Sveta Obitelj

Bijeg u Egipat (Josip Biffel)

Svetkovina prijateljskih odnosa

Sveta Obitelj

Lk 2,41-52

Zadnjih se godina mnogo govori o obitelji, o njezinoj krizi, o raznoraznim i “izokrenutim” odnosima koji se žele institucionalizirati kao bračni odnosi, o sakramentu braka i nerazrješivosti bračnoga veza, o primanju sakramenata onih koji su se rastali i ponovno stupili u civilni brak i sl. Još je svježa, u duhu prvoga jeruzalemskoga sabora prilično otvorena sinoda biskupa opće Crkve o braku i obitelji. Očekuje se i završni Papin dokument o tome. Danas, na nedjelju Svete obitelji, u božićnom ozračuju, nadaju nam se mnoge teme da razmišljamo, od teme o obitelji u progonstvu i izbjeglištvu, čime je preplavljen naš svijet, o strahu mladih da stupe u brak za čitav život, do teme kao što su bliski odnosi u obitelji…

Ovom se nedjeljom sveta obitelj Josipa, Marije i Isusa postavlja vjernicima za uzor i to ponajviše u činjenici da je toj obitelji središte bio Bog i njegova volja. Jer Bog, vjera u Boga, za vjernike čini kriterij svih odnosa, i onih najbližih, obiteljskih odnosa. Kao što vjera u Boga ne može počivati na pukom osjećaju niti na pukom verbalnom priznavanju Boga, nego zahtjeva praktičnu ovjeru, životnu potvrdu i životno prijateljstvo s Bogom, tako je i s bračnim i obiteljskim odnosima.

U našoj Crkvi brak se temelji na ljubavi dvoje ljudi, ali na ljubavi koju Bog ima prema ljudima, koju Krist ima prema svojoj zajednici, Crkvi, a koju svaki bračni partner ili član obitelji treba nasljedovati. U našoj Crkvi, brak je sakramentaliziran jer je to zajedništvo koje se čini u ime Boga i pred Bogom kao neprevarljivim svjedokom i jamcem ljudske pojedinačne i zajedničke životne odluke, pojedinačnoga i zajedničkoga života do smrti. I dok u drugim sakramentima crkveni službenik “podjeljuje” sakrament, u sakramentu braka sakrament podjeljuju sami mladenci, a svećenik, službenik Kristove Crkve, svjedok je u ime Boga, koji na ovoj zemlji ima samo ljude kao svoje zastupnike i posrednike.

Značenje sakramenta braka, između ostaloga, govori o još jednoj važnoj stvari. On je vanjsko svjedočanstvo pred crkvenom, vjerničkom zajednicom da ljubav dvoje ljudi ne može ostati samo na osobnim osjećajima sviđanja i voljenja i u nekom uskom svijetu dvoje ljudi, nego postaje društvena i vjernička/crkvena, moralna i religiozna obveza, obveza pred samim Bogom. I ljudi koji ne pripadaju Crkvi i koji nisu sklopili sakrament braka dobro znaju da nijedan odnos a pogotovo ne tako intimni odnos kao što je odnos između žene i muškarca ne može ostati samo na ljubavnim emocijama, nego postaje zadaća ljubavi, obveza, dužnost ljubavi za drugoga.

Na današnju svetkovinu bismo trebali svi moliti za osnaženje naših odnosa pred Božjom nazočnošću i za veću odgovornost jednih za druge. I oni koji su u braku, koji žive obiteljski život, kao i mi koji nismo u braku, trebamo uvidjeti neporecivu važnost odnosa. Oni koji nisu u braku ne smiju se onesposobiti za odnose i za ljubav. To je temeljni podatak ljudskoga postojanja: mi ljudi smo bića odnosa, bića relacije. Cilj pak svih odnosa je prijateljski odnos. Isus je prijateljski odnos stavio kao najuzvišeniji odnos prema svojim učenicima, i to kao spremnost i polaganje života za prijatelje, kao smisao ljudskoga postojanja, dakle i same vjere.

