Zemlja kao Betlehem

Zvijezda nad Betlehemom (Đuro Seder)

Zemlja kao Betlehem

Poruke Božića za naše vrijeme

Božić 2013.

Nijedan nam Božić nije isti. S razlogom, jer svake smo godine stariji. I okolnosti u kojima živimo mijenjaju se. U našim, glavna riječ je kriza. No, bez obzira na sve, za Božić se u nama budi čežnja za izvornim svetim, čežnja za autentičnom ljudskošću. U nama se, i toga se ne treba stidjeti, uvijek iznova rađa nostalgija za “drugom nevinošću”, za djetinjstvom, za nekim svijetom početnim, za svjetlom usred noći, usred mrklina u našoj zemlji koju je njezin najveći pisac nazvao zemljom “mrke ljepote” (Andrić). Rađa se u nama čežnja za višim, za Bogom.

Čovjek čitava života nosi sva svoja doba. I sebe kao dijete, kao onoga koji drhturi od strepnje i očekivanja novoga, boljega, spasonosnijega života. U nekom kutku sebe, možda i najmanjem, i nesvjesnom, i najzabačenijem, svaki čovjek, i onaj najbolji i onaj najgori, je nedotaknut. I tim dijelom, barem ponekad, duša mu se širi, srce hoće van od želje da se obasjaju sve njegove tame, da iziđe iz svojih zloća, da se vrati sa svojih stranputica, da se pomiri sa sobom i drugima, da zagrli ljude, sve ljude, i one najopakije, da se s njima susretne, popriča, da se svima podari mir, onaj unutarnji i onaj kozmički, da i sebi i svima kaže: čovjek nije sebe rodio i čovjek je stvoren za više i bolje od onoga što već jesmo i radimo. Ovako bi se nekako moglo započeti govoriti o Božiću. No, koje bi to poruke Božića vrijedile danas da čovjek krene na put toga višega i boljega.

Reći ćemo s pravom da je Božić prepun značenja, pun običaja. Reći ćemo da je Božić svetkovina svjetla i mira, vrijeme obiteljskog i uopće ljudskog zajedništva, radosti i obdarivanja. No, takve su sve ljudske i vjerničke svetkovine. Slično se raduju svi ljudi svijeta. Ipak, koje bi bile glavne poruke Božića. Umjesno je i primjereno večeras upitati se: Koga se mi to večeras doista spominjemo? Što to mi večeras slavimo?

Prva poruka Božića bi se mogla izraziti riječima: Bog dolazi čovjeku, postaje jedan od nas, utjelovljuje se u Isusu iz Nazareta. I to znamo. Božić je svetkovina novoga života, rađanja novoga svjetla, drukčijega svjetla, božanskoga svjetla, ne svjetla od ljudi, nego Svjetla od Svjetla (Vjerovanje), kako su kršćani vjerovali kada su sredinom IV. stoljeća počeli slaviti ovaj blagdan nasuprot rimskom blagdanu boga Nepobjedivoga sunca kojeg je uveo rimski car i njegovi svećenici.

Pa što to ovdje ima posebnoga? Ljudi, kulture i religije se miješaju, preuzimaju jedni od drugih forme a i sadržaje. Kršćanstvo je kristijaniziralo (ne uvijek evangeliziralo) poganstvo, moderna kultura sekularizira pa i dekristijanizira kršćanske svetkovine i običaje. Doista, što ima posebnoga u Božiću? Jer Božji se dolazak među ljude vjeruje i slavi na različite načine u svim civilizacijama i religijama, osobito velike monoteističke religije naglašavaju Božje očitovanje ljudima, slobodnu i neovisnu Božju inicijativu. Ali Božić jedinstveno naglašava da se Bog daruje čovjeku u čovjeku, daruje se ljudima i narodima koji žive u mrklini smrti i zavađenosti, sukoba i ratova. Bog se ne objavljuje samo u prirodi i materiji, u kozmosu, ni samo u riječima prirodnih zakona, ni u riječima proroka, u čovjekovoj slobodi i ljubavi, nego vrhunac njegove objave postaje čovjekom, postaje konkretna osoba. Bog dolazi na tako nepojmljiv način, jer se najčešće misli, ne samo od ateista, nego i od vjernika, i od kršćana, da su Bog i čovjek krajnja suprotnost. Bog dolazi kao čovjek tako da ga se može zanijekati. Dolazi kao dijete, kao zreo čovjek, kao Isus iz Nazareta. I to je kršćanski specifikum, ali ne kao zasluga i privilegij kršćana, nego kao Božji dar i odgovornost, kao univerzalna Božja poruka svim ljudima.

