USKRS

I. Isusa u grobu nema

Iv 20,1-9

Kad se stišala golgotska galama, kad su se akteri Isusova razapinjanja povukli u svoje svakodnevlje, izvukla se Marija Magdalena, još za mraka, i krenula na grob. Vjerojatno se povukla u krug Isusove majke i pokojeg učenika, u strahu skrivenih od obijesna mnoštva u nekom jeruzalemskom skrovištu. Ili se negdje šćućurila u svom skrovištu.

Što je Mariju Magdalenu nagnalo da ide na Isusov grob? Možda radoznalost? Možda unutarnja pobuna i neslaganje s činjenicom da nasilno umre netko tko je toliko volio ljude, koji je i nju izvukao iz tame života, spasio iz okova starih navika, slabosti i zla? Možda potreba da u blizini mrtvoga Učitelja, u samoći i miru, prijeđe put njihovih susretanja, da mu opet osobno i intimno zahvali za darovanost novoga, oslobađajućega puta; da se čisto onako porazgovara s njim? Jer nitko je nije toliko razumio. Ona je ljubila puno, ali nije bila ljubljena. Isus ju je razumio i zavolio. Okrenuo joj život u novom smjeru.

Pismo ne izvještava o razlozima Marijina dolaska na grob, nego o njezinom nenadanom uvidu da je kamen s groba maknut. Neočekivano: Isusa u grobu nema. Onako kako je došao na svijet, u tuđoj pojati, tako je prošao kroz tuđi grob. Došao i prošao. I nitko nije dokraja povjerovao, čak ni učenici koji su kroz tri godine s njime boravili, pričali i slušali ga, pješačili i blagovali s njime. Kao da nitko nije ozbiljno uzimao njegove nagovještaje o uskrsnuću, o nemogućnosti smrti onoga tko je u životu bio potpuno očitovanje Boga, njegove ljubavi i milosrđa.

Zbunjena Marija trči da muškima, Petru i vjerojatno Ivanu, drugom učeniku kojega se ne imenuje (pretpostavlja se po onim riječima: kojega je Isus ljubio), kaže da je Isusa netko uzeo iz groba, nekamo ga premjestio. I dva učenika trče. Evanđelist Ivan do u sitnice opisuje trčanje dvojice učenika kao da time hoće iskazati ne samo važnost ove dvojice učenika, nego u njihovim radnjama, akcijama i pokretima, želi prenijeti svojoj zajednici sve što se događalo oko Isusova groba te da je grob uistinu nađen prazan.

Onaj drugi učenik bio je vjerojatno i mlađi i poletniji. Brže je stigao na grob. Nadvirio se nad njega, vidio plahtice u kojima je bio umotan Isus i zastao nad prazninom. Vjerojatno je razmišljao što se sve to moglo dogoditi, tko je mogao maknuti Isusovo tijelo, ili možda tko je uistinu Učitelj kojega je slijedio. Možda je čekao Petra pa da zajedno uđu.

Petar je sporije trčao. Stigao je poslije. Ali silazi u grob, želi doći na mjesto gdje je Isus bio položen i sve provjeriti. I uistinu, Isusa nema. Bijele krpe u koje je bio umotan odložene su. I ručnik kojim je bila umotana Isusova glava posebno je složen. Je li bilo vremena za slaganje ručnika ako je netko Isusa „ukrao“? Je li ga Isusu sam složio? Je li ručnikom dan kakav znak? Da nije ručnik pripadao Mariji Magdaleni, nekoj od žena ili učenika? Da njime možda nije odložen zemaljski čovjek?

Ništa puno ne znamo. Ivanovo nam detaljno opisivanje dolaska na Isusov grob Marije Magdalene i dvojice učenika ne pomaže u rasvjetljavanju samoga događaja uskrsnuća. Prazan grob nije dostatan dokaz da je Raspeti živ. Ostaje nam činjenica Isusova sramotnoga stradanja, smrti i polaganja u grob. Ostaje nam činjenica praznoga groba. Odnosno, sve počinje svjedočanstvom Isusovih učenika da je grob prazan, da je Raspeti živ, da nije među mrtvima. I da se sve dogodilo po Pismima, da u Isusu Bog ispunjava svoja obećana dana ocima. Kršćanstvo počinje porukom učenika da su susreli raspetoga Gospodina i da njegov život, osobito njegova muka i smrt, imaju smisao i da je uskrsnuće potpuni čin vjere. Tako je Isusova radosna vijest zaokružena radosnom viješću o uskrsnuću. Od malovjernih i zbunjenih, strašljivih i neuvjerljivih, učenici su postali sigurni i vjerni svjedoci. Isus i njegovo evanđelje postali su radosna poruka svijetu, poruka koja nudi puninu života. Ta radost nije usporediva s uobičajenim radostima, ali nije strana nijednom ljudskom srcu. Ona je vedra radost koja s površine zahvaća čitavu osobu i nosi je anagažirano kroz život.

