Bez straha od milosrđa

Bez straha od milosrđa

XXIV. nedjelja kroz godinu C

Lk 15,1-32

Iskustvo Božjega milosrđa koje se očitovalo u Isusu Kristu, a kojega svjedoči sveti Luka Evanđelist, jedinstveno je i neponovljivo. Petnaesto poglavlje Lukina evanđelja donosi tri usporedbe o čovjekovoj izgubljenosti, grešnosti, i Božjoj dobroti koje ne nalazimo ni u jednom drugom evanđelju.

Današnje nam evanđelje postavlja pitanje kako mi doživljavamo Božje milosrđe. Nije li nam ono postalo previše strano, pa možda uopće i ne pomišljamo na njega u zapetljanostima našega života, u istjerivanju nadmoći, u traženjima ljudske potvrde, ili milosrđe raspoređujemo prema našim ljudskim, sebičnim kriterijima – kriterijima pripadnosti našoj skupini, istomišljenicima, klanu ili kružoku?

Uistinu je pitanje kako je vjernik Luka mogao imati takvo iskustvo Božje dobrote koja se razlila u Isusu Kristu. Kako je Luka mogao iskusiti u svojoj kršćanskoj zajednici takvo milosrđe pa da priča o Zakeju, o milosrdnom Samarijancu, da ima tako osjetljivu dušu za siromašnog Lazara? Odnosno, kako je Isus mogao biti tako uviđavan i širok kako svjedoči sveti Luka dok smo zadnjih nedjelja čitali kako je zahtijevan prema svima koji žele biti njegovi učenici: od prolaska kroz uska vrata do “mržnje” prema svojim najbližima? Zar Isus nije mogao i tu biti malo uviđavniji, popustljiviji, milosrdniji? Biti Isusov učenik u sebi nosi životne paradokse: ostaviti sve, baš sve, osloniti se jedino na Boga i biti milosrdan prema svima, i to milosrdan s punom sviješću, ne spontano i pristrano, nego racionalno i pravedno do kraja.

Kad smo to bili milosrdni?

Dok možemo razumjeti da bi – kako Isus i kaže – svatko ostavio sve druge ovce i otišao tražiti samo jednu, onu izgubljenu; dok možemo razumjeti da bi za izgubljenu drahmu, koja je u Isusovo vrijeme vrijedila dvije velike dnevnice, ponukala svakoga muškarca i ženu da je traži, da prekopava po stvarima dok je ne nađe, teško nam je razumjeti da se to može odnositi na ljude, na grešne ljude. Pa mi sav svoj život najčešće trošimo u borbi s “grešnicima”, na to da pojedine ljude društveno prokažemo “štetnima”, da što više ljudi sklonimo na svoju stranu protiv naših protivnika. Ne smirujemo se dok ih “ne uništimo”.

Isus priča o Očevu milosrđe prema Sinu koji je, onako, na čistu miru, iz obijesti, nezadovoljan darovanim izobiljem i slobodom, ili željan avantura da vodi život daleko od Očeva oka i brige, uzeo dio imanja za kojega se nije namučio, podigao glavu te bezglavo otutnjao u svijet, da bi se onda iscrpljen i osiromašen, pokisao i skrušen, ponovno vratio onamo odakle je utekao. A kako mi podnosimo slobodu drugoga: ne onu iz obijesti, nego slobodu drugoga iz pune svijesti njegova dostojanstva, slobodu utemeljenu na Isusovu evanđelju istine i pravde? Redovito ne podnosimo pravu slobodu drugoga, nemilosrdni smo prema slobodnim ljudima. Štoviše, u nas je najviše lažnoga milosrđa: dajemo, naime, drugome ono što mu po dužnosti i pravdi moramo dati ali tako to činimo da sve to pripisujemo svome tobožnjem milosrđu, svome navodno širokom a u biti sebičnom srcu. Uistinu, kad smo to zadnji put bili milosrdni?