Sveta Obitelj (Ivo Dulčić)

Na tom Isusovom prijateljskom odnosu počivaju svi naši odnosi, i bračni, i obiteljski, i svi društveni odnosi. Čak i kada se dogode razlazi i prekidi odnosa, i kada odnosi postaju neprijateljski i ratnički do ubijanja, i ti odnosi počivaju na prijateljstvu. Prijateljstvo je temeljni odnos na kojem počiva čovječanstvo. I koliko god se nastojalo razoriti taj temelj, on ostaje nerazoriv jer je to je u svojoj biti odnos koji Boga, stvoritelj i spasitelj čovjeka i svijeta ima prema ljudima. Bog je prijatelj ljudi, traži i želi da ljudi prijateljuju s njime i međusobno.

Odatle svi naši odnosi, odnosi između bračnih drugova, roditelja i djece, odnosi poglavara i podložnika, poslovnih partnera, svi, baš svi odnosi ne počivaju kako mi to najčešće smatramo, tražimo i činimo na poslušnosti, na novcu, na moći, nego na jednostavnom prijateljstvu. Prijateljstvo je odnos ljubavi, ljubavi koja drugome želi bolje nego sebi, koja drugom čini prije i više nego sebi.

Nedvojbeno je da svi mi ljudi težimo da budemo voljeni, da imamo prijatelje, odnosno da se što više ljudi prema nama ponaša prijateljski, dakle požrtvovno do gubitka sebe. Jasno je i da nema savršenih ljudi pa tako ni savršenih odnosa ni prijateljstava. Kršćanima je cilj učiniti ljude Božjim prijateljima i prijateljima ljudi. Kršćanima je Isus, utjelovljeno Božje prijateljstvo s čovjekom, uzor i ideal za sve odnose, pa tako i za one najbliže, obiteljske odnose. Ne treba se zanositi, nimalo nije lagan zadatak ne očekivati prijateljstva nego poput Isus prijateljski se odnositi prema ljudima. Jer i kada ljubimo svoga bližnjega do mjere žrtvovanja, uopće nije isključeno da budemo neshvaćeni, ostavljeni, odbačeni. Naš svijet počiva na svjesnoj ljubavi i prijateljstvu kao daru i zadaći koju je Bog očitovao u Isusu Kristu.

Ako danas govorimo o krizi braka i obitelji, onda ćemo, čini se, imati veću jasnoću ako shvatimo da je ta kriza mnogo šira i dublja. Ona je kriza ljubavi, kriza prijateljstva, kriza odnosa uopće, kriza komunikacije i dijaloga. Kad su se zabrinuti roditelji vratili u Jeruzalem tražeći izgubljeno dijete, Evanđelist izvještava, pitali su ga zašto je to učinio. Isus je kazao svoje razloge. Nitko svojeglavo nije prekidao komunikaciju. Svetroje su pred očima imali tajnu Boga i tajnu odnosa kojeg Boga ima sa svakim od njih, sa svakim pojedinim čovjekom. Bili su u odnosu s Bogom koji ih je natkriljivao svojom tajnom, obećanjem i brižnom ljubavlju, s Bogom Ocem koji je začetnik, pratitelj i čuvar ljudskih odnosa – Prijatelj ljudi. (2015)

* * * * * * * * *

Božje dijete – Božji čovjek

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

1 Sam 1,20-22.24-28; 1 Iv 3,1-2.21-24; Lk 2,41-52

Svetkovina Svete Obitelj koja se slavi u nedjelju poslije Božića relativno je mlada svetkovina (od 1921. Benedikt XV.). Uspostavlja se u vremenu krize tradicionalne obitelji i općega slabljenja institucionalnih veza. U vremenu urušavanja ljudskih zajednica i institucionalne zaštite, u vremenu (pre)naglašavanja individualnih prava, te inzistiranju na dostojanstvu čovjeka pojedinca, što po sebi nije loše, potrebno je ipak zadržavati i brinuti se o obiteljskim relacijama koje su temelj čovjekove društvenosti uopće – jer, u konačnici, sve naše društvene zajednice kao i čovječanstvo u cjelini jedna su ljudska i Božja obitelj. Obiteljski su odnosi ipak najbolji model svih ljudskih odnosa. U korijenu obiteljskih odnosa leži da se drugome želi i čini bolje nego sebi. Što je onda bliže vjeri nego takav stav i postupanje?!