Sretan Uskrs!

 *******

II. Uskrsni kvasac

Dj 10,34a.37-43; 1 Kor 5,6b-8; Iv 20,1-9

Ako bismo vijest da Isusa nema u grobu, da je njegovo tijelo netko uzeo, sklonio, čak ukrao, ako temeljnu vijest da je Raspeti uskrišen, da je živ – koju su najprije prenijele Marija Magdalena i druge žene a onda drugi Isusovi učenici, ako dakle vijest o Isusovu uskrsnuću usporedimo s nekim današnjim vijestima kojima smo često izloženi, zacijelo ćemo naći sličnosti.

Sličnost je u tome što većina nas živi zatvorenu budućnost, odnosno sviknute dane i mnogi od nas teško očekuju nikakvu doista “novu” vijest, vijest da će biti stvarno bolje. Naša je budućnost, tako redovito mislimo određena našom prošlošću, našim uobičajenim poslovima, ili – eventualno – nekim očekivanjima pa i programiranjima „nove“ budućnosti koja u konačnici uvijek ostaje u našim umskim i praktičnim mogućnostima, u našim rukama, u našim planovima.

Naša je budućnost zatvorena prošlom ili sadašnjom patnjom, starim komunikacijama i odnosima, našom uhodanom praksom. Naša je budućnost određena našim starim ali živim i bolnim ranama koje nam zaklanjaju perspektivu, suzuju horizonte. Mi smo poput Isusovih učenika, razočarani nad propalim obećanjima, na polomljenim htijenjima i nastojanjima; nalazimo se u stanju očekivanja ali ničega posebnoga nego posve uobičajenoga. Obavljamo svoje poslove, živimo svoje osrednje živote; nas u biti situacije i život stalno „prepadaju“, one nas modeliraju i mijenjaju, mi se njime prilagođujemo. Mi smo aktivni samo u obavljanju svakodnevnoga posla i agilni u nastojanjima da izbjegnemo muke koje nam bez našega htijenja donosi život i drugi ljudi, ali u bitnome naš život se ne mijenja.

Što očekujemo od Isusa?

Ako bismo iz kuta vjere, odnosno našega kršćanstva promatrali sami sebe, ako bismo promotrili kako prihvaćamo Isusa i njegov život, onda možemo vidjeti da nas ima različitih. Ima nas takvih koji izmičemo križu. S Isusom smo, ali neobvezatno. S Isusom smo, ali vezani za njegova čudesa ili ozdravljenja. On nam je prije svega Sin Božji, čudotvorac. Sve nam je svedeno na očekivanje da i nas zahvati nekakva njegova čudotvorna ruka spasenja ili čudotvorna ruka nekoga od onih koji govore da imaju njegovu snagu ozdravljenja. Ima nas dakle koji smo svoju vjeru sveli na neku vrst magijskih obreda.

Ima nas i takvih koji od Isusa uzimamo samo njegove moralne naputke, predivne usporedbe ili Govor na gori; još se nismo primakli ni mogućnosti da se Isusov govor upućen farizejima odnosi i na nas, ili da je Judina izdaja ili Petrovo zatajivanje sastavni dio našega ponašanja, ili da se vjera ne može svesti na moralnost, nego da je iznad svih naših i zasluga i poraza, iznad svih naših herojstava i čovjekoljublja, iznad svih naših zala i neljudskosti, iznad etike i politike.

Ima nas u svakom slučaju koji bježimo od Isusove muke. Isusova sramotna patnja i smrt ostaju u prostoru koji nas se ne dodiruju, prostoru zaborava koji je bolje ne dirati, jer imamo nekakav čudan strah da bi nas to moglo odvesti nekamo gdje bismo izgubili sebe, gdje bi bio okrnjen naš mukom stečeni identitet, gdje bismo možda prestali biti mi, svoji, jedinstveni, neponovljivi.