I što nam znači milosrđe Boga koga Isus uprispodobljuje u ljudsku sliku milosrdnoga oca, koga nam postavlja kao jedinog uzora za nasljedovanje: Budite milosrdni kao što je milosrdan vaš otac nebeski? Koliko je stvarnog milosrđa u našim odnosima?

Usta puna milosrđa – praksa bešćutna = licemjeri

I oni koji tobože propagiraju/propovijedaju milosrđe, ostaju najčešće na licemjernoj razini, jer milosrđe ne prakticiraju. Njihovo milosrđe nikoga nije dotaklo. Kad ga treba konkretno pokazati, oni se povlače u sferu neznanja, nemoći, u očuvanje svoje slike; ili svoje ustezanje od milosrđa, od nove budućnosti prema konkretnom čovjeku opravdavaju navodnim “višim dobrom”, ili čak bezočno kažu: milosrđe ionako ništa neće pomoći, milosrđe ništa ne mijenja. “Stvarne promjene”, smatraju oni, događaju su samo silom i kaznom.

Mnogo duhovnih ljudi, religijskih poglavara, ljudi istančane pameti, mnogo pobožnih ljudi u našim obiteljima, Crkvi i društvu, tako su bešćutni i hladni za najbliže s kojima žive, dok su im istodobno usta puna suosjećanja i solidarnosti. Isus u evanđeljima upravo ustaje protiv nemilosrdnih ljudi u čijim se riječima čovjeku um uzdiže u neslućene visine a od čije se bešćutne prakse ledi srce i zatvaraju usta u nijemu šutnju i bol. Zato Isus i kaže da se sluša što takvi govore, ali da se ne radi ono kako oni postupaju.

Takvi propovjednici ljubavi i milosrđa, takvi lažni proroci kojih su pune ljudske zajednice, sebe razumijevaju kao jedine “nađene” a sve druge “izgubljene”. I ako čine dobra djela, oni to čine najviše zbog sebe, da se pokažu. One ljude kojima kao navodno čine dobro, kojima pomažu, oni u stvarnosti ne uzimaju kao subjekte, ljude dostojne poštovanja, nego ih sažalijevaju ili preziru. Oni su milosrdni da ih drugi vide, a ne radi ljudi u nevolji i poradi Krista. Nijedno vrijeme, ni naše, ne obiluje milosrdnim ljudima.

Milosrdan može biti onaj koji je doživio i priznao milosrđe. Nažalost, kod mnogih od nas milosrđe je nestvarno i nepostojeće. Čitav su nas život učili i mi sebe tako usmjeravali da ni od koga ne tražimo milosrđe, da ne tražimo zapravo “ništa”. Tako oblikujemo svoje živote da ga ne shvaćamo ni kao dar ni kao milost, nego samo kao svojeglavi i neovisni projekt. Kako pokazati milosrđe ako onoga tko to traži smatramo bijednim i nesnalažljivim, ako smo mišljenja da ovaj svijet ne počiva na milosrđu i ljubavi, nego na sili i moći. Zato Isusov poziv: budite milosrdni ili blago milosrdnima, preričemo u: budite samostalni i: blago snalažljivima, jakima, moćnima…

Selektivno milosrđe bez pravde

Milosrđe koje Isus traži vrhunac je ljubavi prema drugome, oslobođeno svakog licemjernog sažaljenja i oholog prezira. Pravo milosrđe ne niječe istinu, ne niječe ni grijeh ni krivnju, nikoga ne lišava odgovornosti. Pravo milosrđe čini sve da čovjeku povrati dostojanstvo, da ga osovi na novu slobodu, ne zarobljuje ga u prošlost, niti čini ovisnim o sebi, ne ucjenjuje ga niti zahtijeva stalnu zahvalnost. Pravo milosrđe nije selektivno, ono se ne daruje samo jednima da bi druge, nepoželjne i neistomišljenike, predalo “izgubljenosti”, društvenoj izolaciji, nego otvara novu i bolju budućnost.