Svetkovinom Svete Obitelji želi se istaknuti važnost vjere u Boga kao konstitutivnog elementa u obiteljskim odnosima. Svi smo, svi ljudi na svijetu – to ističe današnje drugo čitanje iz Prve Ivanove poslanice – djeca Božja. Iz tog temeljnoga podatka proistječe i temeljno načelo obiteljskih i uopće ljudskih odnosa. Riječ je o tome da smo uvijek djeca konkretnih roditelja, ali u konačnici roditelji nisu vlasnici svoje djece, nego svi pripadamo jednom Bogu, jednom Ocu. Svijest da smo svi djeca Božja, da je svaki konkretni čovjek, od onog najbližeg do onoga tuđega, Božje dijete, mijenja perspektivu našega mišljenja i praktičnog djelovanja. Ako drugome prilazim, ako ga susrećem kao konkretno Božje dijete, onda prema njemu gajim strahopoštovanje i ljubav. Pazim da ga ne orobim, ne iskoristim, ne prevarim, nego da mu pomognem da se razvija u što većoj slobodi i ostvarenju svoje ljudskosti. Podatak da je bližnji Božje dijete, uvodi princip kontrole moje vlastite dominacije nad drugim i manipulacije njime, potvrđuje princip slobode da je drugi samostalan i neovisan o meni u svom mišljenju, govoru i postupanju, čak i onda ako to radi i protiv sebe sama. Pogotovo u obiteljima – gdje se iz „krvnih“, „biološko-posesivnih“ razloga želi opravdati često tiranska i ropska ponašanja – nužno je naglašavati da je svatko slobodno Božje dijete i da mu se mora omogućiti vlastiti, originalni put njegova zrenja (personalizacija) i njegova uključivanja u društvo (socijalizacija). Budući da je svatko dijete Božje, nitko nije ničija kopija ni slijepi poslušnik.

U ovom kontekstu dobro je spomenuti i ono što je prisutno u svim vjerama, o čemu govori i prvo čitanje, a i u nas je donedavno bilo vrlo često prisutno: tzv. „zavjetovanje djece“. Nije, naime, tome tako davno kad su i u nas, naročito majke išle na hodočašća, svetišta i prošteništa i ondje molili da dobiju dijete ili bi moleći za njihovo zdravlje ili iz drugih pobuda i potreba svoju djecu zavjetovale Bogu. Ti bi zavjeti bili različiti, od onoga da budu dobri ljudi i kršćani, do toga da svake godine, kada djeca odrastu, i sami dolaze u to svetište, pa sve do zavjetovanja da njihovo dijete postane fratar, svećenik ili neko drugo duhovno zvanje. U našem vremenu brige i obrane ljudskih pojedinačnih prava, ovakvo zavjetovanje djeluje strano. U vremenu kada ljudska prava poprimaju čak pseudoreligiozni karakter, karakter nedodirljive svetinje, zavjetovanje izgleda i kao nasilje na prava i slobodu pojedinca. Odakle, naime, netko može raspolagati životom drugoga? I poznato je iz iskustva da su se pojedina djeca, tako zavjetovana, čitava života s traumama i mukama, nosili ili nose s tim zavjetom. Možda čitava života taj zavjet nije postao njihova vlastita životna odluka, nego njihova muka.

Točno je da su ti zavjeti nekada bili izraz i bolećive pobožnosti, ali ipak, u cjelini uzevši, oni su i dio stvarne, iako nesavršene, vjere. U korijenu ovakvoga zavjetovanja, usprkos, dakle, i različitih iskrivljenja, ipak leži vjera da dijete pripada Bogu od koga je i darovano i da se dijete izručuje onome od koga je i došlo. Stoga naše ljudske zavjete, kao i uopće naš odnos s Bogom, ne treba shvatiti kao fiksnu i nepromjenjivu točku. To znači da temeljni zavjet posvete Bogu ne znači uvijek i strogo određeno zvanje i strogo određeno postupanje, doslovno ostvarenje onoga kako je onaj koji je zavjetovao mislio. Osnovni je zavjet da dijete bude pod Božjom pratnjom, a ostalo su ljudske želje. Toga bi se zavjeta trebalo držati i dijete i onda kada odraste, kada se odluči za zvanje ili put koji se možda i ne poklapa sa željom majke ili nekoga kada je bilo zavjetovano. Jednostavno kazano: u temelju zavjetovanja Bogu jest da dijete bude doista Božje dijete, Božji čovjek, dobar čovjek i vjernik.

