Hajmo k tebi, Zakeju!

Hajmo k tebi, Zakeju!

XXXI. nedjelja kroz godinu C

Lk 19,1-10

Moralo je izgledati i smiješno i čudno da se stariji čovjek pentra na drvo, kako je to, prema Lukinom evanđelju, učinio maleni Zakej dok je Isus, okružen mnoštvom, ulazio u njegov grad, Jerihon. Ne izgledaju li također nezgrapno i ružno i neki suvremenici, koji “izdvojeni” izvan mase, izvan općeg trenda, stoje po nekim društvenim rubovima i religijskim “prikrajcima”? Zar se na njihove izdvojene poglede i stajališta ne obrušavaju očevi i policajci bontona i pravovjerja, proglašavaju ih i grešnicima i luđacima, i izdajnicima, i “kvislinizima”, i kako sve još ne?

Zakej je zacijelo čuo za Isusa, ali nije mu se onakvom niskom zapetljavalo u masu. Masa priječi pogled. Ima ljudi, i malenih i velikih, koji vole vlastitu poziciju, a ne tiskanje i masovno oduševljenje. Većina je onih koji se utapaju u “dinamiku grupe”, jer se u grupi i masi čovjek osjeća sigurnijim, ondje se čak i ne mora misliti, netko drugi to čin umjesto nas, redovito neki predvodnik. Ondje je dovoljno samo da se “opustiš” i “priključiš”. Jer košta posebnost, skupo se plaća autentičnost i svoj put.

Zakej je vjerojatno izabrao povišeno a skrovito mjesto, jer mu odavno neko primjereno mjesto među drugim (perspektivama) nije pripadalo. Omražen kao nadcarinik (glavni skupljač nameta i poreza za vlast, i za onu rimsku, tuđinsku), u društvu i religijskoj zajednici koja je od vrha do dna, kako pokazuje Isus, bila isključiva, zaražena licemjerjem, čiji su prvaci, pismoznanci i svećenici, živjeli od podjela na grešne i pravedne, čiste i nečiste – među njih nije dobrodošao.

Zakej: izdvojen a otvoren

Luka piše: “Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi…” A što ga je to pokretalo naprijed i da vidi Isusa? Možda čista radoznalost? Možda neka dubinska čežnja, kako se razaznaje kasnije iz evanđelja – da promijeni svoj život. Od skupljača novca, od hrčka za ovozemnim stvarima, pozicijom i ugledom, trebalo je iskoračiti u novi život. A nije mu se išlo u masu, među nakupinu hrčaka duhovnih senzacija, među znatiželjnike i vječno izgladnjele prosce uvijek novih Božjih čudesa…

I dok je provirivao iz smokvine krošnje, dogodio se susret dvaju pogleda. Isus je stao, prepoznao Zakeja i njegovu poziciju. I jednostavno ga zovnuo: “Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.” Koje jednostavne riječi. I Isus ne želi usputan susret. Ne kaže mu ono uobičajeno, da ga se što prije riješi: “Zdravo, kako si?” Štoviše, ne kaže, kao ni nikome u svojim susretima: Dođi mi u ured tada i tada, sada nemam vremena. Ne kaže mu dođi večeras, imamo (molitveni) susret, nego ni više ni manje – hajmo k tebi, hajmo tvome domu gdje se primaju prijatelji. I maleni Zakej, silazi. Kao da je od vječnosti čekao taj poziv. I odlaze njih dvojica k njegovoj kući. Sami, čini se, možda još Isusovi učenici s njima. Luka ne pojašnjava. Zakej je radostan. Netko ga je prepoznao; prepoznao u njegovu stanju izdvojenosti i distanciranosti. Štoviše, netko mu je došao kući a da od njega nije tražio nikakve carinske usluge, i koji ga je – što je najvažnije – nije gledao prezrivo i osuđivački.

