Ivan Krstitelj

Svetkovina sv. Ivana Krstitelja

U DRUŠTVU SA SVETIM IVOM

Obraćenje – temeljni događaj života

[Ova je propovijed održana u Podmilačju, na uočnicu Svetoga Ivana Krstitelja, 23. lipnja 2007.]

Uvod u misu. Stoljećima se u ovu kotlinu pored Vrbasa slijevaju tisuće ljudi; stoljećima ova dolina odjekuje molitvama i pjesmom. Ovo je dolina proroka Ivana, a to znači dolina obraćenja. Stoljećima ovdje vjernici čine pokoru, obavljaju zavjete, zahvaljuju Bogu, ispovijedaju se, izmiruju s Bogom i ljudima, mijenjaju svoj život.

I večeras, na uočnicu svetoga Ivana Krstitelja, došli smo sa svojim potrebama, molitvama, zavjetima, zahvalama. Došli smo očitovati svoju vjeru, ali i molitvu za obraćenje za poboljšanje, promjenu života. Ima nas koji i ne znamo izraziti ni svoje potrebe ni molitve. Došli smo, kao da nam je sve strano. Neki smo stigli s drugima, nekima nam je stalo samo do društva; neki smo se zavukli u svoje samoće, nerazumijevanja, možda bezizlazne i očajne putove, osamili se negdje iznad kotline.

Nečija su srca nabrekla od želje se promjene, da im život krene u drugom smjeru; da im u obitelji dođe sklad, neki da iziđu iz neimaštine, neki da ostvare dobre odnose, netko da mu se rodi ljubav.

Ima nas čije je srce zakrčeno gorčinom, povredama, nekima čak obraslo i mržnjom. Puno nas je koji očekujemo da se nešto dogodi, iako ne možemo iskazati sami sebe. Ima među nama onih koji od svoje patnje ili patnje i bolesti svojih bližnjih ne mogu reći ni riječ, a kamoli da mole – kao da se sav njihov život pretvorio u vapaj Nebu, nečujni vapaj za Božjim izbavljenjem.

Došli smo da oslušnemo glas proroka Božjega, da oslušnemo glas koji pripravlja put Božjem dolasku u naš život. Došli smo se susresti s Bogom, izmiriti se s njime i s bližnjima, skupiti snage za daljnji život. Zato se otvorimo Božjem Duhu. Bog nas večeras želi posjetiti u ovoj dolini ljudskoga zajedništva u ovoj dolini Ivanova glasa i poziva na obraćenje. Iskreno se zaustavimo nad svojim životom, posvijestimo si da Bog želi večeras biti sa svakim od nas bez iznimke.

Fizičke i duševne bolesti

Vjera znači da se svakome od nas Bog večeras želi primaknuti da nas želi pohoditi. A nas ovdje ima različitih. Svi smo pojedinačni i svakome na njegov vlastiti način Bog želi prići. A nas ima zdravih, ima nas bolesnih. Ima nas koji smo došli moliti za svoje ozdravljenje, ima nas koji molimo za zdravlje svojih bližnjih.

Naše su bolesti – neke fizičke, neke duševne – neke od tih bolesti su neizlječive, za neke od njih zadnjim snagama svoje vjere nadamo se da će Bog učiniti čudo, da će Bog, ne po našim zaslugama, nego priznanjem naše ljudske nemoći i snagom svoga milosrđa zahvatiti u naš život, u život naših bližnjih i izmijeniti bolesni život u zdravi.

No, ne možemo, braćo i sestre, tu ništa posebno učiniti. Stvarnost, zbiljnost čuda ozdravljenja nije u našim moćima, ni u kakvim magijskim čarkama naših molitvenih riječi, nego u otajstvenoj odluci Boga i u Božjem promislu.