Iz gornje slijedi druga poruka Božića. Bog u Isusu osvjetljava sve tame ljudskoga isključivanja, ne tek i ne samo odbacivanje Boga nego baš isključivanje i odbacivanje čovjeka. Mnogi ljudi, mnogi kršćani, mnogi vjernici, spašavaju Boga, idu čak u rat zbog Boga, ne želeći ga miješati s ljudima, s ljudskim sitnoćama i pakostima, pa preziru druge koji ne vjeruju kao oni, čak ih ubijaju. Poruka Božića svjedoči, međutim, da Bog ne izabire božanski, nego krajnje ljudski put, takav ljudski put poslije kojega svaki čovjek postaje eminentno mjesto Božje objave. Čovjek, konkretni čovjek postaje nositelj Boga i kada to niječe. Ljudsko tijelo, duša, razum, čovjek, konkretni čovjek, cijeli čovjek postaje Božje sebepriopćenje. I onaj grešni, najviše baš onaj grešni, onaj marginalizirani, isključeni i omraženi, onaj prezreni i zalutali. Božje učovječenje u Isusu Kristu u konačnici znači da u bližnjem susrećem samoga Boga.

No, ako Božić nosi univerzalnu poruku spasenje za sve ljude, kako to da se ta poruka ne ostvaruje od kršćana koji se toliko ponose tom porukom da je Bog postao čovjekom? Kako to naš svijet, naše društvo i država ne postaju, ljudskiji, čovječniji, nastanjivije mjesto za ljude ako u njima ima toliki broj kršćana koji veličaju Božić Božje učovječenje?

Ako Kristovo utjelovljenje nije konkretizirano, ostaje samo u prostoru sebične intimnosti, kolektivizirane tradicije ili fanatizirane prekogrobnosti? Niječe se temeljna poruku Božjeg utjelovljenja koja bi se mogla izraziti: rođenjem u Isusu Bog nudi spasenje svim ljudima i narodima, i to ne samo izvan ovoga života, nego baš danas i baš ovdje. Bog se objavljuje u licu drugoga, u bližnjem i daljnjem, u prognanom i tuđem, da, i u protivniku i neprijatelju – što uopće nije lagano, niti je samorazumljivo. Pa zar mislimo da smo bolji od Betlehemaca? Mi Boga jedva prepoznajemo i u svojima, a kamoli s konkretnim imenom: Isusa kao Abdulaha, Savu, Elija … i kako sve ne. Nema Božića ako se – unatoč svem pobožnom maskiranju – u drugom vidi samo neprijatelja, štoviše sina đavolskoga, zloduha i demona, samo sotonu i šejtana, neprijatelja “našega” Boga.

Dakle, druga poruka Božića glasi: prepoznati i priznati Božjega sina i Božju kćer, Isusova brata i sestru u – bližnjemu. Znači dopustiti da Božje svjetlo rastjera našu mrklinu, sličnu Izaijinoj mrklini, teški mrak duhovne smrti koji su se nadvili na nas, na našu zemlju i naš svijet u sotoniziranju drugih, u nijekanju drugih kao Božje djece, Isusove braće i sestra. Ako u onome koji nije kršćanin, koji nije moj (Hrvat, Bošnjak, Srbin ili neki “ostali”…), ne prepoznam Boga, vjera postaje mračna bolest duše. Božić i sve naše svetkovine samo su trenuci slavlja, izdvojena vremena povlaštene oholosti, praznog opuštanja, nerada, “pijanstva i kiča”.

