i učenice; novoga života ne iz nepristupačnih nebesa nego iz života po jednostavnom Isusovom evanđelju. To će biti novo stvaranje, novi izlazak/uskrs iz naših prošlosti, iz naših grobova, paklenih odnosa, iz osobnih i društvenih grijeha i ropstava. Bit će to i predokus novoga srca i novoga Božjega duha za konačno uskrsnuće poslije smrti kako nam je zajamčeno po vjeri u Isusa Krista.

Neka sadržaj naših uskrsnih čestitki i želja bude –  n o v i   č o v j e k !

Sretan vam Uskrs!

*******

Crtica uz Veliku subotu

NAJDUŽA ŠUTNJA

Informatička kultura nas hrani prividom dobre obaviještenosti, a obaviještenost umišljenošću da sve znamo ili lako možemo saznati. Lakoća sveznanje nas opet lažno umiruje i otupljuje za moralni osjećaj. Naime, za dobro djelovanje nije dovoljno znati, potrebno je moralno – slobodno i ispravno se odlučivati. Od naših nutrina tračerska i spektakularna obaviještenost čini prenatrpana skladišta svega i svačega; i mijenja nam ljudskost – i emocije i pamet i karakter. Nismo ni svjesni da ubrzano gubimo smisao za razgovore, za prijatelje, za život u obitelji, na poslu, za život zajedno.

Gubimo smisao i za značenje riječi koje izgovaramo, za dugi proces njihova nastajanja: od iskustva nedorečenosti, preko šutnje, čežnji i začuđenosti, do drugoga lica, do uživljena slušanja, do zdrava sučeljavanja i odgovornosti za zajedničke vizije i sreću. Što više živimo u svijetu „brbljanja“, naše rečenice postaju sve kraće i praznije, sve nedomišljenije i emotivnije; sve se više služimo parolama (neki psovkama, neki ciničnima frazama, neki opet nabožnim uzrečicama kao što su: agobogda, Božja volja i sl.).

Taoci informatičkog sveznanja postali smo zapaljivi ali neaktivni promatrači tuđih života. Oboružani silom vijesti, izgledamo kao oklopni vitezovi koje rijetko što i rijetko tko može istinski pogoditi, dotaknuti, pokrenuti. Izručeni bujicama novosti, iselili smo se od sebe. Poput internetskih komunikacije i sami prelazimo u eter, postajemo umjetni ljudi.

Što više virtualno komuniciramo, sve smo željniji pričanja. Lišeni šutnje, neposredovanog pogleda oči u oči, lišeni dodira, naše će nove duševno-tjelesne bolesti dolaziti iz nedostatka razgovora, iz tjelesnih i seksualnih nedorečenosti, iz nedostatka zdravih konflikata. U dobu komunikacije mnoge će naše tjeskobe proizlaziti iz manjka blizine i iz sve veće povrijeđenosti na sitnicu.

Zato bi valjalo iznova se učiti govoriti, i – šutjeti. Povrh svega šutjeti. I biti na odgovornoj distanci za drugoga, pa onda, od vremena do vremena, svetkovati blizinu, osjetiti značenje drugoga, osjetiti kako ga dugo nije bilo. Valjalo bi u našem svijetu iznova uvježbavati šutnju da bismo mogli slušati i govoriti, da bismo čuli pritajene glasove svoga nemira, glasove prirode i širokih horizonata, da bismo prepoznali treptaj oka drugoga, toplinu njegova glasa, da bismo čuli samotničke uzdahe nedužno ušutkanih i grobnu šutnju žrtava, i onu subotnju dugu šutnju što se nadvila oko Isusa od petka do uskrsnuća. Jer mnogo toga bitnoga prekrili smo informiranošću, apriornom nedužnošću i rezervnom domovinom Božje volje, koju prizivamo i krojimo po svojoj mjeri. Zato i nema „doslovnog“ nasljedovanja Isusa iz Nazareta. Postoji samo njegova historicizirana ili ušećerena slika. Nema odsutnoga Isusa, nema Isusa ostavljenosti i Velike subote. Svijet smo predali zlim silama i vragu. I našem brbljanju. Nema Isusa ni u našem društvu. Postoji najviše onaj intimistički, u srcu kojega kasapimo i naturama drugima. Uostalom, malo koga još uopće ima, ostajem samo JA, prezasićen svim i svačim.

Gdje je Isus danas, između petka i uskrsa? Gdje boravi u našoj velikoj suboti, u kojoj je sve manje neznanja, stvarnog razočaranja, sve manje slomljenih stvarnih očekivanja, sva manje snova i bezinteresne ljubavi, prijateljevanja bez računice, duboke čežnje za utjehom.

Graja Velikog petka tako se jeftino i konzumistički preobražava u površno veselje uskrsnuća, štoviše, u svojeglavi duhovski vjetar i nebulozne jezike sebičnih duša. Nije uopće čudno da se u kršćanskom svijetu uskrsna bdijenja sve više pretvaraju u magijske zazive da se duh razlije po bolesnim glavama, u terapeutske brbljarije sa samo jednom nakanom – da se umakne ostavljenosti od Boga i ljudi, da se odagna grobna šutnja smrti, da se prekrije i taška sva zloća socijalnih i crkvenih struktura, da se izmakne svemu što je obični život i što ljubav prema prijateljima vodi na križ.

Kratko traje, a ona je najduža, duga subotnja šutnja smisla života.

Fra Ivan Šarčević

Tri razmišljanja/propovijedi o Isusovom posljednjem danu, Velikom petku: I. Učenički petak, II. S Isusom na Kalvariji, III. Odnos prema patnji, te IV. Molitva vjernika

VELIKI PETAK I.

 UČENIČKI PETAK

U svemu što se za vrijeme Isusove muke događalo najpotresnije je i postavlja mnoga pitanja ponašanje Isusovih učenika. Ne znamo sve kako se do u detalje događalo, ali možemo pretpostaviti kako je bilo i učenicima, te iznad svega samome Isusu. Učenici su se razbježali, a dvojicu od njih evanđelisti (sinoptici) posebno apostrofiraju – Judu i Petra. U njihovom ponašanju nalazimo i sebe same.

Juda: učenička izdaja

Kad se točno dogodila Judina izdaja Isusa, teško je odrediti. Je li Juda već prije izdao Isusa ili je to učinio tek odlazeći s Isusove pashalne gozbe, prozvane posljednjom večerom s učenicima? Je li, dakle, Juda još prije sredio prljavu rabotu s glavarima i onda došao na večeru ili je – saznavši kamo će Isus poslije večere, otišao velikim svećenicima i narodnim starješinama i rekao da će Isus doći u Maslinski vrt, da će ga ondje pokazati te da ga ondje mogu uhvatiti?

