Sveti Stjepan

Mučenici i opraštanje

Stjepan Prvomučenik

Dj 6,8-10; 7,54-60

Nije potrebno trošiti mnogo riječi opravdavajući kako je ispravno odmah nakon Božića, najradosnijeg kršćanskoga blagdana, slaviti preozbiljni blagdan mučeništva sv. Stjepana. Većina naime smatra da Božić samorazumljivo uključuje mučeništvo, i jer je Isusovo rođenje vremenski prije Stjepanova mučeništva, onda ih tim redom treba i slaviti. Stvar, međutim, stoji drukčije. Kršćani su najprije slavili mučenike, baš onako kako su najprije slavili Isusovo uskrsnuće (nedjelju), pobjedu nad smrću i križem, slavili su najprije Božju veličinu što je uskrisio Raspetoga Isusa a tek onda Božić, Isusov rođendan. Kršćani su dakle prije slavili spomendan prvomučenika Stjepana nego što su svetkovali Božić.

Onako kako dolazi do promjene naglaska u svetkovinama, slično dolazi i do promjene naglaska, a nerijetko i do iskrivljenja sadržaja u razumijevanju kršćanskih mučenika. Svako malo u povijesti kršćanstva, u povijesti pojedinog naroda, dolazi do nabujalosti martirološkoga, proizvodnje mučenika, čak do proglašavanja vlastitoga naroda “mučeničkim”. I danas mnogi licemjerni duhovnjaci i crkveni profiteri, često sljubljeni s nacionalističkom dnevnom politikom, profitiraju na patnji i stradanju svojih predšasnika. Dolazi i do opasnog izjednačavanja Isusove muke i križa čak i s onim ljudima ili strukturama koji su ogrezli u zlu ili su podržavali zločin i zločinačke režime. Neki pojedine osobe koje su bile sastavni dio zločinačkog aparata poistovjećuju s Isusom patnikom, Isusov put križa s ljudskim “križnim putom”, podižu križeve koji su u stvari križevi bez Isusa, koji nisu Kristov nego svjetovni/poganski znak.

Slično se događa i sa Stjepanom /pravoslavno Stafanom/ Prvomučenikom. Kao što nemali broj kršćana ne uspijeva izdržati skandal Isusova križa i smisao njegove smrti, pa od njih pravi svjetovne znakove, ideologije, političke pobjede, slično se događa i s Prvomučenikom Stjepanom i nekim drugim mučenicima. I u naše vrijeme došlo je do promjene naglaska i ispražnjivanja pa i iskrivljivanja sadržaja mučeništva. Ponajprije mučenike (i žrtve) se časti ne uvijek zbog proslave Boga u njihovom životu, niti zbog veličine mučenika nego za vlastite potrebe, za prekrivanje ili popravljanje grešne i zle prošlosti. Uostalom, u praksi se više veličaju heroji-zločinci nego istinski mučenici. Mučenike i stvarne žrtve često se smatra čak “naivnima” jer se nisu znali suprotstaviti neprijateljima, i ne dopušta se misao da su mučeništvo podnijeli u ime Boga i pravednosti, zato da na svijetu bude manje mržnje a više praštanja i ljubavi. I danas nitko toliko rado ne obilazi mučenička mjesta i slavi mučenike i žrtve kao za ta mjesta nedostojni silnici, političari i profiteri, koji bavljenjem mučenicima skrivaju svoju ljudsku mizeriju i vjersku hipokriziju.