Bez sumnje naše teške bolesti – fizičke i duševne – teret su i nama i našim bližnjima, često nam se čine prokletstvom a za neke su one i blagoslov. Dio naših bolesti ima svoje uzorke u nama ljudima, ali i za mnoge od njih ne znamo zašto su se pojavile i uzaludno im je tražiti krivce, uzalud je i pogubno živjeti u krivoj krivici, krivom okrivljivanju. Mnoge su bolesti i patnje osobito malenih i nedužnih dio tajne ljudske konačnosti i prolaznosti, tajne smrti. Ono što je sigurno jest to da su bolesti i patnje sastavni dio života, da one dotiču život na najintenzivniji i najdramatičniji način, kao i to da bolesnici i patnici, gotovo kao nitko zdrav, osjećaju život u njegovoj srži. Bolesti i patnje mogu od nas učiniti slomljene ljude, depresivne i mračne, ali i ljude vedrine i ižaravanja životnoga elan i smisla. Bolesti i patnju možemo shvatiti kaznom ali i blagoslovom. Bolesti i patnje naših bližnji mogu nam biti nesnošljivi teret, izvor nervoze i agresije, ali i jedinstvena staza našega mukotrpnoga uspona do ljudskosti i istinskoga svjedočenja vjere.

U svakom slučaju, bolesti i patnje očituju da nismo gospodari svoga postojanja kao i to da ćemo ostati prikraćeni za konačni odgovor zašto smrt, pa onda i zašto bolest i patnja. Ni u Isusu nam nije dano definitivno oslobođenje od smrti, bolesti i patnje, nego nam je ponuđen put, način kako se s njima ophoditi i ponuđena nam je nada uskrsnuća, nada drugoga života – nada da će jednom biti otkupljena svaka naša bolest, svaki nedostatak, svaka suza će biti otrta s naših očiju, ispunjena svaka čežnja naših duša. Ostaje nam da se liječimo od svojih fizičkih i duševnih bolesti, ali i da ih strpljivo nosimo. Osobito od onih koji su manje bolesni, ili nas koji se smatramo zdravima, traži se da strpljivo nosimo patnju svojih bližnjih, neizlječive bolesti svojih dragih, da im budemo milosrdni i od praktične pomoći.

Bolesti duha – duhovne bolesti

No, braćo i sestre, mi smo večeras došli u Podmilačje svetome Ivi ne samo da se molimo za ozdravljenje od naših fizičkih i duševnih bolesti, nego i od naše grešnosti, za ozdravljenje od naših duhovnih bolesti, došli smo moliti Boga za naše obraćenje. Došli smo u ovu jordansku, bosansku dolinu, Ivanovu dolinu, u kojoj također i večeras odjekuje Ivanov glas: Obratite se, približilo se Božje kraljevstvo.

Osim fizičkih i duševnih bolesti, postoje i oboljenja duha, bolesti ljudskoga duha. Što je to bolest duha? Mogli bismo to nazvati i bolešću ljudskosti, čovještva, bolešću našega karaktera, ili bolešću naše vjerničke egzistencije. O bolestima duha manje govorimo, iako nam nisu strane. Mogli bismo bolest duha nazvati i našom grešnošću, našim grijesima. Ako nam izraz bolest duha ili duhovna bolest nije jasan, možda nam čak para uši, mogli bismo posljedicu bolesti duha opisati biblijskim riječima koje je kasnije i preuzeo i sveti Augustin a što traje do u naše vrijeme – kao nemir srca, nemir našega unutarnjega bića, nesmirenost naše nutrine, to je posljedica bolesti duha, duhovnoga oboljenja. Zar nije nemir, manjak unutarnjega mira jedna od osnovnih oznaka i nas današnjih ljudi.

Došli smo dakle da u susretu s Ivanovom porukom razmislimo o bolesti našega duha, o našoj grešnosti, jer se duh veže za božansku sferu, za Boga. Ovdje ćemo razmisliti o tri naše duhovne bolesti: najprije o bolesti koja dolazi od naše krive duhovnosti, koja nastaje iz grijeha protiv Duha Svetoga, zatim o duhovnoj bolest koja nastaje zbog odbacivanja vrednota; i konačno kao bolest duha zbog grijeha laganja i neodgovornosti za vlastitu riječ.

1. Pogrešna duhovnost

Prva oboljelost našega duha jest grijeh protiv samoga Duha Božjega a koja se očituje kao tvrdoća našega srca, kao nepoučljivost našega uma da uopće možemo oboljeti duhom, da naša duhovnost, da način na koji vjerujemo u Boga može biti nedostatan ili čak iskrivljen. Iz toga se rađa ono što Sveto pismo naziva – narod tvrde šije, narod neobrezana srca, nevjerni narod, ili kako Novi zavjet kaže oholost života. To je umišljenost, uljuljanost kako smo na pravom putu i kako nam ne treba obraćenje ili ako kažemo da nam je potrebno, ne možemo izdržati zahtjev obraćenja, nego prebrzo letimo preko njega.