Teško je također naći konačni razlog Judine izdaje. U evanđelju se spominje da je Juda imao kesu, bio blagajnik Isusove zajednice, da je jako volio novac, pa je – smatra se – izdao svoga prijatelja da se obogati. Je li trideset srebrnjaka ipak malen novac, ili pohlepa i za malim novcem čini čovjeka spremnim i za najgnusnija djela? Znamo da evanđelja izvještavaju kako se kao “lopov” skandalizirao na Marijinu gestu kad je Isusu prala noge skupocjenim nardovim uljem. Pozivao se na veliko načelo solidarnosti, na siromahe, a ustvari da je dobio to ulje, prodao bi ga i od novca bi ukrao nešto i sebi.

Neki tumači opet iz Judina imena Išakariot izvode riječ sikar – što bi značilo da je Juda pripadao radikalnoj struji zelota (revolucionara), onih koji su nosili male bodeže i smatrali da se samo nasiljem može i treba srušiti opaka vlast u zemlji. Naime, Isus je razočarao Judu. Nakon spektakularnoga ulaska u Jeruzalem, kada se narod toliko okrenuo Isusu, kada se slutilo da bi Isus mogao doista postati kraljem i uspostaviti toliko željeni novi poredak, Isus se – možda prema Judinom mišljenju, uplašio. Juda je dakle zbog razočaranja u Isusa, promijenio stranku i otišao Isusovim, dakle i svojim bivšim protivnicima i neprijateljima.

Kako god bilo, kod Jude se pokazuje da su i novac i vlast, dostatni razlozi za izdaju, za izdaju nedužnoga, za izdaju prijatelja.

Nevjerojatno kako i malo novca izopačuje ljude, zatamnjuje nam razum i pogled, daje privid sigurnosti da i ne mislimo da možda činimo zlo. Bez obzira koliko je Isus za svoga djelovanja – osobito svojim učenicima i svome prijatelju Judi – govorio da se čuvaju bogatstva i novca, njegovi učenici teško odolijevaju zamamnosti bogatstva i zavodljivosti novca. Sve do danas.

Nevjerojatno je također kako i malo ugleda i vlasti izopačuje i kvari ljude. I malo vlasti uzoholi čovjeka. Bez obzira koliko je Isus naglašavao – osobito svojim učenicima i svome prijatelju Judi – da se čuvaju prvih mjesta, da paze da ih vlast ne pokvari, i da ako već hoće biti prvi, trebaju služiti drugima. Bez obzira dakle na Isusove opomene, njegovi su učenici uvijek tražili vlast, ulazili u pregovore s nasiljem moćnika. I danas. Kroz svu su povijest čak u njegovo ime, Isusovo ime, podčinjavali druge, pljačkali ih i ubijali. S njegovim križem i s njegovim imenom na usnama.

Tako, dok su mnogi izravno odbacili i danas odbacuju Isusa i njegovo evanđelje, mnogi su ga odbacivali i danas odbacuju zbog njegovih učenika, zbog njihove izdaje Učitelja – zbog njihova bogatstva i pohlepe za novcem, zbog njihove pohlepe za ugledom, prvim mjestima, volji za moć i borbi za vlast. Isusa dakle nije raspelo samo neprijateljstvo njegovih protivnika nego i izdaja njegovih prijatelja. Juda je ljudski posve zakazao, bilo zbog novca bilo zbog vlasti. Ne izdati prijatelja, jedna je od najljudskijih zadaća.

Petar: učenička zataja

I dok su Juda i njemu slični skloni izdati prijatelja zbog malo novca i malo vlasti, jer doista uvijek je novca malo i uvijek nam je malo vlasti nad drugima, dotle je Petar i slični njemu u malovjernosti i strahu zatajio svoga učitelja i prijatelja. I onako kako su pohlepa za novcem i vlašću stalna ljudska kušnja, tako su strah i malovjernost stalna provjera naše vjernosti, našega prijateljstva i naše ljudskosti.

Poznato nam je kako su se gotovo svi Isusovi učenici razbježali kad je Isus uhvaćen, i nema ih sve do onog doista čudesnoga poslijeuskrsnog vremena kada s novom snagom, osnaženi Božjim neočekivanim zahvatom, iznova prihvaćaju svoga Učitelja i ono što im je on govorio. Poznato nam je kako se Isusov učenik i prijatelj Petar kukavički ponio u predvorju zgrade gdje je Isus bio ispitivan. Usporedno dok je Isus bio ispitivan o svome identitetu, Petar je pred sluškinjom i drugim prisutnima pao na ispitu identiteta svoga prijateljstva i učeništva s Isusom. Poznato nam je da je tom prilikom zanijekao i svoj jezik i svoje podrijetlo i iznad svega svaku vezu s Isusom. On koji je toliko vremena proveo s njime, u strahu i malovjernosti, krivo je zatajio da ga uopće poznaje. I to više puta.

Osim dakle izdaje, zataja je velika kušnja prijateljstva. Kako doista ostati vjeran prijatelju do kraja? Kako se samo lagano odričemo prijateljstva u situacijama kada nam prijatelj padne u nemilost vlasti ili javnoga mišljenja, a dobro znamo da je u pravu. Petar naravno uopće nije kao Juda: nije poletio ni za novcem ni za vlašću, ali se pokazao malenim, jer se uplašio da ga netko ne izvede na svjetlo dana i ne otkrije s kime on prijateljuje.

Isus se ponašao tako da nije imao straha da se susretne s grešnicima, sa strancima, sa Samarijankom, rimskim stotnikom, s onima koje su njegov narod i društvo odbacivali, a Petar, a i mi, Isusovi današnji sljedbenici, kršćani, nerijetko se uklanjamo i od svojih prijatelja; strah nas je javno priznati da su nam oni prijatelji, strah nas je s njima se javno, naočigled svih sastati, pokazati da imamo išta s njima.