I u naše vrijeme, u svako vrijeme, baš onako kako Isus prigovara svome naraštaju da slavi mučenike koje su njihovi očevi ubijali a ne primjećuju da oni ubijaju svoje proroke, dolazi do isticanja novih mučenika, prema dnevnim potrebama, a ne zamjećuju se nepravde koje se u najbližoj okolini čine nedužnima. Na mučenicima i žrtvama dobro se može zarađivati. I što je veći broj žrtava, što ih je više bez imena i lica, zarada je veća. Vidljiva je izopačenost u razumijevanju mučeništva i u činjenici što na ljestvici svetaca mučenicima se svako malo mijenja redoslijed i važnost. Stare zamjenjuju neki novi. I u naše vrijeme slave se drugi mučenici i na drukčiji način od recimo prije dvadesetak godina, da ne idemo dalje u povijest. I vjernici se upućuju drugim “svetištima” i “stratištima”, drugim grobovima i spomenicima nego su činili pokoljenja prija nas. Neki su više “političke”, svjetovne žrtve nego mučenici iz vjere, a svima se želi pripisati da su ubijeni iz mržnje prema vjeri (odium fidei) ili da su poginuli na Božjem (Allahovu) putu.

Slično je i s pitanjem koga se to i čega više ljudi spominju u mučeničkom obredoslovlju. Nema sumnje da se pri isticanju mučenika često više inzistira na zlu njihovih protivnika, odnosno “naših” aktualnih “povijesnih” neprijatelja nego na kreposti, snazi vjere i duhovnoj veličini tih ljudi. Više je naglasak na onom mračnom i smrtnom nego na onome što je vezano za Boga pravednosti, za opraštanje, za Boga pomirenja i novoga života među ljudima. U mučenicima neki poklisari tame i zla negiraju samu bit vjere, jer načelo da je bolje biti ubijen nego ubijati pervertiraju u njegovu suprotnost, jer kršćanstvo kao vjeru utemeljenu na Isusovu križu, vjeru ljubavi i praštanja pretvaraju u vjeru prevara, mržnje i nasilja. Time mučenici, žrtve i spomenici ne bivaju opomena da se zlo ne ponovi nego znak opravdanja neke buduće osvete.

Posebno iskrivljenje u kontekstu mučeništva događa se u zaboravu da su neki ljudi nastradali od tzv. “svojih”. I Isus i njegov đakon Stjepan nisu ubijeni od stranaca i bezbožnika (ateista), nego od “svojih” – od glavara svojih sunarodnjaka i svećenika svojih suvjernika, od ljudi tvrdih ušiju i neobrezana srca. Mnogi su se i danas upeli da sebe i svoj narod pretvore u mučenike, u konačnici da sve oslobode budnosti i odgovornosti za zlo koje se činilo i čini onima vlastitima u vjeri, da se kako je to već traženo s vrha Crkve, od papa Ivana Pavla II. i od nekih teologa izvrši “čišćenje pamćenja”, susretne sa svojom grešnom prošlošću. Mnogi se i danas začepljenih ušiju i zamrle savjesti bacaju kamenjem na nevine među sobom.

U svakom slučaju sastavnica slavlja Božića jest spomendan Stjepana Prvomučenika. On bez straha svjedoči svoju vjeru. Nije kolebljiv pred svojim ispitivačima, suvereno svjedoči svoju vjeru. On ne juri u smrt, nego mu je stalo do života. Svjedok je Božje ljubavi prema ljudima pa i u trenutku smrti, poput Gospodina Isusa s križa, moli Boga za oprost svojim ubojicama. Isusova muka i smrt je vrhunaca puta od Betlehema i jaslica. U opraštanju je punina otajstva Božjega postajanja čovjekom, svjedoči nam Prvomučenik Stjepan. (2014)

**********

Tko je i zašto kamenovao Stjepana?

