Bog života i novih relacija

U zagrljaju Boga života

Lk 21,5-19

XXXII. nedjelja kroz godinu C

Bude nam nelagodno, čak postajemo nervozni, ako nas netko previše ispituje. Posebno ako nas pita o nečemu što sigurno zna. Nekada to ljudi čine iz ljubavi. Majka ili netko komu je stalo do nas iznova nas priupituje o nečemu što smatra da je važno za nas. Neki opet pitaju iz puke znatiželje. A neke ljude kao da nešto iznutra pokreće da stalno kopaju po intimama drugih, ili zanovijetaju nepotrebnim upitima. I čine to rado onda ako je prisutno više ljudi, recimo na nekom skupu. Ispraznim pitanjima (ili “retoričkim” konstrukcijama), ustvari, kao da se žele pokazati. Ima, međutim, u nekih ljudi tako silan i njima neizdržljiv poriv da – pogotovo ozbiljne teme i razgovore – omalovaže, relativiziraju pa i destruiraju svojim pitanjima i komentarima. Oni sve svode na svoje “jednostrano” i narcisoidno znanje. Neki opet ne mogu izdržati razgovor i ozbiljnost te sve banaliziraju ili svode na lakrdiju.

U mreži podmuklih iskušivača

U susretima i razgovorima ima i onih ljudi koji sliče ispitivačima iz današnjega Lukina evanđelja – pripadnicima saducejske sljedbe. Oni postavljaju Isusu pitanje ne s ciljem da nešto novo saznaju, pa ne i iz neke znatiželje, nego ne bi li Isusa iskušali, “uhvatili u riječi”, pa ga onda “razobličili” u njegovom neznanju ili krivovjerju, a zatim taj njegov nedostatak (i grijeh) pohranili za neko buduće vrijeme kada će – oni se žarko nadaju – na nekom vijeću doći do rasprave ili “opće tužbe” i uklanjanja, pa će i oni iz svoga kontejnera zlih podataka, moći pridružiti svoje dokaze, svoj (ne)ljudski doprinos. To su ustvari podli ljudi.

A s podlacima nije nimalo lagano, jer su na vani vrlo uljudni, lica ozbiljno namještena, tobože sva zabrinuta, s primjesom vedroga prihvaćanja, sabranosti i poštivanja sugovorniku. I biraju riječi. Nije uvijek lako prepoznati podlaca. U podlih ljudi se miješa laž, udvorništvo i prezir. I paze na bonton, uljudnost, titule, paze na službe. Oni koji dolaze ispitivati Isusa oslovljavaju imenom kojim će, pretpostavljaju, ugoditi njegovim ušima. Kažu mu: Učitelju, a ustvari obescjenjuju ga ne samo kao učitelja nego ga preziru kao osobu. Obazrivo ali krajnje podmuklo postavljaju Isusa na kušnju. Za njih Isus kaže da su izvana u janjećem runu, a iznutra su vuci grabežljivci. Takvi, naime, iskušivači stalno se vrte oko vlasti i kad nisu na vlasti, stalno nešto spletkare, a na vani se predstavljaju s aureolom poniznosti i svetosti.

Takvi dakle, postavljaju Isusu problem – problem braka iz Zakona levirata (u slučaju da umre stariji brat a ne ostavi muškog nasljednika, mlađi brat treba oženiti njegovu ženu, roditi s njome sina i nadjenuti mu ime po pokojnom bratu). I pitaju, a što će biti s onu stranu smrti, komu će pripasti ta žena koju su, konstruiraju ono gotovo nemoguću situaciju, imali sedmorica braće za ženu. Za njih to pitanje nije od presudne važnosti u smislu vjere. Oni s uskrsnućem i životom poslije groba uopće ne računaju. Oni su “realni”, čvrsto na zemlji. Isusov ih odgovor zanima samo u smislu nadmetanja s “nadobudnim učiteljem” oko utjecaja u narodu. Jer se – tako je od pamtivijeka – “osjetljivim problemima”, a to su svakako i oni u području braka, tjelesnosti i seksualnosti vrlo lagano može vladati ljudima. [Zar sličnih situacija nema i danas.]