Prvo što Ivan Krstitelj čini, prvo na što poziva svoje suvremenike, a i nas danas jest da se ostavimo umišljene sigurnosti u vjeri i da krenemo na put obraćenja. Ivan Krstitelj zahtjeva promjenu smjera, temeljnu promjenu vjere. Svojim suvremenicima koji su se dičili da su sinovi, da su djeca Abrahamova, posve jasno kaže da je sjekira već položena na to umišljeno stablo vjernika.

Naša umišljenost počiva na sigurnosti naše tradicije kako smo pravi vjernici samo time što smo Hrvati ili što obdržavamo naše religiozne manifestacije. Vjera je dar, ali koji ne dolazi po krvi i tlu, nego Božjim pohodom i našom osobnom i slobodnom odlukom. Vjernik se ne rađa nego postaje. Nećemo primiriti Boga niti utješiti nemir svoga srca time što ćemo ispunjavati samo izvanjski naše kršćanske dužnosti, naše zavjete i savjete, koje smo sami sebi postavili. Nećemo, onako kako to čine neki novoobraćenici, liječiti dušu nagomilavanjem postova i molitava, jurnjavom na hodočasnička mjesta i nezaustavljivom potragom za čudesima; nego samo tako što ćemo životno – danomice – svjedočiti za Isusa Krista. Ne djeluje li nam da se naša vjera zaustavlja na kućnome pragu, s izlaskom iz crkve, s odlaskom s hodočašća; kao da je naš svakodnevni život određen svim i svačim samo ne vjerom i odnosom s Bogom.

Naša pogrešna duhovnost, naš grijeh protiv Božjega Duha jest što naša duhovnost nama djeluje kao naša zadnja zaštita, naše utočište. Ivan propovijeda obraćenje Bogu, oslanjanje najprije na Boga s onu stranu svih naših i najpobožnijih čina.

Naša pogrešna duhovnost očituje se i u tome što ona ima puno neprijatelja izvan nas samih – što su to komunisti, masoni, muslimani, ljudi druge vjere i svjetonazora, ateisti i agnostici, a rijetko kada su to naši vlastiti grijesi; rijetko je to kada naša nedosljednost u nasljedovanju Isusa Krista. Kao da Isus nije rekao da zlo izlazi i iz nas, a ne samo da je izvanjsko, da zlo dolazi izvana. Našu vjeru, našu duhovnost više označava gledanje na zlo i strah, nego povjerenje u Boga, nego sigurnost da s Bogom ne možemo propasti, i što smo svoje kršćanstvo shvatili bez patnje za svjedočenje Isusa Krista, što se čak i ne smijemo pozivati na evanđelje, na Boga, što nam je evanđelje jedina prava kritika našega ponašanja.

Prva naša bolest duha jest i u tome da ne znamo što s Isusom pa ga iskrivljujemo – njegove riječi omalovažavamo ili uzimamo samo one koje nam odgovaraju, zloupotrebljavamo njegov križ, posvajamo ga kao da on nije za sve ljude umro. Mi nismo njegove preteče, poput Ivana, nego Isus je preteča i podržavatelj naših planova, naših projekata i materijalnih i duhovnih. Nismo mi u službi Isusa i Božjega kraljevstva, nego Isus i Božje kraljevstvo služe nama. Hodamo ovom zemljom ispražnjeni od vjere i Isusova suputništva, postao nam je previše običan, poznat. Nestalo je skromnosti i izdržljivosti u našoj vjeri. Nismo poput Ivana ili svih biblijskih vjernika od Mojsija, Jeremije do Petra i Pavla, Franje Asiškoga spremni kazati pred Bogom da smo grešni. Mi nismo grešni i Bog se treba sagnuti da vidi našu veličinu, a ne da mi postanemo skromni, oni  koji se neće usuditi odvezati ni obuće na remenju ni Isusu ni Bogu u kojega vjerujemo.

Naš Isus kao da više nije svet, nego je tek sredstvo da ga koristimo u borbi protiv islama i Muhameda, da ga koristimo u borbi protiv neprijatelja Crkve. On više nije osoba, nije sveta Božja objava, nije susretište i pomirilište Boga i čovjeka, ljudi i narodâ, on je kamen kojega bacamo drugima u lice. Zar nam nisu postali svetiji bezbrojni drugi zemaljski ljudi, vođe, nacionalni heroji i estradni velikani. Čak ni između nas i Boga nije više Isus nego bezbroj svetaca koje zatrpavamo molitvama i zagovorima, ili bezbroj naših svjetovnih “baraba”, pa i “kriminalaca”. Još se nismo susreli s Isusom, još ne možemo ni zamisliti da tu negdje oko nas, kraj nas, čeka da ga prepoznamo.