I treća poruka Božića, Božjega dolska među ljude na poseban se način danas nenasilno ali urgentno nameće. Teško je prepoznatljiva, teško da zaživi među nama. Ona proizlazi i prve dvije a nalazi se u konkretnom odgovoru na pitanje: Gdje to Bog danas dolazi? Rekli smo da Božić znači da se Bog objavljuje u čovjeku, i u onom koji nam je čak mrzak. Ali gdje? Sve naše riječi, kako se izgovaraju i s ovakvih i sličnih mjesta, najčešće ostaju samo lijepe ali često hinjene i lažne riječi, ako definitivno ne raščistimo gdje to danas konkretno dolazi Bog?

Dolazi li Bog u naše entitete, u naše kantone, u naša mala mjesta, u naše obitelji i škole, u naše zajednice i susjedstva? Ima li ga večeras ovdje ili je on samo ovdje, u crkvi sv. Ante?

Ne krijmo se istini! I naš Božić, i Bog u kojeg vjerujemo, najčešće ostaje u mraku naših isključivosti, u neprozračenim nacionalnim torovima, u licemjernim molitvama zagušljivih crkava, hramova i džamija, u uskoćama naših sebičnih relacija i uskogrudnih intimnosti, zato jer ne vjerujemo, i to posve konkretno, u poruku Božića i betlehemskog događaja: susret Boga čovjeka događa se i ondje gdje mi to ne možemo ni zamisliti, gdje to, eto, mi uopće ne bismo dopustili. Može Bog biti među anđelima, ali među nekim ljudima ne, na današnjim rubovima društva, na najneuglednijim mjestima, na suvremenim betlehemskim poljanama, među današnjim pastirima. Da sada stignu Josip i Marija, ma mi ne bismo dopustili da se vucaraju tražeći prenoćište kao što su to onda činili?!

Zastanimo. Zar betlehemske jaslice i svu tu sudbinu Josipa i Marije i Isusa, nismo pretvorili u idilu, u našu čežnju za prerano završenim djetinjstvom, u dekorirani protest protiv preranog uozbiljavanja i opora života s “neljudima” i iskvarenim svijetom. Zar nismo Isusove jaslice, Božji dolazak među ljude premjestili samo među nas, među svoje, u svoje crkve, u sakralne prostore, u svoje stanove, obitelji, u svoju dušu. I dobro. Tako nekako i treba. Ali što je s drugim mjestima ovoga našega grada, društva i svijeta? Dolazi li tamo Bog? Nije li Bogu u kojega vjerujemo, koji se pojavljuje najprije u djetetu Isusu, pa u zrelom mladom čovjeku koji putuje svojim krajem i domovinom i naviješta nove odnose među ljudima (Božje kraljevstvo), zar njega nema među nekim današnjim pastirima koji slično onima čuvaju današnje “ovce” nekih drugih svećenika i poglavara, koji rade za bogataše i svećenike,  koji se od zebnje za svoju budućnost i budućnost svoje djece griju na vatri uvijek novih obećanja, koji očekuju spasenje, koji se straše, poput onih betlehemskih, nevremena i slabih godina, otpuštanja s posla i zakašnjenja plaća, koji kad se Isus rađa, nisu u našem hramu ni u našoj crkvi, koji su šikanirani jer žive kao manjina i stranci među bahatom većinom, koji su dolazili u crkvu i među nas a tu nailazili na neslobodu pa i sektašku isključivost.

Treća poruka Božića kaže da se Bog rađa u mjestima ljudske negostoljubivosti. Isus se i danas rađa u nekim drugim betlehemima i jaslama. Božić se događa u konkretnosti naših života. Onako kako su pisci Isusova života, Matej i Luka, opisali Isusovo rođenje u konkretnom kontekstu, za vrijeme konkretnih vladara i konkretnih običnih ljudi, za vrijeme popisa stanovništva, tako bi se poruka Božjega ulaska u naš svijet mogla i danas izraziti: Bog dolazi u profanosti, u banalnosti naših života.

Mi najčešće želimo uteći od nas samih, od naših života, od naših svakodnevnih štala i brloga, kokošinjaca i vučjih kolektiva. Mi bismo izmakli od ljudi, pogotovo od dosadnih i napornih ljudi, od zlih i pokvarenih ljudi. A Bog koji se objavljuje u Isusu pokazuje se i onima koji su izvan sigurnih prostora, koji su sva očekivanja sveli na najobičnija ljudska očekivanja, koji su na hladnoći ovoga svijeta čekajući spasenjsku poruku.