Isus, jer je stvar baš delikatna, prihvaća raspravu. Ne dakle zbog nadmetanja i pokazivanja, nego zbog težine problema. Pa Isus je kritizirao one pismoznance, religiozne stručnjake i pravnike, svećenike, koji su ljudima “tovarili nesnosna bremena”, a oni nisu ni prstom micali da ih olakšaju, “cijedili su komarce”, stajali na vratima Božjega kraljevstva u kojeg ne samo što nisu sami ulazili, nego nisu ni druge puštali. Svojim su sitničarenjima i podlostima držali vjernike u stanju ropstva i neoslobođenosti. Propuštali su bitno, a bavili se manje bitnim pitanjima.

Isus i saduceji

Valjalo bi se ukratko prisjetiti o kojim je Isusovim sugovornicima i protivnicima riječ. Riječ je o članovima saducejske sljedbe, uglednim (i dobrostojećim) židovskim pismoznancima i svećenicima, od kojih je dio sačinjavao i Veliko viječe (Sinedrij) koje je imalo vlast nad narodom za vrijeme rimske okupacije. Bili su jedna vrsta paralelne vlasti, religijska vlast uz rimsku državnu/carsku vlast. Imali su monopol u pitanjima vjerskih propisa: propisa obreda, subote, molitve i posta, kao i religioznih poreza, pogotovo onoga najvećega, hramskoga poreza. Prema unutra konzervativni, prema vani liberalni, uz dogmatizam i ritualizam prema svome narodu, saduceji su u odnosu prema svjetovnoj vlasti bili kompromiseri i oportunisti. Nisu oni bili u “prijateljskom” odnosu s rimskom vlašću. Štoviše, među njima, gotovo kao i u svakom odnosu između religijske i svjetovne vlasti, vladala je netrpeljivost, ali su upravo zbog vlasti nad narodom i u suzbijanju “kritičara” i “bundžija” bili upućeni na međusobne dogovore, osobito ako se uzme u obzir da je velikog svećenika u Isusovo vrijeme postavljala rimska uprava.

Saduceje je manje od farizeja (pogotovo manje od zelota) mučila situacija siromaštva, potlačenosti i ugroženosti njihova naroda. Oni su, zbog svojih stečenih položaja, nastojali održati postojeće stanje, ili kako bismo danas kazali, ponašali su se “realpolitički”. U tom smislu – Isusov slučaj to zorno predočuje – ne samo da su se služili difamacijama i krivim optužbama nego su perfidno unajmljivali i podmićivali kako one strašljive iz naroda, tako i one s kojima se nisu slagali, primjerice zelote (nacionaliste-revolucionare), čak i vlastite protivnike i suparnike, rimsku vlast, zacijelo i Isusova učenika Judu. Kod Isusa im nije toliko smetalo to što je oko sebe okupljao narod, činio čudesa, ozdravljao ili uskrsavao, nego što je kritikom pojedinih zakona i propisa, pogotovo žrtveničkog (hramskog) kulta, njih dovodio u pitanje. Bilo je, naime, i mnogih drugih propovjednika, iscjelitelja i čudotvoraca u to vrijeme, ali im oni nisu stvarali problem, jer su bili oportunistički lojalni te ovi u njima nisu vidjeli opasnost za svoju vlast.

