Postojanost Isusova učenika

Postojanost Isusova učenika

XXXIII. nedjelja kroz godinu

Lk 21,5-19

Biti kršćanin, znači biti nasljedovatelj Isusa iz Nazareta. Glavna intencija svih novozavjetnih spisa, posebno evanđeljā, jest u tome da posvjedoče vjeru u Isusa Krista u svjetlu učeničkog nasljedovanja. I današnji odlomak Lukina evanđelja izvještava o Isusu koji daje upute svojim učenicima za teška vremena sukoba, rata i katastrofa. Započinje govorom o Hramu, središnjem mjestu židovske religije. Neki su se, naime, divili tom velebnom zdanju i zavjetnim darovima koje su vjernici, pogotovo oni bogati, u njemu ostavljali. Ne znamo sa sigurnošću je li Isus doista prorekao ono što će se dogoditi trideset i više godina poslije njegove smrti, dakle rušenje Hrama i Jeruzalema, ubijanja i strašni progon Židova od strane Rimljana, ili je evanđelist s iskustvom te katastrofe Isusu pripisao te proročanske riječi.

Kako god bilo, jedno je sigurno: Isusovi učenici, kao i svi ljudi do dana današnjega, žele čuti kad će se to dogoditi (kao što žele čuti i kad će sudnji dan) i kakav će znak prethoditi katastrofi da se barem pripreme. I pitaju Isusa, kao što i danas trče guruima i vidiocima, ne bili saznali posljednje tajne. Prije nego se osvrnemo na Isusov odgovor učenicima, zaustavimo se za trenutak na Isusovu govoru o Hramu.

Pustite me drugima

Isusov govor o razrušenju Hrama ne treba shvatiti tek kao apokaliptičku viziju katastrofe. Taj se govor uklapa u cjelinu Isusova odnosa prema svetim i hodočasničkim mjestima, prema sinagogama i Hramu. Sjetimo se i Isusova razgovora sa Samarijankom koja je bila u dilemi gdje se klanjati Bogu, u Jeruzalemu ili Gerazimu, na koje brdo ići. Isus joj jasno kaže da se pravi klanjaoci klanjaju Bogu u duhu i istini. Točno je: Isus je išao slušati Božju riječ u sinagoge, hodočastio i prinosio žrtve prema propisima u Hramu, ali to – prema njegovim riječima i djelima – dolazi tek poslije osobnoga odnosa s Bogom Ocem.

Evanđelist Luka govorom o razrušenju Hrama naglašava da se nasljedovanje Isusa Krista ne ograničava na sveta mjesta. Kršćanstvo, za razliku od islama pa i židovstva (uza sve poštivanje tih vjera i njihovih vjernika!), nije vjera kojoj bi obavezni izraz bio da se, uz ostalo, mora pohoditi određeno sveto mjesto. Štoviše, kršćanstvo nije skup istina i propisa, zapovjeđenih molitava i obreda. Kršćanstvo nije vjera jednoga jezika, nije svedivo ni na kakvu građevinu, ni na kakav sveti tekst, nego vjera u živoga Boga, Boga otaca, Boga povijesti, vjera u osobu Isusa iz Nazareta koji toga Boga objavljuje kao Oca svih ljudi.

Odatle je razumljivo da je kršćanstvo vjera svjedoka, vjera Crkve, Isusove zajednice, čije granice nisu fiksirane. Nažalost, i danas, baš danas, opet živimo u “strahu za granice”. I živimo u paničnom lokaliziranju Boga u ljudske građevine i prkosne tornjeve koji bi se da mogu domogli i samog neba. Neki Isusovoj crkvi propisuju stroga ograničenja, a Isus govori da je došao najprije onima s onu stranu granica, onima koji su na distanci, udaljeni, koji lutaju, koji su izgubljeni.