Zaključimo: Ako je Bog u Isusu iz Nazareta postao čovjekom samo za mene i moje, to nije Bog, to je ljudska izmišljotina, opasna figura kojom se uništavaju ljudi. Dȁ, Bog se nudi kroz siromaštvo i oskudnost svake vrste, nudi se do mogućnosti ubijanja. Ali se nikome ne nudi da ga se posvoji. On se u Isusu, u Sinu, u čovjeku radije daje razapeti nego da ga se zatvori u bilo koju rasu i naciju, kulturu i vjeru, klasu i ideologiju. Spreman je umrijeti nego da bude ikome smetnja slobode.

Bog nas pohađa i večeras. U njega je inicijativa. Nudi nam put ljubavi i spasenja, put izlaska iz mrkloga kraja smrti. Pođimo iz ovoga Božjega hrama u svoje svakodnevne života, Bog nas i onamo čeka i susreće u ljudima različitima od nas, u ljudima koji nas ljube ali i koji su protiv nas, koji nas ne mogu smisliti ili koje mi mrzimo. Pođimo u sva naša mjesta u kojima se ljude ne prima nego protjeruje. Ova zemlja je stoljećima jedan veliki betlehem. U njoj se Bog stalno objavljuje, ali ni njegovi vjernici ga ne prepoznaju, ne primaju, jer nikako da povjeruju da se objavljuje/rađa u konkretnom čovjeku.

Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!

* * * * * * * *

Bijeg u Egipat (Josip Biffel)

Izlazak na Svjetlo

Božić 2012.

Iz 9,1-3.5-6; Tit 2,11-14; Lk 2,1-14

 „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“ Ovim riječima prorok Izaija naviješta oslobođenje mnogih koji su pod raznim ropstvima i jarmovima koje su sami sebi natovarili ili su ih drugi obremenili i zarobili, koji su pod udarcima i šibama raznih političkih ili duhovnih goniča. Ove riječi nam mogu pomoći da razumijemo zašto Božić – Božji dolazak među nas – slavimo usred noći, i to u najdužoj noći, i da ga posadašnjimo u dugoj noći naše svakodnevice.

U Svetom pismu se na dosta mjesta govori o noćima i tamama u koje stiže Božje svjetlo. Posebno se ističu četiri noći. Na početku stvaranja svijeta, Biblija izvještava, Boga stvara svjetlo, razdvaja ga od tame, stvara noć i dan. Druga važna noć je noć izabranja Abrahama, čovjeka pojedinca – noć u kojoj Bog sklapa savez s ocem vjere i s njegovim potomstvom. Treća je noć oslobođenja Božjega naroda iz ropstva, noć izlaska iz Egipta i odlaska u novu budućnost s Bogom i povratak u domovinu. Tu noć kršćani slave na Veliku subotu kada se spominju novog izlaska s uskrišenjem Isusa Krista iz tame zla i smrti.

Četvrta noć jest ova noć, noć u kojoj slavimo dolazak novoga Svjetla, dolazak Emanuela – Boga s nama i među nas. U ovoj noći slavimo Isusovo rođenje, početak zemaljske, krajnje ljudske objave Boga. Taj dolazak prati jarko svjetlo, jedinstveno svjetlo koje obasjava sve naše mrkline i tame, koje se svojom snagom samo djelomično može usporediti s prirodnim svjetlima i svjetlilima.

Dolaskom Boga u našu zajedničku i osobnu povijest, povijest nije završena. To je tek njezin početak, kvalitativno novi, drugi početak. U ovoj nam se noći nudi mogućnost novoga druženja s Bogom i ljudima, našega i Božjega novoga dijaloga. Skloni smo da božićnu poruku lišimo njezine zemaljske konkretnosti, da je zaodjenemo u lijepe, predivne, ali nestvarne parole. Riječ je, međutim, o krajnje običnom, čak oskudnom rođenju Isusa Krista, ali koji ima snagu da mijenja svijet, moć svjetla koja bez buke i glamura preobražava i najtamnija skrovišta naše neljudskosti.

