Ivan se sablaznio nad Isusom?

Ivan se sablaznio nad Isusom?

III. nedjelja Došašća – A

Mt 11,2-11

I ove, kao i prošle nedjelje, slušamo odlomak iz Matejeva evanđelja u kojem se govori o Ivanu Krstitelju, proroku i Kristovom preteči. No, umjesto pustinje danas Ivana nalazimo u zatvoru. Herod Antipa ga je pritvorio zbog njegova govora. Evanđelja izvještavaju da ga je kritizirao zbog nemorala. Židovski pisac Josip Flavije smatra da ga je ovaj tiranin uhapsio i pogubio ne iz razloga kritike njegove nemoralnosti nego jer se bojao da će mnoštvo koje grne Ivanu okrenuti se protiv njega i htjeti ga svrgnuti s vlasti. To je onaj isti Herod, vladar Galileje, koji je za blagdan Pashe stigao u Jeruzalem i kojemu je Pilat poslao Isusa Galilejca da on preispita svoga podložnika. A ovaj, koji je volio slušati i Ivana i Isusa, kad je vidio da Isus nema nikakvih pretenzija na vlast, i da njegova stolica nije ugrožena, izruguje ga i kao ludu vraća Pilatu.

Ivanovo sumnja u Očekivanoga

Ivan je dakle u tamnici. Čuo je, piše Matej, za djela Kristova. I ne može ta djela pomiriti sa svojim očekivanjima, vjerojatno ni sa svojim propovijedima, načinom života i djelima kojima je pripremao Mesijin dolazak. Šalje svoje učenike Isusu s jedinim pitanjem: “Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?” Ivan nije  suglasan s tim što Isus čini. Isus, međutim, ništa ne dokazuje. Ivanove učenike poziva da izvijeste Ivana o onome što vide, o Isusovim djelima: slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje radosna vijest. Ništa što Ivan vjerojatno nije sam čuo. I na koncu Isus poručuje: “I blago onom tko se ne sablazni o mene.”

Nema dvojbe, prema Matejevu izvještaju, Ivan se “sablaznio” nad Isusom. Ako usporedimo Ivana i Isusa, od načina života, odijevanja, hrane, susretanja s ljudima, uviđamo velike razlike. I u poruci još više. Iako oba pozivaju na obraćenje, razlog i sadržaj njihovih poziva je različit. No, najveća sablazan koju Isus izaziva kod Ivana čini se da predstavlja Isusovo univerzalno milosrđe, spasenjsko djelovanje prema grešnim i potrebitim ljudima koje ničim nije uvjetovano. I povrh svega Isusova skrovitost, samozatajnost, takvo postupanje koje ostavlja i najveću slobodu, mogućnost da se Isusova djela ne shvate kao Božji zahvat, nego kao posve ljudski čini, pa i “đavolski” čini kako su to tumačili mnogi utjecajni farizeji, svećenici i prvaci naroda. Isus svoju vezu s Bogom ostavlja čovjekovoj odluci, ostavlja slobodnom povjerenju, ničim osiguranoj vjeri. On nikoga ne prisiljava na vjeru, ni Ivana.

Ivan se sablaznio nad Isusom. Štoviše, razočaran nad Isusom, u neizvjesnim tamničkim trenucima, trenucima pred pogibiju, navrle su mu teške sumnje. Možemo li pretpostaviti da je mogao posumnjati i u ono što je on do tada radio, kako je živio, što je propovijedao? Ne očituje li se to u njegovu pitanju upućenu Isusu, kao i u Isusovim riječima o njemu? Isus, naime, o Ivanu govori biranim i uzvišenim riječima. Ivan nije čovjek-trska, čovjek bez karaktera i supstance. Ivan nije čovjek mekušaste odjeće, kompromiserskoga i oportunističkoga ponašanja koje vlada po vladarskim dvorima i kancelarijama, u ljudskim odnosima. Pa svi su ga smatrali prorokom. A Isus veli da je on više od proroka. On je glasnik, on pripravlja put Gospodinu. Evanđelje završava kulminacijom u Isusovim riječima za Ivana da je najveći rođenih od žene, ali da će i najmanji u Božjem kraljevstvu biti veći od njega.

Izdržati sumnje nevjere

Živimo u društvu podjela. Jedna od najvećih je sukob između lakomislenih i samorazumljivih vjernika i lakomislenih i samorazumljivih nevjernika. U trećoj smo nedjelja došašća, na polovini priprema za svetkovinu Božjega dolaska u naš život. Evanđelje i Isus upozorava nas vjernike na mogućnost sumnji i sablazni koja se može dogoditi i nama, i uvijek, i usred a i na koncu života. Ona sumnja i sablazan, slične Ivanovim, da samorazumljivo očekujemo, vjerujemo u Kristov dolazak, ali ne dolazak istinskog Krista, nego neke naše slike o njemu, ili naše karikature od njega. Štoviše, i nas može zahvatiti sumnja nevjere, i usred i na koncu života i kada smo poput Ivana revnovali za Božju stvar. Zar nismo susreli ljude i naše bližnje koji su radikalno posumnjali, osobito uslijed neke patnje, bolesti, smrti. Zar ih nismo susreli promijenjene, krhke, lomne, neke možda i čangrizava, paranoične…

