Impresije po Hercegovini, istočnoj

OD SARAJEVA DO TREBINJA I RAVNOG

Ruđer Bošković i mi (Ravno)

Bilo je to putovanje za pamćenje, prelaženje granica i predrasuda, kako je to fra Ivan rekao. Dobro društvo, opuštajuća atmosfera, dosta hoda, pozitivne misli, obilazak Hercegovine i promatranje iz drugačije perspektive u odnosu na uobičajeno, onako pravo kulturološko uzdizanje.

Konjic smo posjetili, onako ‘u letu’, gotovo u zoru, pogledali muzejske eksponate koje čuvaju franjevci u svojoj kući.

S manastirom u Žitomsiliću nas je upoznao iguman Danilo, i poželio nam dobrodošlicu. Nikada ranije nisam ulazio u pravoslavni manastir i imao sam osjećaj da su to onako tamna mjesta, zbog malih prozora. Bio sam u krivu. Ikone koje oslikavaju unutrašnjost crkve ostavljale su dojam da se nalazimo u nekoj od umjetničkih galerija, a i svjetlost koja je dopirala samo je dodatno naglašavala taj utisak. Pravi su umjetnici ti ikonografi!

Villa Rustica i mi (Mogorjelo/Čapljina)

Odmah ‘iza ugla’ samo malo niže, u dolini Neretve, nas je dočekao grad izboran vremenom, Počitelj i njegova srednjovjekovna raskoš. Srce Počitelja, Hadži Alijina Džamija otvorenih vrata prima sve turiste, pa čuti razne svjetske jezike na takvom mjestu i nije neka novost.

Čapljina je, ukrašena svojim velikim trgovima i raznim spomenicima, ostavila utisak da sam na moru, a obilazak galerije moderne umjetnosti ostavlja dojam da je Čapljina i umjetničko mjesto. Onda još malo vojničkih ulazaka i izlazaka iz autobusa i tako smo došli do ručka! Ručati  u okolici rimske Villae Rusticae (Mogorjelo) je veoma poseban osjećaj i lako je zamisliti da se nalazim u doba Rimljana, svi ti mirisi, zvukovi i boje, a i vino je bilo odlično i pridonijelo tom osjećaju. Još samo da je bilo prileći poslije ručka! Ali nije bilo vremena, jer valjalo je obići još mnogo, Hutovo Blato i Kara-otok su čekali. Ušli smo bez karte, a i naučili ponešto besplatno. Tempo puta je i dalje ostajao dinamičan i vrlo brzo smo došli do galerije Vjeko Božo Jarak u Podkosi, koja je ostavila t da jednog dana ponovno dođem u obilazak te istinski prelijepe hercegovačke kuće.

Kameni spavači i mi (Radimlja-Stolac)

Radimlja, nekropola stećaka, koja se odupire zubu vremena i iz nekog razloga podijeljena cestom, pozdravila nas je na putu prema Stocu i Trebinju gdje smo obišli stari dio grada i u najmanju ruku jedan čudan spomenik, kraj dana nije donio san, jer je cimer, neću ga imenovati, glasno hrkao.

Rano ujutro, nenaspavan sam s društvom posjetio stari Arslanagića most koji se samo na prvi pogled čini malim i krhkim. Posjetiti dubine Vjetrenice i njena prirodna bogatstva, zateći  čovječju ribicu sakrivenu od pogleda i znatiželjnika, pa onda Zavalu i Ravno. I to je to i mnogo više!

Uistinu nezaboravno iskustvo! Veliko HVALA svima koji su nam to omogućili.

Boris Kokorović