Božić (Ljubo Ivančić)

Mir, dobro i radost

MARIJA BOGORODICA / NOVA GODINA

Br 6,22-27; Gal 4,4-7; Lk 2,16-21

Sretna ti nova godina! Tako smo, pružajući ruke, grleći se i ljubeći, jedni drugima čestitali kalendarski prijelaz u novo vrijeme, u novu godinu. Ako ovu svoju želji ne izgovaramo mehanički, ako makar za tren zastanemo nad tim riječima, uvidjet ćemo da riječ sreća obuhvaća još neke druge važne sastavnice ljudskoga postojanja. Čini se da bi se sreća, sukladno današnjim biblijskim čitanjima, ali i našoj dubokoj ljudskoj čežnji odnosila na mir, dobro i radost. Željeli bismo i sebi i drugima više mira, više dobra i više radosti. Od toga je satkana i ova svetkovina, u nju se sabiru ove ljudske i vjerničke želje.

Svetkovina Marije koja je rodila Božjega sina (Bogorodice) slavi se od Efeškoga sabora 431. Njome se ne ističe Marijino božanstvo, nego Božji iznenađujući i milosni put da izraelska žena Marija, rodi Isusa, Mesiju i Spasitelja, Božjega sina. On je potomak Davidov, obrezan je osmoga dana, i dobio je ljudsko ime – Isus. Isus donosi sreću: mir, dobro i radost.

Od 1968., u kontekstu socijalnih i studentskih nemira, iznad svega u kontekstu hladnoga rata, papa Pavao VI. prvi dan u godini određuje za dan molitve za mir u svijetu, mir među vjerama i vjernicima, za mir koji dolazi od Boga. U tom smislu govori i prvo čitanje iz Knjige Brojeva. Mojsije svome bratu Aronu prenosi Božje riječi kako će blagoslivljati ljude. U tom kratkom a nenadmašnim željama i molitvama označenom blagoslovu, naglašava se da sva ljudska zalaganja trebaju biti praćena najvažnijim – Božjim blagoslovom. S tim blagoslovom nevolja, nepravda, tuga, neuspjeh, skrivaju drukčiju i dublju sreću. Zato bi ovaj blagoslov trebao biti sadržaj svih naših čestitki i želja a koje svi mi, supružnici jedni drugima, roditelji djeci i obratno; prijatelji prijateljima, uopće, čovjek čovjeku želi i od Boga moli.

U blagoslovu se izriče molitva da Bog čuva svakoga, da Bog svakoga obasja licem svojim i iskaže mu milost, te da Bog dadne svoj mir. Osvrnimo se ukratko na molitvu za mir.

Mir, kako zvuči ova riječ? Neki su se umorili i od molitve i blagoslova za mir, jer se previše brblja o miru, jer neki kao lažni mirotvorci zarađaju na svojim konstrukcijama mira. Većina nas i nije svjesna molitve koju izgovaramo za vrijeme svake mise da nam Isus podari svoj a ne “svjetovni” mir (Gospodine, Isus Kriste, ti si rekao svojim apostolima…) Za neke, tobožnje mirovne “aktiviste” i neke duhovne mirotvorce beskičmenjake, mir je odsutnost svakog konflikta i onoga zdravoga, mir je ropstvo nezrelosti i nedorečenosti, bijeg iz razgovora o stvarnim problemima, i iznad svega u šutnju i tišinu koje oduzimaju riječi potlačenima, koji su nesnošljiva praznina pa ju popunjavaju emocionaliziranim uzdasima i oboljelim molitvama. Time samo podržavaju zlo i zle te dalje ponižavaju nedužne i žrtve. Mir nije mirenje s nepravdama…

U svakom slučaju, mir (šalom) nije tek odsutnost rata, nasilja i sukoba. Nije ni grobljanski mir, ni onaj kozmički ni onaj prekogrobni, ni samo onaj moj intimni (zlatna osama nedodirljivosti) u kojem ne dopuštam da me pogodi nesreća drugih. Jer kako s takvim mirom pomiriti onu Isusovu riječ da nije došao donijeti mir nego mač (usp. Mt 10,34), ili riječi Šimuna u Hramu da je Isus “znak osporavan”, kojemu će se toliki protiviti (usp. Lk 2,35) i da će Mariji, Isusovoj majci, ne ljepota mira, nego mač boli probosti dušu.

Mir ne znači imati za cilj biti sa svima dobro, kako si propisuju mnogi svjetovni i duhovni narcisi. Naravno ne znači ni sa svima ratovati. Mir nije prazni cilj života. Sadržaj mira je pravda, zalaganje za dobro ugroženih. Riječ je o tome da se do mira stiže aktivnim zalaganjem za pravdu obespravljenih, naravno bez oslanjanja na nasilje i silu. Isusov mir nipošto nije zataškavanje nepravdi, nego podrazumijeva “mač podjela” i kada se podjele uopće ne traže. Isus nije došao dijeliti ljude nego ljubiti ljude i navijestiti im dobro. Nažalost, često se i dobri vjernici uplaše i pokolebaju ako rade za mir, jer uviđaju da time stalno raste broj njihovih protivnika i neprijatelja, jer na njih ustaju mnogi ne samo zli ljudi nego odustaju i njihovi prijatelji i bližnji koji bi sve to radili navodno drukčije, “mirnije”.

Valja uvidjeti da Isusovo dobro radikalizira zlo. Zlo se u susretu s Isusom još više razgoropadi. U susretu s dobrim zlo pomahnita. Isusovo svjetlo, Isus Svjetlo, ne prekriva nego još više otkriva grijeh, ističe sjene zla, kompromiserstva, ljudske laži. Mir, dakle, nije pasivnost, nije samo doseg intelektualne spoznaje, nego činjenje dobra, “činjenje istine”, odgovorno djelovanje koje ne prolazi bez rizika odbacivanja, samoće, pa i kušnje nasilne smrti.

Tek smo malo natuknuli što bi bila sreća i kako bismo do nje u novoj godini: kroz Isusov mir i dobro. Poznato nam je to, jer se toliko puta izgovaraju posvuda te riječi: mir i dobro, koje je i Franjo Asiški također djelomično imao za svoj pozdrav. Riječ je da ponovimo: mir za pravdu i dobro drugoga, jer tako po evanđelju nastaje ljudska sreća. No, čini se da je još jedna zbilja važna za našu sreću. To je radost. Proizlazi iz samog evanđelja koje i znači radosna vijest. Zalaganje za mir i dobro povezano je s ljudskom radošću. Radost je to već dosegnutog otkupljenja, već osigurane budućnosti s Isusom Kristom. Isus prevariti neće. On je s nama u sve dane. To je izvor radosti. To znači da se sreća ne stvara mirom i dobrom, da se sreća ne donosi nemirom (Isusovim mačem) natmurena lica, prestrogo i preozbiljno, nikako panično i mrzilački. Sreća se događa u već prisutnoj radosti postojanja, u iskustvu već darovane i prihvaćene Božje i ljudske ljubavi prema nama. I onda kada naši najbliži misle i rade drukčije.

To je ona radost koja, premda proizlazi iz ozbiljnoga i odgovornoga prihvaćanja života, zna da ne ovisi sve o meni, o nama. Zato u kršćanskom djelovanju uvijek ima suzdržanosti i samokritičnosti prema apsolutizaciji i svoga najboljega puta. Zato Isusov učenik uvijek govori da mu je vjera “mala” i da nije konačni sudac ni svoje, ni vjere ni nevjere drugih. Zato se može radovati i u najtežim i najcrnjim danima. Naravno, ne raduje se kao pijanac ili ovisnik, kojemu za radost treba kakav opijat ili neka lažna misao o neprepoznatoj veličini; ne raduje se forsiranim veseljem nekih suvremenih duhovnjaka ili “sportskih navijača” koji namještenim i programiranim vrištanjem prekrivaju duhovnu praznoću, ne raduje se ni kao mračni znalac ili moćnik koji uživa u nsreći i porazu svoga protivnika, nego kao posve trezven i budan čovjek, kojemu i najgore zlo svijeta, i najgore nepravde, i teške praznine smisla ne mogu poremetiti vjeru da Bog voli njega i svakoga čovjeka, i njegova protivnika, da se Bog nije razočarao u njega ni u njegove bližnje, u ljude, da i u svojoj najvećoj nesigurnosti ima sigurnost da se Bog nije pokajao u njega, ni u konkretnoga čovjeka.