Mi smo postali izvanjski zadovoljni u našoj pobožnosti; naša duhovnost nam se nameće kao mjera svih stvari, a u biti je najčešće samo sebično traženje lažne utjehe, kršćanstvo kao bijeg od životnih obaveza, kršćanstvo u službi profiterstva. Svojom duhovnošću nismo dakle u službi Isusa Krista, nismo u službi Božjega kraljevstva. Zatamnili smo kršćanstvo i umjesto njega postavili sebe i svoju lažnu duhovnost.

Prvo naše oboljenje jest dakle u tome da nismo pronašli svoju vlastitu pustinju u kojoj neće biti nikoga, nikakvih riječi ni posrednika, nikakvih molitava kojima ćemo zaglušiti Božji dolazak i govor nama. Nemirno je naše srce jer se bojimo susreta s Bogom, s Isusom Kristom, bojimo se praznih ruku, bojimo se naše grešnosti, naše bolesti duha i Boga želimo zatrpati našim pobožnostima, našim molitvenim brbljanjima, samo da on kako ne dođe do riječi. Zato se tolike suvremene duhovnosti ne ustručavaju posvojiti Boga te stalno govore o rađanju Boga u srcu, toliko su se zbližile s Bogom, toliko ga pripitomile da Bog više nije novost, stvaralačka novost života. Toliko su ga ušutkale da se Boga ne može prepoznati po djelima nego samo po bježanju iz života, po nekim gotovo bolesnim trapljenjima i molitvama. Ispod toga intimizirajućeg zagrljaja Bog više ne može izići, on je neslobodna veličina kojoj toliki novoobraćenici hrle kao analgetiku i lažnoj utjehi dok će istodobno mrziti druge oko sebe, dok će zaboraviti svoje svakodnevne obaveze, svoju obvezu svjedočenja Boga u obitelji, na radnome mjestu, u školi, na poslu. Ivan posve jasno kaže, obratite se, ostvarujte kraljevstvo nebesko u vašem svakodnevlju, ostavite se neba koje nema veze sa vašom zemljom i vašim praktičnim tjelesnim radom. Mi više ne očekujemo Boga da dođe u naš život. Mi više ne očekuje Spasitelja, Mesiju kao što je to Ivan činio, koji će nas obratiti. Zato bi trebalo to obraćenje da Bog, da Isus Krist postane stvarni sugovornik našega života.

2. Bolest duha kao odbacivanje vrednota

Drugi uzrok bolesti duha nas današnjih ljudi, nas kršćana, vjernika uopće, druga skupina naših duhovnih bolesti nalazi se u odbacivanju vrednota ili u poremećenosti ljestvice vrednota tako da niže vrednote ili čak nevrednote pokreću naš život i time stvaraju nemir srca, duhovno oboljenje kojega naravno često nismo svjesni. Odmah treba reći da je za duhovno ozdravljenje nužno odlučiti se za vrednote i to za ostvarivanje što viših vrednota. Gotovo masovno bolujemo od nijekanja vrednota kršćanstva, vrednota Isusova evanđelja, od podcjenjivanja vrednota nasljedovanja Isusa Krista. Vrednotama Isusova evanđelja pretpostavili smo zemaljske vrednote, od onih za ugodu i korist, onih trgovačkih i hedonističkih, do političkih i nacionalnih vrednota koje smo postavili iznad svega, pa gubimo i obraz i dušu. A kad se to dogodi nastaje bolest. Nastaje smrtonosno stanje duha. Zar nismo svjedoci koliko se nas mnogo više uzbudi i na samo malo uskraćivanje naše ugode, koliko na samo malu nacionalnu ugroženost a posve mirno gledamo ako je ugroženo evanđelje, ako je ugrožena recimo vrednota evanđeoske ljubavi, istinoljubivosti, praštanja i milosrđa.