Kad Isus govori o tome da od Hrama, najsvetijeg mjesta, neće ostati “ni kamena na kamenu”, ne mislimo valjda da je Isus zagovornik nasilja i rušitelj svetinja. Daleko od toga. On želi svojim učenicima kazati da se takve nesreće i tjeskobe stalno događaju u povijesti, te da se prevladavaju samo vjerom u Boga koji je osobni Bog. Bog koji se ne dopušta ograničiti među zidove, niti mu trebaju ljudski rituali. Zato kršćanstvo i njegove crkve žive u stalnoj napasti da “za vječnost” stave Boga pod svoje vlasništvo. Čine to i vjernici drugih vjera. U povezanosti s politikom i raznim ideologijama nasilja osvajaju teritorije pa onda u njima instaliraju sveta mjesta i u njih useljavaju svoga boga kojim zabranjuju pristup drugima.

Kršćanstvo kao nasljedovanje Isusa Krista je vjera odnosa, relacijska vjera a ne primarno prostorna i vjera građevinā. Isus, njegova riječ i djela, njegovo tijelo, čitava osobnost, su Božji hram, “mjesto” najsvetijeg očitovanja Boga. Isusova crkva je njegovo mistično tijelo. Kad se kaže mistično to znači da ga se ne može ograničiti, da pripada prostoru Božje tajne, ali i da je stvarno tijelo stvarnih ljudskih (a ne nebuloznih) relacija u kojima je Krist glava, kriterij i posljednji horizont. A mnogi bi crkvu preselili u neka sveta nebesa ili je sveli na građevinu, ili na hijerarhiju i hijerarhijske odnose zapovijedi i posluha. Neki bi od Isusove crkve napravili toplo majčinsko gnijezdo u koje bi se sebično uvukli i ostali u infantilnoj neodgovornosti. Mnogi prave od Isusove crkve sektu, zajednicu odabranih u kojoj se sve zna, zna se tko joj pripada, svi su identificirani, i u kojoj su neki uzurpirali mjesto “glave”, pa nitko ne može pristupiti ako mu ta “duhovna glava” ne dadne dozvolu. Samo se malo prisjetimo što se čini kad se “stranac” nađe u nekoj našoj zajednici. Jedni odmah jure da ga učine “standardnim”, “uobičajenim” vjernikom, jednakim sebi, a drugi mu već očima (“sektaški”) pokazuju da mu je mjesto s onu stranu “crkvenih” vrata.

Mogli bismo metaforički kazati da Isus ne govori samo o razrušenju hrama kao građevine nego i kao one zajednice vjernika koja se zatvorila, koja se zbila u zagušljivosti svoje samodovoljnosti. Mnogim današnjim stražarima na crkvenim granicama Isus poručuje: Pustite me da izađem iz vašeg pozlaćenog tabernakula, iz vaših sebeproducirajućih rituala, iz vašeg uskog i patetičnog srca, iz vaših nacionalističkih torova… Pustite me da odem. Pustite me drugim ljudima, mojoj “dalekoj” i izgubljenoj braći i sestrama. Prepoznajte me u njima…

Zbog Isusova imena

Na Isusovo upozorenje učenicima kako od ljudskih hramova neće ostati ni kamena, učenici ga pitaju za vrijeme i znak kad će se to dogoditi. Isus im na to pitanje ne odgovora. Jasno im, međutim, kaže, i ne prvi put, da se ne dopuste zavesti od onih koji bi govorili u njegovo ime i s njime se identificirali, koji bi prijetili blizinom “posljednjega dana”. To vrijeme, znamo iz evanđelja, Isus nikada nije prorekao. To je, govorio je, pridržano samo Ocu. I nastavlja poučavati svoje učenike da se u teškim vremenima kao što su rat, sukobi narodā, prirodne nepogode, glad i razne pošasti, ne prestraše.

On im u nemirnim vremenima nudi sebe kao uporište. Isus svoje učenike opet vraća na nasljedovanje, na svjedočenje za njega. Jer, manja je opasnost i katastrofa nastradati u izvanjskim nevoljama, nego u kušnjama međuljudskih odnosa zatajiti Isusa. Mnogo je manja opasnost fizička smrt od poricanja učeničkog (kršćanskog) identiteta, od duhovne smrti.