Radost proizlazi iz vjere da Bog ne napušta čovjeka i njegove odnose. U konačnici, vjernik se ne pouzdaje u sebe, niti u svoje traženje, nego je siguran da Bog njega ljubi. Vjeruje da Bog vodi ovu povijest i da će voditi ljude i kroz sljedeću godinu, uza sve zlo i ljudsku sklonost najgorim zloćama; da Bog ima zadnju riječ unatoč mnoštvu nevolja, bolesti i nepravdi, i da će se upravo iz snage te vjere neumorno zalagati za istinski mir, za veće dobro i radost ljudi.

Zato, ako se vjeruje da Bog upravlja poviješću i da je “maleno” i “ludo” Božje snažnije od mnoštva ljudskih hulja, enormne snage ljudskih grijeha, onda kršćanin krajnje odgovorno i ozbiljno radi ali čini to opušteno i radosno, s dobrom dozom humora i samoironije, jer zna da Bogu naši umišljeni i povrijeđeni ponosi jesu samo karikature njegove nedozrele i grozničavo za sebe uplašene i samozaljubljene djece. Radost koja prati sreću, koja je sastavni dio svakoga blagoslova i naše ljudske želje, proizlazi iz Božjega obećanja da će biti s nama i onda kada sve bude izgledalo suprotno i stvarno se događalo da sve propada.

Prošla je još jedna godina. Bilo je u njoj i dobroga i lošega, ali je u njoj prevladao Božji blagoslov, prevladao je kao neiskorišteni potencijal smisla, sreće, dobra i radosti. Uđimo u novu godinu s Božjim blagoslovom. Poželimo jedni drugima sreću Isusova mira, dobra i radosti što imamo takva brata i Spasitelja. Neka on bude naš oslonac.

Sretna vam nova 2014. godina!

Fra Ivan Šarčević

Zahvalnost iz postojećeg

STARA GODINA

Na isteku smo još jedne godine. Njezino značenje nije u količini vremena, broju mjeseci i dana, ni samo u činjenici da smo stariji. U pitanju je kvaliteta vremena izražena biblijskim riječima: Koliko smo darovano vrijeme prošle godine “otkupili dobrim djelima”, odnosno koliko smo ljudski, vjernički bolji, ili smo uklizali u mehaničko trošenje dana, u rutinu života što je u konačnici nazadovanje? Smijemo li se dalje pitati: Jesmo li zadovoljni sa sobom? Nije tragedija ako nismo, možda je spasonosnije. A drugi, ponajprije naši bližnji, oni s kojima živimo, jesu li išta bili sretniji prošlu godinu s nama? Ili se uopće ne osvrćemo na to što su neke osobne  relacije ohladile, neke pukle, što su uvećane “kolektivne” isključivosti, laži pa i mržnje?

A kako bismo sebe ocijenili tek pred Bogom, koji se – točno je – u Isusu objavio kao milosrdni i praštajući Otac? Jesmo li izgubili strpljenje s njim pa i taj odnos nastavljamo uhodanom stazom?

Na kraju ove godine mogli bismo se upitati i ovako: Koji su nam događaji označili godinu i kako smo se u njima ponijeli? A bilo je, nije da nije bilo raznih događaja. I onih u kojima je na ispitu bila naša ljudskost, i kršćanski identitet, naše nasljedovanje  Krista. Bilo je događaja vidljivih drugima i onih skrovitih, znanih samo nama, i samo Bogu. Možda smo gradili zgradu svoje osobnosti skrivajući se od drugih, ili predstavljajući se kakvi nismo. Možda se čak i sada skrivamo i od vlastite savjesti, možda i od Boga.

Ako smo na koncu godine postali preosjetljivi za pitanja kao što su: Koliko smo se pouzdavali u Boga? Jesmo li poštivali druge, jesmo li lagali, krali, krivo svjedočili, jesmo li vršili nad drugima vršili nasilje, tjelesno ili duhovno? Ako smo, dakle, otvrdnuli na pitanja, na duhovnu inventuru, možda bi bilo dobro sjetiti se koji su bili stvarni izvori naše radosti u prošloj godini? Što nam je pričinjalo sreću? Ili smo postali ravnodušni i za dobro i za zlo? Možda se nismo radovali ni vlastitom dobru, ili smo gušili protest protiv nepravdi oko sebe da ne bismo doživjeli nelagodu, patnju, ili da ne bismo preuzeli kakav “suvišni” rizik? Možda smo postali tvrđega srca, zatvorenije duše, ili konformisti s izopačenim ljudima i u grešnim strukturama?

Nema sumnje, teška su ovo pitanja. I nikako nije dobro remetiti i to malo mukom dosegnutoga mira i “dosegnutih istina”. Odustajanje je ionako “znak vremena”, svakoga, i našega. Odustajanje i zamor od dobra. I još nešto, još nešto teže, ljudski nedosljednije, znak je svih vremena: za lošu ljudskost, za propuštene prilike okriviti druge. A bilo je propuštenih prilika, iznevjerenog dobra i ljudi koje smo iznevjerili. I još nešto – što je najgrešnije: tvrdoglavo ustrajavanje da se nije moglo drukčije, mi smo ispravno postupili, drugi su pogriješili. Dakle, ne samo da smo odustali od dobra, ne samo da smo propustili priliku i iznevjerili istinu, i bližnje, nego smo svoju neljudskost pripisali drugima. “A tko da propuste svoje prizna”, na toliko mjesta ističe Sveto pismo.

Dobro, ako nam je teško takvo što priznati, zavirimo u dno sebe i prepoznajmo izvore svoje radosti. Ako nam i to pitanje odmah bude prekriveno našim nesrećama, možemo li to učiniti makar malo kad su u pitanju drugi, najbliži, pa i naši protivnici, i neprijatelji, jer na to nas poziva Isus, njegovo evanđelje – radosna vijest. I kada da bude prihvaćena njegova radosna vijest ako ne u “noći radosti”, večeras kada se širi srce da bismo u momentu zagrlili čitav svijet. Jer kada će “ludost” evanđelja odjekivati, ako ne u “najluđoj” noći? Ili mi nastavljamo svoje duhovne paralele, jedno evenđelje, jedno naš život. Smijemo li se, dakle, za naše bliske i nebliske, pitati večeras pred Bogom: Jesmo li prepoznali što ih čini sretnima, što ih rastužuje, i što smo im uopće u životu?

Bez sumnje, nisu naša vremena a posebno ovo predsvečarsko, novogodišnje, za razmišljanja. No, priznajmo makar da još nismo stali sa sobom i drugima na pravi način, ili možda, ipak, jesmo. U mirnoći sa svojim Bogom.

Bilo kako bilo, večeras smo se sabrali da zahvalimo Bogu, da zahvalimo ljudima za prošlu godinu. A opet, zar ne izbija upit: A za što zahvaliti? Koja iskustva najviše nadolaze u pregledu prošle godine, ili prošlog života uopće, da bismo trebali biti zahvalni, i to stvarno, ne iz bontona, naviknute uljudnosti; ne iz straha pred Bogom, ne iz trgovine s njime kako bismo izvanjskom zahvalnošću “kupili” njegove nove darove i povlastice, kako bismo stalnim verbalnim ponavljanjem: Hvala, hvala, hvala Bogu…, prekrili mrklinu lica, uskoću i opću nezahvalnost.