Živimo u navodnoj izvanjskoj slobodi, osobito nakon prošloga ateističkoga sistema, a ne uviđamo današnju još veću unutarnju neslobodu, strah od zemaljskih autoriteta, zebnju pred istinom o nama samima, o našem narodu, o našim zlim djelima. Naše je kršćanstvo postalo neuvjerljivo jer smo vrednote evanđelja podložili vrednotama političkih manipulatora, njihovim proglasima mržnje; jer smo Isusove vrednote podredili agresiji uspjeha, lakoga zemaljskoga uspjeha.

Ova bolest odsutnosti vrednota, ova bolest zamjene vrednota predstavlja nam se kao lagan i zavodljiv put ostvarenja ljudskosti. Nemoć i nehtijenje da se odlučimo za vrednote stvara od nas potkupljive i korumpirane ljude, ljude prepune straha i dodvoravanja, ulizice i dodvorice, baš onako kao što je i Herod bio opsjednut neprijateljima i vlašću, prizemnom tjelesnošću i jeftinom ugodom, baš onako kako se udvarao svim moćnima. Zato ništa nije mogao podnijeti što mu je stajalo na putu da se domogne vlasti, zato je ostavio čovještvo i Božju pravdu. A u to su, kako Ivan govori, bili uvučeni i carinici i vojnici, i gotova sva duhovna elita njegova naroda.

Ozdravljenje od ove bolesti duha, od odbacivanja viših vrednota očituje se i kao obezvrjeđivanja poštenja, obezvrjeđivanje rada, ljudskoga poštenoga rada, škole i studija, kao obezvrjeđivanje svakoga čestitoga autoriteta, moralnoga autoriteta, pa na njihovo mjesto dolazi lukavost, prepredenost, korumpirana snalažljivost, kupovanje ugleda i položaja. Zato nije čudno da se kao i u Ivanovo i Isusovo vrijeme i danas javlja najgora omraženost – ona prema političarima i duhovnim, religioznim prvacima, svećenicima, ne zato što bi politika ili vjera bili nešto nečasno, nego jer smo se počeli diviti i za uzore postavljati kriminalce, barabe, ljude zemaljskoga uspjeha, ljude mržnje i zavođenja. Zato što smo vrednote evanđelja zamijenili vrednotama lukavštine i prijevare, nečistih računa i brzoga bogaćenja, zato što smo zaboravili mukotrpni put dobra, zato što nam ni pozitivna tradicija, pozitivno naslijeđe ne znače ništa. Sve se niječe. Nad našom stvarnom poviješću odmahujemo rukama i bezobzirno tvrdimo kako su se vremena promijenila. Jesu, ali moralno nismo ništa postali bolji.

Agresija brzoga uspjeha nadvila se na nas, nad naš narod. Agresija vanjštine i praznine duha, izvanjske uljuđenosti i osiromašene nutrine postala je mjerom stvari. Bolest zbog odsutnosti pravih vrednota stvara nemir srca i kod pojedinca i kod kolektiva. Pojedinac a i kolektiv gubi unutarnje uporište i iz toga se rađaju onda i duševne i tjelesne bolesti, i krađe i pijanstva, i svađe u kući i krivo bogaćenje, i trgovina drogom i ljudima, i prevare i laži. Bez vrednota, postajemo jedni drugima nesnošljivi.

Onda se više ne odlučujemo za život, onda se dugo ne ženimo, niti udajemo, onda nema iskoraka u novost života, onda se bojimo života, bojimo se svakoga rizika i žrtvovanja za druge, onda se samo vrtimo oko sebe, onda samo napadamo druge koji vrijede, onda obolijevamo od lijenosti i bavimo se neprijateljima, ugroženošću, zato što sve manje vrijedimo.

Bolest duha se rađa i u neodlučnosti za vrednote kada znamo gdje su one. Ivan se najprije odlučuje za Božje kraljevstvo, za vladavinu vrednota Mesije koji dolazi. I kada svi idu na drugu stranu, on se upućuje za Isusom. Zato Isus posve jasno kaže za njega: Što ste izišli vidjeti, čovjeka bez kičme, bez svojstva, čovjeka koji glumi dobrotu, koji se straši. On se ne boji života, on se bori za svoju originalnost u vrednotama istine i pravde.

