Knjiga identiteta i osoba nasljedovanja

Knjiga identiteta i osoba nasljedovanja

III. nedjelja kroz godinu C

Lk 1,1-4. 4,16-20

Današnje prvo čitanje i odlomak iz Lukina evanđelja (Lukino evanđelje čita se nedjeljama u godini C) koncentriraju se oko knjige – svete knjige. Sveta knjiga nastaje i piše se unutar zajednice vjernika, a knjiga – čitanje i slušanje svete knjige – istodobno je događaj utemeljenja i formiranja vjerničke zajednice. Poslije sužanjskog vremena, poučen iskustvom raspršenosti i gubitka duhovne orijentacije, svećenik Ezra, religiozni obnovitelj i vjerojatno konačni redaktor svetih spisa, Božjega zakona, Tore, pred skupljenom zajednicom čita svete spise. Narod, skupljena zajednica se raduje. Osjeća orijentacijsku i identifikacijsku snagu Božje riječi.

Sveta knjiga postaje fundamentalni faktor zajedništva. Još više, knjiga je uz vjerničku zajednicu (instituciju) najvažnija za kolektivnu memoriju. Zajednica u knjizi čuva svoju tradiciju, čuva svoje pamćenje. Knjiga, u semitsko-europskoj civilizaciji, pruža mogućnost dugoga trajanja i životnu orijentaciju. Za monoteističke religije, židovstvo, kršćanstvo i islam knjiga je više od običnog predmeta i „svjetovnog“ čuvanja pamćenja. Ona je sveta knjiga u kojoj se ne zapisuje uobičajena povijest. Biblija nije historiografska knjiga, nije ni knjiga u kojoj se nalaze „recepti“ za svaku situaciju u svakodnevlju, nego knjiga povijesti posebne vrste – knjiga životnoga smisla, egzistencijalnih istina, knjiga povijesti osobnoga i kolektivnoga odnosa između Boga i ljudi. Svete knjige – nikada dovoljno naglasiti – nisu znanstvene knjige, nego knjige vjere, iskustva vjere. Nažalost, Biblija se kroz povijest a neki je tako čitaju i danas kao da je knjiga u kojoj su zapisane „vječne“ znastvene istine. Neuvažavanje povijesti i različitosti slika svijeta, kao i nedostatak „skromnosti“ u znanju izazivali su velike nesreće i katastrofe kroz povijest. Svi religijski fundamentalizmi (i fanatizmi) imaju dva izvora: s jedne strane, nekritično razumijevanje sebe kao jedinih pravih vjernika a, s druge strane, čitanje Pisma kao da je znanstvena knjiga (skripturalistički fundamentalizam).

Izabrani narod, o kojem piše Biblija, svoju jedinstvenost i svjetsko značenje ima upravo u tome što ima knjigu memorije odnosa s Bogom. Tu će knjigu na svoj način prihvatiti kršćani a i muslimani. U budućnosti će se formiranje i osobnoga i kolektivnoga identiteta uvijek događati u preispitivanju s tim izvorom. Pismo, knjiga vjere, vjernički odgovor na Božju objavu postaje temeljni kriterij za vjernički identitet.

U kršćanstvu je nešto drukčije. Božja riječ je normativna, ali na drukčiji način nego u židovstvu i islamu. Za kršćane je osoba Isusa iz Nazareta, Isus Krist temeljni kriterij. On je više od norme, iako se s pravom kaže da je Isus normirajuća norma (norma normans). Za kršćanski Novi zavjet Isus stoji prije knjige a i poslije knjige. No, knjiga uopće nije nebitna. Naprotiv, knjiga stoji na početku da se primaknemo toj osobi. Preko knjige dolazimo do povijesti vjere u tu osobu, do osobe same. Luka evanđelist, kako slušamo i danas, na početku svoga evanđelja piše prijatelju Teofilu (Bogoljubu) da je za sastavljanje svoga evanđelja – svoga izvješća o Isusu iz Nazareta, saslušao što se o njemu pričalo (usmena predaja) i pročitao mnogo toga što je o Isusu napisano te je sam sastavio svoj spis.