Doista, za što biti zahvalan u prošloj godini i komu? Pa zar najčešće naša iskustva nisu ona negativna, iskustva učinjene nam nepravde, povrijeđenosti, resantimana (zlopamćenja); iskustva kako nas nisu prepoznali, kako nam nisu dali priliku, iskustva nerazumijevanja, omalovažavanja, obezvrjeđivanja. Ne, ne treba ništa nijekati, ni ono negativno. Bilo je lošega i zla. Bilo je neskrivljene bolesti, patnje i gubitaka. I mnogo toga još traje. I nismo samo mi i uvijek samo mi krivi za ono što (nam) se loše dogodilo.

Pa ipak, ostanimo ustrajni u traženju: Što prevladava kao temeljno iskustvo prošloga vremena i godine na isteku? Ne čini li se da je ono lošije dominantno? I ne uklapa li se to loše tako prikladno u “normalnost” iskustva naše šire zajednice, našega naroda, Crkve, čak i kulture – u smislu da smo mi opet bili “žrtve” i “ugroženi”. U svima nama čuči makar mala žrtva, kao sjena prati nas naša lažna nevinost, neka prevara od strane drugih, neko zakidanje, nepravda koja se sručila na nas i hoće da preplavi naše biće. Ne čini li se da smo u većini, i kao pojedinci i kao kolektivi, kako oni nacionalni tako i vjernički, u stanju “zakinute” djece? Usudimo li si priznati da smo i ovu godinu proživjeli kao nezreli (pa i pubertetski) pojedinci, nezrela (pubertetska) nacija i nedorečena Crkva,  više u nemoći jadikovanja nad bezočnošću drugih, u iskustvo oduzimanja prava i prikraćenostima, više bavljenjem protivnicima i neprijateljima, nego bližnjima i prijateljima, više u reakcijama na “zlo” nego u kreativnosti i inicijativama, akcijama i odgovornoj slobodi za proširenja dobra oko sebe.

* * *

Večeras nećemo ništa promijeniti, niti će prijelaz u novu godinu donijeti neku naglu novost našega života. Obraćenja su rijetka, za promjene treba puno vremena. Ono što bi večeras, u ovoj večeri zahvalnosti, u predvečerje nove godine, bilo preporučljivo jest odlučiti živjeti iz onoga što već jesmo i gdje već jesmo, od onoga što imamo i s onima ljudima s kojima već živimo. Iskustvo darovane ljubavi dublje je i veće od iskustva naših nesreća. I kao što spasenje i ozdravljenje koje nam Bog daruje u Isusu Kristu nisu nagrada za našu ljudskost i naša “silna” dobra djela nego su nezasluženi dar, tako shvatimo – u skromnosti i poniznosti – da samo iz već proživljenog, iz prošle i prošlih godina, iz postojećeg, sa svim osobnim manjkavostima i grešnostima, možemo i trebamo svoj život i život svojih bližnjih učiniti boljim i radosnijim. To je onaj potrebni iskorak u vjeri, u novo povjerenje u Boga i ljude. To je abrahamski iskorak iz religioznih navika u novu zemlju, u nove međusobne odnose. Zahvalnost se rađa iz te darovane mogućnosti. Zahvalnost je stanje a ne tek riječ “hvala”, unutarnji stav; stil života iz iskustva obdarenosti. Uostalom, budimo iskreni: u prošloj godina iskusili smo i od Boga i ljudi mnogo više nezasluženih darova nego uvreda i nepravdi. Upravo je to osnovno iskustvo postojanja koje leži ispod gorkih naslaga rana i nepravdi. I upravo to nas čini zahvalnima i radosnima, osnažuje da iz već darovanoga obdarujemo i uveseljavamo bliske i “mrske”. Naša zahvalnost je potpuna u radosnim očima naših bližnjih, čak i u nemiru očiju koje nas ne podnose a mi ih ne preziremo ni ti ih mrzimo. U tuđim očima zrcali se Bog sam kao naša zahvala i kao naš bolni nemir zbog neljubavi.

Fra Ivan Šarčević

BIJEG U EGIPAT (Mirko Ćurić, iz Zbirke fra Nikole Bošnjaka)

Herod ili Josip? Društvo i Crkva bez oca

SVETA OBITELJ

Sir 3,2-6. 12-14; Kol 3,12-21; Mt 2,13-15.19-23

Svetkovina Svete obitelji počinje se slaviti krajem XIX. stoljeća, uslijed industrijalizacije i radne rastrganosti i odsutnosti majke i oca od kuće, a posebno nakon I. svjetskoga rata, u vremenu progona i izbjeglištva mnogih obitelji, odrastanja bez oca nebrojene djece. Posve je primjereno stavljena u božićno vrijeme, jer odražava novozavjetnu činjenicu Kristova rođenja: Božje očitovanje na ovoj zemlji nezaobilazno se događa – u obitelji i prodici. Usprkos svim kritikama kako se Boga antropomorfizira, kako mu se pripisuju ljudske oznake, Božja se objava događa po ljudima, po djetetu i čovjeku Isusu usred obitelji i konkretnih porodičnih, religijskih i društvenih veza i zajednica. Boga se doživljava u liku vlastita oca, preko očeve sigurne ruke. Boga se doživljava preko majčina tijela, tople skrovitosti njezina krila.

U ovoj godini na nedjelju Svete obitelji, koja je i nedjelja prognanih i izbjeglih, raseljenih i rasutih obitelji, čita se evanđelje o bijegu u Egipat. Za naše obiteljske odnose u vjeri dobro je poslušati i što nam kažu i prva dva čitanja, uvažavajući njihov kulturni kontekst označen dominacijom muškarca i oca. Svjesni smo da bi o ovome mnogo bolje mogli govoriti oni koji su obiteljski ljudi, a ne mi, često zatvoreni u svoj celibaterski svijet brige samo o sebi.

Odrasla djeca i stari roditelji

Mudri biblijski pisac Sirah, naslanja se na Četvrtu Božju zapovijed o poštivanju oca i majke pa odnos prema roditeljima vidi kao sastavni dio odnosa prema Bogu. Sirah naglašava da se poštivanjem oca čak okajavaju i opraštaju vlastiti grijesi, a čašćenjem majke, sabire se blago, povrh svega blago ljudskosti. Uočljivo je to i u našim današnjim obiteljima. Oni ljudi su doista čestiti, na njih se možemo osloniti koji poštuju svoje roditelje, koji razveseljavaju svoga oca i majku. Njih prati svakovrsni blagoslov i izvan obitelji. Pa i stoji: Poštuj oca i majku da dobro živiš na zemlji.

Sirah piše da je jedan od najvažnijih, a često tako složenih odnosa u obitelj odnos sina prema ocu. Zahtijeva od sina, od odrasle djece da se na brižljiv način odnose prema ocu u očevoj starosti. Prepoznaje najteže očevo stanje, ono ako djeca čine oca žalosnim, stanje očeve samoće i šutnje. Ocu je najteža samoća razočaranja nad nepažnjom i stranputicama djece. Još teže stanje je stanje senilnosti, stanje klonuća razuma. Starost je stanje tjelesnog i mentalnog slabljenja. Djeci, koja su u punoj snazi, nepojmljivo djeluje  da otac nešto više ne može. Ima po našim obiteljima nedovoljne razboritosti i pažnje od strane djece prema roditeljima koje život nije štedio, koji su naglo “iskopnili” u svojim fizičkim i duhovnim snagama. Starost, još ako je napadnuta nekom težom bolešću, mijenja karakter čovjeka. Od nekada samopouzdanoga čovjeka, postaje usamljen i zatvoren, nekada nepovjerljiv, čangrizav i težak čovjek.