Prije smrti i sudnjega dana, prema Isusovim riječima, događaju se presudni momenti njegovih učenika. Na Isusove učenike ljudi će podizati ruke, progoniti ih, predavati religijskim i svjetovnim upraviteljima, stavljati ih u tamnice, neke će i ubijati. Isus je jasan. Njegov učenik ne može proći ovom zemljom a da ne bude krivo optuživan, izrugivan, prezren, društveno izoliran, crkveno osumnjičen, proganjan pa i ubijen. I od svojih najbližih, jer nasljedovanje uspostavlja posve nove i drukčije relacije od onih rodbinskih.

Kad slušamo ove Isusove riječi, zar se ne zastidimo zbog straha i zamora naše osobne vjere, zar se ne posramimo zbog tolikih kompromiserskih i oportunističkih stavova i ponašanja, mlakosti, laži i izdaje nasljedovanja Isusa Krista. Ili smo se tako lijepo udomili, da naše kršćanstvo više ne uznemiruje ni nas. Doista, većina nas je pretvorila vjeru u sjajne misaone konstrukcije, predivne ili histerične riječi, ispraznu pobožnu retoriku kojom zamagljujemo horizonte i sebi i drugima, kojom plašimo i odbijamo ljude koji istinski traže. Naše uspavano i dobro situirano kršćanstvo nema puno veze s Isusom. Netko će se čak i umisliti kako stradava zbog Isusa, a u podnožju su to ipak samo sebične nakane, skriveni motivi koristoljublja i ugodnoga života – zarađivanje na Isusu. Skrivanje umišljene ugroženosti iza nevinosti Pravednoga.

Isus naglašava da nije riječ o svakoj patnji, progonu i stradanju, nego o onim stradanjima koji se podnose zbog njegova imena. Naravno, time ne isključuje mnoge ljude koji i bez vjere (i bez znanja o Isusu) stradavaju, što bi se kazalo, na pravdi Boga. Isus nije isključiv prema tim ljudima, ali njegov učenik ne može biti njegovim učenikom ako i u najtežim situacijama ne čini sve u dogovoru sa svojim Gospodinom i Učiteljem, u njegovo ime, i baš zbog njega. A kušnja nije nimalo nevina, kušnja da se od Isusa napravi vlastitu marionetu, da se od njegova Puta križa načini vlastiti križni put.

U nasljedovanju Isusa kroz nevolje i stradanja odsutno je svako nasilje, svaka mržnja i prezir. Odsutno je i ono panično razmišljanje kako se suočiti sa svojim protivnicima i neprijateljima. Isus je i tu jasan: Ništa se ne spremaj za svoju obranu, jer u kritičnim situacijama dat će ti se što ćeš govoriti i kako ćeš postupati. Izričit je: “Tȁ ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći oduprijeti nijedan vaš protivnik.” Isus ne kaže da će svoga učenika ili učenicu sačuvati od nevolja, ili da će biti pošteđeni najgorega. Najgore je za Isusova učenika da ne svjedoči za Isusa, da ga zaniječe, da ga iskrivi, obeskrijepi, zataji i izda. To je najgora vrsta stradanja i izopačenosti. Imati postojanosti i podnositi prezir i mržnju zbog Isusova imena, vrhunac je nasljedovanja, pa rušili se hramovi i carstva, propadale gore i gradovi, zajednice i odnosi. Najgori je potres karaktera, vjerničkoga identiteta, ona nepouzdana i nepostojana karikatura od čovjeka, lakejsko snalaženje u svakoj situaciji. Najgore je kad se najbolji izopači, kad kršćanin od Isusa (i njegova Oca) načini kameleona vlastodržaca ili slugana vlastitih prohtjeva i prisila (Corruptio optimi pessima – Pokvarenost najboljega je najgora).

Fra Ivan Šarčević