Na tvoju riječ

Na tvoju riječ

V. nedjelja kroz godinu C

Iz 6,1-2a.3-8; 1 Kor 15,1-11; Lk 5,1-11

Mladi ljudi, više nego stariji, postavljaju pitanja o vlastitoj budućnosti. Budućnost se pred njima otvara kao bezbroj mogućnosti izbora, ali ih ona i straši da ne bi promašili, pogriješili u bitnim, životnim odlukama. Ta mladenačka tjeskoba pred sutrašnjicom razumljiva je, gotovo prirodna. No, tjeskobnost valja strpljivo izdržati, jer može i potrajati dulje vrijeme. Nažalost, mnogi je uopće ne mogu nositi pa se osiguravaju prebrzim, nedomišljenim i kratkoročnim izborima – izborima zvanja i raznih orijentacija, izborima posla i prijatelja… Pri tome se redovito bira lakši, površniji, nezahtjevniji put. Čak i ondje gdje se netko nudi kao pratnja, kao životni oslonac, čak i ondje gdje se netko obvezuje na riječ, na ljubav, ljudi, mnogi mladi ljudi, mu ne vjeruju i vraćaju se u svoje tvrđave.

Ljudski se život, točno, ne može isprogramirati, ali ne može se ostati slijep kod činjenice da mnogi mladi ljudi postaju zarana zatvoreni, tobože završeni i zreli, a u stvari su zakržljali ljudi sužene budućnosti. Blokiraju se, postaju sumnjičavi za novosti života, za strpljivo zrenje, pa i za ljubav. Utapaju se u prosječnost skupine, odabiru uhodane sheme. I umjesto da pronađu svoj vlastiti put, ukalupljuju se u ono što im zavodljivo nameće okolina, ili čime ih bombardira pomodna kultura i duhovno tržište. Slično je i u prostoru vjere. Više je nego tužno vidjeti okamenjene mlade ljude, ostarjele prije vremena – tako mlade a tako stare, kako bi rekao pjesnik Ujević.

Općenito gledano, naročito u prostoru ljudskosti i vjere mi ljudi vrlo rano ostarimo, postajemo „duhovni starosjedioci“ (V. Bajsić). Čak i oni koji su nemirni i duhovno nezasitni, često su to samo izvanjski. Oni su voajeri i vagabundi, nemirni tragači koji ponavljaju gotovo iste korake i nikako da zažive puninom svoga bića. Trčeći od sebe do sebe, evanđeoski kazano, možda zadobiju mnogo toga, vjerojatno i napune svoje dane uvijek novim „svijetom“ doživljaja, ali izgube sebe, izgube svoje uporište a možda i smisao.

Današnja svetopisamska čitanja govore o trojici ljudi/vjernika koji su se – svaki na svoj osobni način – našli, koji su se odazvali pozivu izvana, izvan svoga svijeta materijalnih i duhovni želja. Riječ je o proroku Izaiji, Isusovom učeniku Šimunu/Petru i posljednjem Isusovu apostolu Pavlu. Izaija je bio mladić, aristokrat; Šimun već stariji, oženjen i ribar iz Betsaide; Pavao također s iskustvom, dakle ne mlad, obrtnik, proizvođač šatora, religiozno farizej i revnitelj do progona i ubijanja pripadnika Isusove zajednice, Crkve, te obrazovan u helenističkoj kulturi.

Ova trojica bivaju izvučeni iz svoga uhodanoga života. Radikalno mijenjaju, ne svoju prošlost, nego svoju sadašnjost i ulaze u novu, nepripremljenu budućnost. Izaiji se u godini smrti kralja Uzije, koji se iznevjerio pri žrtvovanju, objavljuje Bog u svojoj veličanstvenosti. Izaija, čovjek, istodobno oduševljen i ustrašen, priznaje Bogu da je čovjek nečistih usana i da u narodu nečistih usana živi. Niti su on niti njegov narod sveti, nego grešni. Ne znamo odnosi li se ta nečistoća usana na laž ili na ono kako će isti prorok upozoravati svoje sunarodnjake na licemjerstvo, na vjeru koje su puna usta a srce je daleko od Boga. U svakom slučaju u svojoj skromnosti pred Bogom, izvještava se dalje, dolazi Božji seraf sa žarom sa žrtvenika (kojega je okaljao kralj Uzija) i njime čisti Izaiju od krivice; priprema ga za proročki poziv, na ono njegovo odlučno i definitivno: Evo me, mene pošalji!