Češki psihoterapeut, sada teolog, Tomáš Halík, koji je zakejevski skriveno postao svećenikom 1978, za vrijeme represivnoga komunizma, tako tajno da mu ni vlastita majka nije znala, napisao je na osnovu ove evanđeoske zgode knjigu: “Dalekima blizu” (njem.: “Strpljivost s Bogom”). U toj knjizi, nagrađenoj 2010. kao najbolja teološka knjiga u Europi, Halík se sučeljava s dvije isključive i nepomirljive pozicije u pogledu na vjeru u postkomunističkim zemljama: samouvjereni vjernici, na jednoj, i samouvjereni ateisti, na drugoj strani. Zakej je pozicija distanciranog od obiju skupina, čovjek čija vjera nije samorazumljiva, koji ne ide niti juri za Isusom (po crkvama i molitvenim skupinama) s pobožnim povicima podrške Bogu; čovjek koji nije s tzv. demokratskim promjenama pojurio za mnoštvom pred oltar, nije se pridružio Božjim ni Kristovim “navijačima”, ali i čovjek čija nevjera nije tako tvrdoglavo samouvjerena, nije lakomislena. On se izdvojio, ali nije zatvorio. On gleda iz druge perspektive, jer mu masa priječi pogled, zaglušuje uši i skraćuje vidno polje, on “proviruje”, on pógleda iz svoga skrovišta hoće li taj Netko naići i osloviti ga, pozvati ga imenom.

Suočenje s prošlošću

Nosi, naravno, Zakej teret svoje prošlosti, grešne prošlosti. Otkrit će to iskreno u svojoj kući s Isusom. On svoju prošlost ne želi unovčiti novom izvanjskom promjenom, uključenjem u novu partiju, niti svoje stare drugove s kojima je radio pretvoriti u neprijatelje. On svoj prošli život ne želi uljepšati nikakvim verbalnim skrivanjem iza Isusa i Božjega imena, on se, zapravo, stidljivo povukao pred svim tim “bestidnim” ophoditeljima s tajnom Boga, kako onim crkvenjacima tao i onima izvan crkve. On očekuje pravu, dubinsku lustraciju, svoje najunutarnjije čišćenje, a ne nastavak služenja novim gospodarima.

Zakeja ima i danas po našim mjestima i ulicama, i više ih je nego što iz svoga osvojenoga i osiguranoga mjesta možemo i slutiti. Možda katkad provire i u crkvu, ali im do Isusa možda priječe put oni samouvjereni navijači i licemjerni novoobraćenici. A Isus više sam ne šeta našim ulicama. On to – tako je rekao – čini u osobama svojih učenika, svećenika i vjernika… A oni su, po svemu sudeći, okupirani sobom, okrivljivanjem “izgubljenih”, oni su u onoj istoj masi, pomiješani s ovcama u stadu pravednih i nađenih, oni se samo prilagođavaju svojim i tuđim površnim potrebama i duhovnjačkim zanovijetanjima. A Isus očekuje, poziva, da se krene suvremenim zakejima.

Kako je samo veličanstven bio susret kada Isus prepoznaje Zakeja. To nisu primijetili drugi. Najvažnije stvari se ne vide. I idu k Zakeju. I Isus oslobađa Zakeja svakoga pravdanja. Zakej pred Isusom nema što lagati, nema na koga prebacivati krivnju, štititi se okolnostima, ratom ili sličnim prijetvornostima. Maleni stari Zakej, doživljava drugi život. I onda kreće konkretna promjena. Ne daje sve od svoga imanja, daje polovicu siromasima. I dolazi još važnija njegova odluka. Kaže Isusu: “I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.” Čovjek pred dobrotom, Zakej pred Isusom, spušta se u dno sebe, probuđuje svoju savjest i za ono što starozavjetni psalmist moli Boga: “Od potajnih grijeha mojih, oslobodi me, Gospodine!”. Zato Zakej kaže, “ako sam koga u čemu prevario”.