Isus je čitava života bio blizak i solidaran s onima koji nisu imali ni novca ni vlasti, koji su društveno bili prezreni, nacionalno omalovaženi, religiozno diskreditirani. U njegovoj solidarnosti bilo je rizika, opasnoga  životnog rizika. Uostalom zbog toga je i skončao na križu. Prijateljstvo s Isusom podrazumijeva rizik, opasnost po život. Prijateljstvo s Isusom nije samo u nedjeljnom slušanju njegovih lijepih riječi, u kontempliranju njegove prisutnosti u crkvi, pred Tabernakulom ili samo u klanjanju u hostiji. Prijateljstvo s Isusom podrazumijeva rizik – rizik povlastica života – rizik da se u situacijama kada naš prijatelj ili prijateljica budu krivo optuženi dignemo svoj glas istine, rizik da se i nas optuži i osudi kao i naše prijatelje da smo izdajnici ili zavodnici naroda. Prijateljevati s Isusom ne znači osigurati si miran i siguran život u zavjetrini od ljudi, nego izlazak na vjetrometinu, u srce svijeta s rizikom da budemo šikanirani, da od nas okreću glave, da nas se drugi klonu kako se ne bi onečistili, rizik da hodimo zemljom kao slabi vjernici, katolici, kao „smeće“ naroda i ruglo svijeta. Petar je ipak došao k sebi, gorko je zaplakao, iskreno se pokajao na zataju svoga prijatelja.

I još nešto: Mi ljudi redovito i ne želimo uvidjeti jesmo li gdje zatajili i Isusa i prijatelje, je li nas strah, poput Petra, tako slomio da zaniječemo i sebe same, svoj jezik i zavičaj, svoj identitet. Rado bismo bili dobri ljudi, rado bismo bili Isusovi učenici, ali nikako ne bismo htjeli nositi rizik kojeg to učeništvo i to prijateljstvo traže. Bilo bi dobro – barem nekad, poput Petra – gorko zaplakati i pokajati se!

*******

VELIKI PETAK II.

S ISUSOM NA KALVARIJI

Kalvarija među Isusovim gorama. Pred svaki svoj veliki čin, Isus se povlačio od svijeta. I sam ili s pojedinim apostolima, odlazio bi u osamu, naročito u goru. Poznate su posebno neke Isusove gore, u kojima možemo sagledati i svoj vlastiti život. Prva je gora kušnje kada ga Zli odvodi na goru vrlo visoko i zavodljivo mu nudi sve što vidi svijeta ispred sebe samo ako se prestane klanjati Bogu a počne se klanjati njemu, zlome. Poznata je Isusova potom gora blaženstava na kojoj Isus sažima svoje životno učenje i predaje ga svojim učenicima. To je gora kako programirati, etički voditi svoj život. Zatim je važna i gora preobraženja (Tabor) na kojoj se trojici učenika posreduje smisao Isusova poslanja i nagoviješta njegova proslava; oni čuju glas s Neba i zahtjev da se sluša i nasljeduje Isusa. Pred kraj života gore se zgušnjavaju. Maslinska gora na kojoj se događa Isusova teška unutarnja drama da li da se izmakne od poslanja koje uključuje patnju, osudu ljudi i nasilnu smrt; da pođe lakšim putem svoje volje ili Očeve, Božje volje koji je teži put: put dobrote koja se posve dariva za druge. I naposljetku je posljednja Isusova gora – Kalvarija – gora Isusova puta križa, osude i raspeća. Na nju nije išao sam, nego je bio prisiljen. Na Kalvariji se okončava jedan kratki ali život koji je duboko zahvatio u ljudske duše, ljudsko društvo, religiju i povijest čovječanstva i stao ih mijenjati. Od tada i riječ kalvarija postaje metaforom i slikom ljudima, pogotovo kršćanima, ne samo za nepravdu i lažne osude, za neljudske vlasti i nevinu smrt, nego i ogledalom i modelom za život, za nošenje vlastitih križeva i patnji.

Na putu prema Kalvariji

Vjerujem da smo u čitanju/pjevanju Muke sabrano pratili Isusa na njegovom putu od Pilatove Palače do Golgote, da smo u svakoj postaji tražili smisao svoga hoda, svojih muka i bolesti, svojih nerazumijevanja i samoća, svojih padova i ustajanja, svojih radosti i tuga, svojih slomljenih odnosa, svoje mržnje, ovisnosti i grijeha, raznih križeva i tereta. Ovdje smo, vjerujem, da od Boga izmolimo snagu i utjehu za svoj život. Sa sobom smo osim sebe i svojih života donijeli i živote svojih bližnjih, obitelji i župe, naroda i društva. Vjerujem da smo uz Isusov križ nosili i svoje križeve, nosili svu težinu svojih godina i dana, mnoge nepreboljene rane svojih nastradalih, pokojnih; vjerujem da smo donijeli i one koji nisu s nama, i one s kojima su – bilo našom bilo njihovom krivnjom – popucali odnosi ili hoće da se uruše u pakao, one odnose nad koje  se nadvila šutnja sukoba, možda mržnja i osvete.

Kad se god radi o Isusovu križu, onda odmah valja prihvatiti da tu nema isključenih, jer je Isusov križ od mučila sramote i najdubljeg poraza, postao izvorom spasenja za sve ljude. Kad je god riječ o Isusovu križu, onda tu nema posvajanja, jer Isusov križ, njegove ruke su znak Božje ljubavi za sve ljude i čitav svijet. Ako Isusov križ nije univerzalni znak spasenja za sve ljude, onda on prestaje biti Isusov križ, postaje strah i strašilo svijeta, ludost i sablazan.

Možda bi bilo dobro zašutjeti, ostati ovako zajednički u šutnji da nas prožme, kako su stari govorili, sveti strah, sveto drhtanje. Jer, ne čini li se da smo što od svoje ne malene muke, što od silne patnje posvuda oko nas i u svijetu, što od prenatrpanosti tobože Isusovim križevima – ima ih posvuda – izgubili vjerničku sabranost ili možda čak izopačili značenje Isusova križa. Kao da se Isusov križ izgubio u silnim vapajima i patnjama nas ljudi.

Ne umanjujući doista golemu ljudsku patnju, pokušajmo još jednom ukratko prijeći posljednje trenutke Isusova života. Već smo se, vjerujem, slušajući Muku, uživljavali u buku mase koja je promjenjiva, koja je od veličanja Isusa prešla u gnjev i zahtjev za osudom, koja je uživala u patnji nedužnoga. Vjerujem da smo se pronašli i kao svećenici, veliki i mali, koji su Isusa krivo optužili kao i oni dvoličnjaci (farizeji) koji nisu mogli podnijeti kritiku i proročansku riječ dobroga između sebe. Sigurno smo se u pranju Pilatovih ruku sjetili svoje ljudske mizerije, kada nismo mogli ustati u zaštitu nevinoga. Vjerujem da smo se makar jedno upitali: Jesmo li uopće sposobni uživjeti se u patnju drugoga? Jesmo li sposobni uopće još suosjećati ili smo se zatvorili u sebe i svoje boli?