Luka u evanđelju izvještava o prvim Isusovim učenicima, o onoj trojici ribara s Genezaretskoga jezera (Galilejskoga mora) koje kasnije susrećemo u najbitnijim momentima Isusove pouke učenicima (Šimun, Ivan i Jakov). Odlomak se koncentrira najviše na Šimuna. On je već ranije susreo Isusa, spominje se ozdravljenje njegove punice. Isus je, zbog mnoštva koje se tiskalo, vjerojatno ušao u Petrovu lađu da mu bude lakše govoriti, dok su Šimun i njegovi drugovi čistili mreže nakon neuspjela noćnoga ulova.

A kad je završio svoj govor, Isus zovne Šimuna i govori mu da izveze na pučinu i baci mreže za ulov. Ne znamo zašto: da li iz zahvalnosti za posuđenu lađu ili iz razloga što se Šimun tražio? U svakom slučaju, poziv nije bezazlen. Traži povjerenje. Šimun se usteže, jer svu noć su lovili i ništa nisu ulovili, pa kako da to sad čini na pučini i to još u pol bijela dana. Ipak, zbog Isusove, Učiteljeve riječi, čini što mu je on kazao. I mreže se raskidaju. Šimun, piše Luka, pada na koljena pred Isusom [i slično a i još radikalnije od Izaije] govori Isusu da ode od njega jer nije dostojan njegove prisutnosti: Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! Koja je to grešnost, ne govori se. Iskazuje se samo Šimunova ispovijest i strahopoštovanje. Isus mu na koncu govori: Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude! Umjesto Izaijinoga serfaskoga žara, ovdje je „samo“ Isusova riječ: Ne boj se! U njoj je sadržano najveće obećanje, ne da Šimun neće imati životnih muka i patnji, niti da će biti lišen grešnosti, nego da će Isus biti uz njega u novoj zadaći koja je iznimno teška, najteža, ribariti ljude. Tu će tek osjetiti pučinu i strah, patnju i nerazumijevanje, svoju slabost i zataju, ljudsku zloću i osvetu, porugu i nasilnu smrt. Kojeg li obećanje, koje li „duhovne naslade“?! Ipak, Šimun i njegovi drugovi kreću u neizvjesnost, ali – s Isusom. Izvlače prepune mreže, ostavljaju ih i kreću za njim.

I posljednji od likova iz današnjih čitanja je Isusov apostol Pavao. On Korinćanima piše o Isusu, o tome da su se njegova smrt i uskrsnuće dogodili po Pismima. Piše im i o susretima Isusovih učenika, svjedoka s Isusom. I ispovijeda se u svom novoobraćeništvu, iskreno i jasno. Smatra sebe nedonoščetom, najmanjim među apostolima, jer je progonio Crkvu. Ni njega, kao ni Šimuna, ne dotiče serafski žar da ga pridigne iz malenosti. Štoviše, on nema ni ono obećanje zemaljskoga Isusa kao Šimun: Ne boj se! Ali Pavao ima takvu sigurnost u Božju pratnju, u milost kako on naziva svoj odnos s Bogom da čak za sebe može reći da se u nasljedovanju i naviještanju Isusova evanđelja trudio više nego svi oni koje je nabrojao i koji su čak živjeli s Isusom. Toliko je siguran, ne u sebe, nego u Božju milost, da pred podijeljene Korinćane, posvađane između toga tko će nasljedovati kojega duhovnoga vođu, može kazati: Ili dakle ja ili oni! I traži od njih da vjeruju onako kako on propovijeda Isusovo evanđelje.

***

Bogati sadržaj današnjih čitanje potiče nas da zastanemo pred Bogom, da pred njim priznamo svoju nečistoću, grešnost i malenost. Uzori poziva koji su nam ponuđeni u Izaiji, Šimunu i Pavlu obvezuju ne samo duhovne osobe, svećenike/franjevce i časne sestre, i ne samo neke elitne pobožnike – kako se to uobičajeno misli – nego sve vjernike. I pred svakim je od nas pitanje: Koga da pošaljem? Pred svakim je od nas Isusov poziv da na njegovu riječ izvezemo na pučinu. Pred svakim je od nas da se shvatimo kakvi jesmo u Božjoj milosti. U konačnici, pred svakim je od nas pitanje budućnosti: hoće li ona biti zatvorena i tjeskobna, bezgrešna i samoljubivo zagledana u sebe ili će biti budućnost s Božjom milošću koja nas potiče da Isusa nasljedujemo u našim, fizički i duhovno, podijeljenim zajednicama i društvu, i hoćemo li mu – napokon – povjerovati na riječ.

Fra Ivan Šarčević