Ima nas opet koji Isusovu muku, stradanje i smrt, prihvaćamo kao nešto što se stvarno dogodilo. No, ako nas se već tiču Isusovi posljednji dani, ako čak o njima volimo razmišljati, meditirati i moliti, onda je to vezano samo da uspoređujemo Isusa sa samima sobom, s našim osobnim ili kolektivnim patničkim životom. Isusov Put križa, tako mislimo, bez ostatka opravdava naše križne putove. Isusovo stradanje, njegova patnja kao nedužnoga čovjeka dobro nam dođu da pojačamo svijest o sebi, da i dalje podržavamo i opravdavamo pasivno samosažaljenje. Isus nas uvijek i bezuvjetno potvrđuje.

U svakom slučaju većina nas živi i vjeruje samo u dio Isusova životnoga puta. Jedni smo dakle previše vezani za njegova čuda, za njegovo božanstvo, jedni samo za njegovo čovještvo i etičnost, jedni za njegov nebeski život, jedni samo za zemaljski put. Dio nas odmah preskače na činjenicu uskrsnuća, ali tako kao da za to uskrsnuće ne treba ništa činiti, kao da će ono doći kao što dolazi sunce iza tmurnih dana. Uskrsnuće nam služi kao SOS dugme koje pritisnemo kada ne znamo što kazati, kako se ponašati, kako djelovati.

Djelovanje iz Isusova uskrsnuća

Točno je da Isusovo uskrišenje nitko nije očekivao. Ni njegovi učenici. Uskrsnuće je radikalna novost, ali nikada odvojiva od cjeline Isusova života. Točno je da nam Isusovo uskrsnuće govori kako ni dobra djela ne mogu sačuvati čovjeka od patnje, neizvjesna svršetka, od smrti, i to ne bilo kakve smrti, nego da nas ne mogu sačuvati i od najgore, nepravedne smrti kao totalnoga poraza i ponižena ljudskosti i kao iskustva napuštenosti i od samoga Boga.

Uskrsnuće se pojavljuje duboko usidreno u Isusov život, i istodobno bez ikakav oslonca u ljudske snage, bez ikakva uporišta u svijetu – u ljudima ili uporišta u svojoj vlastitoj vjeri i snazi. Uskrsnuće dolazi kao darovani novi život od Boga ondje gdje je budućnost posve prazna, gdje je budućnost radikalno poljuljana, gdje su se obzori suzili na očaj i pesimizam da se išta novo može dogoditi, da ovaj život može imati ikakvu promjenu na bolje.

Riječ je naime o tome da se Isusovo uskrsnuće pojavljuje kao radikalna novost, kao neočekivana budućnost. Znamo, naime, da su Isusovi učenici očekivali od Isusa mnogo a onda se sve raspalo. Oni su očekivali sve posve drukčije, a dogodilo se sve suprotno: očekivali su prije svega zemaljsko mesijansko kraljevstvo, a Isus utemeljuje “nebesko”, Božje kraljevstvo, nove odnose među ljudima, a ne odnose na vlasti i podčinjavanju. Očekivali su ozdravljenja, osobito oslobođenje od smrti, a ono se dogodio strašan poraz, fijasko, najgora i najsramotnija smrt.

I žene koje su prve išle na grob, i učenici koji su pošli na poziv žena, nisu očekivali ni prazan grob a kamoli da je Raspeti živ. No dogodilo se sve suprotno: oni su pomaknuti iz svojih mračnih misli, iz običajnosti, oni su radikalno uzdrmani u svojoj vjeri. Oni su iskusili Isusa živa. Na toj vjeri, vjeri svjedoka, temelji se naša vjera.

Naravno, nikada nisu svi povjerovali. Isusovo život i sve što se s njime događalo, događaji su koji s ruba, s margina svijeta i ljudske povijesti idu prema središtu, a ne iz središta prema rubovima. Isusov život, smrt i uskrsnuće ulaze u ljudsku povijest ali ne gromoglasnim zahvatima koji su uočljivi vani, koji su uočljivi svima. Oni mijenjaju povijest polazeći iz čovjeka, iz njegove nutrine, a ne ulazeći u njega nekakvim vanjskim prisilama i nužnosti. Zato ima onih koji ni onda kao ni danas nisu povjerovali niti mogu vjerovati, ili su povjerovali samo djelomično. Tako u vjeri uvijek postoji zdrava nesigurnost, uvijek u vjeri postoje opravdana pitanja pa i sumnje. I Petar koji se spustio u grob, koji simbolizira crkvu, nije odmah povjerovao.

