Život u slobodi

Život u slobodi

IV. nedjelja kroz godinu C

Jr 1,4-5. 17-19; Lk 4,21-30

Današnja čitanja, posebno ono iz Knjige Jeremije proroka i odlomak iz Lukina evanđelja, govori o proroštvu. U prvom čitanju govori se o tome tko je prorok i koje su njegove osobine.

Prorok svoj autoritet utemeljuje u odnosu s Bogom, u slušanju i izvršavanju Božje riječi. Ne govori se ni o komu drugome, ni o kakvoj instituciji, stranci ili nekoj skupni (klanu) ljudi koji legitimiraju proroka, koji stoje iza njega. Jeremiji Božja riječ govori da je njegova proročka egzistencija oblikovana prije njegova rođenja. Sam Bog ga je odredio za svoga glasnika. Međutim, taj Božji izbor je slobodan. Taj se izbor ne može ni prepoznati po rođenju, po podrijetlu, niti se može posvojiti po sposobnostima, po društvenom položaju, po poziciji i funkciji, po vanjskom izgledu. Prepoznaje se kasnije, na putu života, prepoznaje se opet i jedino u odnosu na Božju riječ. Glavno što prorok čini jest da govori ono što mu je „zapovjeđeno“, ono što je izdržalo taljenje na vatri Božje riječi.

U slikama gotovo vojničke pripreme (bedra svoja opaši) Božja riječ poziva čovjeka, Jeremiju, na odvažnost, na hrabro svjedočenje bez uzmicanja. U ovim riječima ogleda se i sloboda čovjeka koga Bog poziva na proročku službu. Uočava se što prorok treba činiti – ne bojati se, ne drhtati pred onima kojima treba navijestiti Božju riječ. Ovdje se uočava da Bog nikoga ne prisiljava. Ne znamo koga je Bog to odredio, ali se, kao kod Jeremije, samo iznutra, iz odnosa s Bogom može prepoznati poziv. Nije zato rijedak slučaj i u našem vremenu, koje kuka nad nedostatkom „vođa“, „pastira“ i “proroka”, da neki koji su pozvani u proročku službu – i netko između nas – bježi od te zahtjevne službe, skriva se u sigurnost ili svoju proročku službu izvršava polovično. Ponetko Božji glas poziva smatra mizernim, ponetko ga smatra prevelikim a sebe posve nedostojnim, ali ponajviše vlada strah od onih kojima bi se trebalo uputiti i posredovati im Božju riječ pa se odustaje od proročke službe. Koliko se samo ljudi, i onih koji su pozvani svjedočiti Božju riječ, skriva u svoj strah, zamjenjuju Božju riječ ljudskim riječima; ublažavaju Božju riječ „korektnim“ frazama; umjesto oslanjanja na Boga, svoj autoritet grade na ropskoj poslušnosti ljudskim poglavarima i uredbama; slobodu s Bogom zamjenjuju sluganstvom religioznim ili političkim čelnicima. Neki pak prolaze ovom zemljom neprepoznatljivi i potuljeni kao kradljivci službe na koju su pozvani. Žive poziv koji nikada nisu prihvatili kao svoj vlastiti. On im je sredstvo za “drugi” život. Zato i ušutkavaju u sebi Božji glas, ušutkavaju ili čak progone proroke oko sebe, zapravo ušutkavaju Božju riječ. Žive lažni život, drugi život od onoga na koji su pozvani. U konačnici, njihova egzistencija, iako izvanjski osigurana i možda u ljudskim očima uspješna, postaje razvalina, a život prokockan. 

Jeremija se uz Iliju smatra najvećim prorokom prvoga saveza. On je prototip Božjeg glasnika. Ustaje, kako piše u današnjem čitanju, protiv zemlje: protiv kraljeva i knezova, protiv svećenika i naroda. Svi se oni bore protiv proroka, i svećenici, ali ga neće nadvladati. Više je nego zanimljivo, Jeremija je ubijen, čak se ni za njegov grob ne zna. Ipak je svladan? Nije – ostala je i nadživjela njegova riječ, zapravo Božja riječ upućena vladarima, svećenicima i narodu. Živi i danas. I mi je slušamo. U njegovoj, kao uopće proročkoj egzistenciji ponavlja se ono što je Isus oštro rekao o svojim suvremenicima i suvjernicima: Ubijate proroke kao i vaši očevi, a onda im dižete spomenike. To je bijedno ponašanje svih, od vladara i svećenika do naroda. Ubijaju „žive“ a slave „mrtve“ proroke.