Večeras, u ovoj svečanoj noći, kada možda nismo stigli pripremiti i uraditi sve što smo planirali, saberimo se, unutarnje se umirimo, dopustimo se obasjati porukom nebeskoga svjetla koje dolazi. U zajedničarskom duhu i u radosnom raspoloženju razmislimo što bi mogao i trebao značiti Isusov dolazak u naše svakodnevlje. I u kakvu našu noć Bog želi stići? Koje naše tame i mrkline želi obasjati svjetlo Isusova rođenja?

1. Čini se da je našu noć, u svakovrsnim suvremenim krizama, ponajprije obavila tama neizvjesnosti, strah od budućnosti i za budućnost, kako pojedinačno tako i na razini obitelji, Crkve, naroda, našega grada, društva i države. Ne možemo ne primijetiti kako skoro već dva desetljeća lutamo po mraku, kako nam je potreban stvarno novi početak – gotovo na svim područjima: od naših najbližih odnosa, do odnosa s drugima, od obitelji i škole, do posla i molitvenoga života, od obrazovanja do politike. Doista je vrijeme da nas obasja Božje svjetlo.

Možda i nismo dovoljno svjesni da većinom živimo strašljivi i uplašeni, zatvoreni i izolirani, da i mi obitavamo mrkle krajeve (da živimo u zemlji „mrke ljepote“), da smo u strahu za budućnost, da smo u svakojakim strahovima: od onoga da prekoračimo u prostor i entitet drugih do straha da kažemo ono što mislimo. Strah unosi bezizlaz, smanjuje aktivnost i kreativnost, u konačnici oduzima dostojanstvo. Utjerivanjem straha, pogotovo straha od budućnosti i od drugih, ljudi vladaju nad ljudima, ucjenjuju jedni druge, kupuju ih i preprodaju te im tako zatvaraju budućnost. Noć straha osljepljuje za novi početak.

Svjetlo betlehemske noći razgoni strah, donosi svjetlo na naše staze, otvara nove perspektive i osnažuje da se i u situacijama bez uvjeta stvaraju uvjeti za novi iskorak. Svjetlo Isusova rođenja govori o potrebi radikalne promjene našega životnoga stava o tome da svega sebe izručimo Bogu, pouzdamo se u Boga, izručimo svjetlu njegove riječi. Ljudi koji su obasjani božićnim svjetlom, neumorno i strpljivo, unatoč svim zaplašivanjima sa strane, svjedoče da se dobro može roditi i ondje gdje atmosfera nije gostoljubiva, i u „štalama“ ljudske odbačenosti, i pod vedrim i svakim nebom, u malenim, siromašnim i zabačenim mjestima i među običnim obiteljima. U svjetlu božićne noći širi se radost, ljubav se ne može zadržati samo na svojima nego kreće prema svima, i prirodi i ljudima, i vjernicima i nevjernicima. Božja objava u djetetu, u novom čovjeku, postaje Svjetlo narodima (Lumen gentium).

2. Osim straha od i za budućnost kojom je opečaćena naša duga noć svakodnevnice, u nama svima, više ili manje, vlada i noć neistine i zabluda, laži i licemjerja o nama samima i o drugima, i onim najbližima. S Isusovim rođenjem započinje i rađanje novoga čovjeka, ne nekog nestvarnoga i neostvarivoga čovjeka, nego izvornoga, autentičnoga čovjeka. Iznimno je lijepo vidjeti kako se u božićnoj noći većina ljudskih lica promjene, kako se ljudske nutrine šire na prihvaćanje svojih bližnjih, kako se omekšavaju bore i nervoze, kako smrknutosti i gorčine nestaju pod toplinom i svjetlom božićne poruke, kako božićno Svjetlo odjednom obasja mogućnost i prilike za nove odnose. Čovjek, isti onaj stari čovjek, u noćima obasjanim Božjim svjetlom, opušta se i postaje „original“, postaje on sam, dotad skrivan od drugih i od sebe sama. Onaj čovjek koji svednevice juri da se dostigne, da se nađe, da drugima dokaže da vrijedi više nego što oni misle. U božićnoj noći smanjuje svoj stres i stišava svoju zabrinutost.