Glavare svećeničke i starješine narodne (dobar dio saduceja) povrh svega je uznemiravalo pitanje kojom to “vlašću” Isus čini, tko ga je delegirao i tko stoji iza njega. To mu pitanje i postavljaju kad se pojavio u Hramu (usp. Mt 21,23-27). Znalo se, naime, da je taj Galilejac “drvodjeljin sin”, da nije pripadao nijednoj teološkoj školi. Nije bio ni pismoznanac, ni svećenik, ni levit, niti ga se moglo svrstati među farizeje ili neku drugu religioznu ili političku skupinu. Slično Ivanu Krstitelju, Isusovo ih je djelovanje stavljalo pred neshvatljivu mogućnost da mu vlast dolazi “s neba”, od Boga (Mt 21,25). Zasjenjeni vlastohlepljem i privilegiranom posredničkom ulogom između naroda i Boga, pozicijom vlasnika religioznoga, “svetinje nad svetinjama”, nisu mogli prihvatiti nekoga tko bi dolazio izvan njihovih struktura i još se postavljao većim od njih; ponašao se neposlušno a dosljednije od njih, i pritom ga nije štitila nikakva institucija, stranka ili religiozna udruga. Isus ih je ugrožavao vjerojatno ne samo iz razloga što su slutili da mu vlast dolazi “od drugdje”, jer, kako smo napomenuli, bilo je i drugih koji su se pozivali na Boga, nego jer se Isus kritički osvrtao na njihovu religioznu praksu, na njihovo “proždiranje udovica” i siromašnih, pogotovo na pretvaranje hramskoga kulta u trgovinu, a Hrama, Božjeg doma, u špilju razbojničku (usp. Mk 11,15-19). Isus ih je dovodio u krizu jer su i sami, usprkos njihovoj ciničnoj lukavosti i političkim smicalicama, morali priznati njegovu istinoljubivost.

Bog života i novih relacija

U odlomku današnjega Lukina evanđelja očituje se kako Isus razobličava saducejsku podmuklost. Isus prihvaća iskušavanje i razgovor, ali im sve pretvara u besmislenost. Upravo će to u konačnom slijedu događaja utjecati na njihovu mržnju prema Isusu i razlog da ga izruče rimskoj vlasti na raspeće. Nisu mu mogli naći krivnju, osim one najgore – da nije dobro da bude mežu njima, među živima.

Ono čime se Isusovi iskušivači bave, nije bilo pitanje života nego smišljeno ispitivanje s nakanom da Isus uhvate u krivici i da osnaže svoje vladanje nad ljudima. Isus im, služeći se njihovim argumentima, govori o životu koji ima dvije svoje strane. Onostrani, uskrsni život je drukčije od ovoga našega, zemaljskoga. Onamo su drukčija mjerila od propisa u braku i sličnih propisa. Ali, iako se razlikuju, ta dva života su ipak jedan te isti život. U konačnici, riječ je o vjeri u živoga Bogu, gospodara obaju života – gospodara vječnosti. I citira im Isus temeljnu istinu zajedničkoga Svetoga pisma i Mojsija na koga se oni stalno pozivaju: Bog je Bog otaca – od Abrahama do danas. Bog nije Bog mrtvih nego živih. I u njemu ljudi postoje. Ta svi njemu žive, zaključuje Isus svoju raspravu sa saducejima. Onostrani život, uskrsnuće – najradikalnija je istina vjere, koja se ne može dokazati, nego se u nju vjeruje.

Vjera u Boga života i s onu stranu smrti, s onu stranu ovozemaljskih uredbi i zapetljanosti, takva je istina koja mijenja naše ponašanje a odnose na zemlji čini boljima. Vjerovat da “živimo u Bogu života”, vjerovati iz perspektive uskrsnuća, ne oduzima našim životima patnju, muku i križ; ne oslobađa nas naše zemlje naših bračnih i drugih odnosa i odgovornosti za njih, ne preseljava nas u neku zaštićenu i nedodirljivu zonu, nego svemu zemaljskom daje smisao i oslobađa nas onog nesnošljivog sitničarenja i neotkupljenoga nemira. Vjerovati iz perspektive susreta sa živim Bogom s onu stranu ovoga života, sadašnjim našim problemima, naporima i pitanjima daje sigurnost, radost i opuštenost. Život koji taj Bog daruje, obeskrepljuje sve smrtne situacije i relacije u koje sami upadamo ili nas guraju drugi svojim iskušavanjima. S Bogom života i stvarna smrt dobiva svoju spasonosnu realnost. Ona postaje našim ključnim vremenom u Božjem vremenu, prijelazom u Božjoj vječnosti i u Božju ljubav koja će sve naše zemaljske čežnje i ljubavi zagrliti neočekivanim zagrljajem milosrđa.

Fra Ivan Šarčević