Vjerujem da smo se i mi pronašli u liku doušnika i izdajnika Jude, ili kao malovjerni zatajivač i strašljivac Petar pred sluškinjom, ili kao većina njegovih učenika koji su se razbježali kad je prijatelju bilo najteže. Vjerujem da smo se pitali može li se i nas bez prisile kao Cirenca dotaknuti patnja drugoga da bližnjem pomognem nositi križ. Ili se izdvojiti iz mase poput Veronike i drugih žena, ili i tada samo plačemo nad sobom i od svoje ne vidimo patnje drugoga. Vjerujem da smo se pitali možemo li nositi terete krivih osuda, padati i ustajati poput Isusa. Vjerujem da smo se upitali, pa koji je smisao moga života uopće, koji je smisao patnje u njemu, koji je u konačnici smisao ljudskoga umiranja i smrti?

Možda u ovoj drami, u preispitivanju aktera nađemo neki dostatan razlog za našu promjenu, jer nismo ovdje došli kao na kakvu vanjsku predstavu. Svaki naš susret, pogotovo susret s tajnom Božje ljubavi na Isusovom križu traži od nas obraćenje.

Posljednje riječi na Kalvariji

I neka mi bude dopušteno da još jednom za kratko prijeđemo Isusove posljednje riječi s križa kako ih donose evanđelisti, da kroz njih prosudimo svoj svakodnevni život. Jer ovdje smo i došli ne da ostanemo, ne da se prikujemo uz patnju, nego da se vratimo svojim svakodnevnim poslovima i svojoj obitelji, svojim dužnostima i poslovima, da se vratimo osnaženi za utjehu u patnjama i mogućnost da se i nama otvori put uskrsnuća u situacijama koje su kod nekih od nas bezizlazne, kao i u situacijama našeg umiranja i smrti naših bližnjih.

U golgotskoj galami prvu riječ s križa koju Isus izgovara jest ona posve ljudska, nama tako bliska: Žedan sam. U njoj je sadržana naša žeđ za materijalnom sigurnošću, žeđ za slušanjem u obitelji, žeđ za ljudskom blizinom, za razumijevanjem, za društvenom pravdom, vapaj mnogih siromašnih radnika i nezaposlenih da dostojno žive.

Mogli bismo razmišljati o onoj Isusovoj riječi kada s križa dariva svoju majku svome učeniku Ivanu i kako se u toj suosjećajnosti i praktičnoj brizi jednih za druge stvara Isusova zajednica, crkva. Zar u tome nije samo naše pouzdanje u Marijin zagovor nego i naša čežnja da i nas netko prihvati kao svoju majku ili dijete, ili da i mi budemo nekima brižna majka ili brižni sin i kći. Zar u ovim riječima ne iščitavamo vrijeme da svojim roditeljima ne budemo teret, da na svojoj djeci ne vršimo teror, da i u obiteljskim i župnoj zajednici izgrađujemo odnose poštivanja i odgovornosti jednih za druge.

Mogli bismo razmišljati i o onom razgovoru između Isusa i njegovih supatnika, razbojnika i zločinaca kako ih se naziva. O onome koji se u posljednji tren kaje za svoj život i prepoznaje Isusa patnika kao nevina čovjeka, što i nama – od kojih možda drugi bježe, od kojih su možda drugi digli ruke da se uopće mogu promijeniti, popraviti; što i nama koji smo možda digli ruke od sebe, odustali u najcrnjoj noći, paklenoj noći naših grijeha, razočarani u sebe – nudi mogućnost da se popravimo, da i mi koji smo se prikovali na križ svoga pijanstva, nervoze, svađe i konflikta, da postoji mogućnost da nas Isus izvuče iz zamke smrti. Ili da u patnji drugih, poput skrušenoga razbojnika, i mi prepoznamo da nevini stradaju ili da se, onako zastrašujuće, poput onog drugog razbojnika rugamo nevinom, rugamo Isusu, Isusovoj braći i sestrama koji nevini stradaju. Zar se danas doista ne događa da oni koji su nevino stradali ili osuđeni još jednom ne osuđuju ako im se govori da im se to dogodilo zbog njihove krivnje, a ne zbog zla drugoga. Često se i dva puta žrtve i patnici unizuju: jednom zato što ih je protivnik ili neprijatelj dehumanizirao, proglasio neljudskim, sve do mogućnosti i čina da ih se beskrupulozno ubije; drugi put kad ih njihovi proglašavaju da im je i trebalo tako jer su grešni, jer nisu neki ljudi (nisu bili nacionalno svjesni i sl.). Prezire ih se i optužuje ustvari, jer su ipak bili dobri, nenasilni. Razbojnici se rugaju nedužnima, politički mešetari i dalje trguju s nevinim patnjama i na njima zarađuju.

Ovdje bi se iz ovoga razgovora Isusa s razbojnicima, pogotovo s razbojnikom koji ga prezire i ruga mu se [a Isus ga ne osuđuje nego mu šutnjom ostavlja mogućnost obraćenja], moglo iščitati kako i danas ima različitih križeva, kako svaki križ nije Isusov pa onda ni kršćanski križ, kako i danas ima razbojničkih križeva koji izopačuju ne samo Isusov križ nego ljudsku nevinu patnju, i postaju križevi prkosa, poruge i sramote, križevi zla.

Mogli bismo dalje razmišljati o strašnim riječima Isusove samoće kada, poput svih biblijskih i vjernika uopće, vapije Bogu, Ocu zašto ga je ostavio i u toj njegovoj samoći iščitati svoju i tolike samoće ostavljenih i zaboravljenih ljudi oko nas: teške samoće roditelja, bračnoga druga kojega je ostavio partner, raskid prijateljstva, neobjašnjivo odlaženje djece od kuće, ili prijatelja, ali i tu strašnu, posljednju samoću u kojoj vapijemo za Bogom a on se ne odaziva. Ova se samoća ne može otkloniti kako to neki misle i čine nekim brzim molitvama, stadionskim povicima, nekom jeftinom milošću koja će doći na dugme. Ne uljepšavajmo stvari! Isus osjeća napuštenost od onoga koji mu je u tim trenucima najpotrebniji. Mi vjerujemo da je njegov Otac uz njega, ali Isus ne laže, Boga doista nema. U tim Isusovim riječima sadržan je najteži uzor za nasljedovanje. Vjera je takav slobodni i osobni čin da se odlučujemo za Boga i njegov put kada Boga nema onako kako mi mislimo da treba biti prisutan i djelotvoran. Vjera i jest apsolutni slobodni čin odluke, neovisan – uvjetno kazano – i od Božje nazočnosti. To je radikalni čin vjere.