Naravno, nije nimalo lagano onima koji žive uz stare roditelje ili nekog starijeg bližnjeg. Zato mnogi stariji ostaju sami, zato se u suvremenom dobu sve više izgrađuju i pune starački domovi. Živjeti zajedno veliko je umijeće u kojem je potrebno iznimno mnogo strpljive ljubavi. Potrebno je puno snage da se podnesu prigovori za neke stare rane i nesporazume, razna emocionalna ucjenjivanja, mnoga “neoproštena” djela, učinjena ili neučinjena, da se podnese sitničarenje, volja za znanjem svega i upravljanje svim.

Kako god bilo, ništa ne traje vječnost, ni naši životi. Naši odnosi, osobito prema starijima i bolesnima, sastavni su dio vlastitog teškog križa. I za nikoga, ni za jednu obitelj nema općega recepta ponašanja. Nisu rijetki ljudi ni danas, osobito žene, koji njeguju svoje starije uz silnu dobrotu i žrtvovanje. Prilika je to svima, posebice muškima, sinovima, kako Sirah traži, za izgradnju ljudskosti, prilika opraštanja grijeha i proslave Boga. Opomena je to također svima da se još dok smo mlađi spremamo za starost i umiranje, jer za to smo redovito uvijek nespremni.

Sve po uzoru na Krista

U odlomku iz Poslanice Kološanima, koje svećenici znaju čitati pri blagoslovu obitelji, a u kontekstu patrijarhalne kulture, dakle kulture označene muškom nadmoću i većim pravom oca, Pavao piše kršćanskoj zajednici kako da uredi svoje odnose. Navodi kreposti koje su prilično zaboravljene i u naše vrijeme: milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, podnošenje i opraštanje, te povrh svega ljubav – koja je znak i veza sveg savršenstva. Sve po uzoru kako se Krist odnosi prema čovjeku, kako Krist ljubi ljude. Pavao i ovdje postavlja temeljni kriterij za kršćanina: Kršćanin se u svojim odnosima ne mjeri prema ljudima, ni prema onim najbližima, ni prema onim najgorima ni najboljim, nego jedino prema Isusu Kristu, njegovim riječima i praksi. To onda donosi čovjeku mir i zahvalnost. Krize i nesreće, nepravde i pakao naših odnosa nastaju u zaboravu ovoga kriterija, u odbacivanju mira u Kristu i zahvalnosti za oproštene grijehe i Božju dobrotu u Isusu.

Poslije poziva na poučljivost u mudrosti, u stjecanju znanja, na zajedničku molitvu, a sve u Imenu Isusovu, Pavao se obraća bračnim drugovima. Poziva žene na pokoravanje muževima. Iako je to vrijeme muške kulture, Pavao – dosljedan svom osnovnom kriteriju – piše da se i to pokoravanje čini “u Gospodinu”. Ovo se kroz povijest, a i danas, krivo razumijevalo i zloupotrebljavalo pa se potlačivanje i obespravljenost žena opravdavalo poslušnošću Kristu. I u Crkvi. Moć se crkvenih hijerarha pokazuje prema nemoćnima, a to su žene u mnogim segmentima i danas.

Pavao opominje i muževe što se kroz povijest kršćanstva nije uviđalo. Apostol traži da muževi ljube svoje žene i ne budu osorni prema njima. Muškarci i danas smatraju da samo “u zavođenju” trebaju pokazati ljubav, nježnost i brižnost, a kasnije postaju grubi prema ženi. Naravno, nema općeg ponašanja. I žene su često grube, kaotične i histerične. Pavao ipak zahtijeva od muževa da čitava života ne odustaju od ljubavi i nježnosti prema svojoj ženi. U našoj kulturi sve se manje govori i prakticira stvarna ljubav.

Pavao se obraća i djeci. Posve na tragu biblijske predaje, poput Siraha, piše da djeca budu poslušna roditeljima i to u svemu, jer se tako biva prihvaćen i mio Bogu. I završava da očevi ne ogorčuju život svoje djece kako ona ne bi klonula duhom. Očevi (svi oni koji odgajaju) su oni koji mogu zapriječiti razvoj djece i mladih. Često se to i događa. Iako nije sva odgovornost na očevima, očevi znaju terorizirati svoju djecu, podrezivati im krila slobode, davati im lažna obećanja, nekada od njih stvarati male “bogove”, nekada opet uplašene, nesamostalne i ogorčene ljude, letargične i pasivne. Ponekada i majke u djeci, osobito muškoj, žele nadoknaditi ono što im muž stvarno ili navodno nije bio, nije poklonio, ili u čemu nije uspio, pa očevi svoju djecu, osobito mušku, nerijetko razumijevaju kao takmace. O ovome bi se moglo još razmišljati. Ipak, najvažnije je da se ne zaboravi temeljna Pavlova uputa za sve odnose: zaodjenuti se u Gospodina, ponašati se u odnosima po uzoru na Isusa.

Društvo i Crkva bez oca

Na svetkovinu Svete obitelji, ove godine (A), čitamo Matejevo evanđelje, odlomak o bijegu u Egipat i povratku u domovinu. Matej piše da Josipu, u snu, od Boga biva rečeno da skloni dijete i majku njegovu u Egipat, u pustinju. Herod, sumnjičav i u strahu za svoju kraljevsku stolicu, u židovskom uzavrelu kontekstu očekivanja Mesije, ubija novorođenčad. Josip, posve ovisan o Bogu, sluša glas, poduzima traženo i izbiva izvan domovine, vjerojatno oko pet godina. Kada je opaki Herod umro, a naslijedio ga njegov sin Arhelaj, također okrutan, Josip se vraća, ali se ne nastanjuje u Judeji nego odlazi u Galileju, u Nazaret, po kojem će Isus dobiti ime, onaj nadvremenski naslov i na svome križu. [Neki Isusovo ime Nazarećanin vežu uz riječ nazirej – ime onoga koji  posve Bogu posvećen.]

Evanđelje govori o izbjegličkim godinama mlade obitelji, čime se pokazuju uzorom i solidarnim primjerom mnogim obiteljima ovoga svijeta, od Pacifika do Magreba, Meksika i Sudana. Možda smo i ovoga Božića sve oko njega previše uljepšali, i Isusovo rođenje, i jaslice, i bijeg u Egipat. A sve je tako oskudno, siromašno i oporo. Najvažnije je primijetiti Josipovu potpunu ovisnost o Bogu, a po njemu i čitave njegove obitelji. To je iskustvo svih isključenih, svih prognanih i izbjeglih pred herodima i u našim danima. Koliki su samo iz naše zemlje i u našoj domovini, tek s najlonskim vrećama, bili izručeni samo Božjoj milosti? I to bi trebala biti poruka svakoga Božića i svih njegovih slavlja i svetkovina. Jer badava sve, badava i ove i druge lijepe riječi za Božić, svi moralizatorski napadi na bešćutnost svijeta, na krizu brakova, badava svi verbalni egzorcizmi na društvene nepravde, homoseksualne brakove, crkvene grešne strukture, ako makar malo ne budemo konkretno solidarni s prognanima i izbjeglima, danas. A njih je prepuno. Ni naši herodi i arhelaji “ne skončavaju”, oni se umnažaju, pa će za mnoge ljudsko izbjeglištvo trajati dok god budu živjeli. Valjalo bi im biti od pomoći, pomoći im i vratiti se, ako u snu ili nekako drukčije čuju Božji glas, i ako ga ne prečuju.