U Novom zavjetu na dosta mjesta čitamo kako su suvremenici mislili da je u Isusu uskrsnuo Jeremija. Još drastičnije od Jeremije dogodilo se, međutim, s Isusom iz Nazareta. Luka nam govori da se na početku svoga djelovanja Isus pojavio u svom gradu, u svojoj sinagogi gdje je dolazio i dok je živio u Nazaretu. Najprije se kaže da su se ondje skupljeni divili njegovim riječima.

Slušali smo u prošlu nedjelju njegovo otvaranje Knjige proroka Izaije u nazaretskoj sinagogi i govor da se Izaijine riječi o Božjem pomazanju Duhom (Mesija/Krist), naviještanju radosne vijesti, oslobađanju ljudi od svih ropstava, unutarnjih i vanjskih, te nastupanje vremena milosti Božje, događa upravo po Isusu. U današnjem odlomku, nastavku Lukina evanđelja, govori se kako nakon divljenja Isus biva odbijen od svojih, dobačen u svome gradu. Njegovi, rodbina i poznanici, ne mogu prihvatiti da bi on mogao imati proročku službu i odgovoriti na Božje poslanje. Pozivaju se na njegovo skromno podrijetlo, jer on je, kažu, Josipov (tesarev) sin. Oni znaju što on jest i što može biti. Oni su očekivali – jer su čuli za njegova čudesna djela u Kafarnaumu – da će i njih uvjeriti nekakvim „nebeskim znacima“ pa da mu povjeruju. Oni mu, dakle, ne vjeruju, oni traže čuda za vjeru. Isus čita njihove misli i ne ide im se udvarati. On se nikome jeftino ne prilagođava. Štoviše, ironično potvrđuje zloću njihova mišljenja i razotkriva ih rečenicom: Liječniče izliječi sam sebe!

Kao i svaki prorok, Isus sebe ne predstavlja božanskim i oslobođenim patnje. U posve ljudskom ponašanju, ničim iznimnim, naviješta Božju riječ. Kao krajnji čovjek poziva na vjeru. No, ljudi ne mogu prihvatiti da se u posve ljudskim riječima, u osobi kojoj poznajemo podrijetlo i izobrazbu posreduje Božja riječ. Ljudima trebaju magijske riječi, riječi daleke od ljudi, neke nerazumljive. Ljudima trebaju čudesa. Misle, što je nešto dalje od ljudi, to je božanskije.

Da stvar bude još naglašenija, Isus se poziva na Pismo, na život dvojice velikih proroka i to na ono njihovo djelovanje koje uskoći lokalnoga i uskoći nacionalne vjere zadaje „smrtni“ udarac. Da potvrdi svoju izjavu koja će postati kriterij proročkoga djelovanja – Nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju – Isus podsjeća na Proroka Iliju kako je među svim udovicama kojih je bilo puno u Izraelu, u njegovom vlastitom narodu, bio na više od tri godine poslan strankinji, ženi udovici u Sarfati sidonskoj. A tako i prorok Elizej, unatoč mnogim gubavcima u Izraelu, poslan je da izliječi gubavac stranca, Naamana Sirca.

Univerzalnost Božje riječi (spasenje svim ljudima), njezina sloboda da se ne zarobi u lokalna i nacionalna svetišta, da se ne unizi u lokalna i nacionalna mučeništva i mizerni kult ličnosti (nacionalni i pokrajinski sveci), čemu su sklone sve religije a i mi danas (hrvatska vjera!), ovdje se pokazuje u tako oštrom suprotstavljanju. Božja poruka je za sve ljude. Prorok je prorok svim ljudima i onda kada je upućen posve konkretnim.

I u Knjizi Jeremijnoj mogli smo čuti da ga Bog „posvećuje za proroka svim narodima“, ne samo svome zavičaju i svome narodu. To je jedna od najbitnijih oznaka proroka, a suprotstavljanje tomu je jedna od najbitnijih oznaka krive vjere, bijede lokalističke i nacionalističke vjere.

Kad su Isusovi zavičajci čuli istinu o svojoj uskoći i Božjoj širini prema svim ljudima i narodima, Luka izvještava, sukob se zaoštrio do usijanja – „svi se u sinagogi napune gnjeva“. Ustaju, izbacuju Isusa iz njegova vlastitoga grada i vode ga na rub da ga strmoglave. I na koncu – nevjerojatnim ponašanjem – Isus jednostavno prolazi između njih i udaljava se od njih. Koliko znamo iz evanđelja više im se neće ni navratiti, a na njegovom križu stajat će za sva vremena da je Nazarećanin.

Sloboda kojom prorok, kojom Isus govori, sloboda kojom dolazi među ljude i prolazi kroz smrtne opasnosti, utemeljuje se u poslanju od Boga, u odnosu s Bogom Ocem, u Božjoj riječi. Život iz te slobode je puni život. Ostalo su krnjatci od egzistencije, prosječnost ili čak promašaj života.

Fra Ivan Šarčević