Mogli bismo razmišljati i o jedinstvenoj Isusovoj molitvi Ocu s križa da oprosti svojim protivnicima i neprijateljima, jer oni ne znaju što čine, jer nisu prepoznali ljubav i u tome naći naša iskustva neuzvraćene ljubavi, ali i naša iskustva tvrdoće i zatvorenosti za opraštanje, toliko stajanja pred kamenim i lažnim licima koja se neće smilovati. U riječima Isusova opraštanja sažima se povijest Boga i čovjeka, povijest ljudi međusobno. Za Boga kažemo i vjerujemo da je Bog ljubavi i milosrđa, Bog praštanja, a u životu to teško provodimo u djelo. Isus na toliko mjesta govori o opraštanju, i na križu moli molitvu za opraštanje. Onaj koji nije osjetio, iskusio da je njemu oprošteno, on teško može oprostiti. I bilo bi bolje doista ne zvati se kršćanima ako ne prihvatimo opraštanje. To ne znači da nam ga netko može nametnuti, te da je opraštanje strategija u kojoj kao spužvom brišemo prošlo. Ne, opraštanje je životni proces najdubljeg odnosa s Bogom i ljudima.

Od Isusovih posljednjih riječi mogli bismo izabrati i onu bolnu riječ kada Isus mirno i dostojanstveno, izgovara riječ Svršeno je, i odlazi s ovoga svijeta u punoj svijesti i odluci vjere, ali odlazi u neizvjesnost s dubokom nadom da zlo nema zadnju riječ. To je posljednji čin predanja u poslanje, čin ispunjenja njegova životnog zadatka.

Ili i onoj posljednjoj riječi, tako bliskoj svim biblijskim a i drugim vjernicima, našim predšasnicima koji su prekriženih ruku ili s križem u ruci umirali i govorili: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj. To je sigurnost vjere da poslije ovoga života ima još jedan život, ima vječnost u koju je stalo i živi naše vrijeme. To je onaj posljednji trenutak kojega vjernik ima pred očima i iz perspektive toga trenutka organizira i uređuje svoj život. Da, sve protječe kroz to predanje vlastitih misli i nauma. Onaj tko živi iz tog zadnjeg trenutka, iz trenutka smrti ne kao odlaska u ništavilo, nego ulaska u zagrljaj i blizinu s dobrim Ocem, on drukčije živi svoj zemaljski život. Tada i njegove patnje i križevi primao dublji smisao.

*******

VELIKI PETAK III.

Zdravo križu nado jedina!

ili: ODNOS PREMA  PATNJI

Prebogata su sadržajem i porukama Isusova patnja i križ. Za kraj bi možda bilo važno u svjetlu Isusove patnje još se jednom osvrnuti na naše razumijevanje, podnošenje i preradu patnje. Jer, doista, kako s patnjom? Ima li svaka patnja svoj smisao? Možemo li za svaku patnju i bol naći utjehu? Koliko je samo patnje i nevolje u našem svijetu, tu oko nas? Od one kada se malo dijete u mučnim snovima budi i traži sigurnost roditeljeva zagrljaja, od trauma koje se nose iz djetinjstva zbog pijanstva oca, zbog posesivne majke, zbog razreda u kojem smo bili crna ovca, ili zbog nepomirenosti sa svojim izgledom, stasom, ljepotom svoga lica, koliko se strahova nakupilo kroz vrijeme rata, koliko je neizvjesnosti ostalo od pitanja hoće li se vratiti voljena osoba; koliko je toga potreslo naše biće, tako potreslo da se zgrada naše osobnosti jedva može obnoviti; koliko je samo vijest da nam je poginuo ili umro netko drag posjeklo noge da više ne možemo sigurno koračati, da nam još  uvijek čitavo biće biva uzdrmano besmislom – besmislom koji nas gura u melankoliju, depresiju ili i nezajažljivi rad i aktivizam kako bismo odagnali to mučno stanje?

Koliko je noći probdjevenih i danas pred odlukama, koliko nas stoji u nesigurnosti da se preuzme rizik vlastitoga života, da se izvučemo iz grešnosti, pijanstva, preljuba, ovisnosti, lopovluka i privrednih prevara? Koliko nas živi s teškom patnjom do fizičke boli zbog neoprostivih grijeha jedni drugima ili samima sebi?

Što god govorili nećemo dosegnuti konačno rješenje za patnju kao ni njezin puni smisao. Ono što u skromnosti pred tajnom patnje i pred Isusovim križem trebamo priznati jest: Patnju ne smijemo podcjenjivati ali ni precjenjivati. Ima ljudi koji stalno uzmiču od patnje, kao od krvi, od svega što je bolno, krhko, slabo. Oni ne vole ljude koji imaju ljepotu duše. Oni ne vole ni ljude ni krajeve s patnjom. Tako je i s našom zemljom (Bosnom), da je ne vole ni njezin sinovi ni kćeri. Postala je “nemila”, “ostavljena” (Izaija). I naša kultura omalovažava patnju, bježi od siromaha i patnika. Ona se odlučuje za moćnike, za one uspješne. Pa pogledajte i naše politike, svjetovne i crkvene, samo se želi u blizinu moćnih. Razumljivo je onda da živimo u duševnoj bolesti, u određenoj patologiji duha, ako u vjeri za uzor imamo Isusa patnika a u životu, u stvarnom, društvenom životu za uzore i vođe imamo razbojnike i kriminalce.

Pogledajmo naše obitelji kako se odnosimo prema patnji drugih: koliko se može slušati drugoga u njegovoj boli, u njegovim potrebama. Mnogi od nas misle kako će ovaj život biti ljepši, kako će već jednom doći bolji dani, kako će se – bez naše odgovornosti i zauzimanja – stvoriti bolji uvjeti a mi doći na gotovo. Ima lažnih i duhovnih tješitelja koji neće ozbiljno da uvaže kako pojedine i političke i druge strukture tlače ljude i kako sav grijeh nije na čovjeku pojedincu. Oni pri govoru o patnji odmah skaču u bolju budućnost, ili ako su nabožni, odmah – po skraćenom postupku – tješe obećanjem uskrsnuća. Uskrsnuće bez patnje/križa, ljubav bez patnje, milost bez patnje je prejeftina, postaje mit. Nema uskrsnuća bez križa, svjesnoga preuzimanja križa svakodnevlja.