I još je nešto vrijedno istaknuti iz današnjeg evanđelja. Josip je sav u prvom planu. On je odgovoran za ženu i dijete. On je onaj koji prelazi kilometre i kilometre pustinje. On je prvi i zadnji u odlučivanju. Pri tome se ne vodi nikakvom politikom, nego sluša Boga. Kao muž i otac, ne  sluša vođe nego Božji glas. Imali smo kulturu prenaglašene uloge oca, patrijarhalnu kulturu. A suvremeni ljudi žive u kulturi bez oca, u kulturi u kojima su i zemaljski očevi i nebeski Otac zamijenjeni Führerima (vođama) i Verführerima (zavodnicima), poglavnicima i stožernicima, malim i velikim bratom, liderima i šefovima… Živimo u kulturi jednog ili nekolicine tirana, lažnih i prevrtljivih demagoga. Živimo u tržišnoj kulturi preveć feminiziranoj, prenaglašeno usmjerenoj prema najčešće izmišljenim potrebama ponajviše žena i uljepšavanja ženskoga tijela. Živimo u kulturi bez oca (ili slabih očeva), infantiliziranoj kulturi, kulturi “sve za djecu”, kulturi tobožnje velike brige za “male bogove” dok ih se istodobno ne uči odrastati, dok ih u svijetu ima na milijune gladnih, iskorištavanih teškim poslovima. Živimo u “podjetinjenoj” kulturi u kojoj je glavno boriti se za svoja prava, a ne preuzimati odgovornosti.

Odgovornost je osnovna oznaka ne samo zrela oca nego zrela čovjeka uopće. Odavno i o Josipu iz svete obitelj vlada selektivna i iskrivljena slika samo kao slijepog poslušnika, šutljiva čovjeka koji izvršava sve naredbe i bespogovorno se dopušta upravljati herodima i slijepim silama. Nije više ni “radnik”, nego skromni i pokorni “djelatnik” bešćutnih struktura moći. Ili čovjek feminiziranih crta karaktera, “pekmezasti” i “tetkasti” lutak koji pri svakom tuđem problemu i patnji, ne čuju druge nego plače nad sobom i sažalijeva sama sebe, ili se na najozbiljnije stvari tašto smije kao da već posjeduju gotovu istinu. On, u konačnici, one za koje je odgovoran izručuje krivim vođama ili (medijskoj) ulici ili kolektivističkim narodnim histerijama. Današnje evanđelje jasno kaže da je novozavjetni Josip iznimno odgovoran muž i otac, zabrinut i razborit, samostalan i zreo poglavar u svojim odlukama, i onim tako teškim, u političkim opasnostim, i u siromaštvu i izbjeglištvu.

Vrijeme je da se današnji očevi (obiteljski, svjetovni i religijski poglavari) ostave loših ili iskrivljenih uzora, da iziđu iz tiranije moderne liderokracije i kulta ličnosti, da napuste nametnutu feminiziranost, djetinjastu lažnu nemoć skopčanu s bijegom od vlastitih dužnosti, te postanu mudri i odlučni ljudi koji svoju obitelj (zajednicu) neće prepuštati političkim i drugim mešetarima, nego će s ljubavlju i odgovorno držati svoju obitelj i svoje zajednice na okupu. Takvi su nam stameni ljudi danas potrebni. Oni na koje će se drugi rado oslanjati, koji neće unositi strah i zahtijevati slijepu odanost i divljenje. Oni koji će odgajati za samostalno mišljenje, a neće tražiti sluge i robove, koji će poput Josipa dopustiti da “dijete” izraste daleko iznad oca.

Pred suvremenim muškarcima, očevima i poglavarima, stara je dilema: Josip ili Herod? [Valjalo bi razmotriti zašto sadašnji papa Franjo inzistira na sv. Josipu, da li samo iz površene pobožnosti?] Dakle, Herod ili Josip? Biti oni koji će svoju snagu imati u Bogu ili oni koji će živjeti u stalnom strahu za svoju stolicu i poziciju? Početak razborite odluke je odgovor na pitanje: jesam li sposoban, odgovoran i zavrjeđujem li biti na ovom mjestu, u ovoj službi, na ovoj dužnosti ili sve radim po načelu koliko drugi poštuju moju ulogu, ugrožava li me tko? Da li pridonosim rastu drugih ili su svi tu samo da služe mojoj veličini? Dakle, za koga se odlučiti: za Josipa ili Heroda?

Fra Ivan Šarčević

Sveti Ivan na Patmosu (Diego Velázquez, oko 1618.)

Ljubljeni učenik i pouzdani prijatelj

SVETI IVAN APOSTOL I EVANĐELIST

Kršćanska tradicija u jednoj osobi veže Isusova najmilijeg, ljubljenog učenika i pisca novozavjetnih spisa: četvrtog evanđelja, triju Ivanovih poslanica i zadnje knjige Novoga zavjeta (Otkrivenje/Apokalipsa). Podrijetlom je iz ribarskoga grada Betsaide, s Genezaretskoga jezera, i sa svojim bratom Jakovom, zajedno s dvojicom druge braće, Petrom i Andrijom, ostavlja ribarsku mrežu, oca Zebedeja, te među prvima polazi za Isusom. Neki pretpostavljaju da je bio učenik i suradnik Proroka Ivana, Krstitelja, ali se od njega odvojio.

Ivan je uvijek u najužem krugu Isusovih učenika, uz Petra i Andriju i svoga brata Jakova, a evanđelja navode da je opet od svih njih u najprisnijem odnosu s Gospodinom. Među izabranima je na Taboru, na Posljednjoj večeri, u Getsmeniju; pokazao je hrabrost da je s Isusovom majkom Marijom i nekim drugim ženama ostao uz Isusov križ. Njemu je kao slika odnosa Isusa i Crkve, povjerena majka Marija, a on njoj kao sin. Nakon uskrsnuća trči s Petrom na grob ali ne ulazi u grob. Kod čudesnoga ulova nakon uskrsnuća, prvi prepoznaje Gospodina. Ljubav prva prepoznaje Ljubljenog i ono bitno. Bio je s Petrom odmah nakon Pedesetnice pri čudesnom ozdravljenju uzetoga, pa onda na ispitivanju pri Velikom vijeću, pred glavarima, pismoznancima i svećenicima.

Ivan je bio energična i jaka temperamenta, kao i njegov brat Jakov. Evanđelje ih naziva “sinovima groma” (Boanerges). Tražili su od Isusa da im dopusti da spale samarijsko selo čiji su se stanovnici pokazali negostoljubivima prema Isusu i njima. Isus ih strogo upozorava da ne smiju silom rješavaju stvari, jer propovijedanje se vrši samo u milosrdnoj ponudi, evanđelje je nenasilna radosna vijest. Navukli su na sebe bijes drugih učenika onda kada je njihova majka (pretpostavlja se da se zvala Saloma) tražila od Isusa za svoje sinove posebna mjesta u njegovom budućem kraljevstvu. Mislila je kao i njezini sinovi da je Isus zemaljski kralj, politički Mesija, i da bi im u njegovoj administraciji trebalo pripasti kakvo ministarsko mjesto. Isus ih ukorava kao i sve učenika i vraća ih na služenje – na temeljno načelo izgradnje Božjega kraljevstva i Isusove bratske zajednice: Tko hoće biti prvi, mora biti sluga svima. Dȁ, legitimno je biti prvi, ali prvi mora najviše služiti. Posebno mjesto se ne mjeri po hijerarhijskom rangiranju, nego po htijenju i sposobnosti služenja. Isusov učenik može i ne mora imati nikakvu poziciju, ali time po sebi nije odmah Isusov učenik. S funkcijom ili bez funkcije, s pozicijom ili bez pozicije, svejedno, ali samo onaj tko služi, nasljeduje Isusa.

Ivan je bio i na Prvom apostolskom saboru/koncilu u Jeruzalemu (50. god.) kao jedan od stupova prve crkve kada se raspravljalo o odnosu sa židovstvom, treba li se obrezati, treba li postati židovom da bi se bilo Isusovim učenikom. To je iznimna prekretnica u počecima kršćanstva i Crkve. Da se nije dogodio taj raskid, u kojem je posebnu ulogu imao Pavao, apostol narodā, kršćanstvo bi nestalo ili bi se univerzalna Isusova poruka utopila u partikularizam ili svela na neku židovsku sljedbu.