SVETI STJEPAN

Dj 6,8-10; 7,54-60; Mt 10,17-22

Stjepan, kršćanski prvomučenik, pripadao je sedmorici đakona koje su apostoli – nakon nezadovoljstva i mrmljanja kršćana Helenista da su njihove udovice zapostavljene – izabrali da im pomognu u služenju siromašnima. Oni će time imati više vremena za propovijedanje evanđelja. Stjepan je bio revan svjedok Isusa Krista. Luka u Djelima apostolskim izvještava da pripadnici sinagoge Libertinaca (Slobodnjaka), Cirenaca, Aleksandrinaca, Cilicije i Azije, dakle neki Židovi pridošlice u Jeruzalem, nisu prihvatili Stjepanovo svjedočenje, jer nisu prihvatili Isusa za Mesiju/Krista. Raspravljali su s đakonom Stjepanom. I kako to obično biva, lažno ga optužuju ni manje ni više nego za bogohuljenje, jer “govori pogrdne riječi protiv Mojsija i Boga”. Nalaze i lažne svjedoke. Razdražili su Stjepanovi protivnici i prevrtljivi narod, vlastohlepne starješine i častohlepne književnike. Ništa nije pomoglo ni to što je Stjepan pred Velikim vijećem (glavnom vlašću) posvjedočio vjeru izloživši sažetu povijest spasenja od Abrahama, preko Mojsija i proroka do Isusa (usp. Dj 6–8).

Stjepan slijedi Gospodina

Vrhunac koji je izazvao bijes do kamenovanja bile su Stjepanove riječi upućene svojim protivnicima, čuvarima vjere: “Ljudi tvrde šije, neobrezanih srdaca i ušiju! Vi se uvijek opirete Duhu Svetome! Kako očevi vaši tako i vi! Koga od proroka nisu progonili očevi vaši? Poubijali su one koji su unaprijed najavljivali dolazak Pravednika, koga vi sad već izdadoste i ubiste, vi baš koji ste primili Zakon preko anđela, ali ga niste vršili” (Dj 7,51-53). Ove Stjepanove riječi nisu ništa drugo do nastavak Isusovih riječi prije konačne osude i pogubljenja na križu: “Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji gradite prorocima grobove i pravednicima ukrašujete spomenike, i govorite: ‘Da smo živjeli u vrijeme otaca naših, ne bismo s njima sudjelovali u ubijanju proroka.’ Tako sami svjedočite da ste sinovi onih koji su ubijali proroke. Popunite, dakle, mjeru otaca svojih” (Mt 23,29-32). I nakon što je nabrojao neke ubijene proroke, Isus nagovještava i svoju sudbinu: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani” (Mt 23,37).

Stjepan je nastradao zbog istine. Prevažno je zamijetiti da Stjepana ne ubijaju bezbožnici, ateisti, nego samouvjereni i oholi vjernici, oni koji su uzurpirali Mojsijevu stolicu i kojima je vjera sredstvo vladanja i političke moći. Stjepan, poput svoga Učitelja i Spasitelja, razotkriva izopačeno ponašanje vjerskih glavešina koji dižu spomenike i ukrašavaju grobove proroka koje očevi nisu prihvatili u svoje vrijeme, i istodobno ne žele uvidjeti da čine i ponavljaju istu stvar suvremenim prorocima, da su to, Stjepan je jasan, učinili Isusu Nazarećaninu – Mesiji/Kristu.

Događaju li se danas slične stvari?

U našoj Crkvi i drugim vjerskim zajednicama u postkomunističkom i postratnom vremenu jedan od “najcjenjenijih” i “najunosnijih” poslova je martirološka, mučenička epopeja, građenje spomenika, umnažanje broja žrtava i mučenika, veličanje svojih stradalnika i “nevjerničko” sljepilo za stradanje drugih. Preko noći su izmiljele licemjerne spodobe, bivši crkveni strašljivci i bivši suradnici režima u proganjanju nevinih ljudi i u toj trgovini mučenicima sada vode glavnu riječ. “Prefarbavaju” svoje biografije, lažno optužuju nevine, ušutkuju kritičke glasove vjere i evanđelja. Kao da nikada nisu čuli ni Isusa ni Stjepana što su govorili, pa prisvajaju smrti tisuća ljudi i na njima zarađuju. Štoviše, oni smrti drugih, mučenika i proroka, koriste za svoju vlast i za novo huškanje na mržnju prema svojim nedužnima, kao i onima druge vjere i nacije. U krajnjem licemjerju zaogrnut će se čak i Mučenikom Stjepanom, slikat će ga zajedno sa zločincima i stavljati na sveto mjesto. [Npr. u crkvi na Gorici kraj Gruda. Ili, što je još nekršćanskije čitav će se zločinom i genocidom etnički očišćen teritorij, srpski entitet staviti pod zaštitu (“slavu”) sv. Stefana.]