S druge strane, patnju se ne smije ni precjenjivati. A imamo stalno iskustvo njezina precjenjivanja koje završava najčešće u samosažaljenju koje podrezuje dostojanstvo i odriče se života koji bukti iz patnje i nevolje. Ima i naše pobožnosti kojom se samom Isusu na križu oduzima osobnost. Gura ga u sfere sladunjavoga pobožnjaštva, poput jeruzalemskih žena lažnim sažaljenjem čini se od njega mekušca. Pa zar slab čovjek, pa zar neki puzajući poniženi čovjek može podnijeti sve što je on podnio i sačuvao svoj ponos, zar slab čovjek oprašta, zar nejak čovjek u krajnjoj situaciji gubi vjeru, nadu i molitvu. To čini samo snažni, moćni čovjek, čovjek vjere i pouzdanja u Boga i ljubav prema ljudima.

Mnogi od nas precjenjuju patnju, pa ih ona zatvara u sebe. Od njih čini kuću bez vrata i prozora. U nju nitko ne može ući, nitko pomoći, nitko pružiti utjehu. Zar ne živimo s ljudima koji na vrijeme nađu svoju bolest, nađu svoju patnju i čitav je život marljivo njeguju te od drugih traže da se na njih kao takve uvijek pazi. Zar neki i na vlasti stalno glume nevinašca, navodno nemoćni zbog drugih a pljačkaju sve oko sebe na račun lažne nemoći? Zar nema toliko umišljene povrijeđenosti s kojom čitav život ucjenjujemo druge, zar nema onih koji stalno govore kako su ugroženi a dobro žive, onih koji od svojih najbližih stalno stvaraju dužnike. Zar se po svojim obiteljima neki ne ponašaju kako su drugi tu samo zbog njih, kako ih moraju uvijek prepoznati što im treba.

S patnjom se ne smije pretjerivati. Ona nije sve. Besmislenu patnju se ne smije podržavati. Susreli smo ljude koji se ne mogu utješiti i to treba prihvatiti. Susreli smo ljude koji se s pravom muče s pitanjem kako se dobre stvari događaju zlim ljudima a loše stvari dobrim ljudima. Susreli smo ljude kojima veliki petak traje godinama, šutnja groba, šutnja velike subote traje desetljećima, kako nikako da svane uskrsno jutro. Nemojmo prebrzo nuditi rješenja. Bog se ne doziva vikom nego praktičnim zalaganjem. Pomozimo ljudima praktično, budimo Isusovi nasljedovatelji i ljudima patnicima posvjedočimo Isusovu ljubav i u patnji.

Utjeha dolazi s Isusova križa, ali ne automatski, nego nasljedovanjem. Utjeha u patnji nije vezanje za nju, nego aktivan život, briga za proširenje života. Patnja po sebi nije dobra, ona ponižava čovjeka. Ona po sebi ne oplemenjuje i ne čini čovjeka boljim. Samo patnja sa smislom i ciljem, s vjerom u Boga i ljubavlju za njega i druge i dobru stvar, za čovječanstvo kako je to Isus činio, omogućuje da se i najteža patnja može nositi i da postane milosno vrelo stvaranja novoga života. Zdravo križu, nado jedina!

********

IV.

MOLITVA VJERNIKA

Sabrali smo se, braćo i sestre, oko Gospodinova križa. Izrecimo Bogu svoje potrebe i uputimo mu svoje molitve:

• Za papu našega Franju, biskupe, svećenike, redovnike i redovnice da svojim životom ne osiromašuju ni izopačuju Kristov križ nego svjedoče raspetu ljubav za sve ljude, molimo te
• Za svjetovne poglavare i političke predstavnike u našoj domovini i u svijetu da svoju savjest izgrađuju prema Deset Božjih zapovijedi te da se ostave lukave sebičnosti i bogaćenja i okrenu siromašnima i potrebnima, molimo te
• Za bolje odnose među narodima u našoj državi i svijetu, da nestane straha i strašenja, da se napokon počne poštivati svaki čovjek u svome dostojanstvu Božjega djeteta, molimo te
• Za sve nas kršćane i katolike da iziđemo iz stanja odvratnog licemjerja, da budemo vjernici riječima istine, ljubavlju srcem i dobrim djelima, molimo te
• Za sve obitelji da žive u slozi i međusobnom poštivanju, da nitko ne bude teret drugima, nego da svaki član obitelji pritječe u pomoć svojim bližnjima i doprinosi zajedničkom dobru, molimo te
• Za mlade ljude da ne očekuju kako će im sve biti pripremljeno i darovano, da se ne predaju jadikovanju, lijenosti ili ovisnostima, da i u lošim uvjetima marljivo uče, izgrađuju sebe kao radine i poštene ljudi, te tako mijenjaju društvo i zle strukture, molimo te
• Za sve ostavljene, usamljene, rastavljene, ožalošćene, bolesne i patnike da smisao svoga križa nađu u ljubavi prema Isusu i braći ljudima, molimo te
• Za sve one koji su nastradali, koji su bili žrtve ljudske zloće; za sve pokojne, kao i za sve žive koji se ne mogu odlijepiti od prošlosti zbog gubitka svojih bližnjih; za one koji se hrane osvetom i gorčinom, kojima je misao stala na grobu, da povjeruju kako si ti, pravedni Bože, posljednji sudac te da čovjek ne živi za grobljanski mir nego za preobraženi, uskrsli život u tvojoj blizini, molimo te

Gospodine, milosrdni Bože, izrekli smo ti svoje molitve. Ti nas poznaješ. Tvoji smo. Tvoji želimo biti i kada bježimo od tebe i kada uzmičemo od svojih zadaća i križeva. Hvaljen budi za Isusa Krista, Raspetoga, našu nadu i spas – u vijeke vjekova. Amen

Zahvalno sjećanje i služenje

VELIKI ČETVRTAK

Iv 13,1-15

Bez sjećanja čovjek gubi identitet i karakter. Dobra sjećanja, uspomene na drage osobe i na primljenu ljubav, stvaraju čvrst identitet i pridonose integralnosti osobe. Mnogi od nas čuvaju u svojim kućama neku uspomenu na svoje pretke ili pokojne, ili posjeduju neku sitnicu dragih, živih osoba: sliku, križ, prsten, knjigu, neki predmet koji su nam darovali ili smo ga uzeli/naslijedili poslije njihove smrti da nas na njih podsjeća. Što činimo s takvim uspomenama? Kako vrijeme odlazi po njima možda padne prašina ili ih zatrpamo u dnu kakve ladice ili se pri nekom pospremanju zauvijek rastavimo od njih.

Mnogi ipak čuvaju takve uspomene dok god žive. Često ih gledaju ili uzimaju u ruke, preko njih se sjećaju onih kojih nema. Nisu tu da budu rana na tugu odsutnosti voljene osobe, nego su te intimne, “svete” stvari zahvalno sjećanje da su oni koji su otišli od nas prisutni u našem životu, da djeluju blagotvorno, da nam daju nadahnuće i snagu. Preko njih vodimo i dijalog s odsutnima. Dogodi se da nas sjećanje, da nas prisutnost neke uspomene odvraća od zlog djelo i potiče da činimo dobro, da budemo istinoljubivi, plemeniti.