A dalje u evanđelju govori kako Isus sam, pripadnik vjerničke zajednice svoga naroda i lokalne zajednice svoga zavičaja, Nazareta, dolazi po religijskom običaju i propisu subotom u sinagogu i uključuje se u tumačenje Pisma. U sinagogi su prednost tumačenju imali ugledniji i gosti. Isus čita odlomak iz Knjige proroka Izaije (61. poglavlje). Riječi Izaijine postaju Isusov govor među svojima. U njima se ogleda program Isusova djelovanja. Riječ je o tome da je na Isusu Duh Gospodnji, da je pomazan (Mesija=Krist), da je pod okriljem Sile Božje. Isusovo će se djelovanje odnositi na navještaj radosne poruke siromasima, oslobođenje zarobljenima, povratak vida slijepima, slobode potlačenima te proglas „godine milosti Gospodnje“ prije nego se – prema tradiciji – ispuni pedeset godina. Shvatili ove riječi doslovno ili metaforično, ove riječi ne gube ni danas na svom temeljnom značenju. Isus je Mesija/Spasitelj svima onima koji su prikraćeni, koji žive u oskudici, koji su bilo od sebe ili drugih zarobljeni i potlačeni, vraća njihovo dostojanstvo, vraća ih u prostor ljudskosti. Iznad svega, Isus proglasom godine milosti vraća sve oštećene, obiteljski i društveno obespravljene, na temeljni početak ljudskih odnosa iz perspektive odnosa s Bogom. Godina milosti je u izabranom židovskom narodu jedinstvena ustanova povratka pravednosti. Isus skraćuje to vrijeme milosti. Štoviše, u pravednosti prema drugima nema čekanja. Sad, baš sad je to vrijeme. Isus poziva vlastodršce i gulikože, poltičke i religijske tirane da odmah vrate oduzeto i prisvojeno. On u svom proglasu utemeljuje ne samo novu etiku nego iz odnosa s milosrdnim i osloboditeljskim Bogom uspostavlja posve nove odnose među ljudima.

***

Današnja nam svetopisamska čitanja govore kako je sveta knjiga knjiga tradicije, pamćenja i identiteta. Iako se naša kultura dubinski promijenila, iako nam se promijenio i način pamćenja i komuniciranja, iako neki više vole „brojke“ od slova, iako i neki koji „zarađuju“ na (svetoj) knjizi u biti preziru sve što je napisano, kršćani ne mogu bez knjige, bez Biblije u kojoj je skupljena povijest vjere ljudi s Bogom.

Kršćanima je Isus Krist osoba o kojoj piše Novi zavjet i osoba kroz čije riječi i praksu ne samo čitamo sveti tekst nego se – ugledajući se u njega i nasljedujući ga kao živu osobu – ostvaruje odnos s Bogom i ljudima. Cjelina susreta s Isusom ostvaruje se u euharistiji – najprije u skupljenoj zajednici, u službeniku koji okuplja tu zajednicu u Isusovo ime (Crkva), zatim u Božjoj riječi, evanđelju i Isusu kao konačnoj, utjelovljenoj Božjoj Riječi, te u slavlju i uzimanju udjela (pričesti) u njegovoj gozbi. To je utemeljujući događaj zajednice za oblikovanje njezina identiteta. No, to još nije sve.

Drugi, ništa manje važan moment ostvarenja identiteta, događa se poslije euharistije, u ljudskim – obiteljskim i društvenim, prijateljskim, poslovnim i drugim odnosima. U njima pojedinac, nošen svojom zajednicom i svojom svetom knjigom, i povrh svega nošen iskustvom vjere u Isusa Krista naviješta radosnu vijest siromasima, oslobađa zarobljene, vraća vid slijepima, slobodu potlačenima i iznad svega, pod kriterijem godine Božje milosti – ne odgađajući za neka kasnija vremena – uspostavlja pravdu u svom društvu i svojim odnosima. Pritom, radikalnost Isusova nasljedovanja svjedoči da ni Isusova učenika neće mimoići sudbina njegova Učitelja. Od zavičaja, od svoga Nazareta do vlastitoga križa, do smrti, put je sazrijevanja vjerničkog identiteta u zajednici, kroz čitanje Riječi i kroz dosljedno usvajanje (pritjelovljivanje) Isusove prakse.

Fra Ivan Šarčević