Malo je milosrđa među nama, premalo ljudi koji djeluju iz milosrdnosti. A prepuno je djelovanja iz povrijeđenosti, iz taštine i umišljenosti. Uistinu, zar i naši najduhovniji govori i postupci nisu više određeni tamnim silama, demonima i vragovima, opsjednućima i urotama, grijesima i manama nego Božjim milosrđem? Zar od onih koji su nam “protivnici” (i neprijatelji!), koji nam se ne sviđaju ne očekujemo savršenost, dok “svojima” sve opraštamo? Koliko samo i umnih ljudi iz farizejske pozicije olako etiketira svoje bližnje izmišljenim manihejstvom i dualizmom, poziva se na neko “nebesko” milosrđe a istodobno niječu i istinu i pravdu? Dok uznosito propovijedamo milosrđe, uskraćujemo pravo i pravdu najbližima oko sebe. Ne uviđamo da Isus blagoslivlja one koji su progonjeni zbog pravednosti a ne zbog “savršenosti”.

Milosrđe nema uvjeta, bezuvjetno je, ali nikada ne poništava istinu i pravdu nego ih još više potvrđuje. Mnogi su tobože milosrdni ali bez istine i pravde i tako produljuju nesreće i zlo, tako žrtvuju konkretne ljude. Milosrđe je, rekli smo vrhunac ljubavi, a uvjeti ljubavi su istina i pravda. Opet valja postaviti pitanje ne samo koliko u našem govoru ima milosrđa, nego koliko ga je u našoj praksi? Zar u našoj najbližoj blizini nema netko koga tako nemilosrdno ne podnosimo, kome uskraćujemo pravdu?

Milosrđe bez obraćenja

Oslonjeni na današnje “evanđelje u evanđelju”, kako se naziva Isusova usporedba o izgubljenom sinu, možemo zaključiti da nije samo riječ da poput starijega sina, natmurena i nezadovoljna lica, bježimo ispred Božje širine, da se ne možemo radovati bratovu obraćenju i povratku našoj kući, u našu blizinu; nije samo riječ o tome da mrmljamo poput farizeja i književnika na Isusovu širinu prema grešnicima i izgubljenima, nego je i pitanje možemo li sebe razumjeti kao one kojima je potrebno Božje milosrđe. Možda o tome samo načelno i površno mislimo i živimo milosrđe bez obraćenja.

Ne usuđujemo se ili nemamo vremena da poput izgubljena sina “dođemo k sebi”, nego se utapamo i opijamo u svome prividu “pronađenih” i “snalažljivih”. Ili, ako kojim slučajem i osjećamo kako nam je potreban netko bolji i milosrdniji od nas da nas izvuče iz naših izgubljenih i zalutalih života, možda smo još toliko oholi da smatramo sebe nedostojnima da se dokraja izložimo ikomu, pa ni Isusovom i Božjem milosrdnom zahvatu. Jer, možda nekim malim prikrajkom svoje još neiskvarene svijesti, poput izgubljenoga sina, uviđamo i priznajemo da radimo pogrešno, možda smo i iskreni da priznamo svoju zloću i zalutalost, ali smatramo da nam nitko više ne može pomoći – ni Bog. Mi bismo milosrđe, ali bez obraćenja, bez poniznoga priznanja osobne izgubljenosti, osobne konkretne grešnosti.

I oni što su zamjerali Isusu da se druži s “grešnicima”, nisu to činili iz pukoga odnosa s ljudima, nego upravo iz onog prvog i zadnjeg odnosa, odnosa s Bogom. Iz tog odnosa s Bogom, koji se pokazuje lažnim, nisu mogli biti ni milosrdni prema grešnicima, jer ni od Boga nisu tražili milosrđe.