I kršćanska vjera je utemeljena na sjećanju, na spomenu temeljnih događaja vezanih za Isusa Krista. Večeras slavimo spomen Isusove posljednje večere, koju nazivamo euharistija (sveta misa). Sjećamo se ne uz neku sliku ili neki predmet, nego uz sveto događanje, i od njega na cjelokupni život Isusa iz Nazareta, posebno na njegove posljednje dane koje euharistija obredno uprisutnjuje. Euharistija je, kako grčka riječ kaže, zahvalno spominjanje jedinstvene osobe u ljudskoj povijesti u kojoj je Bog progovorio totalnom ljubavlju. Euharistija je sinteza, sabirilište čitava Isusova djelovanja, njegovih riječi i djela, njegove patnje, smrti i uskrsnuća. Zato je važno da se odlijepimo od svođenja euharistije samo na pojedina njezina značenja.

Ona je više od rituala i obreda, ona je više od skupa svojih dijelova. Ona je više od riječi, kako bi netko pomislio da je u misi, euharistiji, najvažnija riječ ili propovijed. Ona je više od ljudske težnje da obred “banalizira”, uprosječi, kao i da ga makne iz jednostavnosti života, da ga tabuizira. Ona je više i od kruha i vina, od onoga ljudskoga nastojanja da sve mistificira i dovode do granice nedostupnosti kroz nezajažljivu i emocijama sklonu magiju. Euharistija jest otajstvo, ali otajstvo jednog ipak razumljivog i ljudima shvatljivog spominjanja i aktualiziranja života i odnosa s osobom Isusa Krista.

Euharistija je i više od toga da se svodi na vlasništvo svećenika i da se Veliki četvrtak i spomen Isusove posljednje večere proglašava svećeničkim danom i time zatvara pristup gozbi koju Isusu priprema za sve ljude. [Osim što na Veliki četvrtak nema nekih posebnih obreda i blagoslovina, vjerojatno i u tom leži razlog što relativno malo ljudi dolazi ma misu Večere Gospodnje.]

Iz bogatstva tajne euharistije evo još nekih momenata:

Euharistija je zahvalna uspomena koja stvaralački djeluje na one koji su povjerovali Isusu. Odlomak Ivanova evanđelja kojega svake godine čitamo na Veliki četvrtak jezgrovito sažima osnovnu poruku Isusova života i poruku koju on ostavlja onima koji ga žele nasljedovati. Ponajprije evanđelje svjedoči da je Isus došao od Boga, od Boga kojemu je jedinstveno ime Otac svih ljudi, a posljednja večera je svjedočanstvo ljudskog i Božjega saveza i zajedništva.

Isus oproštajnu večeru slavi s onima koje je ljubio i to do kraja. Posljednja večera govori potom o važnosti koju Isus pridaje gozbi i gozbenome zajedništvu, obrednome zajedništvu pashe ili mise i euharistije kako će se kasnije ostvariti u povijesti kršćanstva. U pitanju je gozbeno (prijateljsko), ne radno ili interesno zajedništvo. To je zajedništvo oko kojega se stvara jedinstvo različitih, u kojem se moli i pjeva, blagoslivlja, šuti i zahvaljuje, u kojem se rađaju nade novog početka. Zajedništvo u kojem nitko nije isključen doli onoga tko se sam isključi ili komu ljudi onemoguće.

Osim navještaja Božjega očinstva u totalnoj ljubavi prema ljudima, osim gozbenoga zajedništva koje se ostvaruje kroz euharistiju, evanđelisti, a posebno Ivan najviše prostora posvećuje još jednom nezaobilaznom vidu nasljedovanja Isusa Krista, neodvojivom elementu euharistijske gozbe. To je pranje nogu – služenje. Budući da su se prije gozbe, ovdje pashalne gozbe, prale ruke i noge, i budući da su se, vjerojatno, učenici ustezali tko će dodavati lavore, praonik, vodu, ubruse, Isusu je bez otezanja odložio haljine, uzeo ubrus i počeo prati noge učenicima. Počeo ih je služiti.

Euharistija, koja eminentno označava ljudsko zajedništvo u Isusovo ime pred Bogom, kao molitvu, gozbu, uspomenu na Isusovu žrtvu na križu, kao da u ovom Isusovom činu dobiva svoju praktičnu korekciju i nadopunu. Korekciju, jer ne može se ostati samo na gozbi, na zajedništvu koliko god ono lijepo i zanosno bilo. Euharistija je Isusov poziv da se nasljeduje njegov primjer služenja u svakodnevici. [Nekada je u Katoličkoj crkvi pranje nogu ubrajano u sakramente.] Služenje je ovdje kritika svake moći pa i one koja bi proizlazila iz duhovne sigurnosti i svećeničkog ređenja kao da je samo tim rukama u prilikama kruha i vina pridržano “doticanje” samog Boga. Nerijetko, naime, činimo od odgovornosti privilegij, od odgovornosti činimo naše “sredstvo” vlasti i moći nad nečim čemu smo samo sluge i poslužitelji.

Služenje potom ne valja poistovjećivati ni s naša dva uobičajena mišljenja o služenju. Naime, često služenjem želimo ovladati drugim ljudima, želimo im pokazati ili našu velikodušnost ili njihovu ovisnost o nama. Time služenje, pod maskom lažne poniznosti i malenosti, postaje dokazivanje vlastite superiornosti, što je u konačnici egoizam, služenje samome sebi i svojoj veličini.

S druge strane, kod Isusova služenja nije riječ ni o sluganstvu, o beskičmenjačkom podaništvu, ponižavanju kako se služenje često razumijeva u kršćanskoj duhovnosti. Takvo služenje ustvari služi održavanju moći, svake moći, pa i one crkvene (klerikalne) moći nad drugima.

Isus služenjem ne želi sebe istaći niti sebe poniziti. Iako služi, iako je sluga, Božji sluga, on, kako i sam kaže, ostaje Gospodin i Učitelj. Služenje u dostojanstvu vlastite osobe za dobro drugoga, krajnje je poslanje Isusovo na zemlji i najuzvišeniji put njegova nasljedovanja. Služenje kao i euharistija, kao i čitav Isusov život ostaje u konačnici tajnom. Nikada se služenje ne može dosegnuti do kraja ali je nezaobilazan put da dotaknemo makar i ulomke smisla.