Tradicija govori da je Ivan bio najmlađi Isusov učenik. Da je odveden u Rim gdje ga je car Domicijan osudio na paljenje u vrelom ulju, ali je čudesno izbavljen iz nevolje. Onda je osuđen na rad u rudnicima na otoku Patmosu, gdje je u pećini napisao Otkrivenje. Sv. Irenej, učenik Polikarpa, a ovaj je učenik Ivana Evanđelista, piše da se Ivan nakon Petrova i Pavlova mučeništva 60-tih godina povlači u Efez, u Malu Aziju, s majkom Marijom, i ondje osniva kršćanske zajednice.

Između ostalog Ivan je zaštitnik ljudi koji se bave knjigom, učenika, studenata, učitelja, teologa, pisaca, knjižara, izdavača, novinara, skladatelj, slikara i zaštitinik prijateljstva… Kršćanstvo je vjera u osobu, u Isus Krista, a na drugom, ali ne nebitnom mjestu, i vjera knjige, svete knjige koja piše o toj osobi i Božjem očitovanju u njoj. Ivanovo evanđelje je najteološkije evanđelje u kojem je proslov o Riječi jedan od vrhunca vjerničkog svjedočenja o Božjoj objavi u Isusu Kristu. Za Ivana Isus je uvijek kod Boga i s njime je nerastavljivo povezan, kao preegzistentini i utjelovljeni Logos/Riječ Božja i Sin Božji, Svjetlo od Svjetla, Sin Čovječji koji silazi s neba, Jaganjac Božji, kao jedini Put, Istina i Život koji može odgovoriti tami i zloći “svijeta”. Zbog uzvišenosti evanđelja Ivanov je simbol orao. Temeljna tema njegovih poslanica, osobito prve, je ljubav, Bog je ljubav. A knjiga Otkrivenja je proročka knjiga koja, uslijed progona i teških nedaća, od kršćana traži postojanost u vjeri u Isusa Gospodina.

Za razliku od drugih učenika, posebno od Jude, Ivan je ostao stalno uz Isusa. Ivan ga nije iznevjerio, nije ga ni zatajio ni izdao. Postojanost je oznaka učeništva i prijateljstva. Sve je naše ljudsko krhko i promjenjivo, pa je pouzdan prijatelj uvijek iznimna rijetkost. Kako smo mi ljudi nestabilni i varljivi, govori i ona priča kako je veliki slikar Leonardo da Vinci četiri pune godina slikao svoju Posljednju večeru, od 1494. do 1498. Slika je u refektoriju (blagovaonici) dominikanskog samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu. Trebale su umjetniku tolike godine, vjerojatno iz razloga što je za svoje apostole tražio žive ljude. Svoju je sliku, kompozicijski nimalo lagan posao, koncentrirao na najdramatičniji trenutak Isusove posljednje večere, na iznimnu teološko-učeničku i prijateljsku temu, u konačnici na temu vjere i vjernosti, naime na odgovore i reakcije učenika na sudbonosnu Isusovo tvrdnju: Jedan će me od vas izdati.

Posljednja večera (Leonardo da Vinci)

I svaki učenik drukčije reagira, prema karakteristikama iz evanđelja.  Petar nije uz Isusa. Treći je s desne Isusove  i na Isusovu riječ poteže za nož. On nožem želi rješavati stvar. Ivan, Isusov miljenik, lijep i mlad, pada nemoćan prema Petru. S lijeva uz Isusa, učenik Toma, upire svojim prstom u vis kako bi sve pozvao da se malo razmisli. Izdajnik Juda, Petru s lijeva, Ivanu s desna, sav u tami, bradato lice mu se ne vidi, skriven u svojim naumima, kao da ga se ništa ne tiče što Učitelj i Prijatelj pita. Zaokrenut, oslonjen na ruku u kojoj drži kesu, samo čeka priliku da se izmakne od Isusa i kruga kojem definitivno ne pripada.

Da se vratimo dugom slikanju. Leonardo je među milanskim stanovnicima tražio tipove koji bi odgovarali Isusovim učenicima. Najduže je – priča se – tražio Judu. Napokon ga je našao u jednoj kavani. Čovjek koga je izabrao, odmah mu je kazao da zna zašto je došao. Leonardo se iznenadio. – Prije nekoliko godina pozirao sam ti za Ivana, odgovorio je. Isti čovjek u nekoliko godina, izmijenjene vanjštine, možda i karaktera.

Ostati vjeran u svim nedaćama života, biti prijatelj unatoč svim preprekama, jedna je od poruka blagdana Ivana Apostola i Evanđelista i za naše dane i za naše odnose.

Fra Ivan Šarčević

Kamenovanje Stjepana (Jacobus Buys,1795.)

Tko je i zašto kamenovao Stjepana?

SVETI STJEPAN

Dj 6,8-10; 7,54-60

Stjepan, kršćanski prvomučenik, pripadao je sedmorici đakona koje su apostoli – nakon nezadovoljstva i mrmljanja kršćana Helenista da su njihove udovice zapostavljene – izabrali da im pomognu u služenju siromašnima. Oni će time imati više vremena za propovijedanje evanđelja. Stjepan je bio revan svjedok Isusa Krista. Luka u Djelima apostolskim izvještava da pripadnici sinagoge Libertinaca (Slobodnjaka), Cirenaca, Aleksandrinaca, Cilicije i Azije, dakle neki Židovi pridošlice u Jeruzalem, nisu prihvatili Stjepanovo svjedočenje, jer nisu prihvatili Isusa za Mesiju/Krista. Raspravljali su s đakonom Stjepanom. I kako to obično biva, lažno ga optužuju ni manje ni više nego za bogohuljenje, jer “govori pogrdne riječi protiv Mojsija i Boga”. Nalaze i lažne svjedoke. Razdražili su Stjepanovi protivnici i prevrtljivi narod, vlastohlepne starješine i častohlepne književnike. Ništa nije pomoglo ni to što je Stjepan pred Velikim vijećem (glavnom vlašću) posvjedočio vjeru izloživši sažetu povijest spasenja od Abrahama, preko Mojsija i proroka do Isusa (usp. Dj 6–8).

Stjepan slijedi Gospodina

Vrhunac koji je izazvao bijes do kamenovanja bile su Stjepanove riječi upućene svojim protivnicima, čuvarima vjere: “Ljudi tvrde šije, neobrezanih srdaca i ušiju! Vi se uvijek opirete Duhu Svetome! Kako očevi vaši tako i vi! Koga od proroka nisu progonili očevi vaši? Poubijali su one koji su unaprijed najavljivali dolazak Pravednika, koga vi sad već izdadoste i ubiste, vi baš koji ste primili Zakon preko anđela, ali ga niste vršili” (Dj 7,51-53). Ove Stjepanove riječi nisu ništa drugo do nastavak Isusovih riječi prije konačne osude i pogubljenja na križu: “Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji gradite prorocima grobove i pravednicima ukrašujete spomenike, i govorite: ‘Da smo živjeli u vrijeme otaca naših, ne bismo s njima sudjelovali u ubijanju proroka.’ Tako sami svjedočite da ste sinovi onih koji su ubijali proroke. Popunite, dakle, mjeru otaca svojih” (Mt 23,29-32). I nakon što je nabrojao neke ubijene proroke, Isus nagovještava i svoju sudbinu: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani” (Mt 23,37).

Stjepan je nastradao zbog istine. Prevažno je zamijetiti da Stjepana ne ubijaju bezbožnici, ateisti, nego samouvjereni i oholi vjernici, oni koji su uzurpirali Mojsijevu stolicu i kojima je vjera sredstvo vladanja i političke moći. Stjepan, poput svoga Učitelja i Spasitelja, razotkriva izopačeno ponašanje vjerskih glavešina koji dižu spomenike i ukrašavaju grobove proroka koje očevi nisu prihvatili u svoje vrijeme, i istodobno ne žele uvidjeti da čine i ponavljaju istu stvar suvremenim prorocima, da su to, Stjepan je jasan, učinili Isusu Nazarećaninu – Mesiji/Kristu.

Događaju li se danas slične stvari?