Vjernik nije oslobođen kušnje neizvjesnosti. Možda mi prosječni vjernici, vjernici s puno trgovanja s ljudima i Bogom, vjernici prigibanja kičme, ponašanja poput trske i mekušastoga prilagođavanja, s puno praznovjerja, takvih sumnji uopće i nemamo, ne dopuštamo da nas išta dovede k nama samima. Zatvoreni u svoju osrednju i samodovoljnu egzistenciju, nas ne pogađaju ni vjera ni sumnja, ni Bog ni bližnji. Ivan je posumnjao, veliki, najveći Ivan. Posumnjali su i mnogi drugi veći od nas. Pišu kako je i velika svetica Mala Terezija umrla s neizmjernim sumnjama, s mislima najgorih materijalista, grešnika i ateista. O teškoj sumnji vjernika, o Terezijinoj sumnji, unatoč njezinim sestrama koje su to sve htjele prekriti i ublažiti, govore u naše vrijeme ozbiljni vjernici i teolozi. Snažne retke ispisao je i teolog Joseph Ratzinger (kasnije papa Benedikt XVI) na početku svoga vrhunskog djela Uvod u kršćanstvo (Kršćanska sadašnjost, Zagreb ⁶2007). Duboka kriza vjere, “beskrajni ponor ništavila”, nadvija se nad čovjekov život. Ratzinger između ostalog piše o Tereziji: “Na njezin um nasrću svi postojeći argumenti protiv vjere. Čini joj se kao da više nema osjećaja za vjeru, kao da se nalazi u ‘koži grešnika’. To znači da se ovdje i čovjeku, u prividno kompaktno građenom svijetu nenadano otvara ponor koji vreba iza čvrstih konstrukcija vladajućih konvencija. U takvoj situaciji ne nalazi se više u pitanju ova ili ona stvar, nešto o čemu se možda inače raspravlja: uznesenje Marijino, da ili ne, ovakav ili onakav način ispovijedanja – sve to postaje sasvim sekundarno. Tad se postavlja pitanje o cjelini, sve ili ništa. I to preostaje kao jedina alternativa, te se čini kao da ne postoji nikakvo uporište za koje bi se čovjek pri tom naglom padu mogao uhvatiti. Vidljiv je još samo beskrajni ponor ništavila, kamo god čovjek upravio svoj pogled.”

Ljubav je veća od vjere?

Danas se vode teške rasprave o nevjeri, događaju se neevanđeoska i bezbožna isključivanja “nevjernika”, čitavi se narodi i društva dijele po pitanju vjere kako je “mi” shvaćamo i nevjere kako je “mi” u drugih učitavamo. Trebalo bi svakako sačuvati poštivanje dostojanstva svake osobe, i one koja sumnja, i one koja ne vjeruje, čak i one koja “psuje” Boga. Pogotovo biti skroman pred tajnom Boga koji zasigurno ima svoje putove sa svakim. Ovdje se nipošto ne brani ateizam, nikakva vulgarna poza nevjere. Traži se više brižnosti i pažnje za neopisivu muku nevjere odnosno sumnje u vjeri, naročito nevjere kao protesta protiv licemjernih nevjernika ili tolike patnje u svijetu. Sumnje i nevjeru ne treba odmah maskirati, ublažavati, prenagljeno popunjavati nikakvim namještenim molitvenim brbljanjem, a nikako okrivljivati ljude slične Maloj Tereziji kao da su oni hotimični nevjernici, ili da je riječ o oholosti ili samoskrivljenoj sumnji i grešnosti.

Veliki Ivan je posumnjao, sablaznio se. Očekivao je drukčijeg Mesiju. A mogu li ja, današnji kršćanin, posumnjati imalo u svoju vjeru, ne u Boga, u svoju sliku Mesije. I mogu li povjerovati u tajanstveni Božji put s ljudima i onda kad su oni sumnjivci i nevjernici. Uostalom, ima li i ostaje li – prema Pavlovim riječima – išta više od vjere. I ovdje na zemlji? Što je s ljubavlju? Pa susrećemo tolike ljude, a možda smo i mi takvi, koji znamo sve o vjeri, molimo, polažemo ruke, liječimo, prorokujemo, premještamo gore, govorimo jezike, a hladni smo, bešćutni, bez ljubavi? Ne dolazi li Bog, ne dolazi li njegov Mesija/Krist kroz pustinju (kroz odsutnost) naše vjere ali i kroz ljubav. Božji dolazak se ne ostvaruje samo kroz vjeru, nego ponajviše ljubavlju i ondje gdje je nema i ondje gdje je drugi nisu zaslužili, posebno nevjernici i grešnici. Ne poručuje li to Isus Ivanu u tamnici, velikom vjerniku, većem od svih proroka? I nama ovdje i danas?

Fra Ivan Šarčević