Božić – danja misa

BOŽIĆ (Ljubo Ivančić)

Božić – danja misa

APSOLUTNA NOVOST

Iv 1,1-18

Svetkovanje Božića po danu, različito je od onoga usred noći i noćnih čari. Intenzivna a često i nervozna priprema i ushićeno slavljenje ponoćke uranjaju u “otrežnjujuće” danje svjetlo. Emocije se stišavaju, postajemo mirniji, ulazimo u ozbiljnost Božića i potragu njegova dubljeg značenja. I Ivanovo evanđelje o vječnoj Riječi koja se ovremenjuje, drukčije je od izvještaja Mateja i Luke o Isusovu rođenju u Betlehemu. Ivan nema pastira ni anđela, nikakve popratne mogućnosti za idilu. Ivan govori drugim jezikom. No, i Ivan ima istu poruku: Bog je postao čovjekom u Isusu iz Nazareta. Riječ kojom Boga stvara svijet, kako čitamo na početku Biblije, Riječ koja je sam Bog, postaje tijelom, konkretnim ljudskim tijelom, i to ne tijelom na nebesima, ne u liku anđela ni u liku polubožanstva (demijurga), nego u konkretnom vremenu i prostoru, s točnom povijesnom biografijom tjelesna čovjeka.

Ta Riječ je svjetlo, svjetlo koje daje život kao što sunce i njegova toplina daju rasti i održavaju prirodu i stvorenja na životu. Svjetlo je to koje nikakva tama ne može zatomiti. Riječ je Isus Krist za kojega Ivan Preteča svjedoči da je Svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka. Ivanu je važno da ponovi značenje “drugoga stvaranje”. Bog po svojoj riječi stalno stvara novi svijet i ljude. Sada ta Riječ postaje novi Život. Jedno je ono prirodno rođenje, a drugo je Božje stvaranje po Isusu Kristu. Riječ je o novom rođenju, o novoj ljudskosti, ne o rođenju prirodnim putem, od muškarca i žene, o stvaranju ljudskom voljom, nego od Boga, Božjom milosnom inicijativom. Po Isusu Kristu, po vjeri u njega, po nasljedovanju Isusa Krista, postaje se novi čovjek. A što je “zadaća” čovjeka na zemlji nego da postane “novi čovjek”, da napusti sebe staroga?!

Ivan ne propušta ustvrditi da svi ne prihvaćaju Riječ, svi ne prihvaćaju Svjetlo, svi ne prihvaćaju odlaganje ostarjeloga čovjeka. Štoviše, najbliži, “njegovi”, Isusa odbijaju. Ljudi više vole staru tamu nego novo svjetlo, jer – reći će se na drugom mjestu – čine loša djela, djela tame. Ljudi više vole uhodane riječi, uzvišene ili prazne riječ, riječi koje se ne utjelovljuje u dobru, koje nisu stvaralačke, koje ne “proizvode” novi život. Utjelovljenu Riječ, Isusa Krista jedva mogu slušati a kamoli poslušati.

Utjelovljena Riječ, Isus Krist, i u naše vrijeme ona je riječ koja odgovara najunutarnjijoj ljudskoj potrebi za novošću života, napuštanju bezizlazja naših tama. Ona nudi novi početak, dariva mogućnost “druge nedužnost”. Isus Krist je došao na svijet da podigne pale i umorne, razočarane i očajne, da promjeni pravac kretanja onima koji su zastranili, koji su ogrezli u grijehu, koji se nalaze u nervozama, zavistima, mržnjama, koje je progutala briga za ovaj svijet, za svoj ugled i moć, koje izopačuje sebična usredotočenost na sebe.

Isus je stvaralačka riječ koja nas izvlači iz naših trauma i frustracija, iz gubitaka i poraza, iz smrtnog zagrljaja pamćenja nepravdi i zla koje su nam drugi nanijeli. Isus je ona riječ koja raskida okove ogorčenosti koja vlada našim odnosima, koja naša lica pretvara u mrkla lica povrijeđenosti i one tako obremenjujuće tame laži da smo ispravni ili da za naše odnose i naš svijet nema spasa. Ta riječ korjenito mijenja pravac života. Od stalnog zahtijevanja za promjenom drugih, od stalnoga traženja da nam drugi vrate što su dužni, da izvrše zadovoljštinu, utjelovljena Riječ, Isus, mijenja nas i s nama naše obitelji, zajednice, Crkvu i narod, usmjeruje nas na spasonosni izlazak iz zakovanosti istjerivanja pravičnosti, odvodi nas iz “pakla” svađa i neprijateljstava, teških šutnji i konflikta prema ljubavi koja se “ne da ogorčiti”, koja stvara nove odnose i nova životna zajedništva.

Božić je svetkovina nečuvene, apsolutne novosti. U Riječi, u Isusu Kristu, darovana nam je milost novog početka. Svetkovina je to nad našim razvalinama od ljudskosti koje – kako starimo – tako brižljivo njegujemo. Božić je uvijek novi poziv da se osmjelimo izići iz svojih samodovoljnosti i umišljaja kako smo dobri ili kako se ništa ne može promijeniti. Uvijek iznova nas potiče da shvatimo kako smo oslijepili, jer se ne sagledavamo u Božjem Svjetlu, u svjetlu Božje riječi, da ne vidimo kako smo se udaljili od Isusa Krista, kako smo – iako čak s njegovim imenom na usnama – ljubitelji svojih mrakova i svojih gorčina, svojih pravdi i pravica da smo oglušili na poziv za promjene, da smo se paralizirali u lažnoj nemoći da se obratimo.

Božić svjedoči da Bog dolazi u ljudsku povijest, da postaje čovjekom. Toliko smo to puta čuli da nam djeluje previše obično, do banalnosti. No valjalo bi ušutjeti u trezvenosti božićnoga dana, u strogoći svakodnevice, i zagledati se u smisao našega i Božjeg postojanja. Doista, nije li Božje utjelovljenje u čovjeku najveća novost ove zemlje, naše ljudske povijesti i našega osobnoga života? Tko će naći veću novost? I nije li to najveći dar, nezasluženi dar Boga ljudima? Ne nasilje i prevara, ne trgovina ni zasluga, nego dar. Ta je novost uvijek i jedino u prostoru milosti i vjere. Vjere kao milosti. Tko povjeruje da se u Isusu Kristu objavljuje sam Bog, da je on Božja utjelovljena Riječ, da je on Svjetlo svijeta i istina života, doživjet će novo rođenje, ljudi će mu postati braća i sestre, djeca jednoga Oca. U ljudima će vidjeti Božji trag, produljeno utjelovljenje Riječi.

Sretan Božić!

Fra Ivan Šarčević