U našoj Crkvi i drugim vjerskim zajednicama u postkomunističkom i postratnom vremenu jedan od “najcjenjenijih” i “najunosnijih” poslova je martirološka, mučenička epopeja, građenje spomenika, umnažanje broja žrtava i mučenika, veličanje svojih stradalnika i “nevjerničko” sljepilo za stradanje drugih. Preko noći su izmiljele licemjerne spodobe, bivši crkveni strašljivci i bivši suradnici režima u proganjanju nevinih ljudi i u toj trgovini mučenicima sada vode glavnu riječ. “Prefarbavaju” svoje biografije, lažno optužuju nevine, ušutkuju kritičke glasove vjere i evanđelja. Kao da nikada nisu čuli ni Isusa ni Stjepana što su govorili, pa prisvajaju smrti tisuća ljudi i na njima zarađuju. Štoviše, oni smrti drugih, mučenika i proroka, koriste za svoju vlast i za novo huškanje na mržnju prema svojim nedužnima, kao i onima druge vjere i nacije. U krajnjem licemjerju zaogrnut će se čak i Mučenikom Stjepanom, slikat će ga zajedno sa zločincima i stavljati na sveto mjesto. [Npr. u crkvi na Gorici kraj Gruda. Ili, što je još nekršćanskije čitav će se zločinom i genocidom etnički očišćen teritorij, srpski entitet staviti pod zaštitu (“slavu”) sv. Stefana.]

U mučeničkom, viktimološkom identitetu, buja zlopamćenje. Sva se prošlost mjeri po mučenicima među koje namjerno “zalutaju” i oni koji to nikako nisu, koji su čak bili zločinci. U mučeničkom identitetu nameće se da je snaga Crkve u tome koliko ćemo mučenika nabrojiti, kao da će se umnažanjem naših mučenika sakriti žrtve zločina vlastitoga kolektiva i  da ćemo porasti u vjeri ako se poveća broj naših mučenika. Ako se stalno ne govori o svojim mučenicima, za čuvare vjere je to jasan znak da su ti ljudi “otpad” i “izdajnici” naroda, u konačnici bogohulnici. U mučeničkom ozračju i u atmosferi samosažaljenja uvećava se i ona neutemeljena ugroženost, mržnja prema susjedima, ljudima druge nacije i vjere, kao i prema onima iz vlastite Crkve i naroda koji traže dijalog, mir i ljudsku solidarnost koju Isus zahtijeva u evanđelju. U takvom ozračju cvate kolektivna povrijeđenost do patologije, a čitavi slojevi naroda i društva ostaju prikovani za prošlost, usmjereni na sumnjive ratoborne saveze s politički moćnijima, bez oslanjanja na Boga i Isusovo evanđelje, na pasivno očekivanje da će bolja budućnost sama doći ili će nam odnekud i od nekoga morati biti “darovana” kroz silu.

Je li prihvaćena poruka Svetoga pisma s obzirom na mučeništvo, s obzirom na vlastitu zlu prošlost? Evanđelje, Isusova smrt i smrt njegova učenika Stjepana nisu prihvaćeni u njihovoj potpunoj istini. Stalno se ponavljaju scene slične onoj sa Stjepanom. Kad je Stjepan govorio, piše Evanđelist Luka, “oni podigoše silnu viku, začepiše uši te kao jedan jurnuše na njega”. Najteža “lekcija” koju nam Isus i njegov svjedok Stjepan daju biva zatomljena vikom svećenika, političara i medija “mučeništva” koji zasipaju svaku mogućnost “čišćenja memorije”, okamenjuju nužnu katarzu nabrajanjem naših stradanja i mučenika i listanjem zla drugih. [Ili se vlastito zlo, što je protuevanđeoski opravdava zločinom drugoga. Tako u nas rade i “desni” i “lijevi”. A to se ne može, to se ne smije. Ne može se partizansko-komunistički zločin vezan za Bleiburg opravdati zločinom ustaškoga režima, ali se ne može ni zločin ustaškoga režima nad Srbima i Židovima, opravdati srpskom hegemonijom, niti najnacionalnijim “svetim ciljem” – stvaranjem nezavisne države. Kad se samo i malo počne govoriti o “našim” zločinima, sve se uzbuni do bijesa. Mnogi kao da automatski začepe uši. Zar se na primjer ne zatvaraju uši pred podatkom da je ustaški režim još u proljeće i ljeto 1941. ubio trojicu srpskih biskupa/vladika i preko 200 pravoslavnih svećenika. I tolike Židove, Rome, Hrvate… Ovo je bitno za vjeru. Ovo nije dnevna politika. Sam Isus nabraja koga su predšasnici ubijali, poimenice spomine Zahariju – usp. Mt 23,34-36. Smijemo li se pitati: A zašto Isus ne prešućuje “naše” zločine?]

Zamjeranje i opraštanje

Čuli smo i Isusa i Stjepana, mučenici se poštuju tek iza njihova života. Često, međutim, dolazi do revizije, pa se pravi mučenici proglašavaju mekušcima i slabićima, a na njihovo mjesto stupaju oni “bojovni”. U nedužnim smrtima više se inzistira na zloći neprijatelja nego na svjedočkom životu žrtava i na praštanju neprijateljima. Poziv na praštanje neprijateljima, što je temeljna poruka Isusova života i smrti na križu, što je posljednja riječ mučenika Stjepana, razumijeva se kao slabost vjere, tumači se čak kao “nezamjeranje” našim neprijateljima. [Primjer: Govoreći o mučenicima iz osmanskoga razdoblja, kardinal Puljić je u intervju Večernjakovom novinaru između ostaloga kazao: “Duboko cijenim žrtve i zasluge, ali jednako tako ne mogu razumjeti da fratri nikada nisu pokrenuli proces proglašenja blaženima nekoga iz tih vremena. Bilo je pravih mučenika. Narod je sačuvao njihov spomen, ali fratri to nikada nisu pokrenuli. Vjerojatno zbog toga da se ne zamjere muslimanima.” /Obzor, Večernji list, 2. XI. 2013./ O procesu proglašenja blaženim, o franjevačkom martirologiju, o franjevačkim blaženicima bez kanonizacije, o tome da je narod bez franjevaca sačuvao spomen na svoje mučenike, o “nezamjeranju” muslimanima, ovom prilikom se ne treba posebno govoriti, osim da je ovaj “politički” stav naširoko prihvaćen.]

Svim kršćanskim mučenicima je jedini uzor Isus Krist. I Stjepanu Provomučeniku. Zlo i zločine drugih ne treba skrivati, ne treba se stidjeti svojih mučenika. Povrh svega se ne smije zaboraviti vlastiti zločini, i vlastito zlo. Pri tome se ne smije smetnuti s uma da su Isus i Stjepan ubijeni od “svojih”. Povijest kršćanstva se ne temelji na svakoj smrti, nego na jedinoj Isusovoj nedužnoj žrtvi na križu u kojoj je sastavni i neotklonjivi dio molitva za razapinjatelje i praštanje protivnicima, te na samo onim žrtvama koje su slijedile svoga Gospodina. Prvi među njima je bio đakon Stjepan. U zadnjem času on moli: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” I u zbornoj molitvi na početku današnje mise molimo: “Gospodine, daj nam nasljedovati ono što danas slavimo: da umijemo i neprijatelje ljubiti jer svetkujemo nebeski rođendan prvomučenika Stjepana, koji je molio za svoje progonitelje.”