3. Bolest duha kao neodgovornost za riječ

Kao treću bolest duha našega vremena, a kojega označavao vremenom komunikacije i vremenom informacija, informatičkim dobom, dobom riječi, jest bolest u području našega govora. Mi znamo da su naši veliki grijesi psovka, ružne riječi, besramno i bestidno hvalisanje. No ovdje je riječ o onom oboljenju duha koje proizlazi iz laganja i neodgovornosti za vlastitu riječ. Naše su riječi oboljele na smrt, oboljele od krivih optužbi i trača, u konačnici od laganja o drugima i na druge.

Laž je jedan od najvećih grijeha za Sveto pismo. Đavao je nazvan ocem laži. Laž dijeli ljude, laž je đavolska rabota i ona ne uništava samo međuljudske odnose nego i temeljni odnos s Bogom. No kako je đavao otac laži, za njega Pismo kaže da je i zavodnik. Zato je i zavodljivost laži tolika da se skriva i u samu vjeru, u našu pobožnost i naše duhovnosti. Zato danas ima puno duhovnih ljudi, religioznih ljudi, pa i svećenika koji puno lažu.

Za ozdravljenje od ove naše bolesti, od ove grešnosti ne znači hoćemo li prestati brbljati, hoćemo li zašutjeti, jer je nemoralna šutnja također potvrda laži, pakt s đavlom – neprijateljem i zavodnikom, nego je ozdravljenje u odluci da uvijek i bezuvjetno govorimo istinu i tako postanemo odgovorni za svoje riječi.

Osnovna odgovornost za riječ jest odgovornost pred Bogom. Mi pred Bogom odgovaramo najprije za svoje riječi a ne pred strahom što će drugi reći; prva odgovornost za riječ jest istina, a ne hoće li me drugi prihvatiti ili odbaciti ako reknem istinu. Ono što nas današnje ljude karakterizira jest malen broj ljudi koji stvaraju neistine, koji su kovači laži, malen broj ali vrlo opasan i štetan broj ljudi koji truju okolinu lažima, olako izrečenim riječima, krivim optužbama. Ima malen broj ljudi koji gotovo ništa drugo ne rade nego truju mržnjom ljude oko sebe, koji su postali pogubni proizvođači neistina i optužitelji svoje braće, čija se narav pretvorila u laž, jer čim reknu lažu ili iskrivljuju istinu. Nije njima jednostavno, jer novim lažima žele umiriti svoje srce te umjesto obraćenja, umjesto odgovornosti za svoje riječi pred Bogom, oni bježe od toga i stvaraju nove laži. Njima gotovo ništa nije sveto, gotovo nema ničega što nisu uprljali svojim zlim jezikom. Naprotiv, sve što je vrijedno i dobro, ljude koji nastoje oko dobra oni kao i u Ivanovo vrijeme Herodijada ili u Isusovo njegovi protivnici, žele uništiti.

Ima dakle malen ali opasan broj nas koji uživamo u konfliktima, na sukobima i na ratovima, koji se hranimo i bogatimo ne samo na patnji drugih nego lažima zavađamo ljude. Ima nas kojima nije stalo do istine, koji smo smutljivci, razarači ljudskoga zajedništva, koji uništavamo sve što je dobro svojim bezočnim riječima.

Osim toga maloga broja za duh smrtonosnih ljudi, za koje Isus i kaže, bojte se onih što uništavaju dušu i duh, postoji velik broj, većina nas koji se lijepimo za laži, kojima je ugodno slušati laži, koje zamamnost neistina toliko privlači da postajemo njihovi ponavljači. Laž je ugodna, laž daje privid istine. Velika većina nas sluša lažne pastire, lažne vođe i tako ostajemo u trajnom stanju djetinjastosti, nedozrelosti. Više volimo lažljivce nego iskrene i istinoljubive ljude, a jasno je da istinoljubivi ljudi djeluju teži za nasljedovanje, dok se lažljivci prikazuju kao ugodni ljudi i dok u oči lažu, oni su obučeni, kako Isus kaže, u ovčje runo, a iznutra su vuci grabežljivci, vuci koji uništavaju ljudske duše i duh.

Velika je duhovna bolest nas danas u laži i neodgovornosti za riječi, u našem uzmicanju pred istinom, u našem ne zauzimanju za istinu. Ivan Krstitelj je bio čovjek koji je svoju temeljnu odgovornost imao pred Bogom i zato je govorio istinu. Zato je bio slobodan čovjek, oslobođen laži, čovjek unutarnje slobodan. On je za svoju riječ, za istinu bio spreman ići i u smrt. To je istina koja oslobađa. A nas, međutim, sputavaju laži, stvarju od nas nemirne ljude, ljude uskomešane i nervozne, neodlučne i plašljive, ljude koji dopuštaju da se blate drugi, da se sotoniziraju čitave skupine i u Crkvi i u narodu, i čitavi drugi kolektivi i narodi.