Svjetlo Isusova rođenja skida maske s oholih lica, s lica koja glume moć, uspjeh ili stalnu nasmiješenost. Skida i masku samosažaljenja, depresije, ovisnosti i raznih tereta koji jedni drugima tovarimo. Jednom riječju, betlehemsko svjetlo poziva na prihvaćanje istine o sebi samome i o čovjeku uopće. A ta je istina da Bog, osim što je stvorio čovjeka, dolazi svakom čovjeku po čovjeku, dolazi po Isusu da svatko postane čovjekom. A zar je malo biti čovjekom!

Isusovim utjelovljenjem svako ljudsko lice, i moje i moga bližnjega i moga protivnika i neprijatelja, postaje najuzvišenija i najbliža, najuočljivija i najtajanstvenija Božja prisutnost na zemlji. To je temeljna istina Božje objave u Isusu iz Nazareta. Istina koja je, ne treba ništa uljepšavati, tako teška i tako zahtjevna, jer živimo pod sjenom rata, u atmosferi sukobljenosti, u dosta polomljenih odnosa te je gotovo nemoguće prihvatiti da bi s tim drugim ljudima Bog imao ikakve veze. Ipak, ta teška istina obvezuje. Ako se ona prihvati i ima u vidu, ako se u nju povjeruje, onda će biti daleko manje maski, zabluda i laži i o sebi i o drugima. Ta istina treba rasvijetliti tame naših zabluda o našoj veličini i nevinosti, tame naših memorija koju smo natrpali povrijeđenostima i gorčinama, lažima i zloćama drugih. Ta će nas istina vratiti na početak, novi početak naših odnosa.

3. I treća oznaka naše duge noći svakodnevnice je označena tamom sebičnosti, crnilom i gorkostima našega sebeljublja. Sebičnost nas čini tjeskobnima, hladnima, bezosjećajnima. I ako igdje moramo ostvariti novi početak, upravo je to na razini našega milosrđa i solidarnosti prema drugima. Božić govori o tome kako Bog izlazi iz svoje samodovoljnosti, svoje osigurane svemogućnosti, svoje neupitne veličine. Bog ne čeka hoće li se stvoriti uvjeti da se pojavi, nego sam ima inicijativu. Dariva se. On postaje običnim djetetom i čovjekom, upušta se u rizični odnos ljubavi sa svakim pojedincem.

Poruka betlehemskoga rođenja želi osvijetliti sve one mračne zakutke našeg sebičnoga ponašanja i poziva nas da budemo – poput tolikih proroka i svetih ljudi, poput Marije, Josipa, pastira i mudraca, poput ljudi koji nas nose čitava života, naših bližnjih i prijatelja koji su nam omogućili da budemo to što jesmo – i ponajviše da budemo poput Isusa iz Nazareta po kojemu se zovemo kršćani – ljudi služenja, ljudi pripravljanja putova, te da po drugim ljudima – sve na primjeru Isusova rođenja i života – Bog stigne u naše života i Božja dobrota među nas ljude.

****

Ova skromna poruka božićne noći neka nas barem potakne da dopustimo da svjetlo Isusova rođenja, da Božje svjetlo koje dolazi njegovim ulaskom u svijet, obasja svakoga od nas pojedinačno, naše obitelji, zajednice, naš narod i sve narode, druge ljude, sav svijet: da obasja našu dugu noć straha od neizvjesne budućnosti, da nam svjetlo istine obasja noć naših zabluda i laži, naših maski o nama samima i o drugima, te da obasja i otopli najledeniju noć naše sebičnosti, oporosti i zatvorenosti srca te da nam osvijetli stazu služenja i postajanja ljudima. Vrijeme je da iznova iziđemo iz tame na svjetlo, da dopustimo obasjati sve nesnošljive i turobne tame našeg svakodnevlja Božjim svjetlom u Isusu Kristu čije rođenje večeras slavimo.

Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!

Fra Ivan Šarčević