Praštati i ljubiti neprijatelje ne znači skrivati istinu, ne zamjerati se i povlačiti u šutnju, nego nasljedovati Isusa Krista koji zahtijeva da se uskrsnuće života ne događa u zlopamćenju, da se novi život dariva u priznanju svoje grešnosti i zla, i u onom najtežem – u opraštanju. Božje utjelovljenje, postajanje čovjekom u osobi Isusa Krista je specifikum kršćanstva. Najveći pak specifikum, najveća Božja ljubav očitovana u Isusu Kristu jest opraštanje, opraštanje neprijateljima. Na tome stoji ili pada naše kršćanstvo, naše nasljedovanje, svjedočenje Isusa Krista i svi “mučenički” narodi i crkve. Tko povjeruje da mu je oprošteno, možda će moći oprostiti. Možda, jer u opraštanju ima vrlo malo mučenika i svetaca. To je najveća spasenjska novost koju je Bog objavio u Isusu Kristu a Stjepan posvjedočio.

Na dobro vam došao Božić i sveti Stjepan!

Fra Ivan Šarčević

I reče Bog: Neka bude svjetlo! (Ivo Dulčić, vitraj u crkvi Sv. Ante – Bistrik)

Riječ puna milosti i istine

Božić

Iz 52,7-10; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18

Danas, na Božić, svetkovinu Isusova rođenja, misna čitanja počinju odlomkom iz Knjige proroka Izaije u kojem se narodu koji je pola stoljeća bio u progonstvu javlja da mu je ropstvo okončano i omogućuje mu se povratak u domovinu. U poplavi svakojakih glasova i vijesti kojima smo svakodnevno bombardirani, ove riječi djeluju gotovo nestvarno. Jer na osnovu čega danas biti glasonoša radosti, navjestitelj mira, oglašivač sreće u zemlji u kojoj su ljudi prihvatili da je gotovo „normalno“ ponašanje samo se dijeliti, sukobljavati, osvećivati, progoniti ili vladati nad drugima? Kako to učiniti u zemlji u kojoj je skoro srušena svaka društvena nada nečega zajedničkoga? Tko će – slično jeruzalemskim razvalinama – na našim ruševinama i urušavanjima ljudskosti potaknuti ljude na novi početak? Da, posve novi početak! Jer samo tako će nam biti osigurana bolja budućnost. Prorok je jasan. Novi početak započinje s Bogom. To je jedna od poruka Božića. Bog dolazi čovjeku u njegovu nesređenu zemlju i svakodnevicu, u njegov život izmučen raznim teretima i grijesima, i započinje s čovjekom novu povijest, drukčiju od dosadašnjih, povijest novih odnosa.

U Poslanici Hebrejima slušamo poznati tekst da je Bog kroz povijest govorio po prorocima, a u ove dane se objavljuje u Sinu. I to je punina objave. Kada kažemo punina objave, onda to podrazumijeva da nam se u Isusu daruje potpuni smisao života. U njemu nam biva ponuđeno, nenasilno i bez ikakvih trikova, bezuvjetno i milosrdno put kako provoditi svoj život. Poslanica posebno naglašava Isusovu uzvišenost povrh svega stvorenoga, i povrh svih najsavršenijih bića kao što su anđeli. Bog se u konkretnom čovjeku otkriva ljudima.

A evanđelje današnjega dana jedan je od najuzvišenijih tekstova Novoga zavjeta. Evanđelist Ivan ne govori o jaslicama i pastirima, zvijezdama i mudracima, anđelima i Herodu. Čak nam djeluje preozbiljno za ovo svetkovinsko vrijeme. Ivan svoje evanđelje započinje govorom o Riječi, stvaralačkoj Riječi po kojoj Bog stvara svijet, o tome kako je ta Riječ kod Boga i kako ona postaje Život i Svjetlo te kako ta ista Riječ postaje tijelom, čovjekom, konkretnim čovjekom – Isusom iz Nazareta. U svom Prologu Ivan sažima povijest vjere kao i Isusovu povijest. Govori kako je Isusovom djelovanju prethodilo Ivanovo svjedočanstvo za Svjetlo. Izričito govori kako to Svjetlo, kako Isus nije prihvaćen, nije primljen od svojih, kako Isusa ni svijet ni njegovi nisu upoznali.

Ako bismo i mi saželi značenje Ivanova govora za nas danas, onda bismo mogli kazati slično. Isusa još nismo prihvatili. Jesmo riječima, ali ostaje doista pitanje koliko ga stvarno nasljedujemo, koliko Isus rasvjetljava naše putove i odluke, naše misli i riječi, koliko je on naše Svjetlo. Oni koji uzvjeruju u Isusa, nastavlja Ivan, postaju Božja djeca, djeca koja ne djetinjasto nego djetinje povjerljivo nastanjuju ovaj svijet, koji se svom svojom osobnošću pouzdaju u Božju objavu u Isusu.

Osnovne oznake Božje objave u Isusu prema Ivanu svjedoku jest da se Božja objava čovjeku ne događa negdje daleko, daleko od svijeta i ljudi, da se za njezino upoznavanje ne trebaju završavati posebne škole ili prakticirati posebne pobožne vježbe. Ivan izričito kaže da je jednostavno Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. Riječ je, Bog je postao čovjekom. Od Božjeg utjelovljenja svako ljudsko lice postaje trag Božje objave. Ivan potom govori kako su oznake te iste Božje objave milost i istina, a ne najprije Zakon ni religijski propisi. Živjeti u milosti i istini, znači živjeti tu Božju objavu utjelovljenja.

Posebno važnim se čini Ivanova poruka da „Boga nikada nitko nije vidio“ nego ga je objavio, obznanio Jedinorođenac, Isus Krist. Ovo je zacijelo vrlo važna poruka i nama današnjim ljudima. Naime, često se mogu susresti ljudi koji „mašu“ raznoraznim religioznim iskustvima, pa tako znaju govoriti kako imaju iskustvo Boga, kao da su Boga vidjeli. Ivan je jasan: samo je u Isusu Bog vidljiv; u Riječi koja je tijelom/čovjekom postala moguće je najpunije spoznati Boga. U mnogovrsnim ljudskim traženjima da se dosegne transcendentno, da se dotakne i iskusi onostrani svijet i Boga, na mjestu su pjesnikove riječi – „ne traži Boga mišlju u praznini“ (A. B. Šimić). Božji su tragovi u materijalnom, stvorenom svijetu, a njegov najveći izraz je u čovjeku, u Isus iz Nazareta. Boga se susreće najprije u čovjeku. Tako tjelesno, ljudsko tijelo, postaje nositelj Božjega Duha, Boga koga nitko nije vidio niti vidjeti može.

Uz to, Ivanov govor o Riječi koja je tijelom postala, na poseban način ističe put kako ono što je eminentno duhovno, kao što je recimo misao, Božja i ljudska misao, zadobiva svoju materijalizaciju u riječi. Kršćanstvo je vjera riječi, vjera u Riječ i vjera na riječ. Kršćanstvo je vjera Božjih obećanja, dane i zadane riječi, utjelovljene Riječi. Zato ovih božićnih blagdana i uopće u životu, kada se pitamo kako do Boga ili kako ostvariti svoju ljudskost, čini se neophodnim vratiti se tajni utjelovljene Riječi od koje će i naš život i naše riječi zadobiti svoj smisao. Ako svoje riječi budemo podastirali pod svjetlo i kriterij Riječi, i one će u sebi sadržavati mnogo više milosti i istine, a mnogo manje osuđivanja, optužbi i gorčina. Riječi, riječi – ima ih previše i u naše vrijeme, ali se bez njih ne može. Šutnja nije rješenje, nego govor u milosti i istini. Riječi trebaju biti milosne i istinite. Riječi su stvaralačke i ubilačke, nose život ili usmrćuju. Isus je Riječ koja donosi život u punini i onda kada je ta riječ nasilno ušutkana, kada nije primljena ni prihvaćena. Ona ima svoju snagu u Bogu i njemu se ne vraća bez učinka čak i onda kada djeluje da je kazana u prazno i gluhim ušima. Doista, Isus je Riječ puna milosti i istine. Neka nam ovi blagdanski dani i naš život budu radosni, i prožeti takvim riječima. Susretali u svojim bližnjima Božju objavu, susretali u njima utjelovljenju Riječ, Isusa Krista.

Fra Ivan Šarčević