Od potajnih grijeha mojih…

Ne možemo a ne registrirati posvuda oko nas toliko ljudi s pogrešnom, umirenom savješću, utišanom, gluhom i bezočnom savješću, koji nastavljaju činiti nepravdu, nastavljaju svoje male i velike prevare, i savjest ih u tome čak opravdava. Njihova ih savjest ni zašto ne optužuje. Oni su čak u prvim redovima s Isusom, usta su im puna Božjega imena i Božje volje, ali su u stvarnosti nedostupni i Bogu i čovjeku.

Zakej ostavlja mogućnost da je pogriješio, da je nekoga grdno prevario i kada to ne zna sa sigurnošću. I hoće svoju nepravdu ispraviti. Mnogi su ljudi, međutim, od obitelji do poglavara, ograničili svoju ljudskost, iz lakomislene sigurnosti lišili su se osjećaja krivnje, te jedne od najvažnijih čovjekovih sposobnosti i kreposti. “A tko nije više sposoban osjećati krivnju, duhovno je bolestan, ‘živi mrtvac, kazališna krinka'”, ponavlja stajalište psihoterapeuta i istraživača patologije katolicizma Alberta Görresa prethodni papa Benedikt XVI.

Ušutkavanje savjesti, zabludjela savjest, nastavlja papa Ratzinger, vodi raščovječenju svijeta i moralnoj pogibelji. “[…] nemogućnost doživljavanja grižnje savjesti jest bolest, jednako kao što je to i nemogućnost osjeta boli” (R. Spaemann). To se događa napuštanjem istine, odsutnošću osjećaja i najmanje mogućnosti da smo u svojoj odluci pogriješili.

Tako funkcionira naš uobičajeni svijet, suprotno Isusovom Zakeju. Tako funkcionira svijet bez autoriteta istine i krivnje, samo na formalizmu i juridizmu poslušnosti, na voluntarizmu ograničenog, bolesnog i autističnog autoriteta koji se tako olako poziva na Božju volju. Tako funkcionira svijet bez povjerenja i rasprava utemeljenih na evanđelju, na slijepoj odanosti, na konformizmu društvene prilagodbe, na onom suvremenom hedonizmu kojega označava odsutnost svake moguće nelagode dok se istodobno krije iza visokih moralnih principa i tobožnjoj založnosti za pojedinca i njegovu pravdu. Odatle onda i ona dijabolična došaptavanja i difamacije tko se s kime druži, tko na koga utječe; odatle onda i one sotonske podjele na podobne i nepodobne, na vjernike i nevjernike, i one optužbe koje su pratile i samoga Isusa kad se usudio prekršiti uobičajeni (okamenjeni i zarobljavajući) moral, i otići u kuću – u kuću Zakeja, grešnika.

****

Kod Zakeja je krenulo s mogućnošću i željom da vidi Isusa, da ga on vidi, sa sklanjanjem iz mnoštva; nastavilo se Isusovim iznenađujućim milosnim prepoznavanjem Zakejeva skrivenoga mjesta, njegove pozicije, oslovljavanjem imenom i pozivom da se upute k njemu, u njegovu dušu, u prošlost, u moguće krivnje. Evanđelist ne izvještava da je Zakej pošao za Isusom. Kao ni mnogi drugi koje je Isus vratio među vjernike, među sinove Abrahamove. On se nije ni ovako ni onako “tiskao” uz Isusa. Možda je ostao kod kuće. Sigurno je jedno, htio je susresti Isusa, ugostiti ga. I nikako na zadnjem mjestu – htio je ispraviti svoje nepravde, i one “potajne grijehe” koje je pred Isusom slutio kao moguće počinjene ali za koje nije bio svjestan. Maleni, bogati i prezreni Zakej više nije trebao povišena mjesta ni izdvojene pozicije. Krenuo je u popravljanje svojih krivnji i uveseljavanje ljudi svojom dobrotom i nadoknadom počinjenih nepravdi. Obraćenje se praktično počelo ostvarivati.

Fra Ivan Šarčević