Da zaključimo: naša euharistija kao uspomena i spomen Isusove oproštajne večere s učenicima sinteza je njegova života, srž njegove poruke o Bogu Ocu i njegove ljubavi prema ljudima, iskaz ljudskoga zajedništva pred Bogom i trajni poziv na služenje ljudima. Pred nama je hoće li slavljenje euharistije biti stvaralačka uspomena, spasonosno događanje koje vodi služenju ili fiktivno zajedništvo samotnjaka koji uživaju i traže samo egoističnu milinu oko srca ili samo koncentriraju svoj pogled na ono što im je magijski dohvatljivo.

Euharistijski Isusu jest darovana Božja ljubav kojoj se odgovara zahvalom i ponovnim darovanjem u dostojanstvenom služenju. Euharistija znači da je Isus prisutan u zajednici vjernika, u njegovu službeniku, u svojoj riječi, u kruhu i vinu, ali i u licu, u “tijelu” potrebitoga, bližnjega kojega i kojemu služimo. Na to nas zajedništvo i služenje podsjeća euharistija i potiče da je tako slavimo.

Fra Ivan Šarčević

Cvjetnica i Veliki petak

Put do bitnoga

Ako je razumljivo da se na Cvjetnicu i Veliki petak uopće nikako ili kratko propovijeda, onda to ne bi trebalo biti zato što dugo traje pjevanje/čitanje Isusove muke pa se umorimo od stajanja. [Bolje je sabrano sjediti i razmišljati/moliti, nego stajati da nas rastresa dosada umora.] Kritiku naših suvišnih riječi vrši Isusova patnja i smrt na križu. Oni zahtijevaju šutnju a ne nijemost. Šutnju pojedinačnosti, a ne samo propisanu i namještenu. Cvjetnica i obredi Velikog petka ne traže prazninu i nijemost, jer Isusova muka nije poraz riječi. Njegova smrt nije poništenje nutarnjega dijaloga kojega vodimo s iskonom svoga bića, nije dokidanje razgovora o posljednjem smislu postojanja. I ako ikada, onda na cvjetnu nedjelju i petak, posljednji Isusov dan, valja potražiti otkupiteljsku riječ, onu zadnju, elementarnu riječ o kojoj sve (o)visi. Nužno je ukloniti se iz vreve svijeta i komešanja želja i zaputiti se u šutnju, onom mjestu kojemu izmičemo, koje odgađamo za neka bolje vremena, za onda kada manje budemo zaposleni; onamo gdje se susrećemo s pitanjem tko je Isus iz Nazareta u mome životu, s pitanjem i pozivom njegova nasljedovanja, mjestu i vremenu gdje ga danas susrećemo ili izbjegavamo i osuđujemo.

Kao svjetina i vlast

A kako stići do bitnoga, ako se u našim životima zgusnulo kao u duhovnom i tvarnom šipražju mnoštvo sitnica i htijenja, mnogo ružnoga i nedovršenoga, ako smo već odavno odgurnuli ispravan put i uvjeravamo se da smo u pravu. Još uvijek mislimo kako vladamo situacijom, a ako se malo izmaknemo, uviđamo da nam vrijeme neumitno curi a mi postajmo bolećiva, nervozna i razočarana stvorenja neispunjenih želja, sve manjih mogućnosti – ljudi kiča, difuzna identiteta, razmrvljenih osjećaja.

I naša duša kao da nije naša. Kao da smo iseljeni iz sebe a naše srce razgrabljeno na vjetrometini izvanjskoga. Još dišemo sa svjetinom željnom senzacija, s “glavešinama” željni ugleda i potvrda. Čekamo ‘nove’ vijesti. Još uvijek smo skloniji barabama nego Isusu. Štoviše, otišli smo daleko, barabe i razbojnike povezujemo s njime, njihovu ‘patnju’ s Isusovom, a zanemarujemo Isusove siromahe i prezrene. Na Golgoti je bilo više križeva, ne samo Isusov, nego i pokajnički i onaj razbojnički. Nije li naš udes povezan s njihovim? Nisu li naši križevi bliži njihovima nego Isusovom?

Kako stići do bitnoga, ako u dnu nas, u susretu s Isusom, prepoznajemo strah od svega i svakoga: strah Ane i Kajfe, Pilata i Heroda, strah za vlastiti ego, strah od istine, strah od ljepote, strah od dobrote, strah od patnje? Kako se samo nakačujemo na laž, na kriva svjedočanstva, na zamamnu oholost i licemjerstvo, na ljigavu ugodu; kako se lagano solidariziramo u zlu i žrtvujemo pravedne i sve to uokvirujemo u kršćanstvo i blagoslivljamo Isusovim križem.

Kao učenici i prijatelji

Kako stići do bitnoga, ako smo skloni udvaranju i doušništvu, izdajama i zatajivanjima prijatelja kao i Isusovi učenici, ako nevjernost proglašavamo vlastitom snalažljivošću ili vrlinom, ili bez imalo samokritičnosti krivnju za bijeg od svjedočanstva za bližnje i prijatelje svaljujemo na njih i tumačimo da su se oni promijenili, čak pokvarili, da nisu bili dovoljno “lukavi” ili “prilagodljivi”?

Kako stići do bitnoga, ako svoju kršćansku nedosljednost pravdamo jeftinom nemoći, dvolično se priljubljujemo uz Isusov križ bježeći od odgovornosti, od života, kao mrtvi heroji patnje koja nikoga ne spašava, nemoćnici koji ni u kome nisu probudili radost ni zov za moralnijim životom?

Cvjetnica i Veliki petak počinje Getsemanijem, osamom, strahovima i izdajama, odsutnošću Boga, stvarnom odsutnošću. Veliki petak je preuzimanje svoga vlastitoga križa u istini, slobodi i ljubavi. Nema izmicanja, nema zamjena. Cvjetnica i Veliki petak su završnica nasljedovanja Isusa iz Nazareta. On je posljednje uporište u vjeri kada patnja prerasta u ljubav za bližnje, smrt u život u Božjoj blizini. On je neizbježni uvjet uskrsnuća, novog postojanja.

Ako išta, onda na Cvjetnicu zašutimo da drama neuzvraćene Božje ljubavi u Isusu Kristu osvijetli svaki zakutak naših života. I spasi nas. I ovog Velikog petka pristupimo podnožju Isusova križa s molitvom ne samo za iskren poljubac i ponizan poklon, nego za iskreniji susret s Isusom Kristom, za dosljednije nasljedovanje u svakodnevici, za vedru budućnost našeg uskrsa!

Fra Ivan Šarčević