U mučeničkom, viktimološkom identitetu, buja zlopamćenje. Sva se prošlost mjeri po mučenicima među koje namjerno “zalutaju” i oni koji to nikako nisu, koji su čak bili zločinci. U mučeničkom identitetu nameće se da je snaga Crkve u tome koliko ćemo mučenika nabrojiti, kao da će se umnažanjem naših mučenika sakriti žrtve zločina vlastitoga kolektiva i  da ćemo porasti u vjeri ako se poveća broj naših mučenika. Ako se stalno ne govori o svojim mučenicima, za čuvare vjere je to jasan znak da su ti ljudi “otpad” i “izdajnici” naroda, u konačnici bogohulnici. U mučeničkom ozračju i u atmosferi samosažaljenja uvećava se i ona neutemeljena ugroženost, mržnja prema susjedima, ljudima druge nacije i vjere, kao i prema onima iz vlastite Crkve i naroda koji traže dijalog, mir i ljudsku solidarnost koju Isus zahtijeva u evanđelju. U takvom ozračju cvate kolektivna povrijeđenost do patologije, a čitavi slojevi naroda i društva ostaju prikovani za prošlost, usmjereni na sumnjive ratoborne saveze s politički moćnijima, bez oslanjanja na Boga i Isusovo evanđelje, na pasivno očekivanje da će bolja budućnost sama doći ili će nam odnekud i od nekoga morati biti “darovana” kroz silu.

Je li prihvaćena poruka Svetoga pisma s obzirom na mučeništvo, s obzirom na vlastitu zlu prošlost?

Evanđelje, Isusova smrt i smrt njegova učenika Stjepana nisu prihvaćeni u njihovoj potpunoj istini. Stalno se ponavljaju scene slične onoj sa Stjepanom. Kad je Stjepan govorio, piše Evanđelist Luka, “oni podigoše silnu viku, začepiše uši te kao jedan jurnuše na njega”. Najteža “lekcija” koju nam Isus i njegov svjedok Stjepan daju biva zatomljena vikom svećenika, političara i medija “mučeništva” koji zasipaju svaku mogućnost “čišćenja memorije”, okamenjuju nužnu katarzu nabrajanjem naših stradanja i mučenika i listanjem zla drugih. [Ili se vlastito zlo, što je protuevanđeoski opravdava zločinom drugoga. Tako u nas rade i “desni” i “lijevi”. A to se ne može, to se ne smije. Ne može se partizansko-komunistički zločin vezan za Bleiburg opravdati zločinom ustaškoga režima, ali se ne može ni zločin ustaškoga režima nad Srbima i Židovima, opravdati srpskom hegemonijom, niti najnacionalnijim “svetim ciljem” – stvaranjem nezavisne države. Kad se samo i malo počne govoriti o “našim” zločinima, sve se uzbuni do bijesa. Mnogi kao da automatski začepe uši. Zar se na primjer ne zatvaraju uši pred podatkom da je ustaški režim još u proljeće i ljeto 1941. ubio trojicu srpskih biskupa/vladika i preko 200 pravoslavnih svećenika. I tolike Židove, Rome, Hrvate… Ovo je bitno za vjeru. Ovo nije dnevna politika. Sam Isus prema Evanđelju nabraja koga su predšasnici ubijali, poimenice spominje Zahariju – usp. Mt 23,34-36. Smijemo li se pitati: A zašto Isus ne prešućuje “naše” zločine?]