U vjeri dakle uvijek postoji zdrava nesigurnost, uvijek je ostavljen prostor slobodne odluke. Treba uzeti cjelinu Isusova života, treba se iznad svega pustiti u Božju mogućnost, treba dakle vidjeti sav njegov život od Betlehema do praznoga groba – treba vidjeti i onda se odvažiti na vjeru. Treba se pokloniti pred jaslicama, ali sići i u mrak, prazninu i šutnju groba.

Osim Petra koji sve provjerava, postoje i oni poput Ivana, koji je prvi stigao, koji iako je prvi stigao, nije ušao, nego je pustio da to Petar provjeri, a onda je sam vidio i povjerovao. Vidio je i sve složeno, dakle da se sve dogodilo „po redu“. Vidjeli su učenici da nije riječ o nikakvom lukavstvu, ili na brzinu smišljenoj namještaljki, nego kako sve ima svoj smisao.

 Uskrsni kvasac

U moru vijesti koje nas danas sapliću i zbunjuju, u moru onoga što nam sa strane dolazi, što nas na valovima suvremenosti zapljuskuje i želi savjetovati kako da mijenjamo život, u moru onoga što nam samo nudi privide novih promjena, u moru naših zatvorenih budućnosti s povredama i razočaranjima, u moru neuslišanih molitava i Božje šutnje, u vremenu kada smo toliko razdražljivi i živčano nagriženi, Isusov život – od utjelovljenja do uskrsa – nudi nam unutarnji oslonac rasta u čovještvu.

Isusovo uskrsnuće od nas zahtijeva aktivni život, isto onako svjedočenje kako je Petar činio u Kornelijevoj kući. Isusovo uskrsnuće zahtijeva od nas angažman, aktivno zauzimanje u svijetu poput novog kvasca o kojem Pavao govori zajednici u Korintu. Mi ne možemo osvojiti svijet, ali svijet možemo mijenjati mijenjajući svoj život, svoje odnose i svoju okolinu. I nikada pri tome ne možemo smetnuti s uma da ne očekujemo vlastito uskrsnuće kao magijski čin nekog boga koji „nužno mora“ uvesti red u ovaj svijet, u naše živote, koji – jer vjerujemo u njega, mora postupiti prema našoj vjeri.

Naše će se uskrsnuće dogoditi  – kao i Isusovo – kao neočekivani Božji zahvat, novost života kojoj pristupa samo gola vjera, vjera koja ništa ne uvjetuje, koja čak ništa ne očekuje da bi joj moralo biti uzvraćeno. To je ona vjera koja zadnjima snaga ostaje u pouzdanju da će Bog već nešto providjeti i kada djeluje da su svi otišli od nas, da se i sam Bog ušutio, odmaknuo od nas, napustio nas.

A do tada, do našega uskrsnuća, potrebno je u vedrini nasljedovati put Isusa iz Nazareta, živjeti i svetkovati s novim kvascem, uskrsnim kvascem nade u Božju snagu koja se očituje i u nemoći. Do našega uskrsnuća, koje će doći kao što svanuti mora, valja nam živjeti i svetkovati s kvascem dobrote i čovjekoljublja, a ne s kvascem lukavstva i zloće, ne s kvascem osveta i pakosti, ne s kvascem tvrdokornosti i svojeglavosti.

Bog se i u naš život svakodnevno primiče i podsjeća nas gotovo neprimjetno da iziđemo iz starih navika, iz naših uobičajenih (ne)očekivanja i zatvorenih budućnosti, da baš ondje gdje mislimo da caruju pakao i smrt – pakao i smrt u našem dosadnom poslu, pakao i smrt u našim obiteljskim i drugim odnosima – da ondje gdje smo pokopali svoje darove, svoje talente, gdje smo navalili kamen nerazumijevanja i nemišljenja, kamen lijenosti, gdje smo prepustili da sve bude zatrovano lažima i zlom, da ondje gdje smo se zakovali u samosažaljenje, upravo ondje bukti život. Uskrsna poruka je da nema toga kamena koji ne može biti odvaljen, nema te patnje, nema ničega negativnoga da bi imalo zadnju riječ.

Isusovo uskrsnuće je nada koja potvrđuje da Božja ljubav spašava čovjeka i svijet. To su posvjedočili Isusovi učenici. Oni su od malovjernika postali neustrašivi svjedoci da Isus i njegovo evanđelje mogu promijeniti svako zlo i smrt preobraziti u život.

Sretan Uskrs!

Fra Ivan Šarčević