Možda smo do te mjere “vjernici” da smatramo da ne treba Bogu dosađivati da nas izvuče iz naših zlih navika, iz naših bolesti, zavisti, ljubomora, samosažaljenja i prezira. Nisu li nama, suvremenim ljudima, i Bog i njegovo milosrđe, učinkovitost njegove ljubavi, ipak svedeni na strah i trgovinu? Zar se ne bojimo dobrote i ljudi i Boga? Zar se ustvari ne strašimo Božjega milosrđe? Što s njime? Kako doista stići pred Božje lice, pred Očevo lice i kazati mu: Čuj, ovako više ne mogu! Ili: Bože moj, pa ipak nisam postupio prema drugom pravedno ni kako ti to tražiš!

A trebalo bi…

• Trebalo bi se, dakle, čuvati da ne postanemo uskogrudni i zavidni stariji sin, koji se, vjerojatno, nije mogao veseliti s bratom ne zato što ne bi razumio njegovu grešnost, nego jer je u dnu sebe bio kvarni moralist i strašljivac da poduzme ikakav čin “slobode”, jer se nije mogao otisnuti od Oca, od Oca o kojem je imao “gore” mišljenje (robovlasnik!) nego njegov brat, od Oca kod kojega se nije smatrao sinom nego  “slugom” i “najamnikom”.
• Isus se čuvao društva “pravednih”. Njegovi učenici bi se trebali izmaći iz društva farizeja, licemjera i umišljenih vjernika koji raspoređuju svijet po vjeri i nevjeri, prave podjele između pravednika i grešnika. I od onih koji se u svojoj “pravednosti” tobože nigdje ne svrstavaju, koji žele ostati očišćenih “pilatovskih ruku”, ili tobože staju za “zajedničku stvar” ili čak uz “Božju volju”, ne uviđajući pritom da od svoje konkretne, stvarne braće čine društveno nepoželjne osobe, “javne grešnike”, pripomažu da ih oni moćni odguruju na “društveni otpad”.
• Treba se poput Isusa izmaći od onih koji pozivaju druge na obraćenje, a jedino uspijevaju živjeti da druge guraju u još veću izgubljenost kako bi se oni pokazali jedini velikodušni. Takvi će pozivati na obraćenje bližnjega, ali neće htjeti prepoznati, ni uvažiti a kamoli veseliti se obraćenju drugoga. Doista, mi ljudi nismo “zainteresirani” za stvarno obraćenje drugih. Obraćenja je krajnje malo, a i kad netko i krene na taj teški put, ne znamo što bismo s njime. Pozivamo druge na obraćenje, a stvarno ne očekujemo da to drugi može učiniti!

I valjalo bi…

Valjalo bi se jednom konačno zaputiti, osobno i samostalno u Božju blizinu, pred Očevo lice i kazati mu sve – sve dokraja – bez pridržaja. Ispričati mu sva svoja htijenja i lutanja, sve svoje snove o slobodi i ljubavi, o razumijevanju i nerazumijevanju, sve svoje oportunizme i lažne kompromise, sve svoje skrivene laži i strahove, sve svoje bijede i grijehe, i to osobno, bez obzira što će drugi reći, i bez ikakve zapreke hoće li nas naše srce za to išta prekoravati. Valjalo bi se vratiti Očevu domu. Otac nas čeka pred vratima. Raširio je ruke za zagrljaj. Valjalo bi jednom – konačno jednom – izići iz svoga straha, onoga najgorega: da nas – ako ne ljudi – a ono milosrdni Otac prepozna kao izgubljene i nemilosrdne. Živimo u Očevoj kući od njegova milosrđa, a živimo neautentično, kao robovi. Stuhamo po njoj kao podstanari, živimo od razotkrivanja tuđe grešnosti i od prigovora o izgubljenosti drugih. Kraduckamo zajedničko imanje, predstavljamo se pravednima pa i milosrdnima, a provodimo dane kao natmurene sluge koji ne razumiju ni ljudsku (bratovu) slobodu ni grijeh, ni Božje praštanje ni njegovo neizmjerno milosrđe.

Fra Ivan Šarčević