Zamjeranje i opraštanje

Čuli smo i Isusa i Stjepana, mučenici se poštuju tek poslije njihove smrti. Često, međutim, dolazi do revizije, pa se pravi mučenici proglašavaju mekušcima i slabićima, a na njihovo mjesto stupaju oni “bojovni”. U nedužnim smrtima više se inzistira na zloći neprijatelja nego na svjedočkom životu žrtava i na praštanju neprijateljima. Poziv na praštanje neprijateljima, što je temeljna poruka Isusova života i smrti na križu, što je posljednja riječ mučenika Stjepana, razumijeva se kao slabost vjere, tumači se čak kao “nezamjeranje” našim “neprijateljima”. [Primjer: Govoreći o mučenicima iz osmanskoga razdoblja, kardinal Puljić je u intervju Večernjakovom novinaru između ostaloga kazao: “Duboko cijenim žrtve i zasluge, ali jednako tako ne mogu razumjeti da fratri nikada nisu pokrenuli proces proglašenja blaženima nekoga iz tih vremena. Bilo je pravih mučenika. Narod je sačuvao njihov spomen, ali fratri to nikada nisu pokrenuli. Vjerojatno zbog toga da se ne zamjere muslimanima.” /Obzor, Večernji list, 2. XI. 2013./ O procesu proglašenja blaženim, o franjevačkom martirologiju, o franjevačkim blaženicima bez kanonizacije, o tome da je narod bez franjevaca sačuvao spomen na svoje mučenike, o “nezamjeranju” muslimanima, ovom prilikom se ne treba posebno govoriti, osim da je ovaj “politički” stav naširoko prihvaćen.]

Svim kršćanskim mučenicima je jedini uzor Isus Krist. I Stjepanu Provomučeniku. Zlo i zločine drugih ne treba skrivati, ne treba se stidjeti svojih mučenika. Povrh svega se ne smije zaboraviti vlastiti zločini, i vlastito zlo. Pri tome se ne smije smetnuti s uma da su Isus i Stjepan ubijeni od “svojih”. Povijest kršćanstva se ne temelji na svakoj smrti, nego na jedinoj Isusovoj nedužnoj žrtvi na križu u kojoj je sastavni i neotklonjivi dio molitva za razapinjatelje i praštanje protivnicima, te na samo onim žrtvama koje su slijedile svoga Gospodina. Prvi među njima je bio đakon Stjepan. U zadnjem času on moli: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” I u zbornoj molitvi na početku današnje mise molimo: “Gospodine, daj nam nasljedovati ono što danas slavimo: da umijemo i neprijatelje ljubiti jer svetkujemo nebeski rođendan prvomučenika Stjepana, koji je molio za svoje progonitelje.”

Praštati i ljubiti neprijatelje ne znači skrivati istinu, ne zamjerati se i povlačiti u šutnju, nego nasljedovati Isusa Krista koji zahtijeva da se uskrsnuće života ne događa u zlopamćenju, da se novi život dariva u priznanju svoje grešnosti i zla, i u onom najtežem – u opraštanju. Božje utjelovljenje u osobi Isusa Krista je specifikum kršćanstva. Najveći pak specifikum, najveća Božja ljubav očitovana u Isusu Kristu jest opraštanje, milosrdno opraštanje neprijateljima. Na tome stoji ili pada naše kršćanstvo, naše nasljedovanje, svjedočenje Isusa Krista i svi “mučenički” narodi i crkve. Tko povjeruje da mu je oprošteno, možda će moći oprostiti. Možda, jer u opraštanju ima vrlo malo mučenika i svetaca. To je najveća spasenjska novost koju je Bog objavio u Isus Krist a Stjepan posvjedočio. (2013)

Na dobro vam došao Božić i sveti Stjepan!

 Fra Ivan Šarčević