Zna se dogoditi da u svojoj laži drugima ne dopuštamo da budemo kršćani, da budu istinoljubivi. Ušutkujemo druge da ne kažu istinu – u našim obiteljima, u našim zajednicama, u politici, u Crkvi. Tražimo od istinoljubivih ljudi da ne govore istinu, da je pogotovo javno ne kažu, tražimo od njih da budu tobože veći kršćani nego što i Bog od njih traži, a samo da zaštitimo lažljivce i zavodnike.

Teško je govoriti istinu i izdržati zahtjev istinoljubivosti, jer je to skopčano s osudom, sa samoćom, s nerazumijevanjem. Koliki su dobri ljudi, koji nisu dostatno budni na zlo laži i ljudsku zlobu, posustali nad istinom, izokrenuli se, te od nekadašnjih slobodnih ljudi postali neuvjerljivi beskičmenjaci, dali se kupiti i uvući u lanac laži i pate u svome nemiru. I Herod je držao do Ivana, ali se dopustio zavesti od Herodijade, kao što se i mi dajemo zavesti raznim Herodima i Herodijadama, ugodama, novcem i častohlepljem. Štoviše, ni svojim bližnjima ne dopuštamo da budu istinoljubivi, pa čim počnu govoriti ušutkujemo ih. Koliko je samo očeva, majki, koliko je samo učitelja, novinara i mnogih duhovnih lica, svećenika i časnih sestara, odgovorno za mlađe jer ih odgajaju na lažima, priječe im da se susretnu s istinom o sebi, o svojoj vjeri, o svome narodu, nego se samo trujemo lažima i ne susrećemo se s Bogom u odgovornosti za svoje riječi.

Zaključak. Došli smo, braćo i sestre, večeras u ovo dolinu Ivana Krstitelja, došli smo u dolinu pokore, dolinu istine i Božjega milosrđa.  Došli smo da poput Ivana postanemo preteče najuzvišenije osobe – one osobe u kojoj se u ljubavi susreću Bog i čovjek, nebo i zemlja. Vjera u Isusa Krista, kršćanstvo kako kažemo, nije religija bijega iz svijeta i života, nije vjera lagane unutarnje utjehe, nego vjera koja mijenja i nas i svijet; vjera koja obrće bolest u zdravlje, smrt u život. Kršćanstvo nije lukavost svijeta, nikakva tehnika kako prevariti drugoga, nikakav projekt zemaljskoga uspjeha, nego posvemašnje oslanjanje na Isusa i njegovo evanđelje.

Ne strašimo se ako stojimo praznih ruku, čeznutljivi za ozdravljenjem od svojih bolesti – fizičkih, duševnih i duhovnih. Promašit ćemo ovaj naš zajednički misni susret, ovaj naš dolazak ako on ostane samo izgovaranje onoga što smo mi naumili izreći Bogu. Došli smo, ako ne sa sigurnom odlukom obraćenja, jer je to za nas mnoge postala prazna riječ, a ono barem da ostavimo mogućnost, štoviše da priznamo nužnost obraćenja, nužnost ozdravljenja našega duha, da priznamo nemir našega srca, ili našu grešnost. Došli smo isprazno na ovom mjesto ako smo se zagradili u nemogućnost ikakve promjene naše ljudskosti. Nismo došli zatomiti Ivanov poziv na obraćenje, Božji glas koji nam dolazi preko njegova proroka da promijenimo svoj život. Došli smo se susresti s milosrdnim Bogom, potvrditi vjernost, sigurnost da ćemo biti ljudi koji će bolje vjerovati, koji će se odlučivati za stvarne vrednote koje rađaju novim životom i koji će svojim riječima biti istinoljubivi. U ovim stvarima nema odgađanja. Vratimo se Bogu. Na obraćenje ne treba čekati. Ne otežimo ga. Bog večeras zove, nema odgađanja u vjeri, u odluci za vrednote za evanđelje, za istinoljubiv govor. Znadnimo se večeras sagnuti pred Gospodina Isusa i zamolimo ga za ozdravljenje od naših bolesti, za milost obraćenja.

Fra Ivan Šarčević