Upravo, o sličnom hodočašću i zavjetovanju govori i današnje prvo čitanje iz Prve Samueleove knjige. Majka Ana, čita se u istoj knjizi, bila je nerotkinja i jednom je tako zanosno molila da je svećenik Eli pomislio da je pijana. A ona je žarko molila Boga da joj podari dijete. I bila je uslišana. Kad je dobila sina, ona i njezin muž Elkana, dali su mu ime Sameul, što znači „Bog je čuo“, Bog je uslišao molitvu. Ana svoga sina Samuela, jedinorođenca, bez tjeskobe što je jedino dijete, zavjetuje Bogu u svetištu Šilo, jer je od Boga i isprošen. Samuel će postati primjer od Boga izmoljenoga djeteta i on će se posve posveti službi Božjoj, postat će Božje dijete. On će prihvatiti zavjet svoje majke i postati Božji čovjek, Božji prorok.

***

Odlomak Lukina evanđelja o hodočašću dvanaestgodišnjega Isusa, Marije i Josipa u jeruzalemski hram, Isusovo ostajanje u Hramu, naučavanje u Očevoj kući, zabrinutost i potraga roditelja za „izgubljenim“ sinom, radost kad su ga našli, govori također kako Isus sa svojim roditeljima ne stoji u neodjeljivoj biološkoj simbiozi u kojem bi mu bila oduzeta sloboda i dostojanstvo. On ima svoj vlastiti životni put, put u Božjoj, Očevoj blizini. On slijedi Božje poslanje, a ne roditeljske želje. Pri tome, on ne čini radikalni raskid sa svojom obitelji. Vraća se, kad su ga našli, veli Luka, s njima u Nazaret, i biva im poslušan. Njegov se život odvija između posluha i slobode, između roditelja i Boga.

Nazaretska obitelj je poput svih obitelji, s mukama i poteškoćama odgoja, pitanjima slobode i poslušnosti. Ona u sebi čuva onu nužnu skrovitost i, kako predaja naglašava, rad, fizički rad za uzdržavanje. Trideset godina je duga škola koju prolazi Isus prije svoga javnoga djelovanja. Tu se, u Nazaretu, kako Luka i izvještava, sve usredotočuje oko vjere u Boga. To je, uz rad, temeljna životna priprema za zrelost. Važni su, prevažni obiteljski odnosi, ali je osnovni odnos svakoga člana obitelji odnos prema Bogu. Iz toga odnosa je lakše prihvatiti i slobodu i posluh, i samostalni i zajednički put. Iz toga odnosa drugi postaju blagoslov a ne pakao i prokletstvo. Ako svaki član obitelji (ili zajednice) gradi svoje odnose s drugima kroz svjetlo odnosa s Bogom, onda u obitelji (zajednici) neće doći do nasilja, ni duhovnoga ni fizičkoga, onda se članovi obitelji neće ponašati kao stranci međusobno, onda netko neće biti čitava života rob a netko strah i teret svojima. Onda će svatko raditi da se štoviše onaj drugi razvije u dobroga čovjeka, u Božjega čovjeka, a ne u samoživa i sebična pojedinca. Ako svatko u obitelji sve svoje djelovanje mjeri u odnosu prema Bogu, onda će se lakše dijeliti bolesti i patnje, probleme i progonstva, neimaštine i radost. Kad je vjera u Boga središte i os obiteljskih odnosa, kad se iz vida ne ispušta da je svatko, od najmanjega do najstarijega Božje dijete, onda nema podcjenjivanja ni ucjenjivanja, nema straha ni omalovažavanja, nema onoga ušutkavanja: „hajde šta ti znaš“, nema ni onoga tako čestoga kažnjavanja šutnjom i pri najuzvišenijim trenucima zajedničkoga objeda, nema kompleksa manje ni više vrijednosti, nema bježanja izvan kuće ili u „zlatni mir“ svoga sobička, nego čitava obitelj (zajednica) živi jednom dušom, opredijeljena da širi radost i novi život. Ona se otvara i za potrebe svojih susjeda, župske zajednice i društva uopće.

***

U vremenu kada se govori o krizi obitelji, današnja svetkovina naglašava da je izlaz iz nje oslanjanje na Boga. Vjera u Boga, zajedničko i pojedinačno stajanje pred Bogom, treba postati sastavnica obiteljskih odnosa. Samo ako svatko postane originalno Božje dijete i autentični Božji čovjek, moći će potpunije razvijati obiteljske i druge odnose. (2012)